Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3859/10 (R. R.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3859/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine u predmetu broj AP 3859/10, rješavajući zahtjev Radmile Reljić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Radmile Reljić za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Radmila Reljić (u daljnjem tekstu: apelantica), iz Prijedora, podnijela je 10. septembra 2010. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-09-000 243 od 24. juna 2010. godine, Presude Okružnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-

08-000 116 od 13. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj RS: 39/05 od 8. januara 2008. godine. Apelantica je dopunila apelaciju 7. februara 2011. godine. Apelantica je, također, tražila da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom se poništava Odluka o otkazu ugovora o radu tuženog „Mittal Rudnici“ d.o.o - Prijedor (u daljnjem tekstu: tuženi) broj B-299/10 od 17. augusta 2010. godine i broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine i apelantica privremeno vraća na posao do okončanja ovog spora.

2. Presudom Osnovnog suda broj RS: 39/05 od 8. januara 2008. godine poništena je odluka o otkazu ugovora o radu tuženog broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine, kao nezakonita, te je naloženo tuženom da apelanticu vrati u radni odnos, na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi u roku od 30 dana od pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav 1 izreke). Takođe, tuženi je obavezan da apelantici na ime neisplaćenih plata za period od 16. augusta 2004. godine do 30. jula 2007. godine, isplati iznos od 11.910,03 KM, te na ime kamate na plate za isti period iznos od 3.269,45 KM (stav 2 izreke). Istom presudom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev apelantice u dijelu koji se odnosi na isplatu plata za period od 1. marta 2004. godine do 16. augusta 2004. godine (stav 3 izreke). Zatim, odbačena je tužba apelantice u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata neisplaćenih plata, regresa za korištenje godišnjeg odmora, zimnice i ogrijeva za period od 1. januara 1994. godine do 1. marta 2004. godine (stav 4 izreke). Presudom je, nadalje, odbijen i tužbeni zahtjev apelantice za isplatu regresa, ogrijeva i zimnice za 2005, 2006 i 2007. godinu, te naknade na ime otpremnine, kao neosnovan (stav 5 izreke). Takođe, odbijen je prigovor prebijanja istaknut od strane tuženog, kao neosnovan (stav 6 izreke). Zatim, obavezan je tuženi da apelantici na ime nagrade za Dan rudara za 2004, 2005 i 2006. godinu isplati ukupan iznos od 150 KM , sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate (stav 7 izreke). I konačno, obavezan je tuženi da na ime apelantice uplati pripadajuće doprinose po osnovu penzijskog i invalidskog osiguranja za period od 16. augusta 2004. godine do 30. jula 2007. godine (stav 8. izreke). Tuženi je najzad obavezen da apelantici na ime troškova postupka isplati iznos od 1.607,00 KM.

3. Konačno, Dopunskom presudom Osnovnog suda broj RS-39/05 od 30. aprila 2008. godine odbačena je tužba apelantice u dijelu tužbenog zahtjeva kojim je tražena uplata doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje i za slučaj nezaposlenosti za period od 1 januara 1994. do 1. marta 2004. godine kao neblagovremena, a zahtjev apelantice koji se odnosi na uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje i za slučaj nezaposlenosti za period od 1. marta 2004. godine do 16. augusta 2004. godine, odbijen je kao neosnovan.

4. Kako je naveo Osnovni sud, u konkretnoj pravnoj stvari tužba je podnesena 1. marta 2005. godine. Odlučujući o zakonitosti odluke o otkazu ugovora o radu, Osnovni sud je pošao od odredbi člana 113. Zakona o radu RS („Službene novine“, br. 38/00, 40/00, 47/02, 38/03, 66/03 i 20/07) kojom odredbom su propisani uslovi za otkaz ugovora o radu radniku od strane poslodavca i kao jedan od razloga predviđen je i otkaz ugovora o radu iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, a u slučaju kada poslodavac u takvoj situaciji ne može radniku obezbjediti drugi odgovarajući posao, kao i odredbi čl. 124. i 125. Zakona o radu RS kojim odredbama je određen postupak provođenja programa zbrinjavanja viška radnika. Osnovni sud je dalje naveo odredbe člana 126. Zakona o radu RS, kojima je predviđeno da ako poslodavac u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa radnika u smislu člana 124. ovog Zakona namjerava da zaposli određeni broj radnika sa istim stručnim kvalifikacijama koje imaju radnici kojima je prestao radni odnos, dužan je da prije zasnivanja radnog odnosa sa drugim licima ponudi zaposlenje radnicima kojima je otkazan ugovor o radu. Kako tuženi nije imao kriterije i mjerila za radno mjesto apelantice, te kako je nakon otkaza ugovora o radu apelantici izvršio prijem novih radnika, to Osnovni sud nalazi da je otkaz ugovora o radu apelantice nezakonit, pa je u tom dijelu i usvojio tužbeni zahtjev i poništio predmetnu odluku o otkazu ugovora o radu, te slijedom toga odlučio da apelanticu vrati na poslove i radne zadatke koji odgovaraju njenom stepenu stručne spreme. Osnovni sud je dalje naveo, a prema nalazu vještaka, da je apelantici za navedeni period od 16. augusta 2004. godine do 30. jula 2007. godine, obračunat ukupan iznos plata od 12.572,43 KM te kada se od istog odbiju ukupno isplaćene plate apelantici za navedeni period u iznosu od 662,40 KM, dobije se ukupan iznos neisplaćenih plata apelantice za navedeni period od 11.910,03 KM, koji iznos predstavlja štetu koju je apelantica pretrpjela zbog nezakonitog postupanja tuženog. U dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na blagovremeno potraživanje regresa za godišnji odmor, zimnice i ogrijeva, Osnovni sud je isti odbio kao neosnovan. Budući da apelantica u spornom periodu nije radila, Osnovni sud je zaključio da apelantica nije ni imala potrebu da reprodukuje svoje radne sposobnosti godišnjim odmorom, uz koji je vezano pravo na regres za taj odmor, pa tako apelantica nije pretrpjela štetu po tom osnovu. Kod činjenice da je Osnovni sud apelanticu odbio sa zahtjevom za isplatu otpremnine, to je, po ocjeni Osnovnog suda, neosnovan i prigovor prebijanja istaknut od strane tuženog, a po osnovu više isplaćene otpremnine u iznosu od 253,80 KM, u odnosu na pripadajući iznos otpremnine. Osnovni sud je našao osnovanim i zahtjev apelantice za uplatu doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, obzirom da za period od prestanka radnog odnosa nisu vršene uplate doprinosa, a koja obaveza tuženog je uspostavljena u vezi sa radnim odnosom apelantice, a po zakonu o penzijskoinvalidskom osiguranju. O troškovima postupka Osnovni sud je odlučio na osnovu čl. 386 i 396. Zakona o parničnom postupku RS („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05; u daljnjem tekstu: ZPP RS).

5. Presudom Okružnog suda broj 011-0-Ž-08-000 116 od 13. novembra 2008. godine žalbe apelantice su odbijene i Presuda Osnovnog suda broj: RS-39/05 od 8. januara 2008. godine, u pobijanom dijelu (st. 3, 4 i 5), i Dopunska presuda broj: RS-39/05 od 30. aprila 2008. godine potvrđene. Žalba tuženog u pobijanom dijelu (stav 1, 2, 8) je odbijena i presuda Osnovnog suda broj: RS-39/05 od 8. januara 2008. godine, je potvrđena, dok se u odnosu na stav 6 kojim je odbijen prigovor prebijanja po službenoj dužnosti, pobijana presuda ukinuta i prigovor prebijanja izjavljen od strane tuženog je odbačen kao nedopušten. Odluka o troškovima po žalbi apelantice je takođe preinačena tako da se troškovi parničnog postupka sa iznosa od 1.607,00 KM povećavaju na iznos od 3.550, 00 KM. Kako je naveo Okružni sud, predmet spora je zaštita prava iz radnog odnosa sa kumulacijom tužbenih zahtjeva koji se odnose na: poništenje odluke o otkazu ugovora o radu od 29. oktobra 2004. godine, vraćanje na rad i raspoređivanje na poslove koji odgovaraju stručnoj spremi i radnim sposobnostima apelantice za neisplaćene plate, regres, zimnicu, ogrjev, otpremninu, nagradu za Dan rudara, uplatu doprinosa nadležnim fondovima, a na novčana potraživanja postavljen je zahtjev za zakonsku zateznu kamatu i troškove parničnog postupka. Okružni sud je tužbu odbacio u pogledu zahtjeva za koje je protekao rok u kojem je bilo moguće ostvariti sudsku zaštitu, udovoljio djelimično postavljenom tužbenom zahtjevu koji se odnosi na poništenje odluke o otkazu ugovora o radu, na obavezu isplate neisplaćenih plata za period od 16. augusta 2004. godine do 30. jula 2007. godine, na obavezu isplate naknade za Dan rudara i obavezu uplate doprinosa, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima parničnog postupka dok je dopunskom presudom kojom je odlučeno o zahtjevu za uplatu obaveznih doprinosa, u jednom dijelu, za neblagovremeni dio, tužba odbačena a u blagovremenom dijelu, zahtjev je odbijen. Okružni sud je odbio apelanticu sa zahtjevom za isplatu plata za period od 1. marta 2004. godine do 16. augusta 2004. godine (stav 3) jer je u to vrijeme apelantica bila zaposlena u RŽR „Ljubija“ A. D. Prijedor koji je jedan od osnivača tuženog, a sa tuženim je 16. augusta 2004. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme tako da je tuženi od tog momenta u materijalno pravnom odnosu sa apelanticom koji istovremeno određuje i legitimaciju tuženog. To znači da, po mišljenju Okružnog suda, tuženi ne može biti nosilac obaveze ako nije pasivno legitimisan, kako pravilno zaključuje i prvostepeni sud, pa nijedan suprotan navod žalbe pravilnost ovog dijela presude nije doveo u pitanje. U odnosu na stav 4. prvostepene presude u kojem je tužba apelantice odbačena, prvostepena presuda je, po ocjeni Okružnog suda, takođe pravilna i zakonita jer pravilna primjena odredbe člana 105. Zakona o radu RS sprečava apelanticu da po proteku zakonskog roka od godinu dana, računajući od dana saznanja za povredu, ostvari sudsku zaštitu. Kako je tužba podnesena 1. marta 2005. godine jasno je, kako je naveo Okružni sud, da je ova zakonska odredba pravilno primijenjena i prvostepeni sud je pravilno odredio karakter ovog roka i posljedicu njegovog propuštanja koja dovodi do gubitka prava na sudsku zaštitu. Po ocjeni Okružnog suda, žalbom se neosnovano navodi da se ne radi o zastarjelom potraživanju odnosno da je u pitanju prekid toka zastare jer se radi o potpuno različitim institutima. Kako je naveo Okružni sud, iz zakonskih odredaba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koje se odnose na zastarne rokove, iz režima zastarjelosti izričito se izuzimaju prekluzivni rokovi materijalnog prava, a takve prirode je rok iz člana 105. Zakona o radu RS. Prema tome, prvostepeni sud je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno primijenio ovu zakonsku odredbu i odbacio tužbu kao neblagovremenu za potraživanja koja su dospjela prije 1. marta 2004. godine. U odnosu na stav 5. izreke presude koji je takođe predmet pobijanja, razloge koje je prvostepeni sud naveo u odnosu na karakter drugih novčanih potraživanja i materijalnih naknada koje su u vezi sa radnim odnosom i koje se isplaćuju na teret materijalnih sredstava ukoliko ih poslodavac obezbijedi, u cjelosti kao pravilne prihvata i Okružni sud. To stoga jer je isplata ove naknade uslovljena i postojanjem materijalnih sredstava za tu namjenu (član 57. Opšteg kolektivnog ugovora), a kako je pravni osnov obaveze tuženog na isplatu otpremnine, otpao s obzirom na to da je poništena odluka o otkazu ugovora o radu i postojanja pravne osnove nema ni obaveze tuženog, pa je presuda pravilna i zakonita i u odbijajućem dijelu koji se odnosi na isplatu razlike otpremnine. Nadalje, kako je naveo Okružni sud, neosnovani su navodi žalbe da se u odnosu na stav 1 izreke kojim je utvrđeno da je otkaz ugovora o radu nezakonit nisu pravilno primijenjene odredbe Zakona o radu RS jer je prvostepena presuda dala detaljno, jasno i pravno utemeljeno obrazloženje iz kojeg jasno proizilazi da je apelantica morala biti izložena određenom načinu vrednovanja po utvrđenim kriterijumima i samo na taj način bi bila izbjegnuta proizvoljna i neobjektivna procjena poslodavca o tome koji radnik će ostati na poslu, a koji ne i koji bi radnik, u slučaju kada ih veći broj konkuriše na isto radno mjesto, imao prednost u odnosu na drugog radnika. Zato se pravilnost odluke u dijelu poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, po ocjeni Okružnog suda, ne može dovesti u pitanje ni jednim žalbenim navodom tako da je u odnosu na ovaj dio zahtjeva prvostepeni sud pravilno primijenio odredbe čl. 113, 124 i 125. Zakona o radu RS, nalazeći i povrede člana 126. istog zakona i zaštitio apelanticu od nezakonitog otkaža. Posljedice nezakonite odluke koja inače predstavlja pravnu osnovu odgovornosti tuženog za naknadu štete i uspostavu restitucije u odnosu na radno pravni status, prvostepeni sud je pravilno otklonio obavezujući tuženog da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima (član 117. Zakona o radu RS), a u cilju uspostave imovinske ravnoteže koju je narušila nezakonita odluka tuženog, prvostepeni sud je pravilno obavezao tuženog da isplati neisplaćene plate zajedno sa kamatama, čiju visinu je utvrdio vještak finansijske struke. Konačno, prvostepeni sud je, po ocjeni Okružnog suda, pravilno utvrdio visinu ovog potraživanja iz stava 2 izreke koji odgovara razlici između ukupno obračunatog iznosa plata za navedeni period koji iznosi 12.572 KM. Žalbom se ne pobija način i visina obračunatih kamata na ukupni iznos neisplaćenih plata i neosnovano ukazuje da nije bila obavezna uplatiti doprinose jer su oni plaćeni od 16. augusta 2004. godine. I konačno, žalba tuženog je neosnovana i u odnosu na stav 6 izreke presude kojim je odbijen prigovor prebijanja kao neosnovan, međutim, u tom dijelu je presuda po službenoj dužnosti, a povodom žalbe tuženog ukinuta i ostaje bez pravnog dejstva i prigovor prebijanja odbačen kao nedopušten.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-09-000 243 od 24. juna 2010. godine, koju je apelantica primila 23. jula 2010. godine, revizija apelantice je djelimično uvažena i drugostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva za plaćanje otpremnine u iznosu od 1.669,20 KM i predmet u tom dijelu vraćen istom sudu na ponovno suđenje. U ostalom dijelu, kojim je potvrđena prvostepena presuda o odbijanju tužbenog zahtjeva za razlike plaća, te isplatu regresa, ogreva i zimnice za 2005, 2006, i 2007 godine i o odbacivanju tužbe kao neblagovremene u dijelu kojim se traži isplata neisplaćenih plaća, regresa za korištenje godišnjeg odmora, zimnice i ogrijeva, revizija je odbijena. Nadalje, revizija tuženog je uvažena, drugostepena presuda ukinuta u dijelu kojim je potvrđena prvostepena presuda o usvajanju tužbenog zahtjeva za poništenje odluke tuženog o otkazu ugovora o radu broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine, za vraćanje apelantice na rad i raspoređivanje na odgovarajuće radno mjesto i za obvezivanje tuženog da joj plati na ime neiskorišćenih plaća iznos od 11.910,00 KM i kamata, iznos od 3.269,45 KM te doprinosa za penzijsko-invalidsko osiguranje, kao i u dijelu odluke o troškovima postupka i predmet u tom dijelu vraćen istom sudu na ponovno suđenje. Usvajajući tužbeni zahtjev za poništenje odluke o otkazu ugovora o radu tuženog, broj 75/74 od 29. oktobra 2004. godine, nižestepeni sudovi polaze od toga, da je tuženi bio dužan da višak radnika utvrdi za pojedina radna mjesta. Kako je naveo Vrhovni sud, na ovaj način, kako to zaključuje nižestepeni sudovi, primjenom kriterija za utvrđivanje viška radnika bi se znalo koliko radnika i na kojim radnim mjestima ostaje bez posla. S obzirom da je tuženi višak radnika utvrdio u odnosu na tuženog kao cjelinu, a ne u odnosu na konkretna radna mjesta i da nije propisao kriterije na temelju kojih je vršio raspoređivanje radnika sa istom stručnom spremom na pojedina radna mjesta i da je u roku od jedne godine od dana prestanka radnog odnosa apelantici, zaposlio određeni broj radnika sa istom stručnom spremom koju ima i apelantica, nižestepeni sudovi su izveli zaključak, da je odluka tuženog o otkazu ugovora o radu (bliže označena u stavu 1. izreke prvostepene presude), nezakonita. Po ocjeni Vrhovnog suda suda, pravno shvatanje nižestepenih sudova, da je višak zaposlenih radnika trebalo identifikovati po radnim mjestima, u odnosu na svakog pojedinog radnika i na svako radno mjesto u cjelini, prihvatljivo je u slučaju kad je iz organizacionih, ekonomskih i tehnoloških razloga samo na jednom radnom mjestu ili na pojedinim radnim mjestima smanjen broj izvršilaca U konkretnom slučaju, po ocjeni Vrhovnog suda, se radi o otkazu ugovora o radu većem broju radnika (571 radnik) zbog organizacionih promjena izazvanih ekonomskim teškoćama, pa se zbog toga treba uzeti u obzir stanje tuženog kao cjeline. Prema izloženom, za pravilnu primjenu materijalnog prava, bilo je potrebno, po mišljenju Vrhovnog suda višak zaposlenih radnika identifikovati u odnosu na tuženog kao privredno Društvo u cjelini i na taj način utvrditi, da li je tuženi u odnosu na apelanticu pravilno primijenio kriterije za utvrđenje viška radnika za čijim je radom prestala potreba za koje prvostepeni sud u obrazloženju svoje odluke navodi. Nadalje, po mišljenju Vrhovnog suda, kako je pravo na uplatu doprinosa na ime penzijsko invalidskog osiguranja akcesornog karaktera i zavisi od prava na isplatu plate i same isplate plate i ne može se posmatrati odvojeno od njih, ukidajući pobijanu presudu u dijelu odluke o zahtjevu za isplatu plate, ukinuta je i u dijelu odluke o zahtjevu za uplatu doprinosa za isti period. Prigovor revizije apelantice da je drugostepeni sud počinio povrede odredaba parničnog postupka iz člana 8. ZPP RS, nisu, po ocjeni Vrhovnog suda, osnovani, jer je taj sud izvedene dokaze ocijenio na način kako je to propisano navedenom odredbom i o odlučnim činjenicama je dao dovoljne i valjane razloge, koje kao pravilne usvaja i Vrhovni sud. Kako se nižestepeni sudovi zbog pogrešnog pravnog pristupa razrješenju spora u ovoj pravnoj stvari nisu bavili pitanjem utvrđivanja viška zaposlenih radnika u odnosu na tuženog, kao privredno Društvo kao cjelinu, to je zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega nema uslova, po mišljenju Vrhovnog suda, za preinačenje pobijane presude. Iz tih razloga je Vrhovni sud drugostepenu presudu ukinuo u pobijanom dijelu kojim je žalba tuženog odbijena i prvostepena presuda potvrđena (stav 2. alineja 2. izreke) na osnovu člana 250. stav 2. ZPP RS i predmet u tom dijelu vratio istome sudu na ponovno suđenje.

7. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na zabranu zloupotrebe prava iz člana 17. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica smatra da su joj povrijeđena navedena ustavna prava zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, naročito odredbi Zakona o radu

RS i ZOO.

8. Apelantica predlaže da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom poništava Odluku o otkazu ugovora o radu tuženog broj B-299/10 od 17. augusta 2010. godine i broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine i apelanticu privremeno vraća na posao do okončanja ovog spora. Apelantica je navela da ima dvoje odrasle djece od kojih je jedno nezaposleno, a jedno se nalazi na školovanju koje će zbog siromaštva morati napustiti školu, što se u budućnosti ne može popraviti u slučaju da konačna odluka suda po završetku ovog spora bude povoljna za apelanticu. S druge strane, kako je navela apelantica, tuženi neće pretrpjeti nikakvu štetu ako apelantica nastavi sa radom jer je potpuno svejedno za tuženog da li na radnom mjestu apelantica radi ona ili neki drugi radnik i jer će apelantica svoju platu svojim radom zaraditi.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica nije posebno obrazložila zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelantica očigledno smatra da njeni navodi o kršenju ustavnih prava tokom postupka u kojem su donesene osporene odluke predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelantica, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudila Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju prima facie na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.Ovo osobito imajući u vidu da se ovako postavljen zahtjev za donošenje privremene mjere (da Ustavni sud poništi Odluku o otkazu ugovora o radu tuženog „broj B-299/10 od 17. augusta 2010. godine i broj 81-75/04 od 29. oktobra 2004. godine i apelanticu privremeno vrati na posao) u svojoj suštini svodi na donošenje odluke o meritumu apelanticinog tužbenog zahtjeva usmjerenog na poništenje navedenih odluka tuženog, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati. Naime, udovoljavanjem ovako postavljenom zahtjevu za donošenje privremene mjere Ustavni sud bi prejudicirao odluku redovnih sudova o dijelu apelanticinog tužbenog zahtjeva koji je odlukom Vrhovnog suda vraćen na ponovno suđenje a što bi bilo u direktnoj suprotnosti sa pozicijom Ustavnog suda na način na koji je ona definirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Pravilima Ustavnog suda. Imajući u vidu da se apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere, dakle, zasniva na činjenicama koje se tiču donošenja odluke o dijelu tužbenog zahtjeva apelantice, a što je u nadležnosti redovnih sudova, Ustavni sud smatra da je apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-3859/10 (R. R.) | Sudska praksa | Aktio