Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2372/09 (A. M.)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Ratna šteta
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2372/09
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2372/09, rješavajući apelaciju Asima Murtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Asima Murtića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši broj P-161/02 (novi broj 23 0 P 002916 09 P).
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Asim Murtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Male Kladuše podnio je 22. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-161/02 (novi broj 23 0 P 002916 09 P). Apelant je dopunio apelaciju 9. oktobra 2009. godine i 9. aprila 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Općinskog suda 21. decembra 2009. godine je zatraženo da dostave odgovore na apelaciju.
3. Općinski i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 28. decembra 2009. godine i 6. januara 2010. godine. Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 5. aprila 2010. godine.
5. Od Općinskog suda je 31. januara 2012. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-161/02. Općinski sud je 9. februara 2012. godine dostavio Ustavnom sudu traženi spis.
III. Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 22. aprila 2002. godine Općinskom sudu podnio tužbu protiv Federalnog ministarstva odbrane Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi). Tražio je da se tuženi obaveže da mu naknadi štetu za oštećenja na kući koja su nastala tokom 1994 i 1995. godine tako da mu isplati 71.000,00 KM sa zateznom kamatom.
8. Općinski sud je Rješenjem broj P-161/02 od 17. januara 2007. godine vratio na dopunu apelantovu tužbu. Apelant je u skladu s navedenim rješenjem 25. januara 2007. godine podnio dopunu tužbe kojom je preinačio tužbu u odnosu na tuženog navodeći kao tuženu državu Bosnu i Hercegovinu-Ministarstvo odbrane koje zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine.
9. Općinski sud se Rješenjem broj P-161/02 od 9. februara 2007. godine proglasio nenadležnim, ukinuo sve provedene radnje i apelantovu tužbu odbacio. Protiv navedenog rješenja apelant je podnio žalbu koju je Općinski sud rješenjem od 21. februara 2007. godine vratio apelantu na dopunu. Apelant je 27. februara 2007. godine dopunio žalbu.
10. Kantonalni sud je Rješenjem broj 001-0-Gž-07-000382 od 13. marta 2007. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje.
11. Protiv rješenja Kantonalnog suda apelant je 26. marta 2007. godine podnio reviziju. Vrhovni sud je Rješenjem broj 070-0-Rev-07-000937 od 2. septembra 2008. godine reviziju uvažio, rješenje Kantonalnog suda ukinuo i predmet vratio drugostepenom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da, pošto je predmetnu štetu (prema navodima iz tužbe) prouzrokovala Armija RBiH 1994. godine, tj. prije 1. januara 2006. godine (za koju odgovara Federacija BiH), nižestepeni sudovi su pogrešno primijenili materijalno pravo (član 2. Zakona o ministarstvima i drugim organima uprave BiH) jer nisu imali u vidu odredbe člana 72. st. 1. i 2. Zakona o odbrani BiH. Prema tome nižestepeni sudovi su, po mišljenju Vrhovnog suda, donijeli nepravilnu i nezakonitu odluku kada su primjenom člana 16. stav 3. Zakona o parničnom postupku odlučili da odbace tužbu zbog nenadležnosti suda u Federaciji BiH.
12. U ponovnom postupku Kantonalni sud je donio Rješenje broj 001-0-Gž-09-000 064 od 26. maja 2009. godine kojim je apelantovu žalbu uvažio i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak.
13. Kantonalni sud je predmet dostavio Općinskom sudu 11. juna 2009. godine.
14. Općinski sud je podneskom od 25. decembra 2009. godine dostavio apelantovu tužbu tuženom na odgovor.
15. Općinski sud je podneskom od 10. februara 2010. godine pozvao parnične stranke na pripremno ročište, koje je zakazano za 18. mart 2010. godine. Na navedeno ročište pristupio je apelant. Na tom ročištu Općinski sud je donio rješenje kojim je opozvao rješenje Općinskog suda o održavanju pripremnog ročišta. Određeno je da se navedeno ročište neće održati zbog toga što tužba nije dostavljena na odgovor osobi koja zastupa tuženog. Stoga je određeno da se tužba dostavi na odgovor Pravobranilaštvu BiH.
16. Tuženi je dostavio odgovor na tužbu 20. aprila 2010. godine.
17. Općinski sud je pozvao parnične stranke na pripremno ročište zakazano za 26. maj 2010. godine. Navedenom ročištu pristupili su apelant i tuženi. Na tom ročištu apelant je preinačio tužbeni zahtjev isticanjem zahtjeva za naknadu štete na pokretninama i nekretninama u ukupnom iznosu od 92.000,00 KM. Novo ročište sud je zakazao za 3. august 2010. godine.
18. Ročištu zakazanom za 3. august 2010. godine pristupio je apelant, dok tuženi nije pristupio iako je bio uredno pozvan. Općinski sud je održao ročište. Sud je prihvatio dokaze koje je predložio apelant i odredio da će ih izvesti na glavnoj raspravi. Glavna rasprava je zakazana za 14. septembar 2010. godine.
19. Glavnoj raspravi, zakazanoj za 14. septembar 2010. godine, pristupio je apelant dok tuženi nije iako je bio uredno pozvan. Općinski sud je održao raspravu na kojoj je izveo predložene dokaze i donio rješenje kojim je odredio da će odluka biti donesena 14. oktobra 2010. godine.
20. Općinski sud je Presudom broj 23 0 P 002916 09 P od 14. oktobra 2010. godine utvrdio da je osnovan istaknuti prigovor tužene o nedostatku pasivne legitimacije tužene Bosne i Hercegovine pa je u cijelosti odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da apelantu naknadi štetu koju je pričinio u toku 1994. i 1995. godine, i to za oštećenu apelantovu kuću iznos od 71.000,00 KM, za nestale pokretne predmete iz kuće, i to dva regala, dvije kuhinje, dva garderobna ormara, deset tepiha dimenzija sa 3x4 metra, dva TV uređaja u boji, dva videa, iznos od 50.000,00 KM; za oštećenu željeznu ogradu oko kuće u dužini od 150 metara iznos od 15.000.00 KM; za srušenu štalu i kukuruzanu iznos od 25.000,00 KM; za otuđenih 20 metara dužnih drva iznos od 2.000,00 KM, što ukupno po svim osnovama pričinjene štete iznosi 163.000,00 KM, te da tuženi na navedeni ukupni iznos plati zakonsku zateznu kamatu od 22. aprila 2002. godine, kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te troškove postupka.
21. Protiv navede presude apelant je podnio žalbu koju je Kantonalni sud Presudom broj 23 0 P 002916 10 Gž od 30. novembra 2010. godine odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
22. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju 28. decembra 2010. godine, koju je Vrhovni sud Presudom broj 23 0 P 002916 11 Rev od 2. augusta 2011. godine odbio.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku došlo do povrede njegovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da je u više navrata tražio od Općinskog suda da se predmetni postupak okonča.
b) Odgovor na apelaciju
24. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da nije došlo do povrede apelantovog ustavnog prava.
25. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud je naveo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje u razumnom roku. Istakao je radnje koje je Općinski sud preduzimao u navedenom predmetu. Naveo je da Općinski sud ni u vrijeme kada je tužba podnesena a ni danas nije popunjen potrebnim brojem sudija, pa su sudije zadužene sa više hiljada predmeta.
V. Relevantni propisi
26. Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03, 73/05 i 53/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
27. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
29. Dalje, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. S obzirom na ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva budući da apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iako je u predmetnom postupku nakon podnošenja apelacije predmetni postupak okončan donošenjem Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 002916 11 Rev od 2. augusta 2011. godine. Osim toga, Ustavni sud smatra da apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VII. Meritum
31. Apelant smatra da je nedonošenjem odluke u razumnom roku u predmetnom postupku prekršeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije, u relevantnom dijelu, glasi:
Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.
32. Predmetni postupak, koji je okončan presudom Vrhovnog suda, odnosi se na postupak naknade štete, dakle na predmet građansko-pravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu.
33. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
Analiza razumnosti trajanja postupka
34. Ustavni sud konstatuje da je u konkretnom slučaju predmetni postupak pokrenut 22. aprila 2002. godine apelantovom tužbom za naknadu štete, te da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 23 0 P 002916 11 Rev od 2. augusta 2011. godine. Dakle, cjelokupan predmetni postupak do donošenja Presude Vrhovnog suda broj 23 0 P 002916 11 Rev od 2. augusta 2011. godine je trajao devet godina i tri mjeseca.
35. Ustavni sud smatra da predmetni postupak nije bio naročito složen, kako u pogledu činjeničnog stanja, tako ni u pogledu pravnih pitanja.
36. U pogledu apelantovog doprinosa ukupnoj dužini postupka Ustavni sud zapaža da je tokom cijelog postupka apelant svojim podnescima urgirao da se postupak što brže okonča. Također, Ustavni sud smatra da je Općinski sud apelantove podneske vraćao apelantu na dopunu. Međutim, ipak Ustavni sud ne može zaključiti da je apelant svojim radnjama u značajnoj mjeri doprinio ukupnoj dužini predmetnog postupka.
37. U pogledu doprinosa redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je apalenat tužbu podnio 22. aprila 2002. godine te da je Općinski sud apelantu vratio tužbu na dopunu 17. januara 2007. godine. Dakle, nakon skoro pet godina od momenta podnošenja tužbe Općinski sud od apelanta traži dopunu tužbe. U kasnijem toku postupka Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi preduzimali radnje u relativno kratkom vremenskom periodu. Također, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud rješenjem od 2. septembra 2008. godine utvrdio da su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno primijenili materijalno pravo kada su apelantovu tužbu odbacili zbog nenadležnosti. Stoga je Kantonalni sud, postupajući po rješenju Vrhovnog suda, rješenjem od 26. maja 2009. godine ukinuo rješenje Općinskog suda od 9. februara 2007. godine i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. Stoga u ovom dijelu Ustavni sud vidi propuste Općinskog i Kantonalnog suda.
38. Međutim, imajući u vidu propust Općinskog suda u pogledu vraćanja tužbe apelantu na dopunu u periodu od skoro pet godina, Ustavni sud može zaključiti da je navedeno u pretežnoj mjeri imalo uticaja na ukupnu dužinu postupka. Stoga Ustavni sud nalazi da se odgovornost za nedonošenje odluke u razumnom roku može staviti na teret Općinskom sudu. Pri tome Ustavni sud nalazi da Općinski sud za ovako dugo trajanje postupka nije ponudio razumno i objektivno opravdanje osim zaduženosti postojećih sudija velikim brojem predmeta. U pogledu navedenog Ustavni sud ukazuje da se preopterećenost sudstva, općenito, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organiziraju administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A broj 66, st. 25-32, i odluke Ustavnog suda br. AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25. i AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31). U konkretnom predmetu, Ustavni sud uvidom u spis zapaža da je predsjednik Općinskog suda donio program rješavanja starih predmeta hitne prirode koji se morao ispuniti u roku od novembra 2005. godine do aprila 2006. godine. Međutim, predmetni slučaj nije bio uvršten u navedeni program jer se nije radilo o postupku hitne prirode. Prema tome, Ustavni sud ne može uzeti kao razumno i objektivno opravdanje navod Općinskog suda o tome da su postojeće sudije opterećene velikim brojem predmeta.
39. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud smatra da dužina postupka koja se u konkretnom slučaju može staviti na teret Općinskom sudu ne zadovoljava zahtjev razumnosti iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
40. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud povredu ovog prava vidi u činjenici da se trajanje predmetnog postupka u periodu od devet godina i tri mjeseca može u pretežnom dijelu staviti na teret Općinskom sudu. Pri tome Općinski sud nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.
41. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
42. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović