Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-606/09 (Preduzeće za specijalne namjene «UNIPAK-DEMINING» d.o.o. Pale)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-606/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 606/09, rješavajući apelacije Preduzeća za specijalne namjene „UNIPAK-demining“ d.o.o. Pale i Jovice Goreta, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Preduzeća za specijalne namjene „UNIPAK-demining“ d.o.o. Pale i Jovice Goreta podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-

Rev-06-001 238 od 31. decembra 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Preduzeće za specijalne namjene „UNIPAK-demining“ d.o.o. Pale, koje zastupa Veljko M. Ćivša, advokat iz Sokoca, i Jovica Goreta iz Pala (u daljnjem tekstu: apelanti), podnijeli su 26. februara i 20. marta 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelacije protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 238 od 31. decembra 2008. godine. Apelant Preduzeće za specijalne namjene „UNIPAK-demining“ d.o.o. Pale je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odgodio «izvršenje [osporene] presude do okončanja apelacionog postupka». Ustavni sud je na sjednici održanoj 9. marta 2011. godine donio odluku kojom je odbio kao neosnovan zahtjev apelanta Preduzeća za specijalne namjene „UNIPAK-demining“ d.o.o. Pale za donošenje privremene mjere.

2. Budući da su predmetne apelacije dostavljene Ustavnom sudu iz njegove nadležnosti koje se odnose na isti činjenični i pravni osnov, odnosno u kojima se osporava ista odluka, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 606/09 i AP 864/09 u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 606/09.

3. Presudom Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-18/05 od 16. maja 2005. godine apelant Preduzeće za specijalne namjene «UNIPAK-demining» d.o.o. Pale (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan apelantu Jovici Goreti (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplatiti novčani iznos od 300.000,00 KM po osnovu osiguranja za slučaj nesreće na radu, te mu isplatiti neisplaćene plate u mjesečnom iznosu od po 1.600,00 KM, počev od 23. marta 2001. godine do isplate štete, sve sa zateznim kamatama i troškovima postupka na način i u iznosu preciziranom u izreci presude. U obrazloženju je navedeno da je među strankama nesporno, a kako to proizlazi iz spisa predmeta, da je tužitelj radio kod tuženog kao deminer po osnovu ugovora za profesionalne usluge, zaključenog 14. februara 2000. godine, da je tužitelj potpisao dodatak uz ugovor za profesionalne usluga naslovljen kao „osiguranje“ iz kojeg proizlazi da je sve zaposleno osoblje tuženog pokriveno osiguranjem, te da će, u slučaju nesreće, kompanija isplaćivati mjesečne plate sve dok osiguranje ne isplati odštetu povrijeđenom i da su u istom dodatku date prateće beneficije u slučaju nesreće. Također, među strankama nije sporno da se 23. avgusta 2000. godine dogodila nesreća na Jahorini, na lokaciji Paloševina, u kojoj je povrijeđen tužitelj i uslijed čega mu je operativnim putem izvršena potkoljenska amputacija lijevog donjeg ekstremiteta iznad nivoa skočnog zgloba, kao i da je tuženi 14. decembra 2000. godine ponudio tužitelju naknadu u iznosu od 60.000,00 KM, svrstavši osigurani slučaj u kategoriju gubitka funkcije ekstremiteta za koji je previđeno 20% beneficije od 300.000,00 KM.

4. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je usvojio stav da tužitelj nije zaključio ugovor o osiguranju za slučaj nesreće na poslu sa tuženim, te da iz fotokopije polise osiguranja koja je «predočena» ne proizlazi da je tuženi osigurao tužitelja kao deminera za slučaj nesreće na poslu, kao i da ta fotokopija nije vjerodostojan dokaz. Osnovni sud je istakao da je ovaj sud nesporno stekao uvjerenje da tuženi sa tužiteljem kao deminerom na osnovu ugovora o radu i na osnovu dodatka ugovora o radu, naslovljenog kao osiguranje, nije zaključio polisu osiguranja u pisanom obliku i da tužitelj tu polisu nije potpisao, te da, u smislu odredaba čl. 897, 901. stav 1, 902, 942. i 943. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78 i 57/89; u daljnjem tekstu: ZOO), između parničnih stranaka nije zaključen ugovor o osiguranju. Prvostepeni sud je, također, naveo da tužitelj nema ispravu na temelju koje može tražiti naknadu štete «osim ugovora za profesionalne usluge». Naime, Osnovni sud je naveo da je nesporno da su tuženi i tužitelj zaključili ugovor o radu i da je apelant dostavio tužitelju dodatak tog ugovora naslovljen kao «osiguranje», čime mu je «garantovao prateće beneficije za slučaj nesreće na poslu». Stoga je Osnovni sud zaključio da se, shodno odredbi člana 100. ZOO, «nejasne odredbe» navedenog dodatka ugovora o radu imaju tumačiti u korist tužitelja zbog čega tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 300.000,00 KM na ime invaliditeta, kao i na isplatu neisplaćene plate, kako je to u dispozitivu prvostepene presude navedeno.

5. Drugostepenom presudom Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) djelimično je uvažena žalba tuženog, pa je prvostepena presuda Osnovnog suda od 16. maja 2005. godine preinačena tako što je tuženi obavezan da tužitelju po osnovu osiguranja za slučaj nesreće na radu isplati iznos od 60.000,00 KM sa zateznim kamatama, a preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja po ovom osnovu, kao i zahtjev za isplatu neisplaćenih plata u mjesečnom iznosu od po 1.600,00 KM, počev od 23. marta 2001. godine pa do isplate štete, odbijen je kao neosnovan. Drugostepeni sud je u žalbenom postupku proveo raspravu i izveo dokaz uvidom u ugovor o osiguranju, te u fotokopiju polise sa listom pokrića, pa je zaključio da su ovi dokazi vjerodostojni, te da je tuženi zaključio ugovor o osiguranju lica od nesrećnog slučaja sa osiguravačem «Lovat-Lane London» (u daljnjem tekstu: osiguravač) u korist trećeg lica, u konkretnom slučaju tužitelja. Ugovor je zaključen na period od 1. februara 2000. godine do 31. decembra 2001. godine putem organizacije «Ronco Consulting Corporation» sa ugovorenom sumom osiguranja u iznosu od 300.000,00 KM za 100% trajni invaliditet. Prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo, budući da za naknadu štete može odgovarati samo štetnik, i to nezavisno od ugovora-polise osiguranja. Naime, Okružni sud je naveo da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na dodatku ugovora za profesionalne usluge koji je naslovljen kao „osiguranje“, te da, u konkretnom slučaju, među strankama nije sporno da je tuženi sve zaposleno osoblje osigurao kod osiguranja „Lovat-Lane“, a što proizlazi i iz spiska osoblja koji je sadržan u spisu predmeta, pa stoga nije ni osnovan prigovor tuženog o nedostatku pasivne legitimacije na njegovoj strani, kao ni prigovor o nenadležnosti suda.

6. Naime, Okružni sud je istakao da se osiguranje od odgovornosti ubraja u kategoriju imovinskih osiguranja i da se zaključuje ugovorom o osiguranju (član 897. ZOO) a smatra se zaključenim kada ugovaratelji potpišu polisu osiguranja ili listu pokrića (član 910. stav 1. ZOO), te da predmet ugovora o osiguranju nije naknada štete, nego osigurana svota koja se isplaćuje kada nastupi osigurani slučaj (član 897. ZOO). Dakle, ugovor o osiguranju, kao i svi obligacioni ugovori, zaključuje se između određenih lica povodom određenog rizika i ima djejstvo, odnosno stvara prava i obaveze za ugovorne strane, dok za treća lica, po pravilu, ugovor o osiguranju nema djejstva osim ukoliko je zaključen u korist trećeg lica (član 946. st. 1. i 2. ZOO). Prema odredbi člana 946. stav 3. ZOO, ako se osiguranje odnosi na slučaj smrti nekog trećeg, za punovažnost ugovora potrebna je njegova pismena saglasnost, data u polisi ili u odvojenom pismenu prilikom potpisivanja polise sa naznačenjem osigurane svote. Dakle, iz ove zakonske odredbe, prema mišljenju Okružnog suda, nesumnjivo proizlazi da je bitan uslov za zaključenje ovog ugovora pristanak osiguranog lica zbog specifične pravne prirode ove vrste ugovora i otklanjanja opasnosti od voljnog prouzrokovanja osiguranog slučaja radi postizanja koristi.

7. U konkretnom slučaju Okružni sud je istakao da je tužitelj, uz ugovor o obavljanju profesionalnih usluga, koji je kao deminer potpisao sa tuženim, u odvojenom pismenu (naslovljenom kao osiguranje) dao svoj pristanak koji se ne odnosi samo na zaključenje ugovora o osiguranju u njegovu korist nego i na visinu osigurane sume. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da je u konkretnom slučaju zaključen ugovor o osiguranju u korist trećeg lica, Okružni sud je konstatovao da se ne može prihvatiti zahtjev tužitelja koji visinu tužbenog zahtjeva zasniva na dodatku uz ugovor za obavljanje profesionalnih usluga koji je naslovljen kao „osiguranje“, jer se u konkretnom slučaju visina tužbenog zahtjeva može utvrditi samo na osnovu liste pokrića. S tim u vezi je navedeno da iz spisa prvostepenog suda proizlazi da je u njemu sadržana fotokopija liste pokrića po ugovoru o osiguranju broj ITF 020/00 i polisi broj L000185 a prema kojoj procenat od osigurane svote (300.000,00 KM) za potpuni gubitak kuka, koljena ili gležnja iznosi 20%. Budući da je u periodu osiguranja nastupio osigurani slučaj, te s obzirom na pretrpljene povrede i ocjenu da je kod tužitelja došlo do dvadesetpostotnog invaliditeta, drugostepeni sud je zaključio da tužitelju pripada iznos od 60.000,00 KM iz ugovora o osiguranju. U odnosu na zahtjev tužitelja da mu tuženi po osnovu ugovora za obavljanje profesionalnih usluga od 14. februara 2000. godine, sa dodatkom uz ugovor naslovljenim kao „osiguranje“, naknadi štetu u visini neisplaćenih plata u mjesečnom iznosu od po 1.600,00 KM za period od povređivanja, pa sve dok mu osiguranje ne isplati odštetu (kako je navedeno u dodatku ugovora), prema ocjeni Okružnog suda, prvostepeni sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, Okružni sud je zaključio da nisu ispunjeni uslovi predviđeni odredbom člana 124. ZOO za naknadu štete u slučaju neispunjenja ugovora, a kojom se propisuju prava jedne ugovorne strane kad druga ugovorna strana ne ispuni svoje obaveze iz dvostranih ugovora zbog toga što je tužitelj «odbio da primi ponuđenu naknadu od osiguravača za osigurani slučaj u visini od 60.000,00 KM». Slijedeći navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredaba člana 229. stav 1. tačka 4. Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP).

8. Osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 238 od 31. decembra 2008. godine djelimično je uvažena revizija tužitelja, drugostepena presuda Okružnog suda od 12. septembra 2006. godine je preinačena tako što je žalba tuženog protiv prvostepene presude djelimično odbijena i ta presuda potvrđena u dijelu kojim je tuženi obavezan da tužitelju isplati neisplaćene plate u mjesečnom iznosu od po 1.600,00 KM, počev od 23. marta 2001. godine do isplate osigurane sume sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka bliže navedenim u dispozitivu osporene presude. Revizija tuženog je djelimično uvažena, pa je drugostepena presuda preinačena u dijelu kojim je tuženi obavezan da tužitelju, po osnovu osiguranja, isplati iznos od 60.000,00 KM sa zateznim kamatama, tako što je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen. Vrhovni sud je obrazložio da je predmet tužbenog zahtjeva bila isplata iznosa od 300.000,00 KM na ime naknade osiguranja koji se temeljio na dokumentu naslovljenom kao «osiguranje» koji je sastavni dio ugovora o obavljanju profesionalnih usluga za deminiranje, te isplata neisplaćenih plata. Prema navedenom ugovoru, tuženi je poslodavac tužitelja, a ne osiguravač za slučaj nesreće na radu. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, dodatak ugovora koji je naslovljen kao «osiguranje» ne obavezuje tuženog da plati naknadu iz osiguranja, već se taj dokument «može shvatiti kao ovlaštenje koje je tužitelj dao [tuženom] za zaključenje ugovora o osiguranju u njegovu korist sa osiguravačem (član 946. st. 1. i 2. ZOO)». Tuženi je, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, zaključio ugovor o osiguranju sa osiguravačem u korist tužitelja, a u tom ugovoru su ugovoreni i suma osiguranja i uslovi isplate osigurane sume ili njenog dijela, zavisno od stepena trajnog invaliditeta. Stoga, prema zaključku Vrhovnog suda, tuženi nije pasivno legitimisan u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se tiče isplate osigurane sume, jer nema svojstvo osiguravača.

9. Vrhovni sud je, dalje, naveo da je nesporno među parničnim strankama da se dodatkom ugovora tuženi obavezao da će «isplaćivati mjesečne plate sve dotle dok osiguranje ne isplati odštetu povrijeđenom», te da se tužitelj obratio tuženom zahtjevom za naknadu štete a da ga je tuženi uputio na kompaniju «Ronco Consulting Corporation». Ova kompanija je tužitelju ponudila isplatu iznosa od 60.000,00 KM, ocijenivši da je kod tužitelja nastao 20% trajni invaliditet. Tužitelj je ovu ponudu odbio o čemu je kompanija «Ronco Consulting Corporation» obavijestila osiguravača, nakon čega je tuženi pisanim putem obavijestio tužitelja da mu prestaje pravo na isplatu plate. Dakle, kako je zaključio Vrhovni sud, tuženi se obavezao da će isplaćivati plate tužitelju sve dok mu osiguravač ne isplati odštetu po ugovoru o osiguranju, a osiguravač nije isplatio tužitelju nesporni iznos naknade štete od 60.000,00 KM. Vrhovni sud je naveo da je za prestanak ove obaveze bilo neophodno da osiguravač ovu isplatu izvrši, odnosno da je u slučaju da tužitelj odbije da primi naknadu, deponuje u sudu. Kako to nije učinjeno, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je prestala obaveza tuženog da isplati plate tužitelju zato što je tužitelj odbio primiti ponuđeni iznos na ime naknade štete. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 17. stav 1. ZOO prema kojem su učesnici u obligacionom odnosu dužni da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. Pošto je tuženi preuzeo obavezu da će tužitelju isplaćivati plate dok mu osiguravač ne isplati naknadu štete po osnovu invalidnosti i pošto ta naknada nije isplaćena, tuženi je dužan isplaćivati naknadu plate sve dok osiguravač ne ispuni svoju obavezu, odnosno dok u sudu ne deponuje iznos na ime naknade štete. Imajući u vidu navedeno, odlučeno je kao u dispozitivu presude primjenom odredbe člana 250. stav 1. ZPP.

10. Apelant Preduzeće za specijalne namjene «UNIPAK-demining » d.o.o. Pale navodi da mu je osporenom Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 238 od 31. decembra 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zato što je Vrhovni sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, apelant navodi da je tužitelj pao u docnju odbijanjem da primi ponuđeni iznos odštete, te da osiguravač nije obavezan da mu «polaže sredstva kod suda», jer deponovanje dugovane stvari, prema odredbi člana 327. stav 1. ZOO, «nije obaveza, nego pravo dužnika». Apelant, također, navodi da, ako povjerilac neosnovano odbija da ispuni dužnikove obaveze, onda dužniku treba omogućiti ispunjenje te obaveze putem suda, te da se tim sredstvom «dužnik može koristiti samo u zakonom određenim situacijama“. Apelant, dalje, ističe da ne može utjecati na osiguravača da tako postupi, te da nije jasno «čime je to u obavezi osiguravač iz inostranstva da primjenjuje [ZOO]». Dalje, apelant ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava od sudova u predmetnom postupku u pogledu nadležnosti za odlučivanje u konkretnom slučaju, navodeći da prema «Lloydovoj polisi osiguranja, u slučaju nesreće na koju se pozivaju svi sudovi koji su učestvovali u rješavanju ovog slučaja», postoji dodatna klauzula kojom je isključena nadaležnost bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini i određena nadležnost suda u Sjedinjenim Američkim Državama, čime se «automatski isključuje mogućnost primjene [ZOO]». Apelant, također, smatra da ne može biti obavezan da plaća mjesečne naknade plate sa kamatom, jer ne može utjecati na osiguravača da isplati odštetu, niti može utjecati na tužitelja da ponuđeni iznos odštete primi. Apelant smatra da je osporena presuda kontradiktorna, jer obavezuje apelanta da isplaćuje tužitelju plate do isplate odštete, a istovremeno odlučuje da apelant nije obavezan da isplati naknadu štete po osnovu osiguranja od nesrećnog slučaja. Stoga, apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju, utvrdi povredu prava na pravično suđenje, te da predmet riješi meritorno, ili da ukine osporenu odluku i vrati predmet Vrhovnom sudu na ponovno suđenje.

11. Apelant Jovica Goreta navodi da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda broj 118-

0-Rev-06-001 238 od 31. decembra 2008. godine povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zbog načina na koji je Vrhovni sud tumačio i primijenio materijalno pravo u konkretnom slučaju. Naime, apelant ističe da je pogrešan stav Vrhovnog suda u odnosu na tužbeni zahtjev kojim je tužitelj potraživao iznos od 300.000,00 KM na ime osiguranja, da tuženi u predmetnoj parnici nije pasivno legitimisan i da nema svojstvo osiguravača.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud zapaža da apelanti osporavaju način na koji je Vrhovni sud tumačio i primijenio odredbe materijalnog prava u konkretnom slučaju. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa navodima apelanta Jovice Gorete o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi sa kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom u parničnom postupku. Činjenica da rezultat tih pravnih lijekova nije bio apelantov uspjeh u parničnom postupku ne može voditi zaključku da pravni lijekovi ne postoje ili da nisu djelotvorni, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj dio apelacije očigledno (prima facie) neosnovan.

17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacija nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-606/09 (Preduzeće za specijalne namjene… | Sudska praksa | Aktio