Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-991/09 (S. J.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-991/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mirsad Ćeman i Zlatko M. Knežević, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 991/09, rješavajući apelaciju Slavka Juroševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slavka Juroševića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 U 000752 08 U od 12. marta 2009. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata broj UP-II-
07/1-03-103/08 od 14. jula 2008. godine i zaključka Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze u Živinicama broj UP-I-07/30-03-
36/08 od 30. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Jurošević (u daljnjem tekstu: apelant), iz Živinica, podnio je 31. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 U 000752 08 U od 12. marta 2009. godine, rješenja Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: Federalno ministarstvo) broj UP-II-07/1-03-103/08 od 14. jula 2008. godine i zaključka Grupe za pitanja evidencija iz oblasti vojne obaveze u Živinicama (u daljnjem tekstu: Grupa za pitanje evidencija) broj UP-I-07/30-03-36/08 od 30. aprila 2008. godine.
2. Zaključkom Grupe za pitanje evidencija UP-I-07/30-03-36/08 od 30. aprila 2008. godine odbačen je zbog nenadležnosti za vođenje upravnog postupka apelantov zahtjev, podnesen radi utvrđivanja naknade za izuzeto materijalno sredstvo za potrebe Armije R BiH. U obrazloženju je navedeno da se 21. novembra 2003. godine bivšem Odjelu za odbranu Živinice obratio Dušan Jurošević iz Đurđevika, općina Zivinice sa zahtjevom za utvrđivanje naknade za korišćenje mlina za mljevenje žitarica za potrebe Armije R BiH u periodu od juna 1992. godine do juna 1996. godine. Bivši Odjel za odbranu Živinice se po ovom zahtjevu oglasio zaključkom o nenadležnosti za postupanje broj 18-20-04-05-1-64/03 od 27. novembra 2003. godine, a koji je potvrdilo bivše Federalno ministarstvo odbrane rješenjem broj 03-l 1-1247/04 od 11. novembra 2004. godine nakon čega je podnosilac zahtjeva podnio tužbu i pokrenuo upravni spor. Kantonalni sud je donio presudu broj U-378/05 od 2. februara 2007. godine i tužbu uvažio, te navedeno rješenje i zaključak poništio i predmet vratio prvostepenom organu na ponovno rješavanje. Postupajući po uputama iz presude Kantonalnog suda od 2. februara 2007. godine ovaj organ je 6. marta 2007. godine saslušao apelanta (sin podnosioca zahtjeva Slavka Jurošević i ujedno njegov punomoćnik), koji je u svojoj izjavi napomenuo da predmetni-porodični mlin posjeduju od 1984. godine te da je njegova kompletna porodica aprila 1992. godine izbjegla u Valjevo i da su tamo ostali do kraja rata. Apelant je potvrdio navode iz zahtjeva te pored naknade za korištenje mlina zahtjev proširio i na utvrđivanje naknade za oštećenje i opravku mlina u ukupnom iznosu od 311.040,00 KM, pa predložio ovom organu da se sam odredi u pogledu iznosa sredstava za korištenje i za naknadu štete, preciziravši zahtjev u pogledu perioda korištenja i to od 1. juna 1992. godine do 1. juna 1996. godine. Također, apelant je naveo da je u ovom periodu predmetni mlin korišten od strane vojnih formacija i da je u tadašnjem Odjelu za odbranu Živinice krajem 1997. godine vidio naredbu o mobilizaciji mlina, a svoje tvrdnje temelji na izjavama svjedoka Ismeta Ljigića, Mate Jurića i Fikreta Mujića koji su u to vrijeme radili u mlinu.
3. U zaključku je dalje navedeno da su saslušana naprijed navedena tri svjedoka koje je predložio apelant, te da su oni u svojim izjavama jedinstveni kada je u pitanju činjenica da je porodica Jurošević početkom maja 1992. godine napustila Đurdevik, odnosno Živinice i da su ostavili, odnosno napustili predmetni mlin za mljevenje žitarica i da je mlin kao objekat bio pogodan za provaljivanje. Svjedoci Ismet Ljigić i Mato Jurić su potom izjavili da su se na Savjetu MZ Đurdevik dogovorili da ga početkom juna 1992. godine predaju na čuvanje vojsci i da su to i uradili, a svjedok Fikret Mujić je izjavio da se to desilo krajem 1992. godine kada je bilo evidentno da se iz istog vrši krađa pribora i dijelova mlina. Navedeni svjedoci u svojim izjavama nisu mogli potvrditi da je mlin izuzet za potrebe Armije RBiH na osnovu propisane dokumentacije, te ne mogu sigurno potvrditi da li ona i postoji. Svjedoci se, također, nisu mogli tačno izjasniti do kada je vojska bila u posjedu ovog mlina ali navode da je to bilo do demobilizacije 1996. godine. Također, u zaključku je navedeno da je Grupa za pitanje evidencija službenim putem od Općine Živinice, Zemljoradničke zadruge „Živinice“ i od Mjesne zajednice Đurdevik tražila da joj se dostave svi relevantni podaci sa kojima raspolažu ova pravna lica a koja se odnose na korištenje i upotrebu predmetnog mlina u spornom periodu. Općina Živinice je, u odnosu na dosadašnju dokumentaciju koju posjeduje ovaj organ, dostavila nove dokumente i to zapisnik o primopredaji mlina Đurdevik broj 10/11-3289/96 od 19. juna 1996. godine - sačinjen između 28. dKoV Živinice i Zemljoradničke zadruge „Živinice“ - iz koga se može zaključiti da je mlin bio u posjedu Armije RBiH do 17. juna 1996. godine i da je predat Zemljoradničkoj zadruzi „Živinice“ u ispravnom stanju, kao i rješenje broj 05/5-374-82 od 18. februara 1997. godine donijetog od strane Općine Živinice iz koga se može zaključiti da je mlin dodijeljen Zemljoradničkoj zadruzi „Živinice“ na privremeno korištenje i upravljanje kao privremeno napuštena nekretnina a da je isti primljen od 28. divizije KoV. Od Zemljoradničke zadruge „Živinice“ je, također, dobiven novi dokument i to rješenje o primopredaji i popisu inventara mlina «Jurošević» broj 261/96 od 17. juna 1996. godine iz koga se, također, može vidjeti da je 17. juna 1996. godine mlin preuzet od 28. divizije KoV.
4. Analizirajući postojeće i prikupljene dokaze u ponovnom rješavanju po ovoj pravnoj stvari, Grupa za pitanje evidencija je utvrdila da je sporni mlin u Đurdeviku - vlasništvo porodice Jurošević iz Đurđevika - bio privremeno napuštena nekretnina u periodu od početka maja 1992. godine do vraćanja u posjed vlasniku 1999. godine, a svoje tvrdnje ovaj upravni organ temelji na izjavama punomoćnika stranke i tri svjedoka kao i drugom dokumentacijom pribavljenom tokom postupka, te se dalje nije upuštao u meritorno rješavanje ovog zahtjeva, imajući u vidu da se u konkretnoj stvari radi o zahtjevu koji je potrebno rješavati temeljem Uredbe sa zakonskom snagom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana za vrijeme ratnog stanja ili u slučaju neposredne ratne opasnosti („Službeni list RBiH“ br. 11/93 i 13/94) a ne temeljem Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u Oružane snage i druge potrebe odbrane („Službeni list RBiH“ broj 19/92). Imajući u vidu naprijed navedene okolnosti, odlučeno je kao u dispozitivu ovog zaključka primjenom člana 24. Zakona o upravnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine, au vezi sa članom 65. stav 3. istog Zakona.
5. Rješenjem Federalnog ministarstva broj UP-II-07/1-03-103/08 od 14. jula 2008. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđeno prvostepeno upravno rješenje Grupe za pitanja evidencija od 30. aprila 2008. godine.
6. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da je uvidom u žalbene navode i spis predmeta utvrđeno da je prvostepeni organ u svemu postupio po presudi Kantonalnog suda broj U-
378/05 od 2. februara 2007. godine, uzimajući u obzir činjenicu da je Uredba o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalno tehničkih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane donesena 26. oktobra 1992. godine a da je odredbama člana 93. stav 1. iste Uredbe propisano da su korisnici sredstava, koji su materijalna sredstva od vlasnika uzeli u periodu od 6. aprila 1992. godine do dana stupanja na snagu Uredbe, bili dužni u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu Uredbe, opštinskom sekretarijatu odbrane dostaviti podatke o uzetim sredstvima. Stoga je prvostepeni organ drugim dostupnim dokaznim sredstvima utvrdio činjenično stanje da sredstvo (mlin za mljevenje) nije izuzeto za potrebe odbrane. Prema shvatanju drugostepenog organa, prvostepeni organ je pravilno postupio kada je predmetni zahtjev odbacio zbog nenadležnosti organa za postupanje, a koju je utvrdio u postupku. Federalno ministarstvo je istaklo da u prilog ovakvom shvatanju ide i činjenica da je materijalno sredstvo bilo napuštena nekretnina koju je pod svoju upravu uzela Općina Živinice i da se kao takva tretirala svo vrijeme, a u vezi s tim sa istom je postupano po Zakonu o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana ("Službeni list RBiH" br. 11/93 i 13/94). Materijalno sredstvo je zapisnički u prisustvu općinske komisije vraćeno vlasniku rješenjem Općinske uprave za imovinsko pravne, geodetske i urbanističke poslove Općine Živinice broj 05/5-
31-1790 od 27. jula 1999.godine temeljem Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim nekretninama u svojini građana. Iz navedenog nedvojbeno, prema mišljenju Federalnog ministarstva, proizlazi da ovaj organ nije nadležan za rješavanje ove upravne stvari, kako je to u svom zaključku obrazložio i prvostepeni organ. U vezi sa naprijed navedenim, odlučeno je kao u dispozitivu ovog rješenja temeljem odredbe člana 237. stav 1. Zakona o upravnom postupku.
7. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 U 000752 08 U od 12. marta 2009. godine odbijena je kao neosnovana apelantova tužba podnesena protiv rješenja Federalnog ministasrtva od 14. jula 2008. godine.
8. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je istakao da prihvata kao pravilnu odluku drugostepenog upravnog organa, jer se ni tužbom ne osporava odlučna činjenica u ovoj upravnoj stvari da su predmetne nekretnine napuštene za vrijeme ratnog stanja od strane vlasnika predmetnog mlina i da se u konkretnom slučaju radi o napuštenoj nekretnini koju je pod svoju upravu uzela Općina Živinice, koja se kao takva tretirala svo vrijeme, a sa kojom je postupano u skladu sa Zakonom o privremeno napuštenim nekretninama u svojini građana. Suprotno prigovorima tužbe, Kantonalni sud je utvrdio da se u konkretnom slučaju ne radi o nekretninama koje su mobilizirane za potrebe Armije RBiH, kako to pogrešno zaključuje apelant, jer se raspoređivanje građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane vršilo od lica-građana koja su boravila u Bosni i Hercegovini za vrijeme ratnog stanja u skladu sa Uredbom o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane. Kantonalni sud je naveo da prema navedenoj Uredbi vlasnici sredstava izvršavaju obavezu davanja materijalnih sredstava za potrebe oružanih snaga u skladu sa članom 52. Uredbe, te da je odredbom člana 89. Uredbe o kriterijima i normativima raspoređivanja građana i materijalnih sredstava u oružane snage i druge potrebe odbrane propisan postupak za utvrđivanje postojanja štete i postupak ostvarivanja naknade za nastalu štetu za sredstva oduzeta njihovim vlasnicima u ratu za potrebe oružanih snaga i druge potrebe odbrane, a koja sredstva su za vrijeme korištenja uništena, oštećena ili nestala što, po mišljenju Kantonalnog suda, nije slučaj u konkretnom predmetu. Dakle, Kantonalni sud je zaključio da su zaključak upravnih organa pravilan, jer se u konkretnom slučaju ne radi o rješavanju upravne stvari u skladu sa Uredbom, odnosno o zahtjevu za oduzeta-mobilisana materijalnih sredstava, već o zahtjevu za naknadu štete po drugom osnovu, o kojem zahtjevu nisu nadležni da odlučuju ovi organi, zbog čega je zahtjev (podnosioca zahtjeva, koji je u međuvremenu umro), pravilno odbačen (član 65. stav 3. Zakona o upravnom postupku). Iz navedenih razloga, odlučeno je kao dispozitivu presude primjenom člana 36. stav 1. Zakona o upravnim sporovima (,,Službene novine" broj 9/05).
9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog pogrešne primjene materijalnog prava od strane nadležnih organa u predmetnom upravnom postupku i upravnom sporu. Apelant je istakao da je predmetni mlin za mljevenje žitarica korišten za potrebe Armije RBiH, te stoga traži od Ustavnog suda da usvoji predmetnu apelaciju, osporene odluke utvrdi neosnovanima i naloži Kantonalnom sudu da donese novu odluku iz koje bi proizišlo apelantovo pravo na naknadu štete za korištenje predmetnog mlina tokom ratnog perioda od strane Armije RBiH, te se na taj način zaštitilo apelantovo pravo na imovinu.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da lije primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva samo po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović