Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4038/09 (D. K. iz Bačke Palanke)
Odluka donesena 14. 03. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4038/09
Apelacija
Odluka o meritumu
14. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 4038/09, rješavajući apelaciju Dušanke Kukobat, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 14. marta 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Dušanke Kukobat.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj P-965/02, u kom je povodom djelimične presude tog suda postupak u jednom dijelu okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-07-001 822 od 28. januara 2008.
godine, u drugom dijelu se postupak vodi u Vrhovnom sudu Republike Srpske pod brojem 118 0 P 000769 11 Rev, dok o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva još uvijek nije odlučeno u Osnovnom sudu u Banjaluci.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, po hitnom postupku, donese odluku u predmetu broj 118 0 P 000769 11 Rev, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Osnovnom sudu u Banjaluci da, u daljnjem roku od tri mjeseca nakon prijema odluke Vrhovnog suda Republike Srpske, u predmetu broj 118 0 P 000769 11 Rev donese odluku o preostalom dijelu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva u predmetu broj P-965/02.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da Dušanki Kukobat, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, a Osnovnom sudu u Banjaluci u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dušanka Kukobat iz Bačke Palanke (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Ranko Dukić, advokat iz Banjaluke, podnijela je 18. decembra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P- 965/02, koji se u vrijeme podnošenja apelacije nalazio u Okružnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud).
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je zatraženo 9. januara 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju i kopiju predmetnog spisa. Takođe, od Okružnog suda je 8. jula 2010. godine i 26. januara 2012. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je 20. januara 2012. godine Ustavnom sudu dostavio odgovor na apelaciju, uz napomenu da ne može dostaviti traženi spis jer ga je 12. juna 2011. godine proslijedio Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) na postupanje povodom revizije. Okružni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Dalje, od Vrhovnog suda je zatraženo 25. januara 2012. godine da dostavi kopiju predmetnog spisa, koju je Vrhovni sud dostavio 2. februara 2012. godine.
5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda dostavljen je apelantkinji 21. februara 2012. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Apelantkinja je 4. maja 1992. godine podnošenjem tužbe Osnovnom sudu pokrenula postupak protiv kompanije „Dunav-osiguranje“ a.d. Beograd (u daljnjem tekstu: tuženi), radi naknade štete. U tužbi je navela da se 10. januara 1992. godine u Banjaluci dogodila saobraćajna nezgoda u kojoj je apelantkinja zadobila teške tjelesne povrede. Navedeno je da je saobraćajnu nezgodu skrivio Lj. G. koji je upravljao vozilom koje je bilo osigurano kod tuženog. U tužbi je apelantkinja tražila da sud obaveže tuženog da joj na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 3.850.000,00 dinara i to za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za fizičke bolove, za strah i za naruženost. Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod brojem P 965/92. Osnovni sud je ročište od 23. juna 1992. godine odložio zbog opštepoznatih okolnosti, a tuženi je 9. jula 1992. godine dostavio odgovor na tužbu.
8. U predmetnom spisu postoji službena zabilješka sačinjena 27. februara 1996. godine, u kojoj je konstatovano da je apelantkinjin punomoćnik u Osnovnom sudu preuzeo odgovor tuženog od 9. jula 1992. godine.
9. Nakon toga, Osnovni sud je održao ročišta 11. juna i 27. avgusta 1996. godine, kada je predmetno ročište odloženo na neodređeno vrijeme kako bi se zatražio krivični spis broj K-75/93 (krivični postupak koji se vodio protiv okrivljenog Lj. G. povodom saobraćajne nezgode u kojoj je apelantkinja zadobila tjelesne povrede).
10. Tuženi je, nakon prijema poziva za ročište, podneskom primljenim u Osnovnom sudu 20. maja 1996. godine istakao više prigovora, između kojih i prigovor nedostatka pasivne legitimacije.
11. Apelantkinja je 29. novembra 1996. godine obavijestila sud da je u krivičnom predmetu broj K-75/93 vještak saobraćajne struke obavio vještačenje, te je uz podnesak dostavila sudu i tuženom po jedan primjerak nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke od 23. oktobra 1996. godine, sa dopunama od 6. novembra 1996. godine. Sem toga, apelantkinja je u dostavljenom podnesku izvršila objektivnu preinaku tužbe na način da je tražila i naknadu materijalne štete u ukupnom iznosu od 83.688,00 dinara, koja se sastoji od troškova liječenja i putnih troškova, troškova na ime tuđe njege i pomoći, te troškova na ime izgubljene dobiti.
12. Tuženi je u podnescima od 28. januara i 7. oktobra 1997. godine Osnovnom sudu ukazao na nepravilnosti u pogledu dostavljanja pismena.
13. Osnovni sud je tokom 1997. godine održao dva ročišta i to 25. februara i 7. oktobra 1997. godine.
14. Apelantkinja je 25. marta, 2. maja, 7. juna, 18. juna, 10. jula, 6. avgusta, 21. oktobra i 12. decembra 1997. godine, te 16. februara, 1. aprila, 11. maja, 15. septembra i 3. decembra 1998. godine urgirala postupanje Osnovnog suda.
15. Osnovni sud je 18. novembra 1998. godine od tuženog zatražio izjašnjenje o nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, koje je sprovedeno u krivičnom postupku broj K- 97/93. Takođe, Osnovni sud je od Opštinskog suda u Bačkoj Palanci, aktom od 10. februara 1999. godine, zatražio da se sasluša svjedok kojeg je predložila apelantkinja. Zamoljeni sud je obavio potrebno saslušanje 31. marta 1999. godine, te je zapisnik dostavio Osnovnom sudu 23. aprila 1999. godine.
16. U međuvremenu, 19. februara 1999. godine, apelantkinja je dostavila Osnovnom sudu medicinsku dokumentaciju koju je sud 1. marta 1999. godine proslijedio tuženom radi izjašnjenja. Osnovni sud je potom rješenjem od 26. jula 1999. godine odredio sprovođenje medicinskog vještačenja apelantkinje putem vještaka hirurga i neuropsihijatra. Određeni vještaci su obavili i sačinili nalaze i mišljenja 20. i 23. avgusta 1999. godine.
17. Tuženi se tek 28. januara 2000. godine izjasnio na nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne i medicinske struke, te je dostavio „ekspertizu saobraćajne nezgode“ koja je, u međuvremenu, prema njegovom nalogu, sačinjena 8. septembra 1997. godine.
18. Osnovni sud je tokom 2000. godine održao pet ročišta i to 1. februara, 10. marta, 13. juna, 5. septembra i 17. oktobra. Ročište od 17. oktobra 2000. godine sud je odložio na neodređeno vrijeme, a rješenjem od 23. oktobra 2000. godine naložio je dopunu medicinskog vještačenja, koje su određeni vještaci uradili i o tome sačinili nalaz i mišljenje 30. i 31. oktobra 2000. godine.
19. Apelantkinja je 16. novembra 2000. godine urgirala postupanje suda, uz prijedlog da sud donese djelimičnu presudu.
20. Osnovni sud je održao ročište 8. februara 2001. godine, kada je i zaključio glavnu raspravu, da bi potom 26. februara 2001. godine donio rješenje da se glavna rasprava ponovno otvara radi dopune dokaznog postupka (revalorizacije sume osiguranja koja je bila važeća na dan štetnog događaja).
21. Osnovni sud je potom održao ročišta 10. aprila i 9. septembra 2001. godine kada je zaključio glavnu raspravu, a u međuvremenu je ročište od 14. juna 2001. godine odložio jer na njega nisu pristupile uredno obaviještene stranke.
22. Djelimičnom presudom broj P-965/92 od 6. septembra 2001. godine Osnovni sud je obavezao tuženog da apelantkinji na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 24.000,00 DM, od čega za pretrpljene fizičke bolove iznos od 5.000,00 DM, za pretrpljeni strah iznos od 4.000,00 DM, za duševne bolove zbog umanjenja opšteživotne aktivnosti iznos od 12.000,00 DM i za duševne bolove zbog unakaženosti iznos od 3.000,00 DM, sve u dinarskoj protivvrijednosti po najpovoljnijem kursu deviznih sredstava u mjestu plaćanja na dan isplate sa kamatom po stopi koju na štedne uloge po viđenju plaća banka zemlje valute računajući od 6. septembra 2001. godine pa do isplate. Preostali dio [apelantkinjinog] tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete [u iznosu od 24.000,00 DM], Osnovni sud je odbio kao neosnovan.
23. Sem toga, donesenom djelimičnom presudom Osnovni sud je odlučio da će o preostalom dijelu [apelantkinjinog] tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete kao i o troškovima parničnog postupka odlučiti naknadno, pravosnažnošću ove presude.
24. Protiv donesene djelimične presude žalbe su 7. i 28. novembra 2001. godine podnijeli apelantkinja i tuženi, te je Osnovni sud 11. februara 2002. godine dostavio predmetni spis Okružnom sudu na odlučivanje o izjavljenim žalbama.
25. Okružni sud je Presudom broj GŽ-313/02 od 24. februara 2005. godine, „povodom žalbe tuženog, a po službenoj dužnosti“, Djelimičnu presudu Osnovnog suda broj P-965/92 od 6. septembra 2001. godine preinačio u dosuđujućem dijelu, te je tuženog obavezao da apelantkinji isplati navedene iznose u konvertibilnim markama i to na ime pretrpljenih fizičkih bolova iznos od 5.000,00 KM, na ime pretrpljenog straha iznos od 4.000,00 KM, na ime duševnih bolova zbog umanjenja životne aktivnosti iznos od 12.000,00 KM i na ime duševnih bolova zbog naruženosti iznos od 3.000,00 KM, sve sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 6. septembra 2001. godine pa do isplate. Nakon što je dostavio odluke strankama u postupku, Okružni sud je 20. aprila 2005. godine predmetni spis vratio Osnovnom sudu.
26. Apelantkinja je podneskom od 24. maja 2005. godine od Osnovnog suda zatražila nastavak postupka o preostalom dijelu njenog tužbenog zahtjeva (za naknadu materijalne štete i troškova postupka).
27. Međutim, budući da je tuženi 25. maja 2005. godine izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda broj Gž-313/02 od 24. februara 2005. godine, Osnovni sud je predmetni spis proslijedio Vrhovnom sudu radi odlučivanja povodom revizije.
28. Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-464/05 od 28. septembra 2007. godine reviziju uvažio, Presudu Okružnog suda broj Gž-313/02 od 24. februara 2005. godine ukinuo i predmet vratio Okružnom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su utvrdili limit obaveze tuženog u revalorizovanom iznosu umjesto po zvaničnom kursu dinara u odnosu na DM valutu, koji je važio na dan štetnog događaja, na šta je tuženi opravdano ukazao u reviziji.
29. U ponovnom postupku Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-07-001 822 od 28. januara 2008. godine, čija je izreka bila identična kao i u Presudi broj GŽ-313/02 od 24. februara 2005. godine. U obrazloženju presude Okružni sud se pozvao na relevantne odredbe materijalnog prava koje se odnose na revalorizaciju dosuđenog iznosa, a sve u skladu sa pravnim stavom Vrhovnog suda iz Rješenja broj Rev-464/05 od 28. septembra 2007. godine. Okružni sud je potom, 28. februara 2008. godine, predmetni spis vratio Osnovnom sudu na daljnje postupanje.
30. Apelantkinja je podnescima od 10. i 11. marta 2008. godine predložila da se uvaži žalba koju je podnijela 7. novembra 2001. godine. Stoga je Osnovni sud 10. aprila 2008. godine ponovno vratio predmetni spis Okružnom sudu radi odlučivanja o apelantkinjinoj žalbi na Presudu Osnovnog suda broj P-965/92 od 6. septembra 2001. godine.
31. Okružni sud je Dopunskom presudom broj 011-0-Gž-07-001 822 od 27. avgusta 2010. godine apelantkinjinu žalbu odbio i potvrdio Presudu Osnovnog suda broj P-965/92 od 6. septembra 2001. godine u odbijajućem dijelu, nakon čega je 21. oktobra 2010. godine predmetni spis vratio Osnovnom sudu.
32. Protiv Dopunske presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 822 od 27. avgusta 2010. godine apelantkinja je izjavila reviziju 8. septembra 2010. godine, koja je dostavljena tuženom na odgovor 12. maja 2011. godine, a Okružnom sudu 12. jula 2011. godine.
33. Ustavni sud konstatuje da iz podneska Vrhovnog suda broj 118 0 P 000769 11 Rev proizilazi da je predmetni spis dostavljen Vrhovnom sudu na ponovno odlučivanje 27. januara 2012. godine, te da iz dostavljene kopije spisa proizilazi da Vrhovni sud, u vrijeme dostavljanja spisa Ustavnom sudu, još nije odlučio o izjavljenoj reviziji. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
34. Apelantkinja smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja je navela hronologiju predmetnog postupka, te je istakla da iz dostavljene dokumentacije uz apelaciju proizilazi da je ona u ostvarivanju svojih prava „dugo čekala i još uvijek čeka“. Apelantkinja ističe da se saobraćajna nezgoda u kojoj je povrijeđena dogodila 1992. godine, a do podnošenja ove apelacije je prošlo više od 17 godina a da ovaj predmet nije u cijelosti riješen. Ona je, takođe, navela da „nije riješen ni postupak izvršenja“. Sem toga, apelantkinja je naglasila da svakog mjeseca piše urgencije za zakazivanje „ovog predmeta ali sud ne zakazuje“. Takođe, apelantkinja smatra da je nakon uvođenja CMS-sistema, dovedena u poziciju da više ne zna gdje se nalazi predmetni spis. Prema njenom mišljenju, očigledno je da joj je povrijeđeno „pravo na pristup sudu u razumnom roku“, jer rok od 17 godina nije razuman rok u kom se trebao riješiti ovaj spor, pogotovo pri činjenici da se „traži izdržavanje“. Zbog dužine trajanja predmetnog postupka, apelantkinja je zatražila da joj se naknadi šteta. Sem toga, apelantkinja je istakla da je „zbog dugog čekanja obezvrijeđen i novac koji joj je dosuđen jer zatezna kamata u Republici Srpskoj ide do visine glavnice, te se na ovaj način stimulišu dužnici a oštećuju povjerioci“, a samim tim i da joj je povrijeđeno pravo na imovinu.
b) Odgovor na apelaciju
35. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju od 23. januara 2012. godine naveo da se promijenio sudija koji je zadužen predmetnim spisom, te da novi sudija nije u mogućnosti dati podroban odgovor na apelaciju. Sem toga, Osnovni sud je naveo da je predmetni spis „upućen Vrhovnom sudu na postupanje 12. jula 2011. godine“.
V.Relevantni propisi
36. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
37. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) relevantna odredba glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 252.
Revizijski sud dostavlja svoje odluke strankama kao i prvostepenom i drugostepenom sudu.
VI.Dopustivost
38. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
39. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
40. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu činjenično stanje predmeta, Ustavni sud smatra da je predmetna apelacija u ovom dijelu dopustiva, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji koji drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VII.Meritum
42. Apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje – razuman rok
43. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
44. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
45. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
46. Sem toga, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, velik broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
47. Konačno, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
48. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantkinjine tužbe pokrenut 4. maja 1992. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dalje, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelantkinja žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (op. cit., presuda Mikulić, stav 37).
49. U vezi sa navedenim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja odluke Ustavnog suda, dakle, period od 16 godina i oko tri mjeseca. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadijum postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao 19 godina i oko deset mjeseci.
c) Analiza dužine trajanja postupka
50. Prilikom razmatranja kriterijuma koji su navedeni u ovoj odluci, Ustavni sud primjećuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu sa međunarodnim elementom, budući da je tuženi pravno lice iz druge države. Sem toga, Ustavni sud konstatuje da se odlučivanje u predmetnom postupku, u skladu sa apelantkinjinim tužbenim zahtjevom, može podijeliti u tri različita dijela. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je odluka o dijelu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva kojom je udovoljeno zahtjevu za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 24.000,00 KM postala pravosnažna 28. januara 2008. godine. Zatim da je postupak odlučivanja o preostalom dijelu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete, koji je odbijen (u iznosu od 24.000,00 DM), u toku pred Vrhovnim sudom povodom apelantkinjine revizije izjavljene protiv Dopunske presude Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 822 od 27. avgusta 2010. godine. Dalje, da je povodom apelantkinjinog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete i troškova postupka, u skladu sa Djelimičnom presudom broj P-965/92 od 6. septembra 2001. godine, u procesnom smislu, postupak na samom početku pred Osnovnim sudom. Međutim, Ustavni sud zapaža i da Osnovni sud, do prijema predmetnog spisa sa Vrhovnog suda, ne može preduzimati daljnje radnje koje vode ka okončanju postupka u odnosu na preostali dio apelantkinjinog tužbenog zahtjeva. Stoga, uzevši u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o relativno složenom predmetu.
51. Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o sporu za koji u zakonu ne postoje posebne odredbe koje propisuju da je on po prirodi hitan. Međutim, uzimajući u obzir konkretne činjenice predmeta, Ustavni sud smatra da ovakva vrsta spora zahtijeva dodatnu ažurnost suda u odnosu na zakonsku obavezu da se parnični postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja, s obzirom na to da je predmet spora naknada štete apelantkinji, a naročito uzevši u obzir činjenicu da je usljed povređivanja, kako to proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka medicinske struke, između ostalog i apelantkinjina životna aktivnost umanjena za 60%.
52. U pogledu daljnje analize dužine postupka, Ustavni sud ističe da tuženi nije pristupio ni na jedno ročište mada mu je Osnovni sud uvijek uredno slao pozive i raspravne zapisnike kao i svu ostalu dokumentaciju koju je apelantkinja dostavljala sudu radi očitovanja. Stoga, slijedi da ponašanje tuženog, bez obzira na njegovo sjedište, nije uticalo na dužinu trajanja predmetnog postupka. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u februaru 1996. godine uzeo predmetni spis u rad, te da je tokom te godine a i tokom 1997. godine održao samo po dva ročišta, mada je u međuvremenu od apelantkinje dobio šest urgencija za zakazivanje ročišta. Ustavni sud zapaža da Osnovni sud tokom 1998. i 1999. godine nije zakazao ni jedno ročište iako je i u tom periodu apelantkinja u sedam navrata urgirala postupanje suda. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je taj sud u ovom periodu preduzimao određene radnje u postupku (određivanje vještačenja medicinske struke i upućivanje zamolnice za pravnu pomoć Opštinskom sudu u Bačkoj Palanci). S druge strane, Ustavni sud zapaža da je, nakon „uzimanja predmeta u rad“ početkom 2000. godine, Osnovni sud postupao ažurno i da je u primjerenim rokovima preduzimao procesne radnje i to od 1. februara 2000. godine do 6. septembra 2001. godine, kada je, u skladu sa apelantkinjinim zahtjevom, donio djelimičnu presudu.
53. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovaj postupak je klasičan primjer postupka u kom sud nije koristio svoja ovlašćenja i dužnosti iz ZPP, a posebno odredbu kojom je propisano da je sud dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda (vidi Evropski sud, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02 od 8. marta 2007. godine), prema kojoj je Evropski sud zaključio da redovni sudovi moraju djelotvorno kontrolisati postupak zato što odlučuju o tome kako voditi postupak, kako izvesti dokaze i kako ocijeniti djelovanje i propuste stranaka, pri čemu moraju voditi računa o svim zahtjevima zagarantovanim članom 6 stav 1 Evropske konvencije.
54. U vezi sa postupanjem Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud u periodu od 11. februara 2002. godine, kada mu je dostavljen predmetni spis na odlučivanje, do 27. avgusta 2010. godine donio čak tri odluke. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je taj sud, prije svega, potpuno zanemario da je apelantkinja podnijela žalbu na djelimičnu presudu od 6. septembra 2001. godine, mada je u dva navrata odlučivao u predmetnoj pravnoj stvari (presudama donesenim 24. februara 2005. godine i 28. januara 2008. godine), da bi o njoj odlučio tek 27. avgusta 2010. godine. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je Okružnom sudu u žalbenom postupku trebalo skoro devet godina da odluči o apelantkinjinoj žalbi. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u međuvremenu i Vrhovni sud predmet vratio Okružnom sudu na ponovni postupak zbog pogrešnih pravnih stavova Osnovnog suda i Okružnog suda koji su uticali na donošenje zakonite i pravilne odluke.
55. Ustavni sud ukazuje i na to da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju uopšte nije ponudio razloge koji bi eventualno mogli opravdati dužinu trajanja postupka pred tim sudom, te da Okružni sud, iako je u dva navrata pozivan da odgovori na navode apelacije, nije dostavio bilo kakav odgovor Ustavnom sudu. Ustavni sud, takođe, iz spisa predmeta nije mogao utvrditi niti jedan razlog iz kog bi proizlazilo da je apelantkinja svojim ponašanjem uticala na dužinu trajanja postupka, nego da je u više navrata urgirala postupanje suda.
56. Imajući u vidu da se u konkretnom slučaju radilo o složenom predmetu, te činjenicu da Osnovni sud i Okružni sud nisu ponudili opravdanje za trajanje postupka u periodu dužem od 16 godina, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja postupka može pripisati Osnovnom sudu koji nije djelotvorno kontrolisao postupak, kao i Okružnom sudu koji je odlučio o apelantkinjinoj žalbi tek nakon devet godina od dana njenog podnošenja, mada je u dva navrata prije toga predmetni spis bio kod njega na odlučivanju.
57. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji povreda prava na pravično suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
58. Iako je Ustavni sud utvrdio da je postupanje Okružnog suda i Osnovnog suda prilikom odlučivanja u konkretnoj pravnoj stvari glavni uzrok kršenja apelantkinjinog prava na suđenje u razumnom roku, imajući u vidu činjenicu da se postupak trenutno vodi u Vrhovnom sudu, Ustavni sud ističe da je za daljnje odlučivanje o apelantkinjinom preostalom tužbenom zahtjevu neophodno da Vrhovni sud donese odluku o apelantkinjinoj reviziji. Stoga, Ustavni sud smatra svrsishodnim, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2915/07 od 2. decembra 2009. godine, tačka 42, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), koja se analogno može primijeniti i u apelantkinjinom slučaju, da naloži Vrhovnom sudu da po hitnom postupku donese odluku u predmetu koji se povodom izjavljene revizije na Dopunsku presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-07-001 822 od 27. avgusta 2010. godine trenutno vodi u tom sudu. Naime, utvrđeno je kršenje prava na pravično suđenje, pa bi, ukoliko se bez daljnjeg odgađanja ne donese konačna odluka, svrha apelacije kao efektivnog pravnog lijeka bila dovedena u pitanje.
59. Takođe, Ustavni sud primjećuje da daljnje postupanje Osnovnog suda o dijelu apelantkinjinog tužbenog zahtjeva usmjerenom na naknadu materijalne štete nije moguće dok predmetni spis ne bude vraćen iz Vrhovnog suda, nakon odluke o reviziji. Međutim, uzimajući u obzir da je postupak odlučivanja o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu materijalne štete na samom početku, zbog istih razloga navedenih u prethodnoj tački, Ustavni sud nalazi za shodno da i Osnovnom sudu naloži da odmah po prijemu predmetnog spisa preduzme sve relevantne procesne radnje kako bi u što kraćem roku okončao postupak pred tim sudom.
Kompenzacija
60. Prilikom odlučivanja o apelantkinjinom zahtjevu za naknadu štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Uzimajući u obzir da postupak nije okončan ni nakon 16 godina, Ustavni sud smatra da apelantkinji treba isplatiti iznos od 2.400,00 KM. Navedeni iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali navodi
61. Apelantkinja navodi da joj je zbog dužine postupka povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantkinjini navodi o kršenju prava na imovinu u suštini svode na navode o kršenju prava na pravično suđenje zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. S obzirom na zaključak u vezi sa povredom prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju nije potrebno posebno ispitivati.
62. Takođe, u pogledu apelantkinjinih navoda koji se odnose na dužinu „izvršnog postupka“, Ustavni sud zapaža da apelantkinja, sem paušalnog navoda o toj povredi, nije ponudila bilo kakve argumente i dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je uopšte pokrenut bilo kakav izvršni postupak, a budući da je apelacija podnesena zbog dužine parničnog postupka, Ustavni sud ove navode neće ispitivati.
VIII.Zaključak
63. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku kada u postupku koji je od izuzetne važnosti za apelantkinju, zbog doprinosa Osnovnog suda u Banjaluci i Okružnog suda u Banjaluci, a koji je ratione temporis trajao preko 16 godina, odnosno ukupno 19 godina i oko deset mjeseci, još uvijek nije donesena konačna odluka o cjelokupnom tužbenom zahtjevu, te kada ti sudovi nisu uopšte dali razloge kojima bi se moglo opravdati ovako dugo trajanje postupka.
64. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
65. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović