Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4566/11 (N. S.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4566/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP-4566/11, rješavajući zahtjev Nedeljke Stanojević za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nedeljke Stanojević za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedeljka Stanojević (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa zajednička advokatska kancelarija Dušanke Šoljić-Ćorić, Draženke Jurišić i Dragana Pudara iz Mostara, podnijela je 29. novembra 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 019444 11 Rev 2 od 1. septembra 2011. godine i presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-019444 98 od 16. novembra 2007. godine. Apelantica je također 25. januara 2012. godine podnijela zahtjev za donošenje privremene mjere «prekida postupka kao izvršenja napadnute presude Vrhovnog suda ili drugi vid spriječavanja posljedica napadnute presude», do donošenja odluke o apelaciji.
2. Apelantica je Općinskom sudu podnijela tužbu protiv JP Elektroprivreda HZ HB Distibucija električne energije (u daljnjem tekstu: tuženi), radi uspostave radno pravnog statusa. Presudom broj P-019444 98 od 16. novembra 2007. godine, Općinski sud je odbio zahtjev apelantice kojim je tražila uspostavu radno pravnog statusa počev od 5. maja 2000. godine raspoređivanjem na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i kvalifikacijama, kao i isplate naknade plaće za period od 5. maja 2000. godine do povratka na posao u mjesečnim iznosima od po 866,43 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. U obrazloženju presude je navedeno da je rješenjem Komisije za implementaciju člana 143. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) od 28. februara 2001. godine naloženo tuženom da u roku od 15 dana riješi status apelantice, shodno odredbi člana 143. stav 2. ZOR-a. Rješenjem tuženog od 2. aprila 2001. godine apelantici je uspostavljen radno-pravni status uposlenika na čekanju posla počev od 26. januara do 5. maja 2000. godine, uz pravo na novčanu naknadu. Apelantici je također rješenjem od 2. aprila 2001. godine, radni odnos prestao sa 5. majem 2000. godine jer kod tuženog nije bilo potrebe za tom stručnom spremom, uz pravo a otpremninu u iznosu od 1.085,28 KM. Navedeno rješenje je potvrđeno od strane Federalne komisije za implementaciju člana 143. ZOR-a. Obrazlažući neosnovanost zahtjeva apelantice za uspostavu radno-pravnog statusa počev od 5. maja 2000. godine, Općinski sud je istako da je izvršio uvid u akt Federalnog ministarstva za PIO/MIO i utvrdio da je tuženi u periodu od 19. maja 2000. godine do 16. aprila 2001. godine podnio prijave za devet uposlenika elektrotehničke škole. Odredbom člana 143. stav 8. ZOR-a je propisana zabrana poslodavcu da u roku od godine dana počev od 5. maja 2000. godine zaposli drugo lice koje ima istu kvalifikaciju i stepen stručne spreme osim lica koja su se zatekla na čekanju posla ili im je uspostavljen radno-pravni status zaposlenika na čekanju posla. Ova zabrana koja se odnosi na poslodavca ne daje pravo zaposleniku koji ima status zaposlenika na čekanju posla da traži uspostavu radno pravnog statusa direktno iz ove odredbe. Apelantica, kako je dalje navedeno, u postupku nije dokazala da se prijavljivala na raspisani oglas za radna mjesta koja su popunjavana u periodu od godine dana nakon prestanka njenog radnog odnosa, zbog čega je njen tužbeni zahtjev odbijen.
3. Odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude, Kantonalni sud u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je donio presudu broj 58 0 P 019 444 10 Gž 2 od 3. novembra 2010. godine kojom je žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način što je obavezao tuženog da apelanticu vrati u radni odnos i rasporedi je na radno mjesto koje odgovara njenoj stručnoj spremi i kvalifikacijama te joj, na ime naknade plaće za period od 5. maja 2000. godine do povratka na rad isplati iznos od 866,43 KM mjesečno, sa zakonskom zateznom kamatom uz troškove postupka u iznosu od 7.758,50 KM. U obrazloženu presude, Kantonalni sud je istakao da je apelantica tužbu protiv tuženog podnijela 1998. godine, da je 5. novembra 1999. godine stupio na snagu ZOR zbog čega je sudski postupak prekinut i ustupljen Kantonalnoj komisiji za implementaciju člana 143. ZOR-a. Kantonalna komisija je donijela rješenje prema kojem je tuženi postupio na način da je apelantici uspostavljen radno pravni status do 5. maja 2000. godine. Apelantica je zatim, kako je dalje navedeno u obrazloženju, zatražila nastavak prekinutog postupka, a nakon što je određen nastavak postupka, apelantica je preinačila svoj tužbeni zahtjev zatraživši da je tuženi vrati na posao prema njenoj stručnoj spremi, uz naknade plaća do povratka na rad. Iz dokumentacije u spisu proizilazi, kako je navedeno u obrazloženju da je apelantica i prije stupanja na snagu ZOR-a kontinuirano od tuženog tražila da joj omogući nastavak rada, što je tuženi odbijao. Iz dostavljenih podataka PIO/MIO Mostar i podataka tuženog proizilazi da je u periodu od 5. maja 2000. do 5. maja 2001. godine u radni odnos kod tuženog primljeno 11 zaposlenika sa stručnom spremom koju ima i apelantica. Na ročištu od 25. septembra 2007. godine nesporno je utvrđena činjenica prijema novih zaposlenika u relevantnom periodu. S tim u vezi Kantonalni sud je istakao da je tuženi postupio suprotno odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a zbog čega je zahtjev apelantice za povratak na rad osnovan. Pogrešno je prema mišljenju Kantonalnog suda prvostepeni sud zaključio da je ovo pravo zaposlenika vezano samo za javni konkurs. Visina tužbenog zahtjeva apelantice utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka.
4. Apelantica je na temelju presude Kantonalnog suda podnijela prijedlog za izvršenje nakon čega je sa tuženim 3. novembra 2010. godine zaključila ugovor o radu na neodređeno vrijeme.
5. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tuženog protiv presude Kantonalnog suda donio presudu broj 58 0 P 019444 11 Rev 2 od 1. septembra 2011. godine kojom je revizija uvažena, drugostepena presuda preinačena tako da se žalba apelantice odbija kao neosnovana i prvostepena presuda potvrđuje. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su na osnovu istog činjeničnog stanja prvostepeni i drugostepeni sud donijeli različite presude. Sporno pravno pitanje, kako je dalje navedeno u obrazloženju, odnosi se na pasivnu legitimaciju tuženog i obavezu da primi zaposlenika na čekanju u periodu od godine dana po prestanku radnog odnosa, po službenoj dužnosti ili po pravu prioriteta. U odredbi člana 143. stav 8. ZOR-a je propisano da poslodavac ne može u roku od godine dana zaposliti drugo lice koje ima istu kvalifikaciju ili stepen stručne spreme, osim lica koja su se zatekla na čekanju posla ili im je uspostavljen radno-pravni staus, ako je to lice nezaposleno. Tokom postupka apelantica nije dokazala kako su primani novi osiguranici, ko su ta lica, da li su bili javni oglasi ili jedan oglas, da li se ona prijavljivala na oglase za upražnjena radna mjesta. Vrhovni sud je zaključio da je apelantica bila u obavezi, kao lice kojem je radni odnos prestao iz statusa zaposlenika na čekanju posla, javiti se na javni poziv za konkretna radna mjesta pa se tek potom mogla pozvati na pravo prioriteta u odnosu na druge prijavljene kandidate u periodu od godine dana. Zbog pogrešnog stava drugostepenog suda u primjeni sporne norme pogrešno je primijenjeno materijalno pravo, zbog čega je Vrhovni sud uvažio reviziju i drugostepenu presudu preinačio.
6. Tuženi je Općinskom sudu podnio tužbu protiv apelantice, radi isplate duga, koja je zavedena pod poslovni broj 58 0 P 101305 11 P.
7. Apelantica u podnesenoj apelaciji protiv presude Vrhovnog suda ukazuje na prava iz čl. II/3.
e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s kršenjem prava na pravično suđenje apelantica je istakla pogrešno tumačenje odredbe člana 143. ZOR-a, zatim ponovno utvrđivanje i tumačenje činjenica koje je tuženi učinio nespornim (prijem novih zaposlenika), ispitivanje presude izvan razloga navedenih u reviziji. U zahtjevu za određivanje privremene mjere apelantica je istakla da je nakon donošenja presude Vrhovnog suda tuženi protiv nje podnio tužbu radi isplate izvršene po presudi Kantonalnog suda. Predložila je da se taj postupak prekine do okončanja postupka o apelaciji.
8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
«Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»
9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantičinih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelantica mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
10. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine, objavljene na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži prekid postupka koji se vodi kod Općinskog suda «u funkciji izvršenja apelacijom osporene presude Vrhovnog suda» mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim navoda u vezi sa kršenjem prava koja se tiču merituma predmeta, nije ponudila Ustavnom sudu argumente i dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi prekinuo postupak o tužbi koju je Općinskom sudu podnio tužitelj protiv apelantica. Stoga, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.
11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović