Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/09 (N.P.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-54/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 54/09, rješavajući apelaciju N.P., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.P. podnesena protiv presuda Kantonalnog suda u Mostaru br. 58 0 P 000635 08 Gž od 28. maja 2009. godine i 7. novembra 2008. godine, dopunske Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P000635 05 od 20. februara 2009. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P 000635 05 od 24. decembra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N.P. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 8. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 000635 08 Gž od 7. novembra 2008. godine. Apelant je 22. jula 2009. godine podnio novu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda broj 58 0 P 000635 08 Gž od 28. maja 2009. godine u kojoj je osporio i dužinu trajanja postupka po njegovoj tužbi. Navedena apelacija je zavedena pod poslovni broj AP 2369/09. Podneskom od 22. juna 2010. godine apelant je odustao od dijela apelacije koji se odnosi na dužinu trajanja postupka, a u cijelosti je ostao pri ostalim navodima iz apelacije koji se tiču konačne odluke Kantonalnog suda.

2. S obzirom na to da su Ustavnom sudu dostavljene dvije apelacije iz njegove nadležnosti koje se tiču istog činjeničnog i pravnog osnova, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 54/09. Spojene su apelacije br. AP 54/09 i AP 2369/09.

3. Apelant je u maju 2005. godine pred Općinskim sudom u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbom pokrenuo parnični postupak protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalnog ministarstva odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate neisplaćenih plaća i regresa. Tužbom je zatražio da mu tužena isplati neisplaćene plaće za februar i mart 2001. godine sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačnog potraživanja do konačne isplate i regres za 2000, 2001. i 2002. godinu sa zakonskom kamatom od dospijeća duga do isplate.

4. Presudom Općinskog suda broj P 000635 05 od 24. decembra 2007. godine tužena je obavezana da apelantu na ime neisplaćenih plaća za februar i mart 2001. godine isplati ukupan iznos od 806,00 KM i na ime regresa za 2001. godinu iznos od 435,07 KM, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tužena je, zatim, obavezana da apelantu na ime regresa za 2002. godinu isplati iznos od 460,97 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 20. maja 2005. godine do konačne isplate, u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog uzvršenja. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da se apelant, prema navodima iz tužbe, nalazio u radnom odnosu kod tužene na osnovu Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu od 1997. godine, prema kojem se tužena obavezala da će obezbijediti sva prava iz radnog odnosa. U odgovoru na tužbu tužena je istakla prigovor relativne i apsolutne zastare potraživanja u smislu odredbe iz člana 106. Zakona o radu, a učinjeno je nespornim da apelantu nisu isplaćene plaće i regres obuhvaćeni tužbenim zahtjevom. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je zaključio da se tužena sporazumom od 1. aprila 2002. godine obavezala apelantu isplatiti neisplaćene plaće kada budu obezbijeđena sredstva za tu namjenu, a navedenim sporazumom je, prema ocjeni Općinskog suda, prekinut tok zastare. Osim toga, donošenjem Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH („Službene novine FBiH» broj 66/04; u daljnjem tekstu: Zakon o unutarnjem dugu) propisano je da se opće obaveze (unutarnji dug Federacie) odnose na razdoblje od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine i da će Federacija izmiriti opće obaveze u koje se ubrajaju i neisplaćene neto-plaće i naknade uposlenika FMO i Vojske Federacije (član 5. tačka 4. navedenog zakona). Pošto je tužena priznala navedeno potraživanje i pošto je apelant tužbu podnio 20. maja 2005. godine, Općinski sud je zaključio da je neosnovan prigovor tužene o zastarjelosti potraživanja. U pogledu zahtjeva za isplatu regresa, Općinski sud je ocijenio da je apelant dokazao da mu nije isplaćen regres za 2001. i 2002. godinu, jer mu je tužena za te godine izdala rješenja o korišćenju godišnjeg odmora, a za 2000. godinu apelant nije pružio navedeni dokaz, pa je sud ovaj dio njegovog zahtjeva odbio. Kako je navedeno u obrazloženju presude, apelantu nisu dosuđene kamate na glavno potraživanje koje se odnosi na isplatu plaća shodno Zakonu o unutarnjem dugu. Naime, kako je dalje navedeno, odredbom člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o unutarnjem dugu, koji je objavljen u „Službenim novinama FBiH“ broj 35/06, propisano je da se otpisuju kamate za opće obaveze (dugovi koji su nastali u periodu od 1. aprila 1996. godine do 31. decembra 2002. godine) za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona 28. novembra 2004. godine do konačne isplate.

5. Tužena je protiv prvostepene presude izjavila žalbu Kantonalnom sudu, a apelant je prvostepenom sudu podnio prijedlog za dopunu prvostepene presude.

6. Kantonalni sud je Presudom broj 58 0 P 000635 08 Gž od 7. novembra 2008. godine žalbu tužene djelomično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu o kamatama tako što je odbijen zahtjev za isplatu kamate na iznos od 460,97 KM (regres za 2002. godinu). U ostalom dijelu je žalba tužene odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju presude je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da se apelant nalazio u radnom odnosu kod tužene od 1997. godine, da se sporazumom o prestanku profesionalne vojne službe tužena obavezala da će apelantu isplatiti sve neisplaćene plaće za period prije prestanka službe uz obavezu tužene da prilikom te isplate prioritet imaju lica kojima je služba prestala po osnovu sporazuma. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pravilno raspravio o prigovoru zastare potraživanja kako u smislu odredaba Zakona o radu, tako i u kontekstu javnog poziva za prijašnje uposlenike FMO koji nisu namireni po osnovu neisplaćenih plaća za januar i februar 2001. godine i regresa za 2002. godinu. Prema ocjeni Kantonalnog suda, neosnovan je prigovor da u konkretnoj pravnoj stvari predmetna potraživanja ne čine unutrašnji dug, ali je osnovan prigovor prema kojem je prvostepeni sud bio dužan primijeniti odredbu noveliranog člana 6. stav 2. Zakona o unutarnjem dugu. Navedenom odredbom je propisano da se otpisuje kamata za opće obaveze iz člana 4. navedenog zakona za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona (28. novembra 2004. godine) do konačne isplate. Pošto je apelant tužbu podnio nakon stupanja na snagu zakona (4. maja 2005. godine), ne pripadaju mu kamate za dosuđeni iznos regresa zbog čega je žalba tužene u tom dijelu uvažena i prvostepena presuda preinačena.

7. Po prijemu drugostepene presude apelant je 16. decembra 2008. godine ponovo podnio prijedlog za donošenje dopunske presude. Općinski sud je dopunskom Presudom broj 07 58 P000635 05 od 20. februara 2009. godine odbio apelantov zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 806,00 KM na ime neisplaćenih plaća, kao i na iznos koji je dosuđen na ime regresa. U obrazloženju presude je navedeno da je Općinski sud u svojoj presudi od 24. decembra 2007. godine propustio u izreci presude odlučiti o sporednom potraživanju u odnosu na kamate, ali je na strani tri te presude, u obrazloženju, navedeno zbog kojeg razloga je odbijen apelantov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate na dosuđene iznose plaće i regresa.

8. Odlučujući o apelantovim žalbama izjavljenim protiv osnovne i dopunske presude, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 000635 08 Gž od 28. maja 2009. godine kojom je apelantove žalbe djelomično uvažio u odluci o troškovima postupka i obavezao tuženu da apelantu, umjesto iznosa od 624,80 KM, isplati iznos od 739,20 KM. U ostalom dijelu žalbe su odbijene i presude prvostepenog suda potvrđene. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova drugostepenog postupka. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo u dijelu u kojem su apelantu dosuđene plaće i regres i da je pravilna odluka kojom je odbijen apelantov zahtjev za isplatu kamata na plaće i regres. Naime, apelantu nisu dosuđene kamate shodno Zakonu o unutarnjem dugu. Stoga je neosnovan prigovor da je sud u konkretnom slučaju trebalo da primijeni Zakon o visini stope zatezne kamate. U žalbi je osnovano ukazano da je prvostepeni sud pogrešno izračunao troškove postupka zbog čega je u tom dijelu žalba uvažena.

9. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na nediskriminaciju iz čl. II/3.e), k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje apelant vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, budući da je nejasno na osnovu čega su sudovi utvrdili da njegovo potraživanje predstavlja unutarnji dug zbog čega je neosnovano odbijen i njegov zahtjev za isplatu kamata na osnovni dug. Smatra da postupak iz kojeg su proizašle pobijane presude nije bio pravičan, jer su zakoni proizvoljno primijenjeni. Kršenja ostalih prava apelant je, također, obrazložio proizvoljnom primjenom materijalnog prava, ističući da redovni sudovi u FBiH imaju različitu praksu u pogledu rješavanja potpuno istih zahtjeva koji se tiču neisplaćenih plaća i regresa na način što su neki sudovi takve zahtjeve usvajali, a drugi odbijali, kao što je slučaj u njegovom predmetu.

10. U Zakonu o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 66/04) relevantne odredbe glase:

Član 4.

Opšte obaveze iz člana 3. ovog Zakona su dugovi Federacije nastali u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine i sastoje se od sljedećih obaveza: [...] 4. obaveze po osnovu neisplaćenih plaća i dodatka Federalnog ministarstva odbrane i Vojske Federacije u iznosu od 31,3 miliona KM. [...]

11. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o utvrđivanju i načinu izmirenja unutarnjih obaveza FBiH («Službene novine FBiH» broj 35/06) relevantne odredbe glase:

Član 3.

U članu 6. iza stava 1. dodaju se novi stavovi 2, 3. i 4. koji glase:

Kamata za opće obaveze iz člana 4. zakona, za period od dana stupanja na snagu osnovnog zakona do konačne isplate, otpisuje se.

Izuzetno od odredbi prethodnog stava ovog člana, kamata za opće obaveze dodijeljena u izvršnoj odluci donesenoj u sudskom i upravnom postupku od dana izvršnosti te odluke do dana konačne isplate, isplaćuje se po stopi od 2,5 %.

Vlada Federacije će, u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, donijeti podzakonski akt kojim će detaljnjije propisati proceduru, kao i nadležni organ koji će provesti postupak izračunavanja kamate koja se otpisuje, odnosno koja se obračunava po stopi od 2,55.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

Pravo na pravično suđenje

14. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da je, prema suštini navoda iz apelacije, sporno pitanje da li su redovni sudovi u osporenim odlukama na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo. U tom kontekstu Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

15. U vezi sa ovim pitanjima, Ustavni sud zapaža da je apelant tužbenim zahtjevom tražio isplatu neisplaćenih plaća i regresa uz zakonsku zateznu kamatu od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do konačne isplate. Prema stanovištu redovnih sudova koji su donijeli pobijane presude, apelantovo potraživanje predstavlja unutarnji dug tužene, jer je nastao u periodu od 1. aprila 1996. do 31. decembra 2002. godine, zbog čega je u konkretnoj situaciji primijenjen Zakon o unutarnjem dugu. Osim toga, redovni sudovi su jasno naveli da je, s obzirom na datum podnošenja tužbe (4. maj 2005. godine), u konkretnom slučaju primijenjena novelirana odredba Zakona o unutarnjem dugu koja je propisala otpisivanje kamata za opća potraživanja uz izuzetak koji se odnosi na kamatu po stopi od 2,5% od dana izvršnosti odluke donesene u sudskom i upravnom postupku. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je Kantonalni sud, potvrđujući pravilnost odlučenja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava, a na okolnost žalbenog navoda koji se odnosio na kamate na glavni dug, istakao da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo, i to noveliranu odredbu Zakona o izmjenama Zakona o unutarnjem dugu kojim je propisano otpisivanje kamata za opće obaveze.

16. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi, postupajući po apelantovoj tužbi, meritorno riješili o njegovom zahtjevu na način što su ga djelomično usvojili, a za dio zahtjeva koji su odbili dali su logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog materijalnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Ustavni sud napominje da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka ne pokreće, samo po sebi, pitanja u vezi sa zaštićenim ustavnim pravima ili pravima iz Evropske konvencije. Apelant u konkretnom slučaju, osim paušalnih navoda o povredi prava na pravično suđenje, nije ponudio niti jedan dokaz koji bi učinio vjerovatnim i mogućim da se radi o povredi tog prava. Ustavni sud nije ustanovio elemente koji bi ukazali da su relevantni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, niti ima drugih elemenata koji ukazuju na procesnu nepravičnost, kao i da postoji išta što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koji bi zahtijevali meritorno ispitivanje. Zbog toga su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav

1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

Ostali navodi

17. U vezi sa ostalim navodima, tj. navodima o kršenju prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3.k) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi u vezi sa eventualnim kršenjem ovih prava zasnivaju na istim navodima koji su izneseni u vezi sa pravom na pravično suđenje. S obzirom na to da je u prethodnim stavovima ove odluke zaključeno da su navodi u vezi sa pravom na pravično suđenje očigledno neosnovani, te da apelant u odnosu na ove navode nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da zaista postoji povreda ustavnih prava na koja se u apelaciji poziva, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» ni u vezi sa kršenjem ovih prava zbog čega su i ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-54/09 (N.P.) | Sudska praksa | Aktio