Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-559/12 (M. Š.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-559/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP-559/12, rješavajući zahtjev Milenka Šuarta za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Milenka Šuarta za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Šuart (u daljnjem tekstu: apelant), a kog zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 7. februara 2012. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 K 026170 11 Kž od 14. novembra 2011. godine i presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 K 026170 10 K od 30. maja 2011. godine. Apelant je također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo odloženo izdržavanje izrečene kazne zatvora do okončanja postupka pred Ustavnim sudom.

2. Osnovni sud je presudom broj 80 0 K 026170 10 K od 30. maja 2011. godine apelanta oglasio krivim da je počinio krivično djelo obmane pri dobijanju kredita ili drugih pogodnosti iz člana 283. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), te mu izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Naime, u postupku je utvrđeno van svake razumne sumnje da je apelant u cilju dobijanja kredita za preduzeće DOO M&N (u daljnjem tekstu: apelantovo preduzeće), čiji je osnivač, 10. februara 2004. godine, prilikom podnošenja zahtjeva za dobivanje kredita iz Fonda za zapošljavanje namijenjenog za nabavku opreme i proširenje djelatnosti službeniku u Novoj banci dao neistinite podatke o svojim osnovnim sredstvima a koja su vlasništvo preduzeća DOO HT Troplast Bosna iz Živinica, koja je stavio pod zalog a na temelju čega mu je, vjerujući u istinitost ovih podataka kredit i odobren. U obrazloženju presude je, pored ostalog istaknuto, da je na temelju iskaza svjedoka A.H., te uvida u pojedinačno pobrojanu materijalnu dokumentaciju, utvrđeno da je preduzeće HT Troplast Bosna iz Živinica (u daljnjem tekstu: isporučilac mašina) platila firmi Finke GmbH iz Njemačke određene mašine (ukupno 11) u iznosu od 62.488,00 KM, a zatim je preduzeće iz Živinica zaključilo ugovor o pozajmici sa apelantovim preduzećem, na period od 24 mjeseca, u kom je utvrđen način otplate navedenih mašina, uz uslov (u članu 5. ugovora) da potpisnik, a u kom svojstvu je istupao apelant, između ostalog, ne smije davati mašine u zalog do konačne otplate kredita. Shodno navedenom, utvrđeno je da je apelant prilikom podnošenja zahtjeva za odobravanje kredita dao neistinite podatke koji su se odnosili na pokretne stvari-mašine u vrijednosti od 62.488,00 KM (11 mašina) na kojim u momentu podnošenja zahtjeva nije imao pravo vlasništva, jer ih nije otplatio, niti ih je mogao založiti kao garanciju za vraćanje kredita. Vrijednost založenih stvari u svrhu odobravanja kredita predstavlja bitnu činjenicu u pogledu koje su službenici banke obmanuti i zbog koje bi, da su znali da je neistinita, dali negativna odgovor, odnosno apelantu ne bi odobrili traženi kredit. Na temelju navedenog zaključeno je da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela za koje je oglašen krivim, te da ga je počinio umišljajno s obzirom da je iz ugovora o pozajmici zaključenog sa isporučiocem mašina znao da navedene mašine ne smije davati u zalog sve do konačne otplate, a što je ipak učinio na jedan manipulativan način tako što je kod Osnovnog suda izdejstvovao povećanje osnivačkog kapitala, prikrivši ugovor o pozajmici zaključen sa preduzećem iz Živinica. Ovakav zaključak je utemeljen na uvidu u rješenje Osnovnog suda broj Fi-335/03 od 26. juna 2003. godine, u kom su navedene isprave i dokazi koji se prilažu uz prijavu za upis promjene (povećanje osnivačkog kapitala) u sudski registar, ali uz koju nije priložen i ugovor o pozajmici zaključen sa isporučiocem mašina iz kog bi se vidjelo ko je stvarni vlasnik mašina kao i zabrana davanja u zalog do njihove konačne otplate. Najzad, ovako pribavljenu dokumentaciju, odnosno rješenje Osnovnog suda od 26. juna 2003. godine u kom su navedene mašine označene kao dio osnovnog kapitala apelantovog preduzeća, apelant je koristio u postupku dobijanja kredita kod banke. Na temelju navedenog, neosnovnim su ocijenjene apelantove tvrdnje da je u vrijeme podnošenja zahtjeva bio vlasnik navedenih mašina, bez obzira što to proizilazi iz rješenja Osnovnog suda od 26. juna 2003. godine.

3. Okružni sud je presudom broj 80 0 K 026170 11 Kž od 14. novembra 2011. godine djelimično uvažio apelantovu žalbu te prvostepenu presudu preinačio u odluci o krivičnoj sankciji tako da je apelantu izrekao kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci. U preostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da su tačni navodi apelanta da je pravosnažnim rješenjem osnovnog suda broj Fi-335/03 od 25. juna 2003. godine izvršen upis povećanja osnovnog kapitala a po procjeni i specifikaciji sudskog procijenitelja, te da je ovo povećanje osnovnog kapitala uključivalo i 11 mašina. Nadalje, ukazano je da je apelant u žalbi tvrdio da ovo rješenje, kao javna isprava, predstavlja dokaz da je apelantovo preduzeće vlasnik navedenih mašina, pa da je shodno tome apelant dao tačan podatak banci o imovinskom stanju i pružio vjerodostojan dokaz o vlasništvu mašina na kojim je kasnije zasnovao založno pravo kao instrument obezbjeđenja kredita. U vezi sa ovim navodima Okružni sud je istakao da se kod rješavanja ključnog pitanja – vlasništva nad mašinama, od kog zavisi postojanje krivičnog djela koje se apelantu stavljalo na teret, mora uzeti u obzir član 19. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske, prečišćeni tekst (u daljnjem tekstu: ZKP RS) koji u stavu 2. propisuje da ako je o prethodnom pitanju, od kog zavisi primjena krivičnog zakona, već donio odluku sud ili neki drugi organ, takva odluka ne veže krivični sud u pogledu ocjene da li je učinjeno krivično djelo. Pravi smisao ove odredbe, po ocijeni Okružnog suda, jeste da krivični sud ne može mijenjati niti na bilo koji način revidirati odluku suda ili drugog organa donesenu u nekom drugom postupku o prethodnom pitanju ali da kod ocijene pitanja da li je učinjeno krivično djelo ta odluka ne veže krivični sud. U prilog ovom zaključku istaknuto je da odluka donijeta u drugom postupku može biti zasnovana na formalnoj istini ili na cjelishodnosti ali sud tu odluku neće prihvatiti ako dolazi u sukob sa materijalnom istinom, već je uloga krivičnog suda, a što je u konkretnom slučaju i učinjeno, da izvodi dokaze i raspravlja sporno prethodno pitanje koje može biti riješeno suprotno postojećoj odluci. Po ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud je na temelju provedenih dokaza pravilno utvrdio da apelantovo preduzeće u vrijeme podnošenja zahtjeva za odobrenje kredita i u vrijeme konstituisanja založnog prava kao instrumenta obezbijeđenja vraćanja kredita nije bilo vlasnik 11 mašina, a da je apelant kao direktor preduzeća davaocu kredita dao netačne podatke o vlasništvu odnosno svom imovinskom stanju, znajući da je vlasnik isporučilac mašina i da se na njima ne može zasnovati založno pravo, ove podatke prikrio davaocu kredita koji mu ga je i odobrio i isplatio. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud svoje utvrđenje zasnovao na uvidu u ugovor o pozajmici zaključen 28. avgusta 2002. godine zaključenog između isporučioca mašina i apelantovog preduzeća, te u njihovu knjigovodstvenu i finansijsku dokumentaciju, kao i iskazu svjedoka A.H., koji su međusobno saglasni i čija vjerodostojnost nije dovedena u pitanje. Pri tom, posebno je ukazano na član 5. ugovora o pozajmici kojim je izričito ugovoreno da mašine ostaju vlasništvo isporučioca mašina do potpune ispalte svih potraživanja nastalih iz poslovne saradnje sa apelantovim preduzećem, kao i da apelantovo preduzeće navedene mašine ne može dati trećem licu, posuđivati, iznajmljivati ili davati u zakup. S obzriom na navedeno te imajući u vidu da apelantovo preduzeće nije izmirilo svoje obaveze u ugovorenom roku, a i kasnije, pravilnim je ocijenjen zaključak prvostepenog suda da je u vrijeme podnošenja zahtjeva za odobravanje kredita i u vrijeme konstituisanja založnog prava vlasnik predmetnih mašina bio isporučilac mašina i da se na njima nije moglo konstituisati založno pravo, a koje činjenice je apelant znao i prikrio radi obmane davaoca kredita u namjeri da kredit dobije.

4. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je pogrešan zaključak da njegovo preduzeće nije bilo vlasnik predmetnih mašina u vrijeme podnošenja zahtjeva za odobravanje kredita i konstituisanja založnog prava na njima, s obzirom da je u prilog tome predočio rješenje Osnovnog suda broj Fi-335/02 od 25. juna 2003. godine, koje predstavlja pravosnažnu sudsku odluku, a iz kog proizilazi da su predmetne mašine bile u svojini apelantovog preduzeća. U prilog ove tvrdnje apelant ističe i da je svjedok A.H. koji je zaposlen kod isporučioca mašina izjavio da je apelantovom preduzeću pozajmljen novac za kupovinu predmetnih mašina, kao i da one nisu bile upisane kao osnovno sredstvo isporučioca mašinau vrijeme kada je podnijet zahtjev za dodjelu kredita. Nadalje, apelant smatra da se član 19. ZKP RS ne može primijeniti na način kako je to učinio Okružni sud. Po apelantovom mišljenju, u smislu navedene odredbe, sud nije vezan rješenjem o prethodnom pitanju samo u pogledu ocjene da li je učinjeno krivično djelo ili ne, ali da ga obavezuje pravosnažna odluka nadležnog organa ili suda koja se odnosi na utvrđenje određene činjenice. Po njegovom mišljenju, rješenje Osnovnog suda Fi-335/02 od 25. juna 2003. godine bilo je obavezujuće za redovne sudove u pogledu činjenice da je njegovo preduzeće bilo vlasnik predmetnih mašina u vrijeme podnošenja zahtjeva za dobivanje kredita.

5. Apelant je zatražio donošenje privremen mjere kojom će biti odloženo izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji. U prilog ovo zahtjeva apelant je istakao da je podnio zahtjev za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom koja iznosi 18.000,00 KM i da ovaj postupak još nije okončan, a zbog čega postoji mogućnost da u najskorije vrijeme bude pozvan na izdržavanje kazne. S obzirom da je star 65 godina, te da nema finansijskih mogućnsoti da isplati navedenu novčanu kaznu, čak i da mu prvostepeni sud omogući rok od jedne godineza plaćanje, apelant smatra da su ispunjeni uslovi da se udovolji njegovom zahtjevu i da se usvoji privremena mjera kojom će izdržavanje kazne biti odloženo do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

6. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi: Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

7. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

8. U konkretnom slučaju apelant je, pored ostalog, kao argumente za izdavanje privremene mjere istakao da je pokrenuo postupak za zamjenu izrečene kazne zatvora novčanom kaznom koji još uvijek nije okončan a zbog čega postoji mogućnost da bude pozvan na izdržavanje kazne zatvora, kao i da još uvijek nije upućen na izdržavanje izrečene kazne.

9. Ustavni sud primjećuje da je članom 33. KZ RS propisana mogućnost da se izrečena kazna zatvora može zamijeniti novčanom kaznom. U samom zakonu izričito nije navedeno da li pokrenuti postupak za zamjenu kazne zatvora novčanom kaznom odlaže upućivanje na izdržavanje već izrečene kazne zatvora koja je utvrđena pravosnažnom i izvršnom presudom. Međutim, čak i kada pokretanje ovog postupka ne bi imalo suspenzivno dejstvo, Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 12/10) propisuje uslove i postupak u kom se može podnijeti molba za odlaganje izvršenja kazne zatvora.

10. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, imajući u vidu navedene zakonske mogućnosti a od kojih, prema navodima iz apelacije, niti jedna nije iscrpljena, kao i da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju ne postoji ništa što bi ukazivalo da bi trebalo donijeti privremenu mjeru kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem.

11. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-559/12 (M. Š.) | Sudska praksa | Aktio