Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-143/09 (V. D.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-143/09
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 143/09, rješavajući apelaciju Veselina Dražića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/0808 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Veselina Dražića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji se vodi pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci pod brojem 71 0 P 083183 10 P.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci da bez daljnjeg odlaganja okonča postupak u predmetu broj 71 0 P 083183 10 P.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Veselinu Dražiću, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.400,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjoj Luci i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Veselin Dražić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Slobodanka Gvozden, advokat iz Banje Luke, podnio je 19. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 083183 10 P (raniji broj: P-1080/94). Apelant je 8. oktobra 2010. godine podnio dopunu apelacije.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 7. maja 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Od Osnovnog suda je naknadno, 18. novembra 2011. godine, zatraženo da dostavi na uvid spis broj 71 0 P 083183 10 P.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor 29. maja 2009. godine, a traženi spis je dostavio 30. novembra 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantu 9. juna 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Tužilac Ranko Bundalo (u daljnjem tekstu: tužilac) je 6. juna 1990. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv prednika tužene Silvije Trokić (u daljnjem tekstu: tužena) radi povrata duga. Osnovni sud je do marta 1995. godine održao više rasprava koje su odlagane zbog procesnih razloga nakon čega je 29. marta 1995. godine donio Rješenje broj P- 1080/94 kojim je u konkretnom predmetu odredio privremenu mjeru kojom se tuženoj zabranjuje svako raspolaganje (otuđenje i opterećenje) stambenom zgradom i dvorištem u Banjoj Luci preciznije određenim u izreci rješenja (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti), te je određena zabilježba spora u zemljišnim knjigama. Takođe je određena zabrana raspolaganja pokretnim stvarima preciziranim u izreci rješenja, te odlučeno da predmetno rješenje ostaje na snazi sve do pravosnažnog okončanja konkretnog parničnog postupka. Zabilježba privremene mjere izvršena je u zemljišnim knjigama Rješenjem Osnovnog suda broj DN 356/95 od 4. aprila 1995. godine.
7. Apelant je sa tuženom 29. juna 1995. godine u Banjoj Luci zaključio ugovor o zamjeni nepokretnosti prema kojem je tužena zamijenila predmetne nepokretnosti za apelantove nepokretnosti koje se nalaze u Orebiću, Republika Hrvatska. Nakon zaključenja ugovora apelant je ušao u posjed predmetnih nepokretnosti, ali nije mogao da upiše svoju svojinu na predmetnim nepokretnostima na osnovu zaključenog ugovora zbog zabilježbe privremene mjere o zabrani raspolaganja predmetnim nepokretnostima. Na apelantov zahtjev od 10. avgusta 1995. godine da mu Osnovni sud dozvoli da stupi u parnicu kao umješač na strani tužene Osnovni sud je Rješenjem od 31. oktobra 1995. godine dozvolio apelantu da u svojstvu umješača stupi u predmetnu parnicu.
8. U periodu od 20. februara 1996. godine do 10. februara 1997. godine apelant i tužena su više puta pismenim podnescima tražili da Osnovni sud ukine privremenu mjeru. Takođe, u navedenom periodu Osnovni sud je više puta pozivao punomoćnika tužioca da obavijesti sud kada tužilac ima namjeru da dođe iz SR Njemačke u Republiku Srpsku, kako bi bio pozvan i saslušan kao parnična stranka u predmetnom postupku.
9. Osnovni sud je 9. jula 1997. godine donio Rješenje broj P-1080/94 kojim je ukinuo Rješenje o određivanju privremene mjere od 29. marta 1995. godine u dijelu kojim je zabranjeno svako raspolaganje predmetnim nepokretnostima. Istim rješenjem je naloženo Zemljišnoknjižnom uredu Osnovnog suda da u zemljišnim knjigama na predmetnim nepokretnostima izvrši brisanje zabrane raspolaganja. Tužilac je 28. jula 1997. godine podnio žalbu Okružnom sudu protiv navedenog rješenja Osnovnog suda. Apelant i tužena su 21. i 26. avgusta 1997. godine dostavili odgovor na žalbu. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je 30. oktobra 1997. godine donio Rješenje broj Gž-649/97 kojim je žalbu tužioca uvažio i ukinuo predmetno prvostepeno rješenje.
10. Tužena je 26. januara 1998. godine podneskom zatražila da Osnovni sud zakaže raspravu u predmetu, a 2. juna 1998. godine je obavijestila predsjednika Osnovnog suda da rasprava nije zakazana od 17. avgusta 1995. godine.
11. Osnovni sud je 15. juna 1998. godine zatražio od punomoćnice tužene Jasne Perduv da u roku od 30 dana obavijesti sud da li je punomoćnik tužene, pored navedenog advokata, i raniji punomoćnik Zoran Opačić, odnosno da li nova dostavljena punomoć znači da je time opozvana ranija punomoć za advokata Zorana Opačića. Osnovni sud je naveo da se advokat Zoran Opačić odselio sa prijašnje adrese i da se odjavio kod Advokatske komore RS, te da je sudu potrebna tražena informacija kako bi znao koga kao punomoćnika tužene ubuduće treba da poziva u konkretnom postupku. Takođe, Osnovni sud je zatražio od punomoćnika tužioca da dostavi adresu tužioca u SR Njemačkoj kako bi mu bio upućen poziv. Tužena je 15. oktobra 1998. godine obavijestila Osnovni sud o svom punomoćniku.
12. Apelant je 9. septembra 1999. godine zatražio da Osnovni sud zakaže raspravu.
13. Punomoćnica tužene Jasna Perduv je 10. novembra 1999. godine obavijestila Osnovni sud da je spriječena da prisustvuje raspravi zakazanoj za 23. decembar 1999. godine i predložila da se rasprava održi u njenoj odsutnosti, da se rasprava zaključi i da se odbije tužbeni zahtjev tužioca uz napomenu da tužilac i nema opravdan pravni interes za vođenje konkretne parnice, jer u skoro pet godina od podnošenja tužbe nije došao u sud i dao izjavu i pored obećanja njegovog punomoćnika da će obezbijediti da on dođe na ročište.
14. Rasprava koju je Osnovni sud zakazao 23. decembra 1999. godine odložena je na neodređeno vrijeme, jer je tužilac izjavio da nije u mogućnosti da se izjasni o podnesku tužene koji je dostavila dan ranije. Apelant je 6. oktobra 2000. godine tražio da Osnovni sud zakaže raspravu. U periodu od 25. februara 2002. godine do 14. oktobra 2005. godine apelant je više puta tražio da Osnovni sud zakaže raspravu, odnosno da ukine rješenje o privremenoj mjeri. Punomoćnik tužioca, advokat Nenad Vranješ je 4. marta 2004. godine obavijestio Osnovni sud da je otkazao punomoć tužiocu. Osnovni sud je 10. novembra 2005. godine zakazao pripremno ročište za 28. decembar 2005. godine (kojem nije pristupio tužilac uz konstataciju dostavljača poziva da tužilac živi i radi u SR Njemačkoj). Na navedenom ročištu Osnovni sud je riješio da se ročište odloži za 19. januar 2006. godine, a da se tužilac pozove putem oglasne table suda, shodno odredbi člana 352 st. 5 i 6 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Na pripremnom ročištu od 19. januara 2006. godine Osnovni sud je u zapisniku konstatovao da uredno obaviješteni tužilac nije došao i da se tužba u konkretnom predmetu smatra povučenom.
15. Nakon toga Osnovni sud je zakazao tri ročišta. Pripremno ročište od 22. septembra 2006. godine je zbog procesnih razloga (poziv tužiocu je vraćen) odloženo za 31. oktobar 2006. godine na kojem je tužilac zatražio dodatni rok da angažuje advokata za zastupanje s obzirom na to da tužilac živi i radi u SR Njemačkoj. Osnovni sud je udovoljio zahtjevu tužioca i odložio pripremno ročište za 20. novembar 2006. godine uz upozorenje strankama o posljedicama izostanka sa pripremnog ročišta. Međutim, na zakazano ročište nije došao niti tužilac, niti njegov punomoćnik.
16. Osnovni sud je 20. novembra 2006. godine, shodno članu 84 stav 1 ZPP, donio Rješenje broj P-1080/94 kojim se tužba tužioca protiv tužene i apelanta kao umješača na strani tužene smatra da je povučena.
17. Tužilac je 29. novembra 2006. godine podnio predlog za povraćaj u pređašnje stanje u kojem je naveo da sud nije ništa preduzeo kako bi obavijestio tužioca o ročištu zakazanom za 19. januar 2006. godine iako tužilac ima tri adrese, a da su navodi o pozivu putem oglasne table proizvoljni i da ne odgovaraju stvarnom stanju. Takođe je navedeno da je 31. oktobra 2006. godine održano pripremno ročište kojem je tužilac prisustvovao, a nakon toga je angažovao advokata. Za slučaj da predlog za povraćaj u pređašnje stanje ne bude usvojen, tužilac je dostavio i žalbu protiv rješenja od 20. novembra 2006. godine.
18. U periodu od 3. septembra 2007. godine do 10. oktobra 2008. godine apelant je više puta urgirao da se nastavi predmetni parnični postupak. Podneskom od 25. februara 2008. godine apelant je tražio da Osnovni sud okonča postupak, odnosno da utvrdi da je pravosnažno rješenje tog suda od 20. novembra 2006. godine, jer ga nije osporio tužilac ni po osnovu predloga za povraćaj u pređašnje stanje, ni po osnovu žalbe. Apelant je istakao da je predlog za povraćaj u pređašnje stanje od 29. novembra 2006. godine nepotpun i pravno nevažeći, jer je napisan na jednoj nedovršenoj stranici sa prekidom teksta i rečenice na sredini stranice, bez potpisa podnosioca predloga, te da se u spisu nalazi pravno nevažeća žalba bez datuma i broja protokola.
19. Osnovni sud je 22. oktobra 2008. godine donio rješenje kojim je vratio na ispravku i dopunu predlog za povraćaj u pređašnje stanje od 29. novembra 2006. godine, tako što je naložio tužiocu-predlagaču da označi osnov za nadležnost suda, da jasno odredi zahtjev, da navede činjenice i dokaze na kojima zasniva svoj zahtjev, to jeste predlog za povraćaj u pređašnje stanje, da označi imena i prezimena, kao i prebivalište, odnosno boravište parničnih stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, te potpiše predlog za povraćaj u pređašnje stanje i da uređen predlog dostavi u dovoljnom broju primjeraka za sud i parnične stranke u postupku. Tužilac je 28. oktobra 2008. godine dostavio traženi podnesak.
20. Osnovni sud je Rješenjem od 20. novembra 2008. godine pozvao iskazanog punomoćinika tužene Zorana Opačića da u roku od osam dana sudu dostavi dokaze da li ispunjava uslove za zastupanje tužene u smislu člana 301 ZPP.
21. Osnovni sud je 8. jula 2009. godine donio rješenje kojim je uskratio daljnje zastupanje punomoćniku tužene Zoranu Opačiću i naložio tuženoj, koja živi u Puli, Republika Hrvatska, da u roku od 30 dana imenuje punomoćnika za prijem pismena u BiH. Osnovni sud je obrazložio da iskazani punomoćnik tužene nije sudu pružio dokaze da ispunjava uslove iz člana 301 ZPP za zastupanje tužene, jer nije upisan u imenik advokata Advokatske komore RS u Banjoj Luci, a niti u odgovarajući imenik Advokatske komore Federacije BiH.
22. Osnovni sud je 5. marta 2010. godine održao ročište po predlogu za povraćaj u pređašnje stanje. Pošto je punomoćnik tužene Zoran Opačić obavijestio Osnovni sud da je upisan u imenik advokata Advokatske komore Bihać, Osnovni sud je rješenjem dozvolio da imenovani punomoćnik dalje zastupa tuženu prema priloženoj punomoći od 21. decembra 1999. godine. Nakon što je saslušao punomoćnike parničnih stranaka i apelanta kao umješača, Osnovni sud je donio rješenje da će odluku po predlogu za povraćaj u pređašnje stanje donijeti u zakonskom roku.
23. Osnovni sud je 29. marta 2010. godine donio Rješenje broj P-1080/94 kojim je dozvolio povraćaj u pređašnje stanje, te je ukinuo Rješenje od 20. novembra 2006. godine.
24. Osnovni sud je 17. maja 2010. godine donio rješenje kojim je naložio tužiocu da uredi tužbu (koju je tužilac 15. novembra 2006. godine uložio u spis kao ispravku tužbe) tako što će potpuno i precizno odrediti tužbeni zahtjev na način da jasno odredi zahtjev u pogledu glavne stvari i u pogledu sporednih potraživanja, te da uređenu tužbu dostavi u roku od osam dana, shodno članu 53 u vezi sa članom 336 ZPP. Tužilac je 20. maja 2010. godine dostavio Osnovnom sudu precizirani tužbeni zahtjev.
25. Osnovni sud je pripremno ročište od 29. juna 2010. godine uz saglasnost parničnih stranaka (budući da punomoćnik tužene nije mogao da se izjasni o podnesku tužioca koji mu je tog dana uručen) odložio za 17. avgust 2010. godine. Na pripremnom ročištu od 17. avgusta 2010. godine Osnovni sud je ponovo pozvao tužioca da uredi tužbeni zahtjev. Nakon što je punomoćnik tužioca na ročištu precizirao tužbeni zahtjev, punomoćnik tužene je izjavio da ne može da se izjasni o uređenom tužbenom zahtjevu zbog toga što je tužilac izmijenio prvobitni tužbeni zahtjev s obzirom na činjenične navode, te mu je potrebno vrijeme da se konsultuje sa tuženom. Osnovni sud je zakazao novo pripremno ročište za 18. oktobar 2010. godine i odredio da vještak građevinske struke prethodno, 16. septembra 2010. godine, obavi vještačenje na kući tužioca u vezi sa vrijednošću građevinskih radova koje je prednik tužene izvršio na kući tužioca.
26. Uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka građevinske struke koji je bio zakazan za 16. septembar 2010. godine, zbog spriječenosti vještaka, obavljen je 30. septembra 2010. godine.
27. Osnovni sud je održao ročišta za glavnu raspravu 18. oktobra i 19. novembra 2010. godine, kada je glavna rasprava zaključena. Na raspravi od 19. novembra 2010. godine Osnovni sud je rješenjem dozvolio advokatu Bogdanu Toljagi, koji se pojavio zajedno sa ranijim punomoćnikom tužene Zoranom Opačićem i koji nije imao punomoć za zastupanje, da zastupa interese tužene i naložio mu da u roku od 30 dana dostavi urednu punomoć, a u protivnom, da će ukinuti radnje koje je preduzeo navedeni advokat. Osnovni sud je u zapisniku konstatovao da je nakon toga advokat Zoran Opačić napustio sudnicu, a da je tuženu zastupao advokat Bogdan Toljaga.
28. Osnovni sud je 30. decembra 2010. godine donio Presudu broj 71 0 P 083 183 10 P. Navedenom presudom tužbeni zahtjev tužioca kojim je zahtijevao da se tužena obaveže da tužiocu na ime duga isplati iznos od 23.738,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka odbijen je kao neosnovan. Zahtjev apelanta kao umješača da se ukine privremena mjera donijeta Rješenjem Osnovnog suda broj P-1084/94 od 29. marta 1995. godine odbijen je do pravosnažnog okončanja predmetnog postupka. Istom presudom obavezan je tužilac da tuženoj nadoknadi troškove parničnog postupka, a tužbeni zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen je kao neosnovan.
29. Tužilac i tužena su 18. januara i 24. januara 2011. godine podnijeli žalbe protiv navedene presude Osnovnog suda od 30. decembra 2010. godine. Odgovore na žalbe obje parnične stranke su dostavile 2. februara 2011. godine.
30. Punomoćnik tužene Zoran Opačić je 7. aprila 2011. godine Osnovnom sudu dostavio punomoć tužene kojom je opunomoćila advokata Bogdana Toljagu da je zastupa u predmetu broj P-2359/06.
31. Osnovni sud je 17. avgusta 2011. godine parničnim strankama poslao opomene za plaćanje sudske takse na presudu i žalbu.
32. Okružni sud je, rješavajući po žalbama parničnih stranaka, 30. avgusta 2011. godine vratio predmetni spis Osnovnom sudu da otkloni nedostatke u zastupanju tužene. Osnovni sud je 31. avgusta 2011. godine dopisom obavijestio punomoćnika tužene Zorana Opačića da punomoć koju je dostavio 7. aprila 2011. godine za zastupanje advokata Bogdana Toljage se odnosi na drugi predmet i kao takva ne može da se smatra valjanom u konkretnoj pravnoj stvari. Osnovni sud je zatražio od punomoćnika da u roku od 15 dana postupi po uputama Okružnog suda, te da u spis uloži punomoć kojom tužena opunomoćuje advokata u zamjeni Bogdana Toljagu da je zastupa na glavnoj raspravi 19. januara 2010. godine, ili saglasnost tužene za radnje koje je preduzeo advokat Bogdan Toljaga u konkretnom postupku.
33. Osnovni sud je 6. oktobra 2011. godine primio dopis kćerke tužene Esme Trokić- Mickov, kao zakonske nasljednice, u kojem je obavijestila sud da je tužena umrla 15. juna 2011. godine, te je dostavila ovjerenu punomoć od 26. januara 2009. godine kojom ju je tužena opunomoćila da u njeno ime može da preduzima sve pravne radnje i obavlja sve pravne poslove kod pravosudnih upravnih i drugih organa u Republici Srpskoj, te se izjasnila da je ona kao zakonska nasljednica iza pokojne tužene saglasna sa svim radnjama koje je preduzeo advokat Bogdan Toljaga, kao i advokat Zoran Opačić.
34. Osnovni sud je vratio spis Okružnom sudu 11. oktobra 2011. godine.
35. Okružni sud je 17. oktobra 2011. godine donio Rješenje broj 71 0 P 083 183 11 Gž kojim je žalbu tužioca uvažio, prvostepenu presudu ukinuo u cijelosti i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno suđenje. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je primjenom odredbe člana 227 stav 3 ZPP prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje i to u fazu ponovnog održavanja ročišta na kojem je tuženu zastupao punomoćnik koji nije imao potrebno ovlašćenje za zastupanje. Dalje je naložio prvostepenom sudu da u ponovnom postupku pravilnom primjenom procesnog prava održi ročište na kojem će izvesti dokaze koji su izvedeni na ročištu 19. novembra 2010. godine, a u čijem izvođenju je učestvovao advokat koji nije imao urednu punomoć.
36. Okružni sud je 7. novembra 2011. godine dostavio predmetni spis Osnovnom sudu.
37. Prema stanju spisa Ustavnog suda i dokumentima predočenim Ustavnom sudu u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, u predmetnom parničnom postupku nije donesena odluka Osnovnog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
38. Apelant je naveo da mu je u predmetnom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, zatim, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Apelant je istakao da Osnovni sud skoro punih 19 godina nije donio niti jednu odluku o tužbenom zahtjevu, kao i da je neprimjereno dugo na snazi odluka o privremenoj mjeri. Dalje je istakao da je više od 20 puta urgirao kod Osnovnog suda da okonča predmetni postupak, odnosno da ukine rješenje o privremenoj mjeri. Apelant je zatražio da mu Ustavni sud dosudi naknadu nematerijalne štete zbog nerazumno dugog trajanja parničnog postupka.
b) Odgovor na apelaciju
39. U odgovoru Osnovnog suda je istaknuto da je 20. novembra 2006. godine donijeto rješenje o povlačenju tužbe tužioca u predmetnoj pravnoj stvari na koje je tužilac posredstvom punomoćnika uložio predlog za povraćaj u pređašnje stanje 29. novembra 2006. godine. Postupajući po apelantovom podnesku od 10. oktobra 2008. godine, tada zaduženi sudija u predmetu je donio Rješenje od 22. oktobra 2008. godine kojim je vratio na ispravku i dopunu predlog za povraćaj u pređašnje stanje s obzirom na to da su, prema stanju spisa, postojale određene nejasnoće. Po prijemu navedenog rješenja punomoćnik tužioca je u spis dostavio podnesak kojim je Osnovni sud obavijestio o preduzetim radnjama u predmetnoj pravnoj stvari u smislu da je uz predlog za povraćaj u pređašnje stanje podnio ujedno i žalbu na predmetno rješenje kojim je tužba tužioca smatrana povučenom, s namjerom da se, ukoliko sud ne udovolji predlogu za povraćaj u pređašnje stanje, to isto treba smatrati žalbom na rješenje (predlog na jednom listu, žalbu na drugom listu, kao objedinjeni akt potpisan na drugom listu od punomoćnika tužioca sa prijemnim pečatom suda na prvoj strani). Osnovni sud je, dalje, istakao da je tuženu zastupao punomoćnik Zoran Opačić, koji, u smislu člana 301 ZPP, nije ispunjavao uslove za zastupanje, jer nije upisan u imenik advokata Advokatske komore. U tom smislu Osnovni sud je donio Rješenje 20. novembra 2008. godine kojim je pozvao do tada iskazanog punomoćnika tužene da u roku od osam dana dostavi dokaz da li ispunjava uslove u smislu navedene odredbe ZPP. Ocjenjujući navedenu činjenicu, bilo je neophodno preduzeti druge radnje u smislu uskraćivanja prava zastupanja iskazanom punomoćniku, a s ciljem da se stvore uslovi za zakazivanje ročišta po predlogu za povraćaj u pređašnje stanje koji je uložio tužilac i koji je tvrdio da je neosnovano rješenje o povlačenju tužbe.
V. Relevantni propisi
40. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91 i «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 106.
[...] Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se po njima moglo postupiti. Oni naročito trebaju sadržavati: [...] zanimanje i prebivalište, odnosno boravište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika, ako ih imaju [...].
41. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 53.
[...](2) Tužba mora sadržavati:
[...](7) druge podatke koje u skladu s odredbama člana 334. ovog zakona mora imati svaki podnesak. [...] Član 334.
[...](2) Podnesci moraju biti razumljivi i moraju sadržavati sve ono što je potrebno da bi se u vezi s njima moglo postupiti. Na ročito trebaju sadržavati: [...] prebivalište ili boravište, odnosno sjedište stranaka, njihovih zakonskih zastupnika i punomoćnika ako ih imaju [...].
VI. Dopustivost
42. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
43. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
44. Ustavni sud ukazuje da, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodna dokumenta koja se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, pa je u konkretnom slučaju, apelacija u ovom dijelu dopustiva. Dalje, Ustavni sud ukazuje na svoj stav prema kojem u Bosni i Hercegovini ne postoji djelotvoran pravni lijek koji bi omogućio apelantima da se žale zbog nerazumno dugog trajanja postupka (vidi, inter alia, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2873/06 od 4. septembra 2008., godine, dostupna na webstranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
VII. Meritum
45. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, zatim, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na suđenje u razumnom roku
46. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
47. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da ocjenjuje, u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe tužioca protiv tužene pokrenut 6. juna 1990. godine. Međutim, apelant je kao umješač stupio u parnicu 31. oktobra 1995. godine, te sa aspekta dužine postupka Ustavni sud će ocjenjivati samo period od kada je apelant stupio u parnicu, budući da se prethodni postupak nije odnosio na apelanta. Stupanjem u parnicu na strani tužene apelant ima interes da ta parnična stranka uspije u parnici kako bi apelant realizovao svoja sopstvenička prava na predmetnim nepokretnostima. Period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje od 31. oktobra 1995. godine, već od 14. decembra 1995. godine, kao datuma od kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 35). Dalje, Ustavni sud zapaža da u vrijeme podnošenja apelacije, kao i u trenutku donošenja ove odluke postupak pred Osnovnim sudom nije okončan. Dakle, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak u ovoj pravnoj stvari u odnosu na apelanta ukupno traje 16 godina i tri mjeseca.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
49. U konkretnom slučaju se radi o postupku radi povrata duga. Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom postupku, odnosno o naročito složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja sud treba da razmotri.
50. Ustavni sud zapaža da je ukupna dužina predmetnog postupka više opd 16 godina i tri mjeseca, od čega je period od 16 godina i dva mjeseca u nadležnosti Ustavnog suda. Već same ove činjenice dovoljne su Ustavnom sudu da zaključi da se radi o pretjerano dugom periodu odlučivanja za šta ne može da se pronađe bilo kakvo opravdanje. Takođe, Ustavni sud smatra da je neprihvatljiv način na koji je Osnovni sud vodio ovaj postupak, te da je, zbog njegovih procesnih propusta, predmet vraćen na ponovno suđenje i to zato što prvostepeni sud nije obezbijedio da stranke budu ispravno zastupane pred sudom. Takođe, Ustavni sud primjećuje značajan period neaktivnosti Osnovnog suda od 23. decembra 1999. godine do 28. decembra 2005. godine, dakle, period od šest godina u kojem nije zakazano niti jedno ročište. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je Evropski sud za ljudska prava u odluci Uljar i ostali protiv Hrvatske zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno da kontrolišu postupak, jer odlučuju kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju da vode računa o svim zahtjevima zajamčenim članom 6 stav 1 Evropske konvencije (Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, presuda od 8. marta 2007. godine, aplikacija broj 32668/02, tačka 37). Ustavni sud smatra da Osnovni sud, u suštini, nije ponudio bilo kakve razloge koji bi mogli da se prihvate kao opravdanje zbog čega postupak nije okončan ni u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. Ustavni sud, takođe, zapaža da i na strani parničnih stranaka postoje određeni propusti, ali da ti propusti, nakon što je prošlo više od 16 godina od početka primjene Evropske konvencije, ni na koji način ne mogu da umanje odgovornost suda da postupak vodi u skladu sa zakonom i zahtjevima Evropske konvencije. Ustavni sud naglašava da apelant, s obzirom na njegovu poziciju umješača, te okolnost da je više puta urgirao da se predmet uzme u rad, nije značajnije doprinio dužini postupka.
51. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući zaključak o složenosti predmeta, njegov status od stupanja apelanta u parnicu kao umješača i dužinu postupka od 16 godina i dva mjeseca u relevantnom periodu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju dužina postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
52. Imajući u vidu izneseno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete
53. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04 od 17. novembra 2005. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 20/06).
54. U konkretnom slučaju, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu hitnost, Ustavni sud smatra da apelantu za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka treba isplatiti iznos od 150,00 KM, dakle, ukupan iznos od 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske.
Ostali navodi
55. S obzirom na utvrđenu povredu prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije neophodno posebno razmatrati dio apelacije koji se odnosi na povredu prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije u vezi sa pravom na suđenje u razumnom roku iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer su ovi navodi identični navodima u pogledu povrede prava na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
56. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada postupak za povrat duga nije okončan pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci u periodu od 16 godina, a dužina postupka u odlučnoj mjeri može da se stavi na teret Osnovnog suda.
57. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
58. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović