Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-983/09 (S. K.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-983/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 983/09, rješavajući apelaciju Suada Kebića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine„ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Suada Kebića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- Rev-07-000 287 od 11. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-Gž-06-000 247 od 27. septembra 2006.

godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj P-117/01 od 12.

septembra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Suad Kebić (u daljnjem tekstu: apelant), koji živi u Sjedinjenim Američkim Državama, a kojeg zastupa Mirsada Ađemović, advokat iz Bihaća, podnio je 22. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-Rev-07-000 287 od 11. februara 2009. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-000 247 od 27. septembra 2006. godine i presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-117/01 od 12. septembra 2005. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-117/01 od 12. septembra 2005. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-06-000 247 od 27. septembra 2006. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi ništavost ugovora o kupoprodaji nekretnine pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), koji je apelant zaključio sa Vladankom Kuzmanović (u daljnjem tekstu: tužena) 13. juna 1994. godine. Nakon provedenih dokaza, Osnovni sud je zaključio da je ugovor o kupoprodaji zaključen kao rezultat slobodno izražene volje apelanta i tužene kao ugovarača. Naime, Osnovni sud je na osnovu iskaza svjedoka saslušanih u postupku utvrdio da je upravo apelant inicirao zaključenje spornog kupoprodajnog ugovora sa tuženom, te da je nakon zaključenja ugovora i dalje bio u kontaktu sa tuženom i, uz njenu saglasnost, ostao da stanuje u kući koju joj je prodao „i nekoliko mjeseci nakon zaključenja kupoprodajnog ugovora, sve do odlaska u inostranstvo“. Osnovni sud je također naveo da je apelant prvobitno naveo da mu je tužena na ime kupoprodajne cijene isplatila iznos od „52.000,00 novih dinara“, a da je tokom postupka promijenio taj navod i istakao da mu je isplaćen iznos od „45.000,00 DM“. Osnovni sud je naveo da u prilog tome da je apelant bio zadovoljan kupoprodajnom cijenom govori i činjenica da je nakon zaključenja ugovora, prema dokazima u spisu koje je izvela tužena, posljednju ratu na ime kupoprodajne cijene primio u februaru 1995. godine, a da je tužbu za proglašenje ugovora ništavim podnio tek 2001. godine.

3. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelant kao razlog za ništavost ugovora naveo samo činjenicu da je ugovor zaključen u toku rata u Bosni i Hercegovini, te da je on bio prisiljen taj ugovor zaključiti „kako bi mogao napustiti Prnjavor“, kao i da je kao jedini dokaz za svoje navode predložio čitanje spornog ugovora. Međutim, sud je njegove navode ocijenio paušalnim, navodeći da apelant ničim nije dokazao prisilu, a da se „pozivanje na opšte okolnosti ratnog stanja ne može principom automatizma prihvatiti kao razlog ništavosti ugovora“. Osnovni sud je također naveo da je nesporno da se apelant „kao pripadnik manjinskog muslimanskog naroda u ratnim okolnostima sigurno osjećao nesigurnim i da je to svakako jedan od razloga zbog čega se tada i odlučio da napusti opštinu Prnjavor“. Međutim, kako je dalje naveo Osnovni sud, prema odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 38/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03, u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), nisu ništavi svi ugovori zaključeni u periodu od 1. aprila 1991. do 18. decembra 1998. godine, već svaki ugovor treba posebno cijeniti i utvrditi njegovu pravnu valjanost. Osnovni sud je naveo da je „odredbama člana 6. pomenutog zakona propisano da je teret dokazivanja da promet nekretnina nije pravno valjan na onoj strani koja smatra da do prometa nije došlo na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, a što znači da je zakonodavac stavio u obavezu sudovima da u svakom konkretnom slučaju prometa nepokretnosti utvrđuju da li je postojala dobrovoljnost i da li je promet izvršen u skladu sa zakonom“.

4. Okružni sud je u svojoj odluci naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje i da je nesporno utvrdio da su apelant i tužena zaključili ugovor o kupoprodaji spornih nekretnina na način kako je to obrazložio Osnovni sud, da je isplata ugovorene cijene izvršena apelantu „u nekoliko obroka, pretežnim dijelom u Njemačkoj i to posredstvom oca tužene“, te da nije bilo nikakvog pritiska na apelanta da sporni ugovor zaključi. Okružni sud se također pozvao na odredbe člana 6. Zakona o prestanku primjene, obrazloživši da je u parnicama koje za predmet imaju utvrđivanje punovažnosti ugovora o prometu nekretnina zaključenih u periodu od 30. aprila 1991. do 19. decembra 1998. godine, „teret dokazivanja na onoj strani koja je nepokretnost stekla na dobrovoljan način i u skladu sa zakonom, ukoliko se predmetne nekretnine nalaze na području Bosne i Hercegovine“. Okružni sud je naveo da je Osnovni sud „pogrešno primijenio ovo pravilo navodeći da je teret dokazivanja na strani koja tvrdi da do prometa nije došlo na dobrovoljan način“, ali da takva greška nije utjecala na pravilnost odluke.

5. Naime, Okružni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo nesporno da je ugovor zaključen u pismenoj formi, da je sudski ovjeren i u potpunosti izvršen, iz čega proizlazi da je zaključen u skladu sa tada važećim Zakonom o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH broj 37/78). Zbog toga je, kako je dalje obrazložio Okružni sud, tužena bila dužna dokazati da je ugovor zaključen dobrovoljno, što je prema zaključku suda tužena i učinila. Naime, tužena je izvela dokaze saslušanjem svjedoka koji su potvrdili da je inicijativa za zaključenje spornog ugovora potekla od apelanta, da je on bio zadovoljan ugovorenom i isplaćenom kupoprodajnom cijenom, da je spornu nekretninu nastavio koristiti i nekoliko mjeseci nakon zaključenja ugovora, te da nije bilo pritisaka na apelanta ni od strane tužene, niti trećih lica da sporni ugovor zaključi. Da bi osporio ovakvo činjenično stanje, kako je dalje obrazložio Okružni sud, apelant je bio dužan u smislu člana 7. stav

1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), iznijeti činjenice koje bi ukazale na nepostojanje dobrovoljnosti i izvesti dokaze radi utvrđenja tih činjenica. Međutim, kako je naveo Okružni sud, jedini dokaz koji je apelant tokom postupka predložio je čitanje spornog ugovora, kojim nije doveo u pitanje činjenično utvrđenje, a opštepoznate okolnosti koje su postojale u vrijeme zaključenja ugovora ne dokazuju automatski da kod apelanta nije bilo slobodne volje za zaključenje spornog ugovora.

6. Vrhovni sud je, presudom broj 118-Rev-07-000 287 od 11. februara 2009. godine, odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju svoje odluke naveo da smatra da je osporena presuda zakonita, ali da ukazuje „na grešku u numeraciji odredaba [Zakona o prestanku primjene], koje regulišu pitanje spora o pravnoj valjanosti ugovora o prometu nepokretnosti i s tim u vezi pitanje tereta dokaza da je ugovor zaključen ili nije zaključen na dobrovoljnoj osnovi“. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je to pitanje reglisano članom 25. stav 2. Zakona o prestanku primjene a ne članom 6. kako su to nižestepeni sudovi naveli, ali da takva greška nije bila od utjecaja na pravilnost osporene presude „jer je predmetna pravna stvar suštinski pravilno presuđena“. Vrhovni sud je također naveo da apelantovo pozivanje na odredbe Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) „nema uporište u utvrđenom činjeničnom stanju s obzirom na činjenicu da je [apelantu] zaključenjem predmetnog pravovaljanog ugovora na dobrovoljnoj osnovi prestalo pravo svojine na [spornoj nekretnini] tako da one više ne predstavljaju njegovu imovinu, a samim tim otpada i mogućnost osnovanog pozivanja na njegovo pravo na poštivanje doma“. Također, Vrhovni sud je naveo da je neosnovano pozivanje apelanta na odluku Ustavnog suda BiH broj U-15/99 kao na „konačnu i obavezujuću za sve sporove“, budući da se da odluka odnosi na „konkretnu pravnu stvar sa svim njenim specifičnostima“.

7. Također, Vrhovni sud je naveo da je apelant po prvi put u žalbi protiv prvostepene odluke ukazao na odluku CRPC-a broj 211-10037-1/1 od 24. aprila 2003. godine tvrdeći da se ta odluka nalazi u spisu. Međutim, apelant ni u reviziji nije iznio sadržaj te odluke, a „u spisima predmeta ona se ne nalazi, niti ima dokaza da je priložena tim spisima, pa se tako ovaj revizioni navod ne može ni ispitati“. S tim u vezi, Vrhovni sud je ukazao na odredbu člana 207. stav 1. ZPP-a prema kojoj se u žalbi ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi, osim ako žalilac ne pruži dokaze da ih bez svoje krivice nije mogao iznijeti odnosno predložiti do zaključenja glavne rasprave, što apelant nije učinio.

8. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. U suštini, apelant smatra da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, te da on nije morao dokazivati dobrovoljnost već je bilo dovoljno „provođenje dokaza čitanjem spornog ugovora da sud usvoji tužbeni zahtjev te poništi sporni ugovor“, budući da su, prema njegovom mišljenju, svi ugovori zaključeni u spornom periodu protivni Ustavu i prinudnim propisima. Apelant je također naveo da „u normalnim okolnostima nikada ne bi otuđio svoju imovinu jer ona za njega nema cijene“. Također, apelant je naveo da ima odluku CRPC-a broj 211-100371-1/1 od 24. aprila 2003. godine, kojom je utvrđeno da je on posjednik i vlasnik nekretnina koje je spornim ugovorom otuđio, te da se ne može priznati „niti ijednu nelegalnu transakciju imovine za validnu“.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

11. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu i dom, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava, te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu ili dom bilo proizvoljno. Naime, Ustavni sud ukazuje da se ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o tome da su svi ugovori o prometu nekretnina koji su zaključeni u spornom periodu ex lege ništavi. Naprotiv, Ustavni sud je u svojoj praksi već ukazao da se pitanje dobrovoljnosti kod zaključenja ugovora o prometu nekretnina u spornom periodu ima tumačiti u skladu sa okolnostima svakog konkretnog slučaja, kako su to u konkretnom slučaju sudovi učinili na tri instance i o čemu su dali vrlo detaljna i jasna obrazloženja (vidi, Ustavni sud odluka o dopustivosti broj AP-455/09 od 25. oktobra 2011. godine, tačka 14, objavljena na www.ustavnisud.ba). Ustavni sud također zapaža da apelant čak ni u apelaciji nije ponudio bilo kakve dokaze kojim bi osporio činjenična utvrđenja i zaključke sudova o tome da je sporni ugovor zaključen dobrovoljno, već je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Na ovakvo odlučenje ne može utjecati ni činjenica da je apelant, kako tvrdi, ishodovao odluku CRPC-a o povratu imovine, jer je u postupku koji je vođen po njegovoj tužbi utvrđeno da je ugovor o kupoprodaji sporne nekretnine valjan.

13. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na imovinu ili prava na dom iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.k) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju i člana 8. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

14. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-983/09 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio