Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-554/12 („Terex Inžinjering“ d.o.o. Bijeljina)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-554/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP-554/12, rješavajući zahtjev „Terex Inžinjering“ d.o.o. Bijeljina za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „Terex Inžinjering“ d.o.o. Bijeljina za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „Terex Inžinjering“ d.o.o. Bijeljina (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Faik Muhić, advokat iz Tuzle, podnio je 8. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud naložio Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) obustavu postupka protivizvršenja u predmetu koji se vodi pod brojem 80 0 Ip 027404 10 Ip do konačne odluke Ustavnog suda o apelaciji.

2. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 Ps 000204 06 Ps od 6. februara 2009. godine, koja je potvrđena presudom Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 59 0 Ps 000204 09 Pž od 20. oktobra 2010. godine, „Elektroprivreda Republike Srpske“ Trebinje-

Zavisno preduzeće „Rudnik i Termoelektrana Ugljevik“ AD Ugljevik (u daljnjem tekstu:tuženi) je obavezan da apelantu na ime naknade štete u visini obične štete isplati iznos od 530.000,00 KM, te da na ime naknade štete u vidu izmakle dobiti od 1.720.800,00 KM, zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na ovaj iznos počev od dana donošenja presude 6. februara 2009. godine, pa do konačne isplate, kao i da apelantu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 30.040,00 KM, a sve u roku od 30 dana od dana prijema presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.

3. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud presudom broj 59 0 Ps 000204 10 Rev od 22. decembra 2011. godine usvojio i obje nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta odbijen. Apelant je obavezan da nakandi tuženom troškove nastale u postupku povodom izjavljene revizije u iznosu od 4.095,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom izvršenja.

4. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da su odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nižestepeni sudovi utvrdili sljedeće činjenično stanje: da je tuženi 26. i 27. jula 2003. godine raspisao javni oglas za prikupljanje ponuda javnim nadmetanjem radi izvođenja radova na otkrivci i površinskom kopu Bogutovo selo, da se apelant prijavio na oglas, da je tuženi 14. avgusta 2003. godine obavijestio apelanta da je izabran za najpovoljnijeg ponuđača zajedno sa preduzećima „Šico i kompanija“ d.o.o. Bijeljina i „Kontinental“ d.o.o. Ugljevik, da tuženi nakon toga nije sa apelantom zaključio ugovor o izvođenju radova, da je zaključkom Vlade RS broj 02/I-020-693/03 od 29. septembra 2003. godine donesenim na zahtjev sindikata tuženog tuženi obavezan da poslove na otkrivci vrši vlastitom mehanizacijom, da je opomenom pred tužbu od 28. septembra 2004. godine apelant zatražio od tuženog da ispuni zakonske i ugovorne obaveze po raspisanom tenderu i omogući mu izvođenje radova, da je 6. juna 2006. godine apelant podnio tužbeni zahtjev za zaključivanje ugovora po raspisanom tenderu, da prema nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke R.I. ukupna šteta koju trpi apelant zbog neizvršavanja obaveza tuženog (obična šteta i izmakla korist) iznosi 2.250.800,00 KM.

5. Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi, polazeći od činjenice da tuženi nije izvršio zakonsku obavezu odnosno da sa apelantom nije zaključio ugovor u pismenoj formi u skladu sa uslovima iz ponude, zaključili da je time apelantu prouzrokovana šteta i to kako obična šteta tako i šteta u vidu izmakle koristi pa su primjenom odredbi člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u cjelosti usvojili tužbeni zahtjev.

6. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o javnom nadmetanju kao osnovnom načinu nabavke robe, usluga i radova prema Zakonu o postupku nabavke robe, usluga i istupanju radova („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 20/01), koji je bio na snazi u vrijeme javnog objavljivanja oglasa od 26. i 27. jula 2003. godine.

7. Istaknuto je da je odredbom člana 183. ZOO lice koje je po zakonu obavezno da zaključi neki ugovor dužno da naknadi štetu ako na zahtjev zainteresovanog lica bez odlaganja ne zaključi taj ugovor. Kada postoji zakonska obaveza određenih lica da zaključe određeni ugovor onda zainteresovano lice može zahtijevati da se takav ugovor bez odlaganja zaključi. Ukoliko lice koje je obavezno bez odlaganja ne zaključi takav ugovor ono je dužno da naknadi štetu zainteresovanom licu prema opštim pravilima o naknadi štete zbog neispunjenja iz člana 262. ZOO.

8. Nadalje se Vrhovni sud pozvao na odredbu člana 27. stav 1. ZOO kojom je propisano da ako postoji zakonska obaveza jednog lica da zaključi ugovor svako zainteresovano lice može od njega zahtijevati da takav ugovor zaključi bez odlaganja. Pravo na zaključenje ugovora se ostvaruje putem tužbenog zahtjeva na osnovu koga sud ako nađe da su ispunjeni zakonski uslovi, naređuje tuženom da zaključi ugovor kakav je u zahtjevu naveden (dužnost kontrahiranja). Odbijanje zaključenja ugovora povlači odgovornost za naknadu štete.

9. Vrhovni sud je istakao da prema stanju spisa javni oglas je objavljen radi izvođenja rudarskih radova na površinskom kopu Bogutovo selo za period od 15. avgusta do 15. decembra 2003. godine. Apelant je 14. avgusta 2008. godine obaviješten da je izabran za jednog od najpovoljnijih ponuđača pa je bio dužan da, budući da je tuženi nakon ove obavijesti propustio da sa njim zaključi ugovor od njega u razumnom roku i bez odlaganja pismenim putem traži zaključenje ugovora. Ako tuženi to nije prihvatio onda je apelant zaključivanje ugovora sa tuženim mogao tražiti putem suda. Konstatovano je da je apelant više od godinu dana (28. septembra 2004. godine) od obavještenja da je izabran za najpovoljnijeg ponuđača tuženom uputio pismenu opomneu pred tužbu zahtijevajući od njega da izvrši svoje zakonske obaveze da bi 6. juna 2006. godine dostavio tuženom novu opomenu i zahtjev za zaključenje ugovora. Međutim po mišljenju Vrhovnog suda ove radnje apelanta ne mogu proizvesti nikakve pravne učinke jer je u vrijeme njihovog izvršenja već prošao rok u kome su se trebali izvesti objavljeni radovi. Istaknuto je da kako se radilo o radovima koji su se trebali obaviti u periodu od 15. avgusta do 15. decembra 2003. godine svako traženje zaključenja ugovora nakon isteka tog perioda se ukazuje bespredmetnim.

10. Stoga kako apelant bez odlaganja u razumnom roku, računajući od dana kad je dobio obavijest da je izabran za jednog od najpovoljnijeg ponuđača, nije zahtijevao od tuženog da s njim zaključi ugovor o nabavci nisu ispunjeni uslovi iz člana 183. ZOO za postojanje osnova odgovornosti za eventualnu štetu na strani apelanta. Prema tome po mišljenju Vrhovnog suda na strani tuženog nema osnova za naknadu štete apelantu, a koji je propustio da preduzme potrebne zakonom propisane radnje radi ostvarivanja svojih prava. Na osnovu navedenog Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi pogriješili kada su tužbeni zahtjev usvojili.

11. Tuženi je kao izvršenik-protivtražilac izvršenja 6. januara 2012. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za protivizvršenje. U navedenom prijedlogu je istakao da je Osnovni sud 24. decembra 2010. godine donio rješenje o izvršenju broj 80 0 Ip 027404 10 Ip kojim je odredio izvršenje na osnovu izvršnih isprava i to presude Osnovnog suda broj 80 0 Ps 000204 06 Ps od 6. februara 2009. godine i presude Višeg privrednog suda broj 59 0 Ps 000204 09 Pž od 20. oktobra 2010. godine. Istakao je da je na osnovu navedenih presuda provedeno izvršenje te da je Osnovni sud 24. februara 2012. godine donio rješenje kojim se postupak izvršenja smatra završenim.

12. Apelant navodi da mu je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da se naručilac posla u svemu ponašao nezakonito ignorišući svoju zakonsku obavezu da u smislu odredbe člana 8. stav 7. Zakona o postupku nabavke robe, usluga i ustupanju radova RS („Službeni glasnik RS“ broj 20/01), koji je važio u to vrijeme, zaključi ugovor o nabavci sa izabranim ponuđačem. Po mišljenju apelanta na taj način postao je odgovoran za pričinjenu štetu ponuđaču u skladu sa odredbama člana 183. ZOO. Ističe da je apelant u skladu sa presudom Višeg privrednog suda u izvršnom postupku naplatio svoje dosuđeno potraživanje. Smatra da je presuda Vrhovnog suda donesena van profesionalnih standarda, te je rezultat pritiska državnih organa na postupajuće sudsko vijeće jer je tuženo preduzeće sa većinskim državnim kapitalom i od značaja za Republiku Srpsku i jer je odšteta dosuđena nižestepenim presudama značajna. Po mišljenju apelanta Vrhovni sud je proizvoljno primjenio procesno i materijalno pravo. Također smatra da presuda Vrhovnog suda nije na zadovoljavajući način obrazložena, te da postupak pred Vrhovnim sudom nije bio ni pravičan ni nepristrasan. Po mišljenju apelanta Vrhovni sud se izvan ZPP bavio utvrđivanjem bitno drugačijeg činjeničnog stanja od onog kojeg su utvrdili nižestepeni sudovi. Također po mišljenju apelanta Vrhovni sud je donio proizvoljne i nepravilne zaključke koji ne slijede iz odredbe člana 183. ZOO. Navodi da apelantu nije jasno zbog čega je Vrhovni sud ukinuo presude nižestepenih sudova i u dijelu direkte (obične) štete. Po mišljenju apelanta navedeni vid štete pripada apelantu neovisno od prava na nakandu štete po osnovu primjene člana 183. ZOO. U odnosu na privremenu mjeru apelant navodi da je tuženi nakon donošenja presude Vrhovnog suda podnio Osnovnom sudu prijedlog za protivizvršenje kojim od apelanta zahtijeva povrat prinudnih sredstava sa zakonskom zateznom kamatom, te kako se očekuje okončanje ovog postupka kod tog suda najkasnije u naredna dva mjeseca, a što će prouzrokovati blokadu računa apelanta i nesagledive poteškoće i neotklonjivu štetu u njegovom daljnjem radu i poslovanju.

13. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Iz navoda apelanta proizlazi da on kao razlog za usvajanje privremene mjere ističe da da bi izvršenjem presude Vrhovnog suda došlo do blokade apelantovog računa a što bi prouzrokovalo nesagledive posljedice i neotklonjivu štetu u njegovom daljnjem radu.

16. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere neosnovan.

17. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

18. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-554/12 („Terex Inžinjering“ d.o.o… | Sudska praksa | Aktio