Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1595/09 (D.V.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Radni odnos
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1595/09
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1595/09, rješavajući apelaciju D.V., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVO CTI I MERITUMU
Djelomično se usvaja apelacija D.V.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 000185 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu D.V., u skladu s članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka.
Odbija se kao neosnovana apelacija D.V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 000185 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine, Presude Okružnog suda Istočno Sarajevo broj 92 0 P 000 185 09 GŽ od 28. januara 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 000185 07 od 20.
avgusta 2009. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. D.V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Milića podnio je 22. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja konačne odluke u radnom sporu po apelantovoj tužbi od 11. decembra 2002. godine pred Osnovnim sudom u Vlasenici (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Apelant je dopunio apelaciju 7. septembra 2009. godine, 20. aprila 2010. godine i 18. novembra 2011. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda Istočno Sarajevo (u daljnjem tekstu: Okružni sud), kao i AD „Boksit“ Milići (suprotna strana u postupku, u daljnjem tekstu tuženi), zatraženo je 2. novembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) zatraženo je da dostavi odgovor na apelaciju 17. oktobra 2011. godine, a od Osnovnog suda zatraženo je da dostavi sudski spis 14. novembra 2011. godine.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 19. novembra 2009. godine, a tuženi 16. novembra 2009. godine. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 3. novembra 2011. godine. Na traženje Ustavnog suda Osnovni sud je dostavio sudski spis 30. novembra 2011. godine. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 1. februara 2010. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelant je pokrenuo postupak 11. decembra 2002. godine tužbom pred Osnovnim sudom protiv tuženog tražeći da mu se poništi rješenje o otkazu ugovora o radu, da se vrati na posao i da mu se isplate plate i regres, kao i troškovi liječenja sa zakonskom zateznom kamatom.
7. Po apelantovoj tužbi Osnovni sud je zakazao i održao četiri ročišta (4. februara, 30. april, 16. oktobar i 13. novembar 2003. godine).
8. Osnovni sud je donio Presudu broj Rs-177/2002 od 12. decembra 2003. godine kojom je poništio kao nezakonito rješenje broj I-A-1-1832/2 od 26. jula 2002. godine, kao i odluku tuženog I-A-01-7/02 od 19. septembra 2002. godine, pa je obavezao tuženog da apelanta vrati na rad odnosno poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili na druge odgovarajuće poslove, kao i da mu na ime neisplaćene plate i regresa isplati iznos preciziran u presudi, sa zakonskom kamatom, kao i troškove postupka. Osnovni sud je odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosi na isplatu troškova liječenja.
9. Odlučujući o žalbi tuženog (od 18. decembra 2003. godine) Okružni sud donio je Rješenje Gž-115/04 od 27. septembra 2004. godine kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje prvostepenom sudu. Spis je dostavljen Osnovnom sudu 11. oktobra 2004. godine. Apelant je 8. novembra 2004. godine podnio „zahtjev za ubrzavanje postupka“.
10. Osnovni sud je zakazao i održao pripremno ročište 22. decembra 2004. godine i ročište za glavnu raspravu 21. januara 2005. godine.
11. Osnovni sud je donio Presudu broj Rs.247/04 od 3. februara 2005. godine kojom je poništio kao nezakonito Rješenje broj I-A-1-1832/2 od 26. jula 2002. godine, kao i Odluku tuženog I-A-01-7/02 od 19. septembra 2002. godine, te je tuženi obavezan da apelanta vrati na rad, odnosno na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu na ime neisplaćene plate i regresa isplati iznos preciziran u presudi, sa zakonskom kamatom, kao i troškove postupka. Istom presudom utvrđeno je da je apelant povukao tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva za isplatu troškova liječenja.
12. Tuženi je izjavio žalbu protiv prvostepene presude 9. februara 2005. godine.
13. Okružni sud je donio Presudu broj GŽ-122/05 od 14. septembra 2005. godine kojom je žalbu tuženog djelimično uvažio tako da je preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kom je odlučeno o isplati zakonske kamate na ukupan iznos duga, tako što je tuženi obavezan da apelantu isplati zakonsku zateznu kamatu na iznos glavnog duga po osnovu neisplaćenih plata od 1786,30 KM, kao i na iznos glavnog duga po osnovu neisplaćenog regresa na 833,00 KM, dok je u ostalom dijelu žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
14. Protiv drugostepene presude tuženi je izjavio reviziju 20. oktobra 2005. godine.
15. Vrhovni sud je donio Rješenje broj Rev-730/05 od 30. oktobra 2007. godine kojim je reviziju uvažio, ukinuo Presudu Okružnog suda Gž-122/05 od 14. septembra 2005. godine i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje.
16. Odlučujući u ponovnom postupku po žalbi tuženog Okružni sud je donio Rješenje 014-0-GŽ-07-000 610 od 26. februara 2008. godine, kojim je žalbu uvažio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje prvostepenom sudu. Spis je dostavljen Osnovnom sudu 13. marta 2008. godine.
17. Osnovni sud je održao pripremno ročište 9. aprila 2008. godine i ročište za glavnu raspravu 7. maja 2008. godine, koje je zbog nedolaska vještaka odloženo za 4. jun 2008. godine i održano, te je glavna rasprava zaključena.
18. Osnovni sud je donio Presudu broj 92 0 P 000185 od 30. juna 2008. godine, kojom je poništio kao nezakonito Rješenje broj I-A-1-1832/2 od 26. jula 2002. godine, kao i Odluku tuženog I-A-01-7/02 od 19. septembra 2002. godine, te je obavezao tuženog da apelanta vrati na rad odnosno poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu na ime neisplaćene plate isplati iznos preciziran u presudi, sa zakonskom kamatom, kao i troškove postupka. Dio apelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu regresa za 2001. godinu, s pripadajućom zakonskom kamatom, Osnovni sud je odbio kao neosnovan.
19. Odlučujući o žalbi tuženog (od 15. jula 2008. godine) Okružni sud donio je Presudu broj 92 0 P 000 185 08 GZ od 15. aprila 2009. godine, kojom je žalbu usvojio, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje prvostepenom sudu.
20. Osnovni sud je zakazao pripremno ročište za 10. jun 2009. godine, ali ono nije održano na traženje tuženog i novo je zakazano i održano 17. juna 2009. godine. Ročište za glavnu raspravu je zakazano i održano 15. jula 2009. godine.
21. Osnovni sud je donio Presudu broj 92 0 P 000185 07 od 20. avgusta 2009. godine, kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev da se poništi kao nezakonito Rješenje broj I-A-1-1832/2 od 26. jula 2002. godine, kao i Odluka tuženog I-A-01-7/02 od 19. septembra 2002. godine, te da se obaveže tuženi da apelanta vrati na rad, odnosno na poslove koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili druge odgovarajuće poslove, kao i da mu se na ime neisplaćene plate isplati iznos preciziran u presudi, sa zakonskom kamatom, kao i iznos za regres i troškove postupka.
22. U obrazloženju presude Osnovnog suda navedeno je da je među parničnim strankama nesporna činjenica da je apelant zaključio ugovor o radu na neodređeno vrijeme s tuženim 5. oktobra 2001. godine i raspoređen je na poslove vozača. Rješenjem tuženog broj I-A-1- 1832/2 od 26. jula 2002. godine apelantu je dat otkaz ugovora o radu 31. jula 2002. godine, s otkaznim rokom od tri mjeseca, tako da mu radni odnos prestaje s 31. oktobrom 2002. godine, sa pravom na otpremninu u iznosu od 1.546,66 KM. Osnovni sud je naveo da je u obrazloženju navedenog rješenja navedeno da se apelantu otkaz daje zbog smanjenog obima proizvodnje, te organizacionih, tehnoloških i ekonomskih promjena i nemogućnosti da se apelanta angažuje na drugim poslovima Otkazni rok i otpremnina utvrđeni su u skladu s Pravilnikom o radu tuženog. Apelant je protiv ovog rješenja izjavio zahtjev za preispitivanje rješenja, koji je direktor tuženog odbio 19. septembra 2002. godine.
23. Osnovni sud je naveo da je u konkretnom predmetu trebalo da se ocijeni da li je potreba za apelantovim otkazom nastala iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga, i da li je tuženi mogao apelantu da obezbijedi drugi posao, a kako je propisano odredbom člana 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu. Dalje, Osnovni sud je naveo da je ovim članom propisano da poslodavac može da otkaže ugovor o radu radniku ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba za prestankom rada radnika, te da ovakav otkaz poslodavac može dati ako, s obzirom na svoje ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku da obezbijedi odgovarajući posao.
24. U konkretnom slučaju iz dokaza koji su provedeni Osnovni sud je zaključio da je tuženi apelantu dao otkaz 26. jula 2002. godine. Prije davanja otkaza apelantu direktor tuženog je donio Odluku broj I-A-1395702 od 1. marta 2002. godine, kojom je propisano da s ciljem da se izbjegne davanje otkaza tehnološkom višku zbog nedostatka posla, zaposleni koji to žele, mogu da uzmu plaćeno odsustvo uz obavezu tuženog da ih vrati na posao kada se za to ukaže potreba, s tim da neplaćeno odsustvo može da im traje najduže jednu godinu, a zaposlena lica koja ne uzmu neplaćeno odsustvo a nađu se na spisku za tehnološki višak za otpust u periodu čekanja posla primaće naknadu od 100,00 KM. Osnovni sud je utvrdio da je izjavu o visini plate u visini od 100,00 KM potpisao i apelant, a opozvao je svoju izjavu 12. novembra 2002. godine. Dalje, Osnovni sud je ocijenio da ove činjenice nesumnjivo ukazuju da je tuženi u vrijeme kada je apelantu dao rješenje o otkazu ugovora o radu bio u izuzetno teškoj situaciji, pogotovo kada se uzme u obzir odluka direktora tuženog i to da su je potpisali apelant i drugi radnici. Na ovakav zaključak, prema mišljenju Osnovnog suda, upućuje i činjenica da je tuženi Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz decembra 1997. godine predvidio ukupno 17 vozača za kategoriju „B“ i „C“, dok je odluka o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz oktobra 2002. godine predvidjela osam izvršilaca na radno mjesto vozača. Zbog navedenog sud je zaključio da je dokazano da je prestanak potrebe za apelantovim radom rezultat ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga.
25. Dalje, Osnovni sud je utvrdio da tuženi nije mogao da apelantu pruži drugi odgovarajući posao, a sve vezano za primjenu člana 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu, u vezi sa stavom 2 tog člana, jer je utvrđeno da je 2002. godine bez posla ostalo 12 vozača, zbog organizacionih promjena, kao i da je smanjen broj radnika na drugim radnim mjestima.
26. Osnovni sud je naveo da iz određenih dokumenata proizilazi da je tuženi na kraju 2002. godine poslovao pozitivno, ali sadržinom niti jednog provedenog dokaza Osnovni sud nije utvrdio da pozitivno poslovanje nije upravo rezultat mjera koje su preduzete i smanjenog broja radnika.
27. Zbog navedenog Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev.
28. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Okružni sud donio je Presudu broj 92 0 P 000 185 09 GŽ od 28. januara 2010. godine, kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.
29. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov postavljeni tužbeni zahtjev, a što nije dovedeno u sumnju apelantovim žalbenim navodima. Okružni sud je naveo da je apelant zaključio ugovor o radu s tuženim 2001. godine i tuženi ga je rasporedio na radno mjesto vozača. U tački 7 ugovora navedeno je da tuženi može apelantu da otkaže ugovor o radu ako se iz ekonomskih, organizacionih i tehnoloških razloga ukaže potreba da apelantu prestane rad.
30. Okružni sud je iz obrazloženja rješenja (kojim je apelantu otkazan ugovor o radu) utvrdio da je otkaz apelantu dat zbog smanjenog obima proizvodnje, kao i organizacionih, tehnoloških i ekonomskih razloga i nemogućnosti da ga se radno angažuje na drugim poslovima, u skladu s članom 113 stav 1 tačka 2. Zakona o radu. Okružni sud se pozvao na odredbu člana 113 Zakona o radu, te je naveo da je tuženi u periodu koji je prethodio donošenju rješenja bio u ekonomskim teškoćama, da je poslovao s gubitkom, te da je u momentu kada je apelantu dao otkaz Odlukom o sistematizaciji radnih mjesta predvidio šest vozača. Navedeno je da iz dokumentacije koju je tuženi dostavio proizilazi da je tehnološki višak prisutan zbog smanjenog obima proizvodnje u rudarstvu i djelatnostima koje su vezane za rudarsku djelatnost. Dalje, kako bi izbjegao davanje otkaza radnicima direktor tuženog je Odlukom broj I-A-1395702 od 1. marta 2002. godine utvrdio da zaposlena lica koja ne uzmu plaćeno odsustvo a ne nađu se na spisku za tehnološki višak za otpust, primaće naknadu na ime plate u iznosu od 100,00 KM pod uslovom da potpišu izjavu najkasnije do 10. marta 2002. godine i pod uslovima utvrđenim ovom odlukom.
31. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, utvrdio da je u periodu koji je prethodio donošenju osporenog rješenja bio u ekonomskim teškoćama zbog smanjenog obima proizvodnje. Navedeno je da je apelant 29. marta 2002. godine potpisao izjavu prema kojoj je se saglasio da mu se obračun plate vrši u skladu s odlukom direktora tuženog, a izjavu je povukao 12. novembra 2002. godine. Dakle, kako je naveo Okružni sud, odluka direktora tužene i apelantova izjava spadaju u krug mjera koje je tuženi preduzeo s ciljem da unaprijedi rad i suzbije ekonomske teškoće. Imajući u vidu da je odlukom o sistematizaciji mjesta tuženog smanjen broj radnika na mjestu na kom je apelant radio, kao i da nije vršena prekvalifikacija drugih radnika u vozače motornih vozila (što proizilazi iz odluke tuženog koju apelant nije osporio), prema ocjeni Okružnog suda prvostepeni sud je pravilno utvrdio da tuženi nije mogao apelantu da obezbijedi drugi odgovarajući posao, pa je pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev. Okružni sud je naveo da apelantovi navodi da je tuženi u narednim godinama vršio prijem novih radnika, odnosno prekvalifikaciju drugih radnika u vozače, nisu od uticaja na rješavanje ove pravne stvari jer u vrijeme donošenja spornih odluka nije vršio prijem novih radnika
32. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantovoj reviziji, donio Presudu broj 92 0 P 000185 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine kojom je reviziju odbio.
33. U obrazloženju presude Vrhovni sud je uzeo u obzir apelantove revizione navode i činjenična utvrđenja nižestepenih sudova, te je zaključio da revizija nije osnovana. Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 113 st. 1 i 2 Zakona o radu, te je naveo da poslodavac može radniku dati otkaz ugovora o radu ukoliko, s obzirom na ekonomsko stanje, proizvodne i druge radne kapacitete i organizaciju rada, kao i radne sposobnosti radnika, ne može radniku da obezbijedi drugi odgovarajući posao. Dalje, Vrhovni sud je pošao od činjenica koje su utvrđene uvidom u materijalnu dokumentaciju - da je tuženi zbog teškoća u poslovanju a koje su izazvane ekonomskim, organizacionim i tehnološkim razlozima predvidio broj viška radnika i ponudio način na koji da zbrine taj višak radnika u smislu odredbi čl. 124 i 125 Zakona o radu. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelant nije dokazao da je u okolnostima u kojim je tuženi umjesto 12 predvidio šest radnih mjesta za vozača tuženi mogao apelanta da rasporedi na neko drugo radno mjesto u skladu s njegovom stručnom spremom i stručnim sposobnostima. Takođe, iz utvrđene činjenice da na apelantovo radno mjesto nije primljen niti jedan radnik sa stručnom spremom i kvalifikacijama koje ima apelant, Vrhovni sud je zaključio, pozivom na odredbu člana 126 Zakona o radu, da je odluka nižestepenih sudova (da je apelantu u skladu sa zakonom prestao radni odnos) pravilna.
34. Dalje, Vrhovni sud je naveo da apelantovi revizioni navodi da tuženi nije poslovao s gubitkom nije od uticaja na rješavanje ove stvari. Vrhovni sud je naveo da iz dokumentacije proizilazi poslovanje tuženog s gubitkom, pa čak i da nije tako, ovakve mjere se preduzimaju upravo zbog toga da se spriječi poslovanje s gubitkom, te ova činjenica (poslovanja sa gubitkom) nije relevantna u smislu odredbe člana 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu jer upravo otkaz ugovora o radu jednom broju radnika predstavlja mjeru koja je preduzeta da bi se omogućilo poslovanje preduzeća. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani i apelantovi revizioni prigovori da tuženi nije donio Program zbrinjavanja viška radnika u skladu s čl. 124 i 125 Zakona o radu. Takođe, Vrhovni sud je naveo da apelant nije, u skladu s čl. 7 i 123 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dokazao da je samo njemu prestao radni odnos a ne i drugim radnicima.
35. Vrhovni sud je naveo da činjenica da je nakon donošenja Rješenja I-A-1-1832/02 od 26. jula 2002. godine (kojim je apelantu izrečen prestanak radnog odnosa) tuženi donio odluku o Unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta iz oktobra 2002. godine kojom je na radnom mjestu vozača povećan broj sa šest na osam bez značaja, jer je apelantu izrečen prestanak radnog odnosa u vrijeme kada je broj vozača smanjen sa 12 na šest. Izvršni postupak
36. Apelant je nakon donošenja Odluke Okružnog suda broj GŽ-122/05 od 14. septembra 2005. godine (kojom je potvrđena odluka Osnovnog suda) pokrenuo izvršni postupak. Osnovni sud je donio Rješenje I-471/2005 od 31. oktobra 2005. godine kojim je dozvoljeno izvršenje. U izvršnom postupku redovni sudovi su donijeli nekoliko rješenja, a nakon što je Vrhovni sud Rješenjem Rev-730/05 od 30. oktobra 2007. godine odlučio o reviziji u parničnom postupku (na način da je ukinuo pravosnažnu presudu GŽ-122/05), Osnovni sud je donio Rješenje 92 0 I 000590 08 I od 16. maja 2008. godine, kojim je obustavio izvršni postupak dok se ne okonča parnični postupak, te odlučio da će se taj postupak nastaviti po prijedlogu stranaka.
IV.Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
37. Apelant ističe da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Navodi da postupak traje nerazumno dugo (u momentu podnošenja apelacije postupak je bio u toku i trajao je više od šest godina), te da se predmet stalno vraća na ponovni postupak, zbog „besmislenih razloga“ i da mu sud traži poslije sedam godina „da ponovo postavi tužbeni zahtjev“. Apelant je izrazio sumnju da postupak nikada neće biti okončan, te je tražio da Ustavni sud odluči o meritumu predmeta. Naveo je da izvršni postupak (koji je pokrenuo nakon Odluke Okružnog suda GŽ-122/2004) „dijeli sudbinu parničnog“. Apelant je tražio da Ustavni sud, s obzirom na ovakvo ponašanje sudova, za koje odgovornost snosi Republika Srpska, „kazni Republiku Srpsku zbog evidentne diskriminacije“ iznosom od 50.000,00 KM. U dopunama apelacije (nakon što je Osnovni sud donio Presudu 92 0 P 000 185 07 od 20. avgusta 2009. godine kojom je odbio zahtjev apelanta) apelant je proširio apelaciju i na tu presudu, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje „i prikupljanje dokaza“, jer mu je onemogućeno da uđe u prostorije tuženog. Apelant je dalje iznio da tuženi „sačinjava nova dokumenta“. Naveo je i da je od tuženog dobio novac, međutim da tuženi to pokušava da predstavi kao poravnanje (a što nije poravnanje), kao i da tuženi apelantu nije nikada izdao rješenje o povraćaju na posao. Apelant je naveo da Osnovni sud u odluci od 20. avgusta 2009. godine nije raspravio ko je primljen na njegovo mjesto, jer je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji tuženog iz 2001. godine bilo predviđeno šest izvršilaca, a za 2002. godine (za vrijeme otkaznog roka apelanta) osam izvršilaca. U dopuni apelacije od 24. februara 2011. godine apelant je naveo da je tuženi pokrenuo postupak tužbom protiv njega radi neosnovanog bogaćenja, što je dokaz da vrši pritisak na njega da odustane od predmete apelacije i da tuženi „računa na pristranost sudova“. Apelant je u dopuni apelacije od 18. novembra 2011. godine dostavio odluku Vrhovnog suda te pismo načelnika Opštine Milići upućeno Radio televiziji Bosne i Hercegovine u vezi s prilozima objavljenim u emisijama te televizije, iz kojeg, kako apelant navodi, proizilazi da tuženi „za više od 50 godina svoga rada uspješno posluje bez gubitka a samo za sudove u Republici Srpskoj grcaju u milionskim gubicima“.
b) Odgovor na apelaciju
38. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je za odgovor najmjerodavniji Okružni sud, te je da Vrhovni sud odlučio o reviziji.
39. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je postupak u toku jer je predmet odlukom Okružnog suda vraćen Osnovnom sudu, koji je donio novu odluku i predmet je na rješavanju po žalbi pred Okružnim sudom (odgovor od 19. oktobra 2009, godine).
40. Okružni sud nije dostavio odgovoru na apelaciju.
41. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija preuranjena, jer je postupak u toku. Dalje, ukoliko se Ustavni sud upusti u razmatranje apelacije, tuženi je naveo da je ona neosnovana. Naveo je i da je apelant podnio apelaciju tek nakon što je Osnovni sud (nakon četiri odluke u njegovu korist) donio presudu kojom se odbija apelantov tužbeni zahtjev. Tuženi je naveo da Osnovni sud, da je pravilno cijenio dokaze, ne bi donio odluke u apelantovu korist. Zatim navodi da osporava da je apelantu dovedena u pitanje egzistencija, navodeći da je tuženi apelantu uplatio 30.000,00 KM na njegov račun, kao i da nije prihvatio ponuđeno radno mjesto.
V.Relevantni propisi
42. Zakon o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. VI.Dopustivost
43. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
44. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
45. U skladu s članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelant se poziva na svoje pravo iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije koje sadrži i pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što redovni sudovi u momentu podnošenja apelacije nisu u dugom vremenskom periodu (više od šest godina) donijeli konačnu odluku po njegovoj tužbi iz radnog spora. Iako je u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom Vrhovni sud donio odluku kojom je postupak okončan, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija s aspekta navoda vezanih za nemogućnost dobijanja konačne odluke u dugom vremenskom periodu, kao i odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, ispunjavala uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na apelantove navode o povredi prava na donošenje odluke u razumnom roku.
46. S druge strane, nesporno je da je predmetni postupak nakon podnošenja apelacije okončan Presudom Vrhovnog suda broj 92 0 P 000185 10 Rev od 25. oktobra 2011. godine, koja u smislu člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda predstavlja konačnu odluku protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, apelant je ovu presudu dostavio-osporio u dopuni apelacije 18. novembra 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
47. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
48. Ustavni sud prevashodno zapaža da je apelant u prvobitno podnesenoj apelaciji ukazivao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog nemogućnosti da dobije konačnu odluku po njegovoj tužbi. Međutim, iz dopuna apelacije proizilazi da je apelant nezadovoljan i načinom na koju su redovni sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili materijalno pravo u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda. Stoga će Ustavni sud u daljnjem tekstu ove odluke ispitati apalantove navode s aspekta garancija prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. VII.1. Pravo na pravično suđenje
49. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
50. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […] A) Suđenje u razumnom roku Relevantni principi
51. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
52. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).
53. Na kraju, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18). Period koji se uzima u obzir
54. Ustavni sud primjećuje da je apelant pred Osnovnim sudom pokrenuo tužbom postupak 11. decembra 2002. godine radi rješavanja radnog spora. U momentu podnošenja apelacije apelant se žalio da njegov predmet nije riješen u razumnom roku, jer je u vrijeme kad je podnesena apelacija postupak po apelantovoj tužbi trajao šest godina i pet mjeseci i u to vrijeme nije bio okončan. Nakon podnošenja apelacije, postupak je trajao još dvije godine i pet mjeseci i okončan je presudom Vrhovnog suda 25. oktobra 2011. godine. Iz navedenog proizilazi da je postupak od podnošenja apelantove tužbe do okončanja postupka po podnesenoj tužbi trajao osam godina i deset mjeseci.
Složenost predmeta
55. Složenost postupka mora da se razmatra u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba da izvede i procijeni u okviru pravne prirode spora.
56. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kom je sud trebalo da utvrdi zakonitost rješenja o otkazu ugovora o radu apelantu i, dosljedno tome, da odluči da li apelantu pripadaju prava iz radnog odnosa. Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da konkretni postupak ne može da se smatra složenim. Analiza razumnosti trajanja postupka
57. U konkretnom slučaju radi se o postupku u kom je apelant tražio da sud utvrdi da mu je radni odnos kod tuženog prestao nezakonito. Ustavni sud zapaža da je nakon podnošenja tužbe Osnovni sud u roku od jedne godine donio presudu kojom je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu, te da je Okružni sud o žalbi tuženog odlučio nakon devet mjeseci, tako što je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku prvostepeni sud je odlučio u roku od četiri mjeseca (od dana kada je dobio spis od Okružnog suda), a Okružni sud je u roku od sedam mjeseci odlučio o žalbi tuženog, koju je odbio. Međutim, Vrhovni sud je odlučio o reviziji tuženog nakon dvije godine, ukinuo drugostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje Okružnom sudu. U ponovnom odlučivanju Okružni sud je nakon četiri mjeseca donio odluku kojom je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. U ponovnom postupku pred prvostepenim sudom postupak je trajao tri mjeseca, a drugostepeni sud je odlučio o žalbi u roku od sedam mjeseci tako da je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje. U ponovnom suđenju prvostepeni sud je odlučio u roku od četiri mjeseca, Okružni je o žalbi odlučio u roku od godinu dana i šest mjeseci, a Vrhovni sud je donio odluku u roku od jedne godine i deset mjeseci.
58. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova Ustavni sud prevashodno zapaža da iz stanja spisa proizilazi da su u pojedinim fazama postupka redovni sudovi (prevashodno Osnovni i Okružni sud) radnje iz svoje nadležnosti preduzimali u rokovima koji se, posmatrajući pojedinačno, ne mogu smatrati nerazumno dugim. Međutim, nesporno je da je predmetni postupak trajao skoro devet punih godina, a ta dužina bi mogla da se opravda samo u iznimnim okolnostima. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu ponudili relevantne razloge koji bi opravdali trajanje predmetnog parničnog postupka-radnog spora koji je po svojoj prirodi hitan.
59. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na konzistentnu praksu Evropskog suda shodno kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može da bude smatrana razumnom. Međutim, u obzir mora da se uzme postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriterijumi koji se ocjenjuju pri odlučivanju o tome da li je prekršen ovaj standard iz člana 6 stav 1 (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Takođe, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju shodno kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). U tom smislu, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi (Osnovni i Okružni sud) donijeli veliki broj odluka u relativno kratkom vremenu. Međutim, kao što je navedeno, prvostepenu presudu je ukidao Okružni sud tri puta, kao i Vrhovnog suda presudu Okružnog suda jedan put, a što je uticalo da, uzeto u cjelini, nema valjanog opravdanja za to što je postupak u navedenom predmetu trajao osam godina i deset mjeseci. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu često dovode do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.
60. Dalje, Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka podjednako doprinijeli sudovi na sve tri instance, te su svojim postupanjem, odnosno stalnim ukidanjem i vraćanjem na ponovni postupak, onemogućili apelantu da dobije konačnu odluku po podnesenoj tužbi u razumnom roku. Na osnovu izloženog, Ustavni sud zaključuje da period od osam godina i deset mjeseci za odlučivanje po tužbi iz radnog spora koji je „hitne prirode“ ne ispunjava standarde odlučenja u „razumnom roku“, a odgovornost za tako dugo trajanje postupka snose sudovi na sve tri instance. Ustavni sud primjećuje da apelant nije doprinio dužini trajanja postupka, da je čak pokušao da svojim dopisima urgira da se što hitnije rješava pred redovnim sudom.
61. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su navedeni u relevantnim principima, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka pred redovnim sudovima ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
B) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
62. Ustavni sud primjećuje da je apelant u momentu podnošenja apelacije, kada je postupak pred redovnim sudovima bio riješen odlukom Okružnog suda od 15. aprila 2009. godine tako da je opet vraćen prvostepenom sudu, tražio da Ustavni sud „odluči u meritumu slučaja“. Apelant je u dopuni apelacije od 7. septembra 2009. godine, kada je Osnovni sud donio odluku od 20. avgusta 2009. godine kojom je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, naveo „nemogućnost pribavljanja dokaza“ jer mu „tuženi ne dozvoljava da uđe u prostorije“ kao i naveo „zloupotrebu sudova“, te je osporio činjenice koje su sudovi utvrdili. Takođe, apelant je dopunio apelaciju nakon što je dobio odluku Vrhovnog suda, kojom je postupak okončan. Iz apelantovih navoda proizilazi da je nezadovoljan načinom na koju su sudovi utvrdili činjenice, odnosno primijenili materijalno pravo.
63. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da, shodno praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je generalno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
64. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi iz dokaza koji su provedeni utvrdili da je tuženi zapao u ekonomske, tehnološke i organizacione probleme zbog kojih je preduzeo odgovarajuće mjere, kao što je odluka direktora tuženog i promjene u odluci o sistematizaciji i organizaciji radnih mjesta, ali i otkazi o radu radnicima, među kojima je i apelant. Sudovi su zaključili, a za svoje obrazloženje su dali jasne navode, da je postupak proveden u skladu s članom 113 stav 1 tačka 2 Zakona o radu. Takođe, sudovi su jasno obrazložili zašto je poslovanje tuženog s dobitkom u 2002. godini nebitno za drugačije odlučenje u ovoj pravnoj stvari, odnosno zbog čega je irelevantna činjenica da je u narednim godinama (2004. godina i dalje) povećan broj vozača sa šest na osam. Po mišljenju Ustavnog suda, navedena obrazloženja redovnih sudova nisu proizvoljna, već su rezultat dokaznog postupka i primjene relevantnog materijalnog zakonodavstva. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je apelant tokom predmetnog postupka uživao sve ostale proceduralne garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da je neosnovan apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi povreda u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
65. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
66. U vezi s navodima apelacije koji se odnose na izvršni postupak, Ustavni sud prevashodno primjećuje da apelant nije formalno osporio odluke donesene u ovom postupku te Ustavni sud, s obzirom da je predmetni izvršni postupak obustavljen rješenjem Osnovnog suda 2008. godine, smatra da ne postoje procesne pretpostavke iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda za razmatranje ovog dijela apelacije.
Pitanje naknade nematerijalne štete
67. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog „evidentne diskriminacije“, odnosno zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku u iznosu od 50.000,00 KM. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev koji je iznesen u apelaciji, da odredi naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
68. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo da se isplati iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovoj tužbi iz radnog odnosa trajao osam godina i deset mjeseci, za čije ovako dugo trajanje su odgovorni redovni sudovi, apelantu je određena naknada u visini od 2.400,00 KM. Ovaj iznos apelantu dužna je da isplati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
69. Budući da je postupak okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno da se u ovom slučaju nalaže preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera.
VIII.Zaključak
70. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kada je za ukupnu dužinu trajanja postupka po tužbi iz radnog odnosa, koji je trajao osam godina i deset mjeseci, odlučujući doprinos redovnih sudova, koji nisu ponudili bilo kakve razloge za ovako dugo trajanje postupka, a Ustavni sud nije utvrdio bilo kakav apelantov doprinos. S druge strane Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje u situaciji kad su redovni sudovi za svoje odlučenje u osporenim odlukama dali jasne i precizne razloge, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava, a data obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
71. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
72. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović