Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-962/09 (D. B.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-962/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 962/09, rješavajući apelaciju Drage Bajića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Drage Bajića podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Pžp-09-000 100 od 16. februara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 078-0-Pr-07-000 667 od 4. decembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Drago Bajić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Prnjavora, koga zastupa Mladen Sarić, advokat iz Prnjavora, podnio je 26. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Pžp-09-000 100 od 16. februara 2009. godine i rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 078-0-Pr-07-000 667 od 4. decembra 2008. godine.

2. Rješenjem Osnovnog suda broj 078-0-Pr-07-000 667 od 4. decembra 2008. godine apelant kao okrivljeni je oglašen odgovornim što je 15. juna 2007. godine u 7,20 časova u Prnjavoru, u ulici Svetoga Save, narušio javni red i mir nepristojnim ponašanjem i ometanjem ovlaštenog službenog lica u vršenju službene dužnosti tako što se policajcu D.Ž., nakon što je on uočio prekršaj nepropisnog parkiranja apelantovog vozila, iz bašte ugostiteljskog objekta „Pekoteka“, obratio povišenim tonom „ne piši ništa, došao sam da popijem kafu“, a zatim držeći novčanicu od 100,00 KM prišao policajcu D.Ž. koji mu je objasnio proceduru novog Zakona o prekršajima, a nakon čega mu se se apelant obratio sa rječima „ti nisi normalan, ako je tako neću ti nikada platiti kaznu, hoću na licu mjesta da platim, ja ću sa tobom javno na skupštinu i televiziju, znaš li ti ko sam ja, ja sam potpredsjednik skupštine Opštine, brukaš i mene i sebe, da si normalan ne bi to radio, sad ću zvati ljude i tužiću te“, čime je počinio prekršaj iz čl. 7. i 24. Zakona o javnom redu i miru („Službeni glasnik RS“ broj 20/07; u daljnjem tekstu: ZJRM), pa ga sud na osnovu istih članova kažnjava za prekršaj iz člana 7. ZJRM novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM, a za prekršaj iz člana 24. ZJRM novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM, pa se apelantu u smislu odredbe člana 12. Zakona o prekršajima („Službeni glasnik RS“ br. 34/06 i 1/09; u daljnjem tekstu: ZOP) izriče jedinstvena novčana kazna u iznosu od 540,00 KM. Također, apelant je obavezan da naknadi troškove prekršajnog postupka u iznosu od 300,00 KM.

3. U obrazloženju rješenja, Osnovni sud je naveo da je je odredbom člana 7. ZJRM propisano da „Ko narušava javni red i mir svađom, vikom, vriskom izvođenjem ili reprodukcijom muzičkih sadržaja ili tekstova, nošenjem ili isticanjem simbola, slika, crteža, ili tekstova nepristojnog, uvrijedljivog ili uznemiravajućeg sadržaja ili drugim nepristojnim ili drskim ponašanjem, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 50,00 KM do 300,00 KM“, te da je odredbom člana 24. ZJRM propisano da „Ko ometa ili spriječava djelovanje državnih organa, preduzeća ili drugih pravnih lica koja vrše javna ovlaštenja ili njihove službenike da vrše svoje funkcije ili ko ne postupi na licu mjesta po zakonitom zahtjevu ili naređenju njihovog službenog lica, kaznit će se novčanom kaznom u iznosu od 500,00 KM do 1.500,00 KM“. Slijedom navedenih zakonskih odredbi, Osnovni sud je, nakon provedenih dokaza (saslušanjem apelanta kao okrivljenog, svjedoka policajca D.Ž. i ostalih svjedoka sa lica mjesta) koje je sud cijenio pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, nesporno utvrdio odlučne činjenice da je apelant počinio radnje opisane pobliže u dispozitivu ovog rješenja, koje predstavljaju bitna obilježja prekršaja iz čl. 7. i 24. ZJRM. U pogledu izrečene kazne, Osnovni sud je istakao da je prilikom sankcionisanja apelanta od olakšavajućih okolnosti uzeo u obzir njegove lične i proodične prilike, imovno stanje, činjenicu da nije prekršajno kažnjavan, dok otežavajuće okolnosti nije našao. Odluku o troškovima prekršajnog postupka, u novčanom iznosu od 300,00 KM, sud je donio na osnovu odredbe člana 8. stav 2. ZOP i člana 96. stav 2. tačka e. Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), a u vezi sa odredbom člana 30. Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima („Službeni glasnik RS“ broj 55/04).

4. Rješenjem Okružnog suda broj 011-0-Pžp-09-000 100 od 16. februara 2009. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepeno rješenje Osnovnog suda od 4. decembra 2008. godine preinačeno u dijelu u kojem je odlučeno o prekršaju iz člana 7. ZJRM tako što se, na osnovu odredbe člana 54. tačka k. ZOP, u tom dijelu obustavlja postupak. U dijelu kojim je odlučeno o kazni, prvostepeno rješenje je preinačeno na način da se apelantu izriče novčana kazna u iznosu od 500,00 KM za prekršaj iz člana 24. ZJRM. U dijelu kojim je odlučeno o troškovima prekršajnog postupka, prvostepeno rješenje je preinačeno tako da se apelant obavezuje platiti troškove u novčanom iznosu od 200,00 KM. U ostalom dijelu, prvostepeno rješenje je ostalo neizmjenjeno.

5. U obrazloženju drugostepenog rješenja, Okružni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi apelanta kojim pobija prvostepeno rješenje, zbog povrede materijalnog propisa o prekršajima. Okružni sud je istakao da apelant u žalbi s pravom ističe da nije dokazano da je vikao, galamio, vrištao, niti učinio neku drugu radnju koja čini obilježje prekršaja iz člana 7. ZJRM, imajući u vidu da se radnja ovog prekršaja sastoji u remećenju javnog reda i mira ili ugrožavanju bezbjednosti građana svađom, vikom ili na drugi zakonom određeni način. Pod svađom se, kako to Okružni sud navodi, podrazumijeva verbalni sukob dva ili više lica, najčešće praćen povišenim tonom i upotrebom pogrdnih i uvredljivih izraza, a pod vikom i vriskom govor i ispuštanje glasova i zvukova jakog intenziteta. Da bi predstavljale radnje ovog prekršaja svađa i vika moraju biti takvog intenziteta i odigravati se pod takvim okolnostima da mogu da dovedu do remećenja javnog reda i mira ili ugrožavanja bezbjednosti građana. U navedenom slučaju, Okružni sud je konstatovao da se apelant obratio policajcu povišenim tonom, nakon čega se nesumnjivo drsko i nepristojno ponašao, međutim prema mišljenju Okružnog suda nije nastupila zabranjena posljedica - remećenje javnog reda i mira. Imajući u vidu poseban oblik i svrhu prekršaja iz člana 24. Zakona o javnom redu i miru, a koji se može izvršiti radnjama koje čine obilježja nekih drugih prekršaja, npr. fizičkim napadom ili vrijeđanjem, što ga nesumnjivo čini posebnim, težim oblikom navedenih prekršaja, konkretizacija posljedice koja se sastoji u remećenju javnog reda i mira posebno je značajna kako bi se prekršaj iz člana 7. ZJRM razlikovao od prekršaja iz člana 24. istog Zakona, budući da bi kažnjavanje apelanta za radnje koje čine biće oba prekršaja, a što je u direktnoj uzročno-posledičnoj vezi i neposrednom vremenskom kontinuitetu, ozbiljno dovelo u pitanje i poštovanje principa ne bis in idem iz člana 4. ZKP, a koji se primjenjuje na osnovu člana 8. stav 2. ZOP. Iz tog razloga, Okružni sud smatra da nije dokazano da je apelant učinio prekršaj iz člana 7. ZJRM.

6. Dalje je Okružni sud naveo da su drugačije prirode i intenziteta provedeni dokazi u pogledu člana 24. ZJRM. Na usmenom pretresu, na osnovu izjava svjedoka D.Ž. i V.K., potvrđeno je van svake razumne sumnje da je apelant ometao i sprečavao djelovanje službenog lica u vršenju svoje funkcije prijetnjama i nastojanjem da ga odvrati od vršenja svoje dužnosti. Iz tog razloga, navodi žalbe u ovom dijelu su neosnovani. Ispitujući odluku o troškovima postupka, u smislu žalbenih navoda, Okružni sud smatra da je iznos istih previsoko određen, bez obzira na okolnost postojanja velikog broja svjedoka koji su saslušani, prvenstveno na zahtjev odbrane. Iz tog razloga, a na osnovu člana 96. stav 2. tačka e) ZKP, a u vezi sa članom 30. Uredbe o naknadi troškova u sudskim postupcima, Okružni sud je zaključio da je apelant dužan platiti troškove postupka kako je to navedeno u dispozitivu ovog rješenja. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom člana 65. stav 2. i člana 68. ZOP.

7. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant smatra da su redovni sudovi u predmetnom prekršajnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo, te da ovako definisano utvrđenje prekršajne odgovornosti apelanta odgovara definiciji „verbalnog delikta“ i vraćanje istog u „naš pravni poredak mimo važećeg zakonodavstva“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, Ustavni sud ističe da se s tim u vezi, prvenstveno, postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelantice u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na opći stav u pogledu ocjene da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije, koji polazi od sljedećih kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Escoubet protiv Belgije [GC], broj predstavke 26780/95, stav 32, ECHR 1999-VII). Isto tako, ovi kriteriji su općenito alternativne prirode i ne moraju biti kumulativno ispunjeni: da bi se primijenio član 6. Evropske konvencije u pogledu „krivične“ optužbe, dovoljno je da prekršaj u konkretnom slučaju bude po svojoj prirodi „krivični“ sa stajališta Evropske konvencije ili da se radi o prekršajno odgovornoj osobi kojoj se može izreći sankcija koja po svojoj prirodi i visini spada općenito u „krivičnu“ sferu. Međutim, to ne spriječava upotrebu kumulativnog pristupa gdje zasebna analiza svakog kriterija ne omogućava donošenje jasnog zaključka u pogledu postojanja „krivične“ optužbe (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Garyfallou AEBE protiv Grčke, presuda od 24 September 1997, stav 33, Izvještaji o presudama i odlukama 1997-V; Jussila protiv Finske [GC], broj predstavke 73053/01, st. 30. i 31., ECHR 2006-

XIII; i Zaicevs protiv Latvije, broj predstavke 65022/01, stav 31, ECHR 2007-IX). Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, s obzirom na obim prekršene norme (za počinjeni prekršaj iz člana 24. ZJRM predviđena je novčana kazna od 500,00 do 1.500,00 KM), kao i svrhu sankcije (u konkretnom slučaju svrha navedene novčane kazne - sankcije bi bila kažnjavanje odgovornih lica za ometanje i sprječavanje ovlaštenih službenih lica u vršenju njihovih fukncija prijetnjama i nastojanjem da se iste odvrate od vršenja svojih dužnosti), da se radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član 6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3068/08 od 9. marta 2011. godine, stav 9., dostupna na www.ustavnisud.ba).

10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi navoda apelanta da mu je osporenim odlukama sudova pogrešno i nepotpno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-962/09 (D. B.) | Sudska praksa | Aktio