Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2276/09 (S. M.)

Odluka donesena 14. 03. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Apelacija preuranjena
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2276/09

Apelacija

Odluka o meritumu

14. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2276/09, rješavajući apelaciju Sulejmana Mahmića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 4. tačka 14, člana 59. stav 2. tačka 2. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mirsad Ćeman, sudija

Zlatko M. Knežević, sudijana sjednici održanoj 14. marta 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Sulejmana Mahmića. Utvrđuje se kršenje člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog dužine trajanja postupka koji je vođen pred Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar-Kantonalnom administrativnom službom u Zenici, Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalnim sudom u Zenici i Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i nalazi se pred Federalnim zavodom za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalnom administrativnom službom u Zenici u predmetu matični broj 0001133811234, dakle, još uvijek nije okončan.

Nalaže se Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalnoj administrativnoj službi u Zenici, da po hitnom postupku donese odluku u predmetu matični broj 0001133811234, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalnoj administrativnoj službi u Zenici da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sulejmana Mahmića u dijelu navoda o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Sulejman Mahmić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice podnio je 14. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 U 000432 09 U od 18. maja 2009. godine, Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar (u daljnjem tekstu: Federalni zavod), matični broj 01/1-1133811234 od 13. novembra 2008. godine i Rješenja Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar, Kantonalne administrativne službe u Zenici (u daljnjem tekstu: Služba) matični broj 0001133811234 od 25. marta 2008. godine.

2. Apelant je u apelaciji naveo da je Vrhovnom sudu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Federalnog zavoda 11. januara 2010. godine i 18. januara 2012. godine zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Federalni zavod su odgovore na apelaciju dostavili 27. i 22. januara 2010. godine i 20. januara 2012. godine.

5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Federalnog zavoda dostavljeni su apelantu 17. februara 2010. godine, a odgovor Vrhovnog suda proslijeđen je apelantu 21. februara 2012. godine.

6. Ustavni sud je 26 januara 2012. godine zatražio od Kantonalnog suda kopiju spisa, koji je postupio po traženom 31. januara 2012. godine.

III. Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

8. Privremenim Rješenjem Društvenog fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje BiH, Stručne službe, matični broj 0001133811234-0 od 23. januara 1998. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u iznosu od 46.842,02 dinara počevši od 1. januara 1998. godine.

9. Rješenjem Službe, donesenim po službenoj dužnosti, matični broj 0001133811234-0 od 20. januara 2004. godine, apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 308,61 KM, počevši od 1. januara 1998. godine.

10. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni zavod donio je Rješenje broj 02/1-

1133811234 od 12. marta 2004. godine kojim je žalbu odbio.

11. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj U-136/05 od 7. prosinca 2005. godine kojom je tužbu uvažio, poništio navedena rješenja Federalnog zavoda i Službe, te predmet vratio Službi na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Služba postupala suprotno odredbama člana 143. Zakona o penzijsko-invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o MIO) budući je propustila da decidno navede što je povoljnije za apelanta, da li odredbe ranijeg zakona ili odredbe Zakona o PIO-u, odnosno prvostepeni organ nije dao valjane razloge o odlučnim činjenicama šta je povoljnije za apelanta kao obračun penzijskog osnova.

12. Rješenjem Službe broj 0001133811234-0 od 11. maja 2006. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 383,1800 KM počevši od 1. januara 1998. godine.

13. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni zavod je donio Rješenje broj 02/1-11-

33811234 od 31. jula 2006. godine kojim je žalbu odbio.

14. Odlučujući o apelantovoj tužbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 004-0-U-06-000 458 od 23. oktobra 2007. godine kojom je tužbu uvažio, poništio navedena rješenja Federalnog zavoda i Službe, te predmet vratio Službi na ponovno odlučivanje. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je Služba, donoseći navedeno rješenje, pokazala potpuno ignorantski odnos prema uputama suda iz Presude broj U-136/05.

15. Rješenjem Službe broj 0001133811234 od 25. marta 2008. godine apelantu je priznato pravo na starosnu penziju u mjesečnom iznosu od 308, 61 KM počevši od 1. januara 1998. godine i usklađena penzija koja na dan donošenja rješenja iznosi 383,18 KM.

16. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Federalni zavod je donio Rješenje broj 02/1-

1133811234 od 13. novembra 2008. godine kojim je žalbu odbio.

17. Kantonalni sud je donio Presudu broj 04 0 U 000432 09 U od 18. maja 2009. godine kojom je tužbu odbio. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je Služba postupila u skladu s uputama i pravnim shvatanjima iz presude od 23. oktobra 2007. godine.

18. Odlučujući o apelantovom zahtjevu za izvanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda broj 04 0 U 000432 09 U od 18. maja 2009. godine, Vrhovni sud donio je Presudu broj 04 0 U 000432 09 Uvp od 15. septembra 2011. godine kojom je zahtjev uvažio, preinačio presudu tako što se tužba uvažava rješenja Federalnog zavoda i Službe poništavaju i predmet vraća Službi na ponovno odlučivanje. U obrazloženju Presude, Vrhovni sud je naveo da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi penzijski osnov koji je povoljniji za apelanta, kako je propisano odredbom člana 52. Zakona o osnovnim pravima iz penzijskog i invalidskog osiguranja, te od tako utvrđenog iznosa odrediti apelantu penziju.

19. Vrhovni sud je 15. septembra 2011. godine proslijedio odluku i spis Kantonalnom sudu koji je 23. novembra 2011. godine spis proslijedio Federalnom zavodu.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da od 2004. godine ostvaruje zaštitu svojih prava, da je Kantonalni sud u dva navrata ukidao prvostepena rješenja da bi svojom posljednjom odlukom promijenio shvatanje izneseno u ranijim presudama, te da poništavanje odluka nije vršeno iz formalnih nego suštinskih razloga i pogrešne primjene materijalnog prava. Apelant ističe da je u obrazloženju presude Kantonalni sud istakao da je iznos penzije utvrđen od penzijskog osnova iz 1997. godine kao povoljniji za njega u odnosu na ranije utvrđeni penzijski osnov koji je za osnovicu imao prosječan lični dohodak ostvaren u 1991. godini, što je apsurdno. Apelant dalje navodi da je ovakvim nezakonitim postupanjem došlo do umanjenja njegove imovine koja predstavlja razliku između penzije koju je ostvarivao na osnovu privremenog rješenja i penzije koju prima po osnovu trajnog rješenja.

b) Odgovor na apelaciju

21. Vrhovni sud je naveo da je njegovo pravno stajalište navedeno u njegovoj presudi, te da je data uputa prvostepenom organu za postupanje.

22. Kantonalni sud je istakao da je apelacija u cijelosti neutemeljena.

23. Federalni zavod je naveo da osporenim rješenjem nisu povrijeđena apelantova prava, te predložio da se apelacija odbije.

V. Relevantni propisi

24. U Zakonu o upravnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:

Član 6.

Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, poduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih osoba, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova od strane organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.

Član 14.

Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje sudjeluju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.

25. U Zakonu o upravnim sporovima FBiH («Službene novine Federacije BiH» broj 9/05) relevantne odredbe glase:

Član 55. Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.

26. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zlouporabu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na Presudu Kantonalnog suda i rješenja Federalnog zavoda i Službe - apelacija je preuranjena

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od navedenih odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1. i 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda. Član 16. stav 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena;

31. Prema prethodno iznesenim odredbama, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju, apelant se žali da su mu povrijeđena navedena prava odlukama koje su donesene u postupku utvrđivanja visine penzije. Međutim, rješavajući apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke Vrhovni sud je zahtjev uvažio, ukinuo pobijanu Presudu Kantonalnog suda broj 04 0 U 000432 09 U od 18. maja 2009. godine i predmet vratio prvostepenom organu na daljnji postupak. Dakle, iz navedenog slijedi da predmetni postupak nije okončan.

32. Imajući u vidu navedeno, apelacija je u ovom dijelu, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 1. i stav 4. točka 14. Pravila Ustavnog suda, preuranjena.

b) Dopustivost u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku

33. U konkretnom slučaju apelant se, zbog dužine trajanja postupka utvrđivanja visine njegove starosne penzije, obratio Ustavnom sudu te naveo da je Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude. Tokom trajanja postupka pred Ustavnim sudom, donesena je i Presuda Vrhovnog suda broj 04 0 U 000432 09 Uvp od 15. septembra 2011. godine kojom je zahtjev uvažen, presuda Kantonalnog suda preinačena, tužba uvažena i predmet vraćen prvostepenom organu na ponovni postupak. Dakle, postupak nije okončan. Prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neutemeljena, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

34. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

35. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

36. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

37. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

38. Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A, broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

b) Period koji se uzima u obzir

39. U konkretnom slučaju postupak utvrđivanja visine penzije po službenoj dužnosti pokrenut je 7. januara 2004. godine i do donošenje odluke Ustavnog suda nije okončan. Dakle, postupak traje osam godina.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

40. Ustavni sud ne može naći da je u postupku bilo složenih pravnih i činjeničnih pitanja koja je trebalo riješiti, tako da se konstatira da se nije radilo o složenom postupku, tj. da složenost predmeta nema utjecaja na njegovu dužinu.

41. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka, jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.

42. U odnosu na doprinos organa uprave, te Vrhovnog i Kantonalnog suda, Ustavni sud ukazuje da postupak traje osam godina, a da još uvijek nije okončan, ali i nalazi da se ne može konstatirati da organi uprave i sudovi nisu bili aktivni u navedenom periodu jer su donijeli deset odluka. Ustavni sud, međutim, nalazi da je predmet u više navrata vraćan na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da to što su viši organi ukidali odluke nižih organa i vraćali na ponovi postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim. Međutim, stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim, a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Upravo zbog toga, nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. Međutim, navedeno je u konkretnom slučaju izostalo. Ovdje se posebno ukazuje da je Kantonalni sud, rješavajući tužbu u ponovnom postupku, konstatirao da je prvostepeni organ potpuno ignorirao upute iz ranije presude (propustio da decidno navede što je povoljnije za apelanta, odnosno nije dao valjane razloge o odlučnim činjenicama šta je povoljnije za apelanta kao obračun penzijskog osnova). Također, iz presude Vrhovnog suda slijedi da iz rješenja organa uprave, kao i pobijane presude Kantonalnog suda, nije vidljiv način na koji je zaključeno da je penzija tako određenog penzijskog osnova bila najpovoljnija za apelanta. Dakle, i pored uputa, sporna je potpuno ista činjenica od samog početka ovog postupka. U odgovoru na apelaciju Federalni zavod, kao i Kantonalni sud i Vrhovni sud, nisu se očitovali u vezi s apelantovim navodima o dužini trajanja postupka.

43. Imajući u vidu prethodnu analizu, a s druge strane prethodno navedene standarde i principe prema kojim se mora uzeti u obzir postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se cijene prilikom odlučivanja o tome da li je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, zbog toga što postupak utvrđivanja visine penzije traje osam godina a još uvijek nije okončan, povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku. Tim prije, što je nesumnjivo da je pravo na utvrđivanje visine penzije od velikog značaja za apelanta, što se nije radilo o složenom postupku, što organ uprave i sudovi nisu naveli razloge za ovako dugo trajanje postupka, te što apelant nije doprinio dužini predmetnog postupka.

44. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak utvrđivanja visine starosne penzije traje osam godina, a organ uprave i sudovi nisu naveli razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

46. Međutim, u odnosu na navode apelacija o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu, apelacija je preuranjena.

47. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 14. i člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2276/09 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio