Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-575/09 (N.B.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-575/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 575/09, rješavajući apelaciju N.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N.B. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 477 od 28. novembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N.B. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Novog Grada, koju zastupa zakonska zastupnica G.J., a nju Slobodan Pavić, advokat iz Novog Grada, podnijela je 26. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 477 od 28. novembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Novom Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 076-
0-P-08-000 021 od 8. jula 2008. godine izmijenjena je Presuda tog suda broj P-448/01 od 21. novembra 2001. godine u dijelu koji se odnosio na visinu iznosa za izdržavanje apelantice, te je obavezan tuženi N.B. (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime doprinosa za izdržavanja apelantice plaća mjesečni iznos od 120,00 KM počev od dana podnošenja tužbe pa dok za to budu postojali zakonski uvjeti s tim da zaostale obroke plati odjednom sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana dospijeća svakog mjesečnog obroka pa do isplate, a naredne dospijevajuće svakog 1. a najkasnije 5. u mjesecu unaprijed. Ostatak apelantičinog tužbenog zahtjeva (do iznosa od 170,00 KM) je odbijen i odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je na osnovu dokaza provedenih u postupku, koji su detaljno navedeni u presudi, utvrđeno da je apelantica u dobi od 14 godina, nakon razvoda braka roditelja, povjerena majci na čuvanje i vaspitanje i da je navedenom presudom od 21. novembra 2001. godine otac apelantice - tuženi obavezan da doprinosi njenom izdržavanju plaćanjem mjesečnog iznosa od 25% od zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj, počevši od dana presuđenja pa dalje, dok za to budu postojali zakonski uvjeti, te da je predmetnom tužbom tražila povećanje navedenog iznosa zbog povećanja ličnih potreba s obzirom na starosnu dob. Dalje, navedeno je da je utvrđeno da je tuženi nezaposlen i da je prijavljen Zavodu za zapošljavanje Banja Luka, da je stupio u bračnu zajednicu 2003. godine sa M.G. i da je s njom 2005. godine dobio dijete, da stanuje u iznajmljenom stanu koji mjesečno plaćaju 300,00 KM a da je i njegova supruga nezaposlena, da nemaju sredstava za život pa im pomoć pružaju sestra tuženog i roditelji njegove supruge. Osim toga, utvrđeno je da je tuženi vrlo težak bolesnik koji je preživio infarkt i da je, ujedno, dijabetičar koji prima inzulin, te da, zbog svega navedenog, Centar za socijalni rad Banja Luka smatra da tuženi sa svojom porodicom živi u vrlo teškim uvjetima i da sam ovisi o pomoći drugih, jer veliki dio sredstava koje dobije kao nezaposleno lice mora trošiti na kupovinu neophodnih lijekova, te da se nekada bavio bioenergijom ali da je zbog teške bolesti to prestao raditi.
3. Osnovni sud je naveo da je nesporna činjenica da zajamčeni lični dohodak kao takva kategorija više ne postoji i da u tom pravcu nisu izmijenjene odredbe Porodičnog zakona RS, te da se javljaju određeni problemi u izvršnim postupcima pri provođenju izvršenja u vezi sa pravosnažnim presudama u kojima je obaveza izdržavanja utvrđena na navedeni način. Osim toga, Osnovni sud je naveo da je odredbama čl. 253. i 260. Porodičnog zakona RS propisano da će se prilikom utvrđivanja potrebe lica koje traži izdržavanje, ako je u pitanju dijete, uzeti u obzir uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje, a da će sud, prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Dalje je navedeno da će lice koje je dužno da daje izdržavanje a koje nije u radnom odnosu, niti je korisnik penzije, niti ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima sud obavezati na plaćanje budućih mjesečnih izdržavanja u novčanim iznosima koji se određuju u procentu od zajamčenog ličnog dohotka u Republici Srpskoj a izuzetno ako je iznos izdržavanja u slučaju iz prethodnog stava veći od zajamčenog ličnog dohotka, sud ga određuje u fiksnom novčanom iznosu.
4. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je djelimično usvojio apelantičin tužbeni zahtjev i izmijenio osporenu presudu Osnovnog suda na način naveden u dispozitivu, te je utvrdio da je, s obzirom na okolnosti, najpravičnije rješenje da svaka strana snosi svoje troškove postupka.
5. Protiv navedene presude i apelantica i tuženi su izjavili žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 011-0-Gž-08-001 477 od 28. novembra 2008. godine žalbu tuženog uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu tako da je apelantičin tužbeni zahtjev u cijelosti odbio i obavezao apelanticu da tuženom naknadi troškove prvostepenog i žalbenog postupka u iznosima bliže navedenim u presudi, a apelantičina žalba je odbijena kao neosnovana. U obrazloženju je navedeno da je prvostepeni sud svoju odluku obrazložio na način da su se okolnosti na apelantičinoj strani promijenile u smislu da je ona sada sedam godina starija nego u vrijeme donošenja presude čija je izmjena tražena, da su joj potrebe postale veće, te da su se okolnosti i na strani tuženog izmijenile, i to nagore, ali da su se stekli uvjeti za povećanje izdržavanja. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je ovakva odluka prvostepenog suda nezakonita i nepravilna, jer je pri ovako utvrđenom činjeničnom stanju valjalo zaključiti da se, za sada, zbog objektivno lošijeg stanja tuženog u odnosu na period iz 2001. godine, kada je donesena presuda čija se izmjena tražila, nisu stekli uvjeti za usvajanje tužbenog zahtjeva, pogotovo što apelantica ničim nije dokazala svoju tvrdnju da se tuženi i dalje bavi bioenergijom i ostvaruje velike prihode, jer postojanje web-stranice nije dokaz da se tuženi i bavi tim poslom. Pri tome je navedeno da je sud imao u vidu da je Centar za socijalni rad kontinuirano vršio provjere na terenu i potvrdio da se tuženi nekad bavio bioenergijom, ali da, zbog izuzetno lošeg zdravstvenog stanja (za šta postoji medicinska dokumentacija), odavno nije u stanju da se time bavi.
6. Okružni sud je obrazložio da se ne može prihvatiti ni zaključak prvostepenog suda da se izdržavanje mora utvrditi u fiksnom iznosu, budući da kategorija zajamčenog ličnog dohotka u RS više ne postoji, jer, prema obrazloženju Okružnog suda, postoji kategorija najniže plate (kojom je zamijenjen nekadašnji termin zajamčeni lični dohodak) i konkretno u RS za 2008. godinu iznosi 250,00 KM u odnosu na koju se obračunava procenat mjesečnog novčanog doprinosa tuženog, a ne u odnosu na najnižu cijenu rada. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je preinačio prvostepenu presudu na način naveden u dispozitivu.
7. Apelantica smatra da joj je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Kršenje navedenog prava apelantica vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantica navodi da je nesporno da se tuženi bavi bioenergijom i da ima velike prihode za šta je ona ponudila dokaz - postojanje web-stranice, a koji sud nije prihvatio, te da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje o bolesti tuženog koja vjerovatno postoji, ali ga sigurno ne čini apsolutno nesposobnim za rad. Također, navodi da je Okružni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na tumačenje termina najniže plate i zajamčenog ličnog dohotka, jer je Porodičnim zakonom propisana kategorija zajamčenog ličnog dohotka, a ne najniže plate.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. U vezi sa apelantičinim navodima koji se odnose na kršenje prava na pravično suđenje isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku zašto nije bilo moguće udovoljiti apelantičinom tužbenom zahtjevu za izmjenu presude Osnovnog suda iz 2001. godine kojom je utvrđen iznos mjesečnog izdržavanja koji tuženi treba da plaća, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već smatra da je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pritom Ustavni sud ima u vidu da je prvostepeni sud utvrdio, a nakon njega to potvrdio i Okružni sud, da su se na strani tužioca u odnosu na 2001. godinu okolnosti kako zdravstvene, tako i materijalne promijenile nagore, te da se, s tim u vezi, Okružni sud prilikom preinačenja prvostepene presude pozvao na relevantne odredbe Porodičnog zakona i zaključio da ne postoje uvjeti za izmjenu presude iz 2001. godine. Osim toga, Ustavni sud smatra da činjenica da Okružni sud nije prihvatio kao validan dokaz koji je apelantica ponudila u prilog svojih tvrdnji - postojanje web-stranice tuženog, ne predstavlja kršenje prava na pravično suđenje, budući da je Okružni sud dao detaljno obrazloženje i argumente zbog kojih nije prihvatio navedeni dokaz, a što je u skladu sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović