Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-274/12 (S. Z.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-274/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine u predmetu broj AP 274/12, rješavajući zahtjev Smaila Zeće za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Smaila Zeće za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Smail Zećo (u daljnjem tekstu: apelant), iz Gračanice, koga zastupa Zajednička advokatska-odvjetnička kancelarija Gorane Jezdić i Vlade Matuzović iz Tuzle, podnio je 16. januara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 Rs 000742 10 Rev od 29. novembra 2011. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-P-07-000-335 od 25. februara 2008. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud zabranio izvršenje Presude Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000742 10 Rev od 29. novembra 2011. godine do donošenja konačne odluke o meritumu podnesene apelacije.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-P-07-000-335 od 25. februara 2008. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se poništi Odluka o otkazu Ugovora o radu tuženog JP „Elektroprivreda BIH D.D. Sarajevo - Podružnica Elektrodistribucija Tuzla (u daljnjem tekstu: tuženi) broj 01-46-465-184-1/07 od 26. januara 2007. godine kojom je apelantu otkazan Ugovor o radu, pa se obavezuje tuženi da apelanta vrati na posao na poslove pomoćnog radnika u radionici i manipulanta na kojima je radio prije otkaza Ugovora o radu ili druge odgovarajuće poslove. Također, istom presudom je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu se poveže radni staž i uplate doprinose za PIO, te da mu tuženi isplati naknadu plaće u visini plaće koju bi ostvario da je radio za cijeli period od 26. januara 2007. godine, pa do vraćanja na rad i to na način navedeni u izreci prvostepene presude, a sve sa zakonskim zateznim kamatama na svaki mjesečni iznos naknade počev od 15-tog u mjesecu za protekli mjesec, pa do konačne isplate, s tim da je dospjele a neisplaćene iznose naknade plaće dužan isplatiti odjedanput, te da mu naknadi troškove parničnog postupka po odluci suda, a sve u roku od 15 dana od donošenja presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je putem punomoćnika 14. februara 2007. godine podnio tužbu protiv tuženog radi poništenja odluke o otkazu ugovora o radu. U tužbi je naveo da je bio uposlenik kod tuženog na poslovima i radnim zadacima pomoćni radnik u radionici i manipulant. Po prijavi rukovodioca djelatnosti inženjering elektroenergetskih objekata od 16. januara 2007. godine, direktor tuženog je donio odluku o pokretanju disciplinskog postupka i rješenje o udaljenju sa posla do okončanja disciplinskog postupka. Nakon toga, direktor je 26. januara 2007. godine donio odluku o otkazu Ugovora o radu apelanta zbog povrede radne obaveze iz člana 185. tačka 12 Pravilnika o radu tuženog. Općinski sud je proveo postupak utvrđivanjem činjenica spora i provođenjem velikog broja dokaza, te nakon provedenog postupka utvrdio da tužbeni zahtjev apelanta nije osnovan. Naime, prema noveliranoj odredbi člana 88. stav 1. Zakona o radu FBiH („Službene novine FBIH“ br . 43/99 i 32/00), poslodavac može otkazati Ugovor o radu zaposleniku bez poštivanja otkaznog roka u slučaju da je zaposlenik odgovoran za teži prijestup ili težu povredu radnih obaveza iz Ugovora o radu, a koji su takve prirode da ne bi bilo osnovano očekivati od poslodavca da nastavi radni odnos. U konkretnom slučaju nije sporno da je 16. januara 2007. godine došlo do otuđenja imovine tuženog te da je otuđena imovina pronađena kod apelanta i da je ista oduzeta, o čemu je sačinjen zapisnik. Nadalje, apelant je potpisao potvrdu o dobrovoljnom vraćanju istih predmeta ne osporavajući da je taj materijal kritičnog dana pronađen u njegovom autu, ali je naveo da mu je to podmetnuto od strane portira. Kako je naveo Općinski sud, ove svoje tvrdnje apelant je samo paušalno iznio ne potkrepljujući ih ni jednim materijalnim dokazom niti predlažući svjedočenje od strane portira ili eventualno nekog drugog očevidca. Općinski sud je zaključio da je protiv apelanta u dva navrata, u kratkom vremenskom periodu, vođen disciplinski postupak zbog istovrsnog prijestupa, koji je aktima tuženog predviđen kao teži prijestup, zbog kojeg se može dati otkaz Ugovora o radu, i da je tuženi donio zakonitu odluku u skladu sa noveliranim članom 88. Zakona o radu FBiH, te da je u skladu sa članom 91. istog Zakona dokazao da postoje razlozi za otkaz, zbog teže povrede radne obaveze. Naime, kako je apelant već 2005. godine na neki način bio opomenut i upozoren na kršenje radne obaveze - teže povrede na radu, te mu je otkazan Ugovor o radu i ponuđen novi Ugovor o radu sa izmijenjenim uslovima, to mu je poslodavac na takav način omogućio ostanak na poslu, a dao zakonska ovlaštenja da mu zbog kršenja radnih obaveza može prestati radno odnos i da nastavak istog nije moguć. U pogledu vođenja samog postupka, Općinski sud je utvrdio da je neosnovan prigovor apelanta da mu nije omogućeno da iznese svoju odbranu. Prema članu 90. Zakona o radu FBiH je propisano da ako poslodavac otkazuje Ugovor o radu zbog ponašanja ili rada zaposlenika, obavezan je omogućiti zaposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdao očekivati od poslodavca da to učini. Iz provedenih dokaza, a i iskaza samog apelanta proizilazi da je istom omogućeno da iznese svoju odbranu. Iz svega gore naprijed navedenog, Općinski sud je našao da je tužbeni zahtjev apelanta neosnovan, te je odlučio kao u izreci ove presude. Kako je neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje odluke o otkazivanju Ugovora o radu, Općinski sud je zaključio da apelantu ne pripada ni naknada štete u vidu naknade plaće koju bi ostvario da je radio za cijeli period od 26. januara 2007. godine pa do vraćanja na rad, kao ni druga prava povodom radnog odnosa, kao što je uplata doprinosa za PIO, pa u tom smislu Općinski sud nije ni cijenio nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke A. E, jer je isti irelevantan za presuđenje u ovoj pravnoj stvari.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-08-000613 od 15. decembra 2009. godine žalba apelanta je uvažena i prvostepena presuda preinačena na način da je u cijelosti udovoljeno tužbenom zahtjevu apelanta te je poništena odluka o otkazu Ugovora o radu, obavezan tuženi da apelanta vrati na posao, da mu poveže radni staž i uplati doprinose te da mu isplati naknadu plaće u iznosima preciziranim u izreci presude sa zakonskim zateznim kamatama. Kako je naveo Kantonalni sud, tokom provedenog prvostepenog postupka sud je proveo sve predložene materijalne dokaze (akte tuženika o pokretanju disciplinskog postupka i rješenje o udaljenju sa posla te odluku o otkazu ugovora o radu), dopis supruge tužitelja od 19. januara 2007. godine, nalaze i mišljenja ljekara specijaliste Interne klinike Tuzla i Klinike za neurologiju, te nalaz i mišljenje ljekara neuropsihijatra od 19. januara 2001. godine, 29. januara 2001. godine i 31. januara 2007. godine, kao i sve ostale materijalne dokaze navedene u obrazloženju prvostepene presude, te saslušao apelanta u svojstvu parnične stranke, pa cijeneći ovako provedene dokaze donio odluku kao u osporavanoj presudi kojom je odbio tužbeni zahtjev apelanta kao neutemeljen. Kako je naveo Kantonalni sud, utemeljen je žalbeni navod punomoćnika apelanta da je prvostepeni sud pogrešno primjenio odredbe materijalnog prava kada je odbio tužbeni zahtjev apelanta, jer iz provedenih dokaza ne proističe da je prvostepeni sud mogao primjeniti odredbe člana 88. Zakona o radu FBiH kojima se propisuje da poslodavac može otkazati ugovor o radu kada zbog kršenja obveza iz radnog odnosa ili zbog neispunjavanja obveza iz ugovora o radu, nastavak radnog odnosa nije moguć. Osim toga, u smislu odredaba člana 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu u slučaju otkazivanja ugovora o radu iz člana 88. st. 1. i 2. ovog Zakona, poslodavac je dužan u slučaju spora pred sudom da dokaže postojanje razloga za otkaz. Prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, pogrešno primjenio i odredbe člana 90. i 91. Zakona o radu FBiH kojim je regulirano da ako poslodavac otkazuje Ugovor o radu, obvezan je omogućiti uposleniku da iznese svoju odbranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Prvostepeni sud je, po ocjeni Kantonalnog suda, valjano utvrdio da apelant nije iznio svoju odbranu u disciplinskom postupku koji se vodio kod tuženog, te navodi da mu je to bilo omogućeno. Ovo nikako ne proistječe iz samih provedenih dokaza i prvostepeni sud, po ocjeni Kantonalnog suda, u cijelosti pogrešno izvodi zaključak kao u obrazloženju osporavane presude, te vrši pogrešnu primjenu odredaba materijalnih propisa. Prvostepeni sud je, kako je naveo Kantonalni sud, pogrešno primjenio i same odredbe Pravilnika o radu tuženog, jer tuženi nije dokazao na valjan način da je tužitelj počinio tešku povredu radne dužnosti koja bi se mogla sankcionisati otkazom ugovora o radu, a tijekom provedenog postupka nije omogućio tužitelju da iznese svoju obranu. Kako iz stanja spisa i utvrđenog činjeničnog stanja slijedi da tuženi prije donošenja odluke o otkazu Ugovora o radu nije dao mogućnost apelantu da iznese svoju odbranu u smislu odredaba člana 90. Zakona o radu, te kako tuženi tokom postupka ničim nije dokazao postojanje okolnosti koje bi opravdale uskraćivanje prava na obranu, to se i tužbeni zahtjev apelanta za poništenje osporene odluke tuženog, po mišljenju Kantonalnog suda, imao prihvatiti kao utemeljen. Obveza naknade plaća u visini plaća koju bi ostvario da je radio u navedenom periodu, uplatu doprinosa za PIO i vraćanje apelanta na posao Kantonalni sud je odredio na temelju člana 96. Zakona o radu FBiH, a u svezi sa članom 40. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu FBiH.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 70 0 Rs 000742 10 Rev od 29. novembra 2011. godine revizija tuženog je usvojena, drugostepena presuda preinačena, tako što je žalba apelanta odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kako je zaključio Vrhovni sud, osnovano se revizijom ukazuje da je pobijana odluka donijeta uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Suprotno zaključku drugostepenog suda, da tuženi nije postupio u skladu sa članom 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o radu FBiH kod otkaza uogovora o radu primjenom člana 88. st. 1. i 2. ZOR FBiH, tj. da nije dokazao razloge za otkaz, Vrhovni sud, a obzirom na činjenično utvrđenje nižestepenih sudova, smatra da je taj zaključak pogrešan. Iz činjeničnog utvrđenja upravo proizilazi da je apelant otuđio imovinu tuženog. U njegovom vozilu, kako je naveo Vrhovni sud, pronađen je materijal uzet iz radionice tuženog za opravku transformatora težine 40 kg (12 komada bakarnih vijaka, svitak bakarne žice 30 kg. bakarne žica u krugovima) i oduzet mu, te vraćen tuženom (potvrdu o oduzimanju apelant je potpisao). Nadalje, apelant nije dokazao svoju tvrdnju da je neko treći taj materijal stavio u njegovo vozilo gdje je pronađen. Odredbom člana 185. Pravilnika o radu tuženog je propisano da se ugovor otkazuje, ako se utvrdi da je uposlenik počinio neku od povreda radne dužnosti navedenih u ovoj odredbi. Tačkom 12. člana 185. Pravilnika je propisano da povredu radne dužnosti predstavlja otuđenje ili pokušaj otudenja imovine društava (tuženog), a koja se povreda i stavlja apelantu na teret. Kako je Vrhovni sud vezan činjeničnim utvrđenjem nižestepenih sudova (član 240. stav 2. ZPP-a FBiH), a iz istog proizilazi da je tuženi dokazao da je tužitelj počinio povredu radne dužnosti za koju se tereti, da je to povreda zbog koje se može otkazati ugovor o radu (otuđio imovinu tuženog), dokazao razloge za otkaz ugovora o radu na osnovu člana 88. stav 1. 2. Zakona o radu FBiH, to je zaključak drugostepenog suda o pogrešnoj primjeni člana 88. Zakona o radu od strane tuženog kod donošenja pobijane Odluke o otkazu ugovora o radu pogrešan. Odluka o otkazu ugovora o radu apelanta je, po ocijeni Vrhovnog suda, zakonita. Ta odluka je donijeta pravilnom primjenom materijalnog prava odredbe člana 88. Zakona o radu FBiH i člana 185. tačka 12. Pravilnika o radu, kako to utvrđuje i provostepeni sud, a iz razloga koje u tom pravcu daje, koje Vrhovni sud kao pravilne prihvata i na koje se tuženi i upućuje, te razloga navedeniih i u ovoj presudi. Pogrešan je i zaključak drugostepenog suda o pogrešnoj primjeni odredbe člana 90. Zakona o radu FBiH od strane prvostepenog suda. Nižestepeni sudovi su utvrdili da je u Odluci o pokretanju disciplinskog postupka od 16. januara 2007. godine navedeno da apelant svoju odbranu može dati pismeno ili usmeno u roku od 5 (pet) dana, da je Odluka o otkazu ugovora o radu donijeta 26. januara 2007. godine, a vještak medicinske struke neuropsihijatar, u svom nalazu i mišljenju, koga sudovi prihvataju, naveo da apelant nije mogao dati kvalitetnu, ali ne i da nije uopće mogao dati odbranu. Obzirom na navedeno činjenično utvrđenje, pogrešno drugostepeni sud zaključuje, da apelant nije omogućeno pravo na odbranu, da je prvostepeni sud pogrešno primjenio član 90. Zakona o radu FBiH, jer je apelantu pravo na odbranu omogućeno. U roku za davanje obrane apelant je, kako to pravilno navodi provostepeni sud, mogao, ako je smatrao da nije sposoban da se kvalitetno sam brani, što smatra i vješak, obzirom na zdravstveno stanje, mogao angažovati stručno lice. To što apelant nije dao odbranu, pri navedenom činjeničnom utvrđenju, ne znači da mu je to pravo po ocjeni Vrhovnog suda onemogućeno, kako to smatra pogrešno drugostepeni sud. Naprotiv to pravo mu je dato i iznošenje odbrane omogućeno na način koji sam odabere (usmeno ili pismeno, lično ili preko ovlaštenog lica), pa stoga nema ni pogrešne primjene člana 90. Zakona o radu FBiH. Utvrdivši iz razloga koji su naprijedi navedeni, imajući pri tom u vidu i razloge koje daje prvostepeni sud, Vrhovni sud je ocijenio da je revizijski prigovor pogrešne primjene materijalnog prava osnovan, pa je stoga reviziju usvojio i drugostepenu presudu na osnovu člana 250. stav 1. ZPP FBiH preinačio na način naveden u izreci. Obzirom na odluku koju je donio Vrhovni sud, ostale revizijske prigovore nije posebno cijenio, jer nisu ni mogli uticati na drugačije odlučivanje.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da je Vrhovni sud donošenjem ovakve presude povrijedio njegovo pravo na pravično suđenje koje se ogleda u očigledno proizvoljnoj primjeni prava od strane suda, te pravo na imovinu. Tako Vrhovni sud očigledno proizvoljno tumači odredbe čl. 88. i 90. Zakona o radu FBiH i zaključuje da je apelantu omogućeno pravo na odbranu i da je tokom postupka tuženi dokazao da je otkaz ugovora o radu opravdan. Apelant smatra da sud pogrešno zaključuje da mu je omogućeno da iznese svoju odbranu u postupku utvrđivanja povrede radne obaveze. Ovakav zaključak sud zasniva na tvrdnji da on nije mogao dati kvalitetnu odbranu, ali ne i da nije uopće mogao dati odbranu. Jasno proizilazi da sud strogo formalno tumači pravo na odbranu. Dakle, za sud je jedino bitno da je uposleniku formalno omogućeno da se izjasni na odluku o pokretanju disciplinskog postupka, pri čemu je potpuno nevažno to da li je uposlenik to bio u stanju učiniti. Međutim, dokazi koji su izvedeni tokom postupka nedvosmisleno i van svake sumnje potvrđuju činjenicu da je apelant bio u takvom zdravstvenom stanju da to pravo nije mogao koristiti. Kako je povodom apelanta vođen i krivični postupak, u kojem je isti oslobođen optužbe, sud u parničnom postupku je vezan za odluku suda u krivičnom postupku. Obzirom da su iste navodne nezakonite radnje apelanta (otuđenje imovine društva) bile predmet kako krivičnog tako i postupka utvrđivanja povrede radne obaveze, Vrhovni sud je morao uzeti u obzir i cijeniti pravomoćnu presudu u krivičnom postupku i u meritumu, ako je već odlučivao o reviziji, i istu odbiti kao neosnovanu.

6. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom je tražio da se obustavi izvršenje Presude Vrhovnog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o meritumu podnesene apelacije. Posebno, u zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je lošeg zdravstvenog stanja, da mu je do ostvarivanja prava na starosnu mirovinu ostalo dvije godine, te da jedini u porodici zaposlen i od svoje plaće izdržava svoju porodicu i sebe. Izvršenjem presude Vrhovnog suda apelant bi ponovo ostao bez posla, on i njegova porodica bi ostali bez ikakvih prihoda, a osim toga bi bio i suočen sa zahtjevom tuženog da izvrši povrat naplaćenih sredstava po osnovu plaća koje je primio za vrijeme od otkaza ugovora o radu do povratka na posao.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Iz navoda apelanta proizlazi da on kao razlog za usvajanje privremene mjere ističe da bi izvršenje pravomoćne presude može imati nesagledive štetne posljedice za apelanta, iz razloga što bi apelant ponovo ostao bez posla, on i njegova porodica bi ostali bez ikakvih prihoda, a osim toga bi bio i suočen sa zahtjevom tuženog da izvrši povrat naplaćenih sredstava po osnovu plaća koje je primio za vrijeme od otkaza ugovora o radu do povratka na posao.

10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant osim navoda koji se tiču merituma apelacije i navoda da bi izvršenjem predmetnih odluka apelant ostao bez posla i bez prihoda te da bi morao da izvrši povrat naplaćenih sredstava po osnovu plaća koje je primio za vrijeme od otkaza ugovora do povratka na posao kao i navoda o ,lošem zdravstvenom stanjunije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna i kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Pri tome Ustavni sud naglašava da okolnost da je apelant lošeg zdravstvenog stanja, da bi ostao izvršenjem osporenih presuda ostao bez te da bi morao da izvrši povrat sredstava koje je, kako to proizilazi iz stanja spisa dobio po osnovu ukinute presude Kantonalnog suda, bez drugih konkretnih dokaza koji bi ukazivali da je, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, neophodno donijeti privremenu mjeru u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, sama po sebi ne može predstavljati razlog za uvažavanje apelantovog zahtjeva za donošenje privremene mjere. Suprotno tumačenje vodilo bi zaključku da, u situaciji kad se apelanti pozovu na ovakve razloge, Ustavni sud uvijek mora udovoljiti ovakvom zahtjevu što je u suprotnosti kako sa garancijama člana 6. Evropske konvencije koje podrazumijevaju pravo na izvršenje sudske odluke tako i sa samim smislom i ciljem instituta privremene mjere na način kako je on reguliran Pravilima Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-274/12 (S. Z.) | Sudska praksa | Aktio