Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-606/12 (A. A.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-606/12

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine, u predmetu broj AP 606/12, rješavajući zahtjev Amira Avdića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Amira Avdića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Amir Avdić (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Vlado Adamović advokat iz Sarajeva, podnio je, 10. februara 2012. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 004449 11 Kž 2 od 10. novembra 2011. godine i presude .Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 004449 11 K od 7. jula 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izvršenje kazne zatvora koju apelant izdržava po presudi Kantonalnog suda broj 03 0 K 004449 11 K od 7. jula 2011. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 004449 11 K od 7. jula 2011. godine apelant je oglašen krivim da je na način i u vrijeme pobliže opisano u dispozitivu presude kao saizvršilac usmrtio J.H. pokušao usmrtiti D.M. te pucanjem iz vatrenog oružja izazvao opasnost za život ljudi čime je učinio krivična djela: ubistvo iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam godina, ubistvo u pokušaju iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i izazivanje opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZ FBiH za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca a sve u vezi sa članom 31. KZ FBiH pa je uz primjenu člana 54. stav 2. tačka b) istog zakona osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu je na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH uračunato vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru Wiesbadena u R Njemačkoj od 27. aprila 2010. godine do 12. oktobra 2010. godine i u pritvoru KPZ Tuzla od 12. oktobra 20102. godine pa nadalje.

3. Odlučujući o žalbama apelanta, njegovog branitelja i Kantonalnog tužitelja u Tuzli (u daljnjem tekstu: Tužitelj), Vrhovni sud je presudom broj 03 0 K 004449 11 Kž 2 od 10. novembra 2011. godine, odbio kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branitelja a uvažio žalbu Tužitelja i u odluci o kazni preinačio prvostepenu presudu tako da se apelantu za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZ FBiH utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 10 godina a iz te presude preuzimaju kao utvrđene kazne zatvora u trajanju od dvije godine za krivično djelo pokušaj ubistva iz člana 166. stav 1. u vezi sa članom 28. KZ FBiH i kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca za krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 1. KZ FBiH a sve u vezi sa članom 31. istog zakona pa je na osnovu člana 54. stav 1. tačka b) KZ FBIH apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina u koju mu se na osnovu člana 57. stav 1. KZ FBiH uračunava vrijeme provedeno u ekstradicionom pritvoru Wiesbadena u R Njemačkoj od 27. aprila 2010. godine do 12. oktobra 2010. godine i u pritvoru KPZ Tuzla od 12. oktobra 2012. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne zatvora a najduže do isteka trajanja izrečene kazne. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena.

4. U obrazloženju odluke, Vrhovni sud je istakao da se žalbeni prigovori koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nisu mogli podvesti pod postojanje bitne povrede odredaba krivičnog postupka jer nedostaju potrebni razlozi radi čega se sud nije ni mogao upustiti u ocjenjivanje opravdanosti ovog žalbenog osnova. Dalje je navedeno da je prvostepeni sud na dovoljno jasan način rasvijetlio činjenično stanje iz osporene presude kada je prihvatio da je apelant upotrijebio pištolj nepoznate marke i kalibra kojom prilikom su pored apelanta djelovali i K.S, I.S. i još dvije NN osobe koji su pucali iz vatrenog oružja da bi usmrtili oštećene D.M. i J.H. te ispalili najmanje 56 hitaca u pravcu zaustavljenog motornog vozila u kojem su se nalazili navedeni oštećeni. Takva utvrđenja prvostepeni sud nije prihvatio na osnovu iskaza jednog svjedoka kako to tvrdi apelant (bez konkretizacije o kojem se svjedoku radi). Prvostepeni sud je na pouzdan način utvrdio da je kritične prilike pored K.S, I.S. i još dvije nepoznate osobe i apelant pucao iz pištolja nepoznate marke u vozilo u kojem su se nalazili oštećeni kako bi ih lišili života. Žalbeni navodi koji se odnose na predstavljanje položaja suvozača i njegovo postupanje koje se odnosi na pucanje iz puške iz vozila kojim je upravljao apelant kao i utvrđenje najveće ubojne moći od korištenog oružja kritične prilike po ocjeni Vrhovnog suda, ne isključuje mogućnost da je i apelant zajedno sa ostalim saućesnicima ovog krivičnog djela postupao na način kako je to opisano u izreci osporene presude. Prvostepeni sud je na osnovu izvedenih dokaza i to iskaza oštećenog D.M, F.Ć, iskaza apelanta datog u svojstvu svjedoka zatim iskaza svjedoka K.S, I.S, S.A, i A.H te nalaza i mišljenja vještaka sudske medicine, vještaka za balistiku i mehanoskopsko vještačenje i ostalih dokaza navedenih u obrazloženju prvostepene presude izveo pravilan zaključak da je apelant na način opisan u dispozitivu presude kao saizvršilac učinio radnje za koje je oglašen krivim. Takvu ocjenu dokaza Vrhovni sud smatra zadovoljavajućom sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza pa se prigovori iz žalbe smatraju neosnovani.

5. Također, kako je dalje naveo Vrhovni sud, prvostepeni sud je koristio za izvođenje svojih činjeničnih i pravnih zaključaka i pravosnažne presude Kantonalnog suda protiv osuđenih K.S. i I.S. iz čijih činjeničnih opisa ne proizilazi da su osuđeni K.S. i I.S. oglašeni krivim «za ubistvo istog oštećenog» odnosno da su ga oni lišili života već naprotiv iz tih presuda se vidi da je u oštećenog pucalo pet osoba iz vatrenog oružja među kojima su i oni bili a nema činjeničnog određenja iz kojeg vatrenog oružja je on ubijen. Navedeno, kako dalje ističe Vrhovni sud je potvrđeno i balističkim vještačenjem iz kojeg također proizilazi da se u oštećene pucalo iz pet vrsta oružja dok je također utvrđeno da je automatsku pušku koristio K.S., pištolj marke «Kolt» I.S. te da su korištena i tri pištolja nepoznate marke i kalibra od kojih je jedan koristio i apelant. Pravilno je prvostepeni sud zaključio da je apelant kritične prilike sa mjesta vozača, pored prethodno navedenih osoba koje su se nalazile u vozilu pucao iz vatrenog oružja u oštećene D.M. i J.H. koji su se nalazili u parkiranom vozilu te da je bio svjestan njihovog zajedničkog napada odnosno znao je da preduzimanjem takvih radnji (pucanje iz vatrenog oružja) dovodi do lišenja života i u opasnost živote drugih ljudi koje su kao posljedica takvog postupanja i nastupile.

6. U odnosu na žalbene navode apelanta da se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari jer je osporenom odlukom osuđen apelant, nakon dvije pravomoćne presude za koju su suđene druge osobe za istu stvar, Vrhovni sud je istakao da se u konkretnom slučaju ne radi o presuđenoj stvari. Naime pravomoćna presuda kojom je tada optuženi K.S. oglašen krivim i osuđen odnosi se na krivično djelo koja je učinio u saizvršilaštvu, dakle sa još četiri osobe, kojom priliko je ispaljeno najmanje 56 hitaca iz vatrenog oružja u pravcu zaustavljenog vozila u kojem su se nalazili oštećeni D.M. i J.H. kojom prilikom je lišen života J.H. dok je oštećeni D.M. ranjen a oštećenom F.Ć. nanesene lake tjelesne povrede. Dakle, ne radi se o ispaljivanju jednog metka niti je utvrđeno da je od ispaljenog jednog metka iz automatske puške K.S. lišio života J.H., odnosno za takvo nešto nije ni oglašen krivim ni osuđen K.S. kako to nepravilno apelant predstavlja u žalbi. Obzirom na saizvršilačko djelovanje osoba koje su pucale iz vatrenog oružja u vozilo u kojem su se nalazili oštećeni među koje osobe spada i apelant te K.S. i I.S. koji su ranije osuđeni ne radi se po ocjeni Vrhovnog suda o presuđenoj stvari. Ispitujući prvostepenu odluku u odluci o kazni Vrhovni sud je istakao da sve utvrđene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti navedene u obrazloženju osporene presude žalbenim prigovorima nisu dovedene u pitanje međutim ocjenjeno je da je apelantu preblago utvrđena kazna zatvora za krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1 u vezi člana 31. KZ FBiH i preblago izrečena jedinstvena kazna zatvora tako da je uvažio žalbu Tužitelja i u odluci o kazni preinačio prvostepenu presudu tako što je apelanta osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 12 godina.

7. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelant vidi u pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju te proizvoljnoj i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je naveo da situacija u kojoj su «svi pucali–svi su odgovorni» je direktno suprotna utvrđenju da je samo jedno oružje i jedan metak prouzrokovao smrt «pa se onda sud trebao usmjeriti na obavezu tužioca da kod tako utvrđenog stanja dokaže tko je od onih koji su pucali prouzrokovao smrt». Apelant smatra da je povrijeđen princip presumpcije nevinosti obzirom da se «išlo sistemom negativne selekcije a ne po principu pozitivne zakonske selekcije, koja se ogleda u obavezi da utvrdi da je on pucao jer nitko nije kriv dok se suprotno ne dokaže». Da bi se primijenio stav da su svi odgovorni jer nije moguće utvrditi tko je zaista pucao sud je morao dati razloge o odlučnim činjenicama i obrazložiti «zašto je zauzeo stav da dalje nije moguće vršiti vještačenje i identifikaciju zrna odnosno pravilno i potpuno utvrditi činjenično stanje u nalaženju tko je odgovoran u ispaljivanju samo jednog metka koji je prouzrokovao smrt». Apelant je dalje istakao da je od odbrane traženo da ukaže na moguće metode radi utvrđenja činjeničnog stanja što je protuzakonito međutim odbrana je ukazala da je moguće bilo provesti npr. metalografsko vještačenje «sastava zrna» što bi moguće ukazalo na izvršioca.

8. Dalje je istaknuto da je «poseban problem nelogičnost u dokaznom postupku u kome je ukazano da su dvije osobe presuđene za istovrsno krivično djelo» pa sada postoje tri presude u kojima je utvrđeno da su pucale tri osobe te da su one počinile ubojstvo ali je problem logičke i zakonske prirode u tome što je u sve tri utvrđeno da je smrt nastala od jednog metka iz jednog oružja. Dakle, kako navodi apelant «potpuna je proizvoljnost u primjeni prava jer je fizički nemoguće da su pucale tri osobe i da su pravno odgovorne za smrt koju je prouzrokovao jedan metak». Sud je utvrđivao po principu «svi su pucali svi su odgovorni» pa kada je i zauzeo taj stav zaboravio je na obaveznu primjenu principa «in dubio pro reo». Apelant je istakao da su dvije osobe pravomoćno osuđene pa nije moguće u taj krug i njega uvrstiti jer u dilemi tko je od te tri osobe pucanjem prouzrokovao smrt i postojanjem pravomoćnih presuda da su to moguće već dvije osobe a kod činjeničnog stanja da je smrt izazvao samo jedan metak po principu «in dubio pro reo» naspram tvrdnje da je to možda i sam apelant trebalo je postupiti «u sumnji u korist okrivljenog» te donijeti odbijajuću presudu. Zbog navedenog apelant smatra da bi nastavkom izdržavanja kazne zatvora koja mu je izrečena nastupile neotklonjiva šteta za njega te je predložio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se prekinulo izdržavanje kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po apelaciji.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. U vezi zahtjeva apelanta da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se prekinulo izvršenje kazne zatvora koju apelant izdržava Ustavni sud smatra da je sloboda i sigurnost ličnosti nesumnjivo jedno od najvažnijih ljudskih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija. Stoga je nesporan interes osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odluči o privremenoj mjeri obustave izvršenja ili upućivanja na izdržavanja kazne zatvora. Međutim, kao jedini kriterij za Ustavni sud da odluči usvojiti zahtjev za privremenu mjere ne može biti samo činjenica da je osoba lišena slobode ili da joj predstoji lišavanje slobode radi izvršenja kazne zatvora po pravosnažnoj sudskoj presudi, kada ta osoba takav zahtjev zasniva samo na tvrdnji da u postupku koji je prethodio osporenoj odluci nisu poštovana njena ustavna prava. Takvim automatizmom bi ovaj institut privremene mjere izgubio svoju svrhu. Ustavni sud je, stoga, u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, i ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelanti navode u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

11. Razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Posebno je neprihvatljivo za Ustavni sud da se kao razlozi za usvajanje privremene mjere navode argumenti koji se odnose na navodno kršenje ustavnih prava s obzirom da se takvi razlozi, kao što je već rečeno u prethodnom stavu ove odluke, ne mogu analogno primijeniti na postupak prilikom odlučivanja o privremenoj mjeri. Drugačijim tumačenjem i primjenom mehanizma privremene mjere Ustavni sud bi doveo u pitanje izvršenje pravosnažnih sudskih odluka čime bi se ozbiljno ugrozili principi vladavine zakona i pravne sigurnosti kao temeljni principi Ustava Bosne i Hercegovine.

12. U konkretnom slučaju apelant osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koja se tiču merituma predmeta nije dostavio argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-606/12 (A. A.) | Sudska praksa | Aktio