Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2841/11 („Centrotrans transport robe“ d.d. Sarajevo)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2841/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine u predmetu broj AP 2841/11, rješavajući zahtjev „Centrotrans transport robe“ d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Centrotrans transport robe“ d.d. Sarajevo za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrotrans transport robe“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Mirsad Sipović, advokat iz Sarajeva, podnio je 13. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 015891 10 Rev od 21. aprila 2011. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 015891 07 Pz od 2. februara 2010. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 015891 04 PS od 26. aprila 2007. godine. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje drugostepene presude do donošenja konačne odluke o meritumu apelacije.

2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Ps 015891 04 PS od 26. aprila 2007. godine obavezan je apelant da Preduzeću „Džekos“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga isplati iznos od 193.899,00 KM sa kamatama u smislu člana 1. Zakona o visini stope zatezne na način preciziran u izreci presude te da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 33.407,00 KM, sve to u roku od 30 dana od donošenja presude. U obrazloženju presude je navedeno da je nakon utvrđivanja činjeničnog stanja i provođenja velikog broja dokaza Općinski sud je utvrdio da su tužitelj kao zakupac i apelant kao zakupodavac zaključili 1. juna 1996. godine ugovor o zakupu poslovnog prostora broj 203/96, a nakon toga i aneks br.1, 2 i 3 na navedeni ugovor. Tužitelj je izvršio adaptaciju i doveo u funkcionalnost poslovni prostor u ulici Bojnička broj 87, kao i poslovni prostor u ulici M.M. Bašeskije broj 5, u Sarajevu, te da na osnovu izvršenih radova u skladu sa nalazom sudskih vještaka ispostavi apelantu račun broj 1 na iznos od 8.493,50 KM i račun broj 2 na iznos od 3.668,30 KM. Kako je zaključio Općinski sud, tužitelj je svojim sredstvima obnovio poslovni prostor i apelantu ispostavio račun broj 1- IG/97 na iznos od 66.923,20 KM i račun broj 2 - IG/97 na iznos od 114.814,00 KM. Općinski sud je u ovom predmetu imao u vidu osobenosti i specifičnosti svakog dokaza, te je slobodno i bez formalnih ograničenja cijenio iste, svaki dokaz posebno i stekao uvjerenje da su dokazane činjenice sadržane u dokumentima koji su predočeni sudu. Kako je zaključio Općinski sud, osnov tužbenog zahtjeva proizilazi iz ugovora o zakupu zaključen između parničnih stranaka pod brojem 203/96 od 1. juna 1996. godine i ugovora broj 368/97 od 24. marta 2007. godine, ali i ostalih dokumenata izvedenih na ročištu za glavnu raspravu uvidom i čitanjem istih. Naime, kako je naveo Općinski sud, parnične stranke su navedenim ugovorom o zakupu zasnovali zakupodavni odnos na neodređeno vrijeme sa utvrđenom obavezom plaćanja zakupnine. Na konkretan pravni odnos Općinski sud je primijenio odredbe Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Općinski sud je zaključio da je, kada se odredba člana 118. stav 1 ZOO primjeni na konkretan pravni odnos, a na osnovu dokazanih i izvedenih činjenica, potrživanje tužitelja osnovano. Navedeno je da je povjerilac iz obligaciono-pravnog odnosa dužan od dužnika tražiti ispunjenje, a dužnik je dužan istu ispuniti savjesno u sadržaju i obimu njene visine iz člana 262 stav 1 ZOO. .Kako proizilazi iz obrazloženja presude, Općinski sud je apelanta obavezao da tužitelju isplati iznos određen u izreci presude po pravilima sticanja bez osnova iz član 210. ZOO jer je apelant imao koristi od ulaganja koje je tužitelj izvršio. U postupku izvođenja dokaza, po ocjeni Općinskog suda, apelant nije obesnažio navode tužitelja kako u njegovoj osnovi tako i u samoj visini. U ovom predmetu Općinski sud je, također, odbio prigovor zastarjelosti potraživanja jer je pravni osnov potraživanja stečeno bez osnova, za koje se primjenjuje opšti zastarni rok od 5 godina. Nadalje, kada se uzme u obzir činjenica da je potraživanje dospjelo 9. januara 1999. godine, a da je tužba podnesena 15. oktobra 2002. godine, proizilazi da ovim načinom nije protekao zakonom propisani rok od 5 godina, pa je sud taj prigovor odbio primjenom člana 371. ZOO. Osim toga navedeno je da sud pazi po službenoj dužnosti na ništavost ugovora, s tim da potrebno dati činjenice za utvrđenje da je ugovor ništav. Po mišljenju Općinskog suda, u onom što je istakao apelant, radi se o nedostacima volje jer ugovore o zakupu nisu zaključile ovlaštene osobe kako je to naveo apelant. Kako je zaključio Općinski sud, pored toga apelant nije posebnom tužbom niti tužbenim zahtjevom tražio ništavost ugovora dajući za to relevantne činjenice. Međutim, ono što je istakao apelant odnosi se na elemente za rušljivost ugovora, gdje apelant nije ni izveo niti predložio dokaze za to. U odredbi člana 111. ZOO je propisano da su rušljivi ugovori oni koji su zaključeni, a bilo je mana u pogledu volje stranaka. Kada se ta odredba cijeni u svjetlu člana 54. istog Zakona onda je propušten rok za osporavanje valjanosti ugovora, obzirom da za razliku od ništavih ugovora rušljivi ugovori su oni koji proizvode pravno dejstvo, a koji nisu poništeni u roku od 3 (tri) godine. Na osnovu izloženog, Općinski sud je primjenom čl. 12, 17. i 210. ZOO te člana 277. istog zakona donio odluku kao u izreci presude.

3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Ps 015891 07 Pz od 2. februara 2010. godine žalba apelanta je djelimično uvažena, prvostepena presuda preinačena tako što je apelant obavezan da isplati tužitelju na ime duga iznos od 126.975,80 KM sa zakonskim zateznim kamatama na način preciziran u izreci presude kao i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 25.057,00 KM, sve u roku od 30 dana, dok je tužitelj sa viškom tužbenog zahtjeva odbijen. U ostalom dijelu žalba apelanta je odbijena kao neosnovana. Kako je naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud je nakon provedenog postupka utvrdio da je apelant u obavezi da tužitelju da isplati iznos naveden u tužbi, pa je i udovoljio tužnom zahtjevu. Po ocjeni Kantonalnog suda, nisu osnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud nepravilno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo jer to ne proizilazi iz stanja spisa. Nadalje, nisu osnovani ni žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije pravilno cijenio nesporne navode stranaka, da su ništave odredbe spornih ugovora o zakupu i da je poništena kompenzacija u iznosu od 193.898,00 KM koja predstavlja cjelokupni tužbeni zahtjev. Odredbom člana 7. Ugovora broj 203/96 i člana 5. Ugovora broj 368/97 određeno je da je zakupodavac, ukoliko jednostrano raskine ugovor o zakupu, dužan zakupcu isplatiti protuvrijednost uloženih sredstava. Kako je naveo Kantonalni sud, u konkretnom slučaju u svakom ugovoru zaključenom između tužitelja i apelanta o zakupu poslovnog prostora je navedeno da su uložena sredstva u nekretninu apelanta novčana naknada koja pripada tužitelju, jer bi se, po ocjeni Kantonalnog suda, radilo o besplatnim ulaganjima, a to bi bilo nerazumno. Kako je naveo Kantonalni sud, stranke su 6. januara 2004. godine zaključile aneks broj 1 Ugovora od 14. augusta 2003.godine i u članu 2. regulisale da su saglasne da se dio kupoprodajne cijene u iznosu od 193.899,00 KM ne mora uplatiti do okončanja sudskog spora, a u članu 3. istog aneksa je ugovoreno da su se stranke dogovorile da se izjava o prebijanju (kompenzaciji) od 25. septembra 2003. godine stavi van snage, a da će se eventualno nova kompenzacija zaključiti po okončanju sudskog spora usaglašavanjem stavova. Nadalje, po ocjeni Kantonalnog suda, nisu osnovani žalbeni navodi apelanta da prvostepeni sud nije na pravilan način cijenio izveden dokaze vještačenjem po vještaku građevinske i finansijske struke jer to ne proizilazi iz stanja spisa. Također, nisu osnovani ni žalbeni navodi apelanta da se tužitelj obogatio na račun apelanta tako što je izdavao zakupljeni prostor firmi „Simmel“ bez saglasnosti apelanta, jer to ne proizilazi iz stanja spisa. Međutim, po ocjeni Kantonalnog suda, osnovan je prigovor zastare potraživanja iznosa od 66.923,20 KM koji je dospio za naplatu 29. juna 1997. godine. Imajući u vidu da se u ovom slučaju primjenjuje opći rok zastare od 5 (pet) godina obzirom da se radi o sticanju bez osnova, a tužba je podnesena 15. oktobra 2002. godine. Kantonalni sud je žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio imajući u vidu odredbe člana 229. stav 1. tačka 4 ZPP, dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužitelj odbijen kao neosnovanim.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 015891 10 Rev od 21. aprila 2011. godine revizija apelanta je odbijena. Vrhovni sud je zaključio da ne stoji kao osnovan revizioni prigovor apelanta da se pobijana presuda u dijelu u kojem je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja zasniva na pogrešnoj ocjeni iz izvedenih dokaza. Po ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je izvedene dokaze cijenio po slobodnom uvjerenju, koje je sud zasnovao na savjesnoj i brižljivoj ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno što pravilno utvrđuje i drugostepeni sud kada odlučuje o žalbenim prigovorima. Pri tome je neprihvatljiva tvrdnja apelanta da je, po ocjeni Vrhovnog suda, kod donošenja drugostepene presude učinjena povreda iz čl. 171. i 172. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) tj. da je kod ocjene dokaza trebalo imati u vidu da je postupak obezbjeđenja dokaza vođen jednostrano. Ne stoje tvrdnje tužitelja da je u konkretnoj činjeničnoj i procesnoj situaciji o tužbenom zahtjevu trebalo odlučiti primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 26. ZPP FBiH). Suprotno tvrdnjama apelanta, udovoljavajući prijedlogu za povrat u pređašnje stanje podnesenom od strane punomoćnika tužitelja koji je imao zamjeničku punomoć prvostepeni sud nije povrijedio odredbu člana 183. ZPP FBiH. Drugostepeni sud kod odlučivanja o žalbi apelanta nije, kako je naveo Vrhovni sud, ocijenio da je potrebno održati raspravu u konkretnom slučaju, pa nema povrede odredbi iz čl. 217. i 218. ZPP FBiH. Pravilan je stav drugostepenog suda kada nije uzeo u obzir nove dokaze koje apelant predlagao nakon što je izjavio žalbu i razloge koje je u vezi sa tim dao prihvata i Vrhovni sud, pa ne stoji povreda iz člana 207. ZPP FBiH, niti druge povrede ZPP FBiH na koje se apelant poziva. Stoga je Vrhovni sud zaključio da slobodnoj ocjeni dokaza od strane suda apelant ne može sa uspjehom suprotstaviti svoju ocjenu izvedenih dokaza koja u sebi uključuje i prigovore činjenične prirode, jer se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240. stav 2. ZPP FBiH). Kako je naveo Vrhovni sud, neosnovano se revizijom ukazuje da se u pobijanom dijelu odluka drugostepenog suda o odbijanju istaknutog prigovora zastarjelosti, zasniva na pogrešnoj primjeni materijalnog prava i da je u konkretnom slučaju kod odlučivanja o navedenom prigovoru trebalo primijeniti rok zastarjelosti iz člana 374. stav 1. ZOO. Nadalje, odredba člana 374. ZOO propisuje da međusobna potraživanja društvenih pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanja nagrade za izdatke učinjene u vezi s tim ugovorima. zastarijevaju za 3 (tri) godine, te da zastarijevanje teče odvojeno za svaku isporuku robe isporuku robe i izvršeni rad i uslugu. Po mišljenju Vrhovnog suda, u konkretnom slučaju nije bilo mjesta primjeni navedene zakonske odredbe jer se ovdje ne radi o potraživanjima pravnih lica iz ugovora o prometu robe i usluga, kao i potraživanjima naknade za izdatke učinjene u vezi sa tim ugovorima. Pravilan je stav nižestepenih sudova, po ocjeni Vrhovni sud, da je za pitanje zastarnog roka u konkretnom slučaju odlučno to da se tužbom traži isplata iznosa uloženih u adaptaciju, dakle iznosa po osnovu neosnovanog obogaćenja (član 210 ZOO), gdje se primjenjuje opći zastarni rok od 5 (pet) godina, kako to pravilno zaključuje drugostepeni sud. Iz iznijetih razloga se na apelanta nije mogao primijeniti kraći zastarni rok od 3 (tri) godine, koji predviđa odredba člana 374. stav 1. ZOO, već opći zastarni rok od 5 (pet) godina u kom vremenu zastarijevaju potraživanja iz osnova duga, odnosno sticanju bez osnova kao u konkretnom slučaju, po odredbi člana 371. ZOO. Kako ne stoje revizijski razlozi, a ni razlozi na koje sud pazi po službenoj dužnosti, Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 248. ZPP FBiH reviziju tuženog odbio.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je također podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom će se obustaviti izvršenje Presuda Kantonalnog i Općinskog suda, na temelju Rješenja o izvršenju Općinskog suda broj: 65 0 Ip 154348 10 Ip od 17. augusta 2010. godine do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o meritumu podnesene apelacije. Kršenja navedenih prava apelant obrazlaže proizvoljnim i nezakonitim postupanjem Kantonalnog i Općinskog suda koji su, kako tvrdi, donijeli nezakonite odluke koje kao takve ne mogu ostati na pravnoj snazi jer su činjenice pogrešno i nepotpuno utvrđene, dokazi nisu savjesno cijenjeni te je pogrešno primijenjen materijalni propis.

6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je naveo da izvršenje apsolutno nezakonitih, neustavnih i pravno neodrživih pobijanih presuda Kantonalnog i Općinskog suda može imati nesagledive štetne posljedice za apelanta, iz razloga što su njegovi bankovni transakcijski računi blokirani za prednje označeni iznos, koji sa zateznim kamatama iznosi cca 300.000,00 KM, a što u potpunosti onemogućava njegovo poslovanje. Kako apelant ne može realno ostvariti efektivan pravni lijek, koji bi odložio izvršenje predmetnih presuda, iz tih razloga, smatra da postoji opravdan razlog i da su ispunjeni uslovi da Malo vijeće Ustavnog suda, do donošenja konačne odluke o meritumu, donese traženu privremenu mjeru.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. Iz navoda apelanta proizlazi da on kao razlog za usvajanje privremene mjere ističe da bi izvršenjem pravomoćne može imati nesagledive štetne posljedice za apelanta, iz razloga što su njegovi bankovni transakcijski računi blokirani za prednje označeni iznos, koji sa zateznim kamatama iznosi 300.000,00 KM, a što u potpunosti onemogućava njegovo poslovanje.

10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2841/11 („Centrotrans transport robe“… | Sudska praksa | Aktio