Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu U-15/11 (Kantonalni sud u Sarajevu)
Odluka donesena 30. 03. 2012.
- Povreda
- Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
- Nema povrede
- Član VI/3.a i VI/3.c) Ustava BiH - Ocjena ustavnosti - Saglasnost sa Ustavom/EK
- Pitanje o kojem je već odlučivano
- Član II/3 Ustava BiH
- Stanarsko pravo
- Javni interes
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Naknada
- Pitanje koje proslijedi redovni sud - nadležnost iz čl. VI.3.c)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska
Citirani propisi
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo · čl. 1, 33, 39
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima · čl. 3
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Ispravka Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Zakon o izmjenama Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 63
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 63
Predmeti (1)
U-15/11
Ocjena ustavnosti
Odluka o meritumu
30. 03. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj U 15/11, rješavajući zahtjev Kantonalnog suda u Sarajevu, na osnovu člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 17. stav 1. tačka 5, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 63. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. marta 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja zahtjev Kantonalnog suda u Sarajevu.
Utvrđuje se da odredba člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade nije u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 63. stav 4. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, najkasnije u roku od tri mjeseca od dana objavljivanja ove odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ uskladi odredbu člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku iz prethodnog stava obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Utvrđuje se da je odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) u skladu sa odredbama člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1.
Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopušten zahtjev Kantonalnog suda u Sarajevu za ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je riječ o pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Kantonalni sud u Sarajevu – sutkinja Kantonalnog suda u Sarajevu Aida Šabanović, koja je predsjednica sudskog vijeća koje treba da donese odluku o upravnom sporu koji se vodi pred Kantonalnim sudom u Sarajevu pod brojem: 09 0 U 001509 07 U (u daljnjem tekstu: podnosilac zahtjeva), podnio je 14. septembra 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zahtjev za ocjenu kompatibilnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) i odredbe člana 39.a i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je 28. novembra 2011. godine da dostavi odgovor na zahtjev.
3. Parlament Federacije Bosne i Hercegovine u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 15. stav 3. Pravila Ustavnog suda, od Ureda zastupnika/agenta Vijeća ministara pred Evropskim sudom za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Ured zastupnika/agenta) zatraženo je da dostavi informaciju o izvršenju presude Đokić. Istu informaciju Ustavni sud je zatražio 31. januara 2012. godine i od Ureda Vlade Federacije Bosne i Hercegovine za saradnju i zastupanje pred Ustavnim sudom (u daljnjem tekstu: Ured Vlade FBiH).
5. Ured zastupnika/agenta je dostavio odgovor 24. januara 2012. godine. Ured Vlade FBiH je dostavio odgovor 6. februara 2012. godine.
III. Zahtjev
Navodi iz zahtjeva
6. Podnosilac zahtjeva, pozivajući se na odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine, u zahtjevu navodi da se pred Kantonalnim sudom u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) vodi upravni spor po tužbi Jugoslava Pejčića (u daljnjem tekstu: tužilac) i Sofije Janjić-Pejčić (u daljnjem tekstu: tužiteljica), koja je podnesena 1. oktobra 2007. godine, protiv tuženog Ministarstva stambenih poslova Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) radi poništenja rješenja Ministarstva od 25. maja 2007. godine. Navedenim rješenjem Ministarstva odbijena je žalba tužiteljice Sofije Janjić-Pejčić protiv rješenja Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Uprava) od 13. marta 2007. godine kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev tužioca za vraćanje u posjed stana u Sarajevu, u ulici Dajanli Ibrahim-bega broj 6/X-63. Istaknuto je da se u toku postupka pred Kantonalnim sudom postavilo pitanje kompatibilnosti odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom i njenim protokolima od čijeg rješavanja, prema mišljenju podnosioca zahtjeva, zavisi odluka Kantonalnog suda o zakonitosti osporenog akta.
7. Podnosilac zahtjeva je iznio relevantno činjenično stanje koje proizlazi iz dokaza provedenih tokom upravnog postupka. Naime, tužilac je na osnovu ugovora o korištenju stana od 7. juna 1989. godine, zaključenog sa Zajednicom stanovanja JNA, stekao stanarsko pravo na stanu u ulici Dajanli Ibrahim-bega broj 6/X-63. Stan mu je prethodno dodijeljen na korištenje rješenjem Komande Garnizona Sarajevo od 23. novembra 1987. godine. Navedeno je da je tužilac 4. marta 1992. godine sa državom SFRJ-SSNO-Vojna ustanova za upravljanje stambenim fondom JNA zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu tog stana. Ugovor su potpisale obje ugovorne strane, a vojni pravobranilac ga je ovjerio potpisom i pečatom. Cjelokupna kupoprodajna cijena utvrđena ugovorom je isplaćena 12. februara 1992. godine. U skladu sa tada važećom Uredbom o privremenoj zabrani prodaje stanova, tužilac nije mogao upisati svoje pravo vlasništva u zemljišne knjige.
8. Dalje se navodi da su tužioci, inače supružnici, bili u posjedu predmetnog stana do juna 1992. godine, kada su sa djecom napustili Sarajevo i predmetni stan radi odlaska u Požarevac, gdje je tužilac prekomandovan. Nakon toga su i tužilac i tužiteljica ostali u službi u Vojsci Jugoslavije. Tužiteljica je 8. jula 1998. godine prvostepenom upravnom organu podnijela zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana a tužilac je 6. oktobra 1998. godine podnio zahtjev za vraćanje nekretnine Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC). Po donošenju zaključka o spajanju predmeta po navedenim zahtjevima Uprava je donijela rješenje 13. marta 2007. godine kojim je odbila zahtjeve tužilaca a Ministarstvo je osporenim rješenjem od 25. maja 2007. godine odbilo žalbu tužiteljice protiv prvostepenog rješenja. Istaknuto je da predmetni stan trenutno koristi zainteresirano lice u predmetnom upravnom sporu Alija Milišić na osnovu ugovora o korištenju stana od 29. decembra 2005. godine.
9. U odnosu na odredbe zakona za koje se traži ocjena kompatibilnosti, podnosilac zahtjeva navodi da bi primjenom odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima tužbu u konkretnom slučaju trebalo odbiti kao neosnovanu imajući u vidu da su upravni organi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili citiranu zakonsku odredbu i odbili zahtjev za vraćanje stana u posjed. Dalje, prema relevantnim odredbama člana 39.a i 39.e Zakona o prodaji stanova, u tom slučaju tužioci ne bi imali pravo da u zemljišnim knjigama upišu pravo vlasništva na predmetnom stanu, već samo pravo na naknadu uplaćenih sredstava.
10. U smislu navedenog, za podnosioca zahtjeva se postavlja pitanje usklađenosti navedenih zakonskih odredaba sa odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije, a posebno sa odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istaknuto je da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već razmatrao pitanje ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, te da je svojom Odlukom broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine utvrdio da je ta odredba u skladu sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Međutim, nakon donošenja navedene odluke Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u svojoj odluci donesenoj u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine od 27. maja 2010. godine razmatrao je implikacije nastale primjenom odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u slučajevima kada je nosilac stanarskog prava zaključio ugovor o kupoprodaji tog stana sa bivšim Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (u daljnjem tekstu: SSNO) i u kontekstu primjene drugih važećih propisa-konkretno relevantnih odredaba člana 39.a i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
11. Podnosilac zahtjeva je naveo da je u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine Evropski sud usvojio stav da su ugovori o kupoprodaji vojnih stanova pravno valjani prema domaćem zakonodavstvu, da ti ugovori prenose na kupca pravo na posjed stana i pravo da bude upisan kao vlasnik, te da samim time predstavljaju imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Istaknuto je da je Evropski sud utvrdio da uskraćivanje prava na vraćanje u posjed stana i prava na upis prava vlasništva na stanu, u skladu sa odredbama člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i članom 39.a Zakona o prodaji stanova, predstavlja ometanje uživanja prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takvo lišavanje imovine, prema shvatanju Evropskog suda, ima legitiman cilj, jer je izvršeno u javnom interesu, ali se njime ne uspostavlja pravična ravnoteža između zaštite imovine i zahtjeva javnog interesa. Evropski sud smatra da je rezultat mjera koje su preduzete u tom smislu, iako naizgled nepristrasne, bilo različito postupanje sa ljudima na osnovu njihovog etničkog porijekla koje se ne može objektivno opravdati u savremenom demokratskom društvu. Nepostojanje pravične ravnoteže Evropski sud vidi i u činjenici da nije dokazano da su vojni stanovi koji su ostali na raspolaganju primjenom ovih mjera stvarno korišteni za smještaj lica koja zaslužuju zaštitu, da u Srbiji, gdje je aplikant nastanjen, nije moguće steći pravo koje se može izjednačiti sa stanarskim pravom, kao i da naknada na koju bi aplikant imao pravo prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (član 39.e st. 3. i 4) nije adekvatna.
12. S obzirom na navedeno utvrđenje Evropskog suda, te da se činjenično stanje u konkretnom slučaju u najvećoj mjeri podudara sa činjeničnim stanjem u predmetu Đokić, a posebno u pogledu činjenice da je i tužilac, kao i aplikant Branimir Đokić, zaključio ugovor o kupoprodaji predmetnog stana za koji je isplatio i kupoprodajnu cijenu, podnosilac zahtjeva smatra da su se stekli uvjeti za podnošenje predmetnog zahtjeva.
13. Podnosilac zahtjeva je, također, dostavio cio upravni spis broj 09 0 U 001509 07 U iz kojeg proizlazi sljedeće činjenično stanje:
14. Rješenjem Komande Garnizona Sarajevo broj In. Br. P-157/II od 23. novembra 1987. godine tužiocu je dodijeljen na korištenje stan u ulici Ciglane C-5 (sada: ulica Dajanli Ibrahim-bega broj 6/X-63; u daljnjem tekstu: predmetni stan) koji je vlasništvo SSNO.
15. Tužilac je na osnovu rješenja o dodjeli predmetnog stana sa Zajednicom stanovanja JNA zaključio Ugovor o korišćenju stana broj 17-375 od 7. juna 1989. godine.
16. Tužilac je 4. marta 1992. godine sa državom SFRJ-SSNO-Vojna ustanova za upravljanje SFJNA (u daljnjem tekstu: prodavac) zaključio ugovor o kupoprodaji-otkupu nekretnine. Predmet ugovora je stan iz stambenog fonda JNA. U članu 2. navedenog ugovora se kaže da cijena stana na dan zaključenja ugovora iznosi 1.178.629.00 dinara. U sljedećim stavovima istog člana je navedeno da se cijena umanjuje po osnovu stambenog doprinosa za iznos od 361.238.00 dinara i po osnovu popusta za iznos od 204.348.00 dinara, tako da ukupna cijena stana iznosi 613.043.00 dinara. U odredbi člana 3. ugovora navedeno je da je kupac (tužilac) obavezan da isplati otkupnu cijenu stana jednokratno, u roku od 15 dana od dana zaključenja ugovora. Ugovor su potpisale obje ugovorne strane (prodavac i kupac) a vojni pravobranilac ga je ovjerio potpisom i pečatom. Iz priznanice priložene uz ugovor proizlazi da je tužilac 12. februara 1992. godine uplatio za stan 400.750,00 dinara u korist Vojne ustanove za upravljanje stambenim jedinicama Beograd na broj 6081-637- 6319. Također, iz priznanice od 12. februara 1992. godine proizlazi da je tužilac u svrhu otkupa stana uplatio 230.000,00 dinara Vojnom servisu NBJ Beograd na broj 60823-620-245.
17. Tužiteljica je 8. jula 1998. godine Upravi podnijela zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed. Tužilac je 6. oktobra 1998. godine CRPC-u podnio zahtjev za vraćanje predmetnog stana u posjed.
18. Povodom zahtjeva tužiteljice Uprava je održala usmenu raspravu 10. marta 1999. godine na kojoj je tužiteljica, na okolnost napuštanja predmetnog stana, izjavila da je zajedno sa suprugom i djecom, organizirano sa jedinicom u kojoj je njen suprug bio aktivno vojno lice, u činu majora, prekomandovana u Požarevac, i to u junu 1992. godine. Od tog dana i ona i njen suprug (tužilac) su u radnom odnosu u Vojci Jugoslavije. Uprava je obavezala tužiteljicu da blagovremeno dostavi dokumentaciju u vezi sa punoljetnim članovima porodičnog domaćinstva koji se namjeravaju vratiti u predmetni stan.
19. S tim u vezi, tužiteljica je dostavila Izvod iz matične knjige vjenčanih Opštine Požarevac – Republika Srbija - SRJ od 3. aprila 1993. godine iz kojeg proizlazi, u rubrici koja se odnosi na državljanstvo, da tužilac ima državljanstvo Republike Srbije i SRJ, a tužiteljica Republike Makedonije i SFRJ.
20. Uprava je Rješenjem broj 23/3-372-P-1400/98 od 30. decembra 1999. godine odbila zahtjev tužiteljice za vraćanje stana u posjed. U postupku su najprije utvrđene činjenice koje se odnose na dodjelu stana i zaključenje ugovora o otkupu stana, a zatim su utvrđivane činjenice koje se odnose na status tužiteljice i tužioca u Vojsci Jugoslavije. S tim u vezi, kako je u obrazloženju ovog rješenja navedeno, utvrđeno je da je tužilac bio aktivno vojno lice u bivšoj JNA, da je imao čin pješadijskog potpukovnika, da je unaprijeđen naredbom Saveznog sekretarijata za narodnu odbranu SFRJ od 31. oktobra 1991. godine («Službeni vojni list» broj 27/91), da je taj status imao i 30. aprila 1991. godine, da, prema evidenciji državljana, 30. aprila 1991. godine nije bio državljanin SRBiH. Uprava je zaključila da ni tužiteljica, ni njen suprug (tužilac) nisu stekli status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima zbog čega je zahtjev za povrat stana odbijen.
21. Općinska služba Općine Centar FBiH na zahtjev Federalnog ministarstva odbrane izdala je uvjerenje broj 10952/00 od 20. jula 2000. godine iz kojeg proizlazi da tužilac nije upisan u knjigu državljana Općine Centar.
22. Ministarstvo je Rješenjem broj 27/02-23-563/00 od 21. jula 2000. godine odbilo žalbu tužiteljice izjavljenu protiv prvostepenog rješenja, ocjenjujući da je Uprava postupila pravilno i zakonito.
23. Presudom Kantonalnog suda broj U-735/00 od 7. maja 2002. godine poništena su rješenja Ministarstva i Uprave. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da u ponovnom postupku treba utvrditi činjenicu da li je tužiteljica 30. aprila 1991. godine faktički posjedovala stan i da li je to bio njen dom u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije.
24. Uprava je Zaključkom broj 23/1-372-1400/98 od 24. juna 2005. godine spojila zahtjeve tužiteljice i tužioca (supružnika) za vraćanje stana u posjed, budući da se temelje na istom činjeničnom stanju i pravnom osnovu.
25. U ponovnom postupku Uprava je donijela Rješenje broj 23/1-372-1400/98 od 13. marta 2007. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 27/02-23-5173/07 od 25. maja 2007. godine, kojim je zahtjev tužioca za vraćanje predmetnog stana u posjed odbijen kao neosnovan. Uprava je, kako je dalje navedeno, imala zadatak da u postupku utvrdi činjenicu da li su tužioci 30. aprila 1991. godine faktički bili u posjedu predmetnog stana i da li je taj stan za njih bio «dom» u smislu člana 8. Evropske konvencije. U tom smislu, Uprava je provela postupak i utvrdila činjenice koje se odnose na dodjelu stana i zaključenje ugovora o otkupu predmetnog stana. U vezi sa činjenicom koja se odnosi na faktički posjed stana, Uprava je nesporno utvrdila da su tužioci bili u posjedu predmetnog stana 30. aprila 1991. godine i da je predmetni stan bio njihov «dom» u smislu odredbe člana 8. Evropske konvencije. Međutim, kako je dalje navedeno, uvidom u kopiju „Službenog vojnog lista“ broj 18 od 12. augusta 2002. godine, strana 380, utvrđeno je da je naredbom načelnika Generalštaba Vojske Jugoslavije od 16. juna 2002. godine tužilac vanredno unaprijeđen u čin pješadijskog pukovnika. S tim u vezi, u rješenju je, dalje, navedeno da je odredbom člana 3. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima regulirano pravo na povrat stanova nosiocima stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim (sa izuzecima koji su jasno navedeni). Izmijenjena odredba člana 3.a tog zakona, kako je dalje navedeno, koja je stupila na snagu 1. jula 2003. godine, pomjerila je vremensku granicu sa 30. aprila 1991. godine na 19. maj 1992. godine, odnosno datum kada se JNA povukla sa teritorije Bosne i Hercegovine. Izuzetak čine lica kojima je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja bivše SFRJ. S obzirom na činjenicu da su tužioci nakon 19. maja 1992. godine ostali u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, i to tužilac kao vojno lice a tužiteljica kao civilno lice u Vojsci Jugoslavije, te da nisu stekli status izbjeglice ili raseljenog lica u smislu člana 3.a stav 1. Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima, odlučeno je da se njihov zahtjev za vraćanje u posjed predmetnog stana odbije kao neosnovan. Uprava je ocijenila da navodi koji se odnose na ugovor o otkupu stana nemaju utjecaj na rješavanje konkretne upravne stvari, budući da, shodno članu 39.e stav 2. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, umjesto upisa prava vlasništva, ima pravo na naknadu od Federacije u skladu sa članom 18. istog zakona.
26. U obrazloženju rješenja Ministarstva je navedeno da iz činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku, koje je argumentirano odgovarajućim dokazima u spisu, proizlazi da se tužioci ne mogu smatrati izbjeglicama i da su lica koja su ostala u oružanim snagama Vojske Jugoslavije nakon 19. maja 1992. godine. Također je navedeno da im nije odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine. Prvostepeno rješenje je doneseno, kako je zaključeno, primjenom člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
27. Tužiteljica i tuženi su 3. oktobra 2007. godine pred Kantonalnim sudom tužbom pokrenuli upravni spor. Tužbenim zahtjevom su zatražili da se ponište rješenja Ministarstva i Uprave, te da se tužiocu predmetni stan vrati u posjed uz obavezu nadležnih organa Federacije BiH da mu omogući uknjižbu prava vlasništva.
28. Ministarstvo, u svojstvu tuženog, pismeni odgovor na tužbu dostavilo je u sudski spis 31. marta 2008. godine. Alija Milišić, u svojstvu zainteresiranog lica, 28. augusta 2009. godine Kantonalnom sudu podnio je zahtjev da učestvuje u postupku. Uz zahtjev je dostavio rješenje Federalnog ministarstva odbrane od 28. decembra 2005. godine iz kojeg proizlazi da mu je kao penzioniranom majoru Vojske Federacije BiH predmetni stan dodijeljen na korištenje, nakon čega je zaključio ugovor o korišćenju stana sa Zajedničkom komandom Vojske Federacije BiH.
29. Kantonalni sud je Rješenjem broj 09 0 U 001509 07 U od 26. augusta 2011. godine prekinuo postupak u upravnom sporu do okončanja postupka pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine.
IV. Relevantni propisi
30. U Zakonu o stambenom obezbjeđenju u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), koji je u navedenom periodu primjenjivan na teritoriji Republike BiH („Službeni list SFRJ“ broj 84/90), relevantne odredbe glase:
Član 1.
Ovim zakonom uređuje se zadovoljavanje stambenih potreba [...] građanskih lica na službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) [...] Član 9.
Aktivna vojna lica i građanska lica u službi JNA zadovoljavaju svoje lične i porodične stambene potrebe sopstvenim sredstvima: izgradnjom, kupovinom i otkupom stana.
[...] Član 20.
(1) Nosilac stanarskog prava koji koristi stan iz stambenog fonda JNA može taj stan otkupiti na osnovu ugovora koji neposrednom pogodbom zaključuje sa davaocem stana na korištenje.
[...] Član 21.
Otkupna cijena stana iz stambenog fonda JNA utvrđuje se prema revalorizovanoj građevinskoj vrijednosti stana, zavisno od kvaliteta i opremljenosti stana, lokacije zgrade, položaja stana u zgradi i drugih elemenata utvrđenih propisanom metodologijom. Tako utvrđena otkupna cijena stana umanjuje se za iznos amortizacije stana, najviše do 50% od pune amortizacije.
Ako stan iz stambenog fonda JNA otkupljuje aktivno vojno lice, građansko lice na službi u JNA...otkupna cijena stana iz stava 1. ovog člana umanjuje se za:
1) revalorizovani iznos troškova pribavljanja i komunalnog opremanja zemljišta; 2) revalorizovani iznos sredstava doprinosa za stambenu izgradnju koji je za lice koje otkupljuje stan, odnosno člana njegovog porodičnog domaćinstva koji je na službi u JNA i zajedno s njim rješava stambeno pitanje, ako je to za njega povoljnije, uplaćen u stambeni fond JNA. Revalorizacija se obavlja prema kretanju ličnih dohodaka lica za koja je doprinos uplaćivan za period u kome je doprinos uplaćivan.
Član 23.
Lice koje otkupljuje stan dužno je da, u roku od 30 dana od dana zaključenja ugovora o otkupu stana, podnese zahtjev za upis prava svojine i hipoteke ili druge zabilježbe u zemljišne knjige, odnosno druge javne knjige o evidenciji nepokretnosti i pravima na njima. Članovi porodičnog domaćinstva lica koje otkupljuje stan imaju pravo stanovanja u tom stanu u skladu sa zakonom.
31. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09) relevantne odredbe glase:
Član 3. st. 1. i 2.
Nosilac stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili član njegovog porodičnog domaćinstva, kao što je utvrđeno članom 6. Zakona o stambenim odnosima, ima pravo na povratak u skladu sa Aneksom 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Stav 1. ovog člana primjenjuje se samo na nosioce stanarskog prava koji imaju pravo da se vrate u svoje domove prema članu 1. Aneksa 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Lica koja su napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini.
Član 3.a Izuzetno od odredbe člana 3. st. 1. i 2. Zakona stanovi iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane koji su proglašeni napuštenim na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine, a kojima raspolaže Vlada Federacije Bosne i Hercegovine, čiji je nosilac stanarskog prava nakon 19. maja 1992. godine ostao u službi vojnog ili civilnog lica u bilo kojim oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, ne smatra se izbjeglicom, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, izuzev ako mu je odobren boravak u statusu izbjeglice ili drugi vid zaštite koji odgovara tom statusu u nekoj od zemalja van bivše SFRJ prije 14. decembra 1995. godine.
Izbjeglicom se ne smatra, niti ima pravo na povrat stana u Federaciji Bosne i Hercegovine ni nosilac stanarskog prava na stanove iz stava 1. ovog člana, koji je iz istog stambenog fonda bivše JNA ili novoformiranih fondova oružanih snaga država nastalih na prostorima bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu.
32. U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) relevantne odredbe glase:
Član 16.
Cijena stana utvrđuje se ugovorom ovisno o:
- vrijednosti stana utvrđene prema odredbama člana 18. ovog zakona,
- visini vlastitih sredstava koje je nosilac stanarskog prava uložio u stan,
- amortizaciji stana,
- visini ratne štete koju je nosilac stanarskog prava otklonio ili koju treba otkloniti,
- popustima koji se priznaju i pripadaju kupcu.
Član 17.
Cijena stana utvrđuje se na osnovu vrijednosti stana utvrđene članom 18. do 21. ovog zakona i popusta utvrđenih članom 21. do 24. ovog zakona, a obračunava se u DEM. Član 18.
Vrijednost stana čini građevinska vrijednost stana korigirana koeficijentom položajne pogodnosti stana.
Građevinska vrijednost stana je 600 DEM po m2.
Koeficijent položajne pogodnosti stana utvrđuje nadležna vlada kantona-županije u rasponu od 0,80 do 1,20 ovisno o zoni naselja u kojem se stan nalazi, opremljenosti naselja, katnosti i drugih bitnih elemenata.
Član 19.
Na zahtjev kupca vrijednost stana umanjit će se za vlastita sredstva koja je kupac uložio u stan ili sredstva koja bi morao uložiti u stan i to:
- nevraćena sredstva koja je uložio kao vlastiti udjel radi stjecanja stanarskog prava,
- sredstva koja nosiocu stanarskog prava radi stjecanja stanarskog prava nisu isplaćena na ime naknade za izvlaštene nekretnine,
- sredstva kojima je nosilac stanarskog prava otklonio ratnu štetu.
Visina uloženih sredstva utvrdit će se na osnovu dokumentacije ili proračuna sudskog vještaka građevinske struke.
Visina uloženih ili potrebnih sredstava iz stava 1. alineja 3. ovog člana priznaje se kupcu najviše do 30% građevinske vrijednosti.
Član 20.
Vrijednost stana utvrđena na osnovu čl. 18. i 19. ovog zakona umanjuje se po osnovu amortizacije po stopi od 1% godišnje, a najviše do 60%.
Cijena garaže utvrđuje se na način iz stava 1. ovog člana, s tim da kupac nema pravo na popuste, a cijenu garaže je dužan platiti odjednom i u slučaju kad stan kupuje na otplatu. Član 21.
Kupcu se priznaje lični popust na cijenu stana utvrđenu prema članu 20. ovog zakona u visini 1% po godini navršenog radnog staža kod domaćih pravnih ili fizičkih lica, uključujući i radni staž ostvaren kod pravnih i fizičkih lica s područja SFRJ do 6. aprila 1992. godine.
Popust po osnovu radnog staža supružnika utvrđen stavom 1. ovog člana obračunava se kumulativno, a najviše do 75%.
Kupcu se priznaje popust na cijenu stana i na osnovu radnog staža umrlog bračnog druga. Član 22.
Kupcu stana priznaje se popust na cijenu stana utvrđenu prema članu 21. ovog zakona i to:
- 0,25% za svaki mjesec proveden u Armiji RBiH, Hrvatskom vijeću obrane i Policiji (u daljnjem tekstu: Oružane snage),
- 0,12% za svaki mjesec proveden na radnoj obavezi i u jedinici Civilne zaštite za vrijeme ratnog stanja.
Član 23.
Kupcima stana koji su stradalnici rata priznaje se poseban popust na vrijednost stana utvrđenu prema čl. 19. do 22. ovog zakona i to:
...
Član 27.
Pravo vlasništva na stan kupac stječe upisom u zemljišne knjige.
Član 39.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.
Član 39.a Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.
Član 39.e Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, stjecanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.
Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
33. U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 54/04) relevantne odredbe glase:
Član 1.
U Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01 i 15/02) član 39. mijenja se i glasi:
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog s bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA („Službeni list SFRJ“ broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, za stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane, zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 6. maja 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreznoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada vrijedećim zakonom i iznos cijene u cijelosti izmirio u ugovorenom roku. Član 2.
Član 39.e mijenja se i glasi:
Nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoosnovanih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, stjecanjem novoga stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva nad tim stanom.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama izvan teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tome pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu u skladu sa članom 18. Zakona, umanjenu za amortizaciju.
Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa vrijedećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stanu ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine, utvrđenu na način iz stava 2. ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.
(Napomena: prečišćeni tekst relevantnih odredaba Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima i Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo načinjen je samo za potrebe ove odluke.)
34. Odluka Ustavnog suda o dopustivosti i meritumu broj U 83/03 U Odluci broj U 83/03 relevantni dijelovi glase:
U uvodu merituma Odluke Ustavni sud je naveo: Da bi mogao ispitati osporeni član 3.a Zakona, Ustavni sud mora, prvo, definirati obim spomenutih odredaba. Iz teksta člana 3. st. 1. i 2. i člana 3.a Zakona jasno je da se osporene odredbe tiču samo “nosioca stanarskog prava”. Član 3.a Zakona je izuzetak člana 3. Zakona, koji omogućava “nosiocima stanarskog prava na stanu koji je proglašen napuštenim ili članu njegovog porodičnog domaćinstva” da se vrate “u svoje domove”, pri čemu daljnji uvjet je da su ta lica “napustila svoje stanove između 30. aprila 1991. godine i 4. aprila 1998”. Ako je ovaj uvjet ispunjen, automatski se smatraju “izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7. Općeg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini”, te stoga imaju pravo na povratak. Slijedi da Ustavni sud mora odgovoriti na tri pitanja. Prvo, da li se stanarska prava u vezi sa stanovima JNA mogu smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju? Drugo, ako se smatraju imovinom, da li se osporeni član 3.a Zakona miješa u ta prava tako da uključuje zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju? Treće, ako je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju uključen, da li je miješanje opravdano prema tom članu?
Odgovarajući na pitanje da li stanarsko pravo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je naveo sljedeće: Ustavni sud skreće pažnju na jurisprudenciju u vezi sa stanarskim pravom. Riječ imovina uključuje širok obim imovinskih interesa koje treba štititi (vidi presudu bivše Evropske komisije za ljudska prava, Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 7456/76, objavljenu u Odlukama i izvještajima (OI) 13, st. 40-46 (1978)), a koji predstavljaju ekonomsku vrijednost. Koncept imovine ima autonomno značenje, a apelantovo dokazivanje utvrđenog ekonomskog interesa može biti dovoljno ako se ustanovi pravo zaštićeno Evropskom konvencijom, pri čemu pitanje da li su imovinski interesi priznati kao zakonsko pravo u domaćem pravnom sistemu nije od značaja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Tre Traktörer Aktibolag protiv Švedske iz 1984. godine, serija A broj 159, stav 53). Ustavni sud je u nekoliko prilika u svojoj sudskoj praksi ustanovio da se stanarsko pravo može smatrati imovinom u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog činjenice da stanarsko pravo podrazumijeva, između ostalog, pravo na nesmetano i stalno korištenje stana, mogućnost članova porodičnog domaćinstva da dobiju stanarsko pravo nakon smrti nosioca stanarskog prava ili nakon prestanka njegovog stanarskog prava iz drugih razloga, i automatsko dobivanje zajedničkog stanarskog prava supružnika nosioca stanarskog prava koji dijeli s njim domaćinstvo. Ustavni sud, stoga, zaključuje da apelantovo stanarsko pravo na njegov stan predstavlja “imovinu” u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi Odluku Ustavnog suda broj U 6/98 od 24. septembra 1999, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/99). Odgovarajući na pitanje da li se član 3.a osporenog zakona miješa u pravo na mirno uživanje imovine, Ustavni sud je naveo: Djelovanje člana 3.a Zakona je onemogućavanje nosiocima stanarskog prava koji ne ispunjavaju uvjete date ovim članom da se vrate u prijeratne stanove. Ovaj član, stoga, kontinuirano uskraćuje pravo nosiocima stanarskog prava koji su pogođeni primjenom ovog zakona da uživaju svoju imovinu. Zato je neophodno da Ustavni sud ispita da li je ovo uskraćivanje opravdano prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u smislu da je predviđeno zakonom i da je u javnom interesu.
Odgovarajući na pitanje da li je miješanje opravdano, Ustavni sud je naveo: Svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju, mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa. Drugim riječima, opravdano miješanje se ne može nametnuti samo zakonskom odredbom koja ispunjava uvjete vladavine prava i služi legitimnom cilju u javnom interesu, nego mora, također, održati razuman odnos proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti. Miješanje u pravo ne smije ići dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj, a nosioci stanarskih prava se ne smiju podvrgavati proizvoljnom tretmanu i od njih se ne smije tražiti da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja.
Miješanje je zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu protiv proizvoljnog miješanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49; vidi, također, presudu Evropskog suda za ljudska prava, Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68). Ustavni sud zaključuje da Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ispunjava standarde u smislu Evropske konvencije (vidi Odluku Doma za ljudska prava, M. P. i ostali, CH/02/8202, st. 144. i dalje).
U pogledu pitanja da li je miješanje u javnom interesu, Ustavni sud je naveo: Kao prvo, Zakon ima cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ prema kojem “građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu” (član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili lica koja su bila prisiljena da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja (vidi, također, odluku Doma, M.P. i ostali, CH/02/8202, stav 150).
Prvi cilj vlasti da sačuva stambeni fond i da pripadnicima vlastite armije, ratnim veteranima i ostalim licima kojima je potreban stan dā prioritet u dodjeli stana može u određenim okolnostima imati snažan javni interes. Iako jedan cilj, koji leži u javnom interesu, može prestati da bude legitiman ako se implementira na način koji neopravdano diskriminira određene grupe ljudi, ovo je stvar koja se, prije svega, tiče načina na koji se postiže sam cilj, a ne same inherentne zakonitosti cilja. Ovo će biti razmotreno u daljnjem tekstu koji se tiče proporcionalnosti, u tački 58. ove odluke. Drugi cilj vlasti – izjednačavanje svih nosilaca stanarskog prava u pogledu stanarskih prava –također je legitiman (vidi Odluku Doma u predmetu Medan i ostali, CH/96/3, tačka 36). Ovo uključuje ustavni princip jednakosti iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i princip općeg blagostanja iz alineje 4. Preambule Ustava Bosne i Hercegovine.
Pitanje koje ostaje da se ispita jeste da li član 3.a osporenog zakona slijedi ove ciljeve. Prvi stav člana 3.a Zakona služi prvom od ova dva cilja (omogućavanje da se stambeni resursi iskoriste za one koji imaju prioritetne potrebe u Bosni i Hercegovini), povećavajući broj stanova koji je na raspolaganju u tu svrhu. Drugi stav člana 3.a Zakona uključuje i jedan i drugi cilj – jednakost u tretmanu nosilaca stanarskih prava.
Ustavni sud, dakle, zaključuje da oba stava člana 3.a osporenog zakona služe legitimnim ciljevima.
Odgovarajući na pitanje da li odredba člana 3.a uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava i javnog interesa (proporcionalnost), Ustavni sud je naveo: Ustavni sud mora, prije svega, razmotriti dva pitanja. Prvo, da li miješanje u prava ide dalje od potrebnog da bi se postigao legitiman cilj? Drugo, da li član 3.a Zakona podvrgava nosioce stanarskog prava proizvoljno-nepovoljnom tretmanu u poređenju sa drugima, tako da se od njih traži da snose prevelik teret u ostvarivanju legitimnog cilja?
Uzimajući u obzir ozbiljnost problema stambenog deficita i ekonomskih problema u Bosni i Hercegovini, kao i poteškoća u odlučivanju kako dodijeliti stambene resurse velikom broju ljudi koji imaju potrebu za njim, uključujući i one koji trenutno žive u stanovima u skladu sa osporenim zakonom, Ustavnom sudu su potrebni veoma jaki dokazi da bi se uvjerio da je stanovište zakonodavca prekoračilo granice slobodne procjene u odlučivanju šta je potrebno da bi se pristupilo rješavanju ovog veoma ozbiljnog društvenog problema. Ustavni sud je veoma oprezan u pogledu donošenja stava da je neka institucija prekoračila dozvoljeno područje procjene u pogledu nužnosti određene mjere (što je na neki način analogno u domaćem pravu «institutu slobodnog polja procjene», što je državama ponekad dozvoljeno u međunarodnom pravu prema jurisprudenciji Evropskog suda za ljudska prava), kada se radi o pitanju prava sa značajnim ekonomskim posljedicama, kao što je to ovdje slučaj trenutnih nosilaca stanarskih prava, kao i bivših nosilaca stanarskih prava, a rješenje je postignuto donošenjem demokratskog zakona, nakon pune rasprave, uključujući ispitivanje zakona od Zakonodavno-pravne komisije Parlamenta.
Imajući u vidu ove faktore, Ustavni sud zaključuje da nije ustanovljeno da se zakonodavac miješao u prava više nego što se smatra potrebnim da bi se postigao legitiman cilj. U odnosu na proporcionalnost stava 1. osporenog člana 3.a Zakona, Ustavni sud je naveo: Prvi stav člana 3.a Zakona, izmijenjena verzija, izbjegava suočavanje sa više problema koji su naveli Dom da usvoji stanovište da je ranija verzija povrijedila prava iz Evropske konvencije. Naprimjer, izmijenjena verzija nije diskriminirala lica po osnovu državljanstva. Ova verzija je, naravno, diskriminirala po osnovu služenja u oružanim snagama u kojima su određena lica služila nakon 19. maja 1992. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da je to osnova koja objektivno može biti opravdana za različit tretman. JNA se 19. maja 1992. godine povukla sa teritorije Bosne i Hercegovine prema Rezoluciji Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda (dokument UN, S/RES/752 (1992) od 15. maja 1992. godine), a Vlada Republike Bosne i Hercegovine je preuzela kontrolu nad teritorijom Republike Bosne i Hercegovine. Od tog datuma lice koje je bilo u oružanim snagama druge države se moglo smatrati licem koje više nema dužnost da bude lojalno prema Republici Bosni i Hercegovini. Ako su oružane snage pripadale državi unutar područja bivše SFRJ, a ta država i Republika Bosna i Hercegovina su bile u ratnim odnosima, može se zaključiti da Republika Bosna i Hercegovina nije više dugovala bilo kakvu zaštitu tom licu. Premda FBiH nije objasnila zašto bi rezultat takve vojne službe bio gubitak stanarskog prava lica, Ustavni sud smatra da okončanje obaveze lojalnosti nekog stanovnika državi u kojoj prebiva i obaveza države da zaštiti i osigura blagostanje svojim stanovnicima mogu omogućiti racionalno i objektivno opravdanje za usvajanje neke mjere koja ljude tretira različito po toj osnovi.
Razmatrajući da li se izmijenjena verzija člana 3.a Zakona miješa na proizvoljan i pretjeran način u prava nosilaca stanarskog prava, Ustavni sud smatra da su sljedeći faktori relevantni: prvo, član 3.a Zakona u izmijenjenoj formi ne utječe na ona lica koja su već kupila stan; drugo, on, također, ne utječe na lica kojima je priznat zaštićeni status ili status koji je jednak statusu izbjeglice ili raseljenog lica od države van teritorije bivše SFRJ; treće, druga lica, koja sada žive u tim stanovima mogu potraživati stanarsko pravo na njima. Sa tačke gledišta pravne sigurnosti, u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, vraćanje u posjed stana će izazvati pravnu nesigurnost u velikom broju slučajeva, te jasne i praktične poteškoće.
Ustavni sud, stoga, smatra da član 3.a stav 1. Zakona uspostavlja pravičnu ravnotežu između prava nosioca stanarskog prava i javnog interesa.
U odnosu na proporcionalnost stava 2. pobijanog člana 3.a Zakona, Ustavni sud je naveo sljedeće: Ustavni sud zaključuje da se uzimanje u obzir određenih okolnosti koje se odnose na situaciju u kojoj se nalazi lice u drugoj državi na teritoriji bivše SFRJ, kao što je činjenica da lice ima stanarsko pravo u toj državi, ne može posmatrati čisto kao pitanje proporcionalno cilju zaštite oskudnih stambenih izvora i promoviranja jednakosti, nego (u trenutnoj ekonomskoj situaciji) kao nešto bitno kako bi se adekvatno odgovorilo na stambene potrebe svih onih koji su posebno ranjivi i siromašni u razumnom vremenskom roku. Ustavni sud, stoga, zaključuje da miješanje u pravo na mirno uživanje imovine koje je ustanovljeno drugim stavom pobijanog člana 3.a Zakona u svakom slučaju nije neproporcionalno svojim zakonskom ciljevima.
U dijelu Odluke koji se odnosio na rezultat ocjene odredbe člana 3.a Ustavni sud je naveo: U svjetlu navedenih faktora, Ustavni sud je došao do zaključka da se za oba stava pobijanog člana 3.a Zakona, a koji su ocijenjeni u apstraktnom smislu, može reći da uspostavljaju zakonski cilj i da se ne miješaju u prava na način koji je proizvoljan ili koji nameće prevelik teret na pojedince u pogledu prava i interesa drugih pojedinaca i općeg javnog interesa. Član 3.a Zakona se miješa u pravo određenih grupa ljudi na mirno uživanje imovine, odnosno na mirno uživanje stanarskog prava u odnosu na stanove u Bosni i Hercegovini, ali se miješanje može opravdati trenutnim okolnostima u Bosni i Hercegovini i u skladu je sa zakonom i proporcionalno snažnim i legitimnim javnim interesima. Ustavni sud, stoga, smatra da je pobijani član 3.a Zakona u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Presuda Evropskog suda za ljudska prava Đokić protiv Bosne i Hercegovine od 27. maja 2010. godine u relevantnom dijelu glasi:
U dijelu Odluke koji se odnosi na postupak i činjenice Evropski sud je naveo: Predmet se odnosi na aplikantove bezuspješne pokušaje, bez obzira na pravno valjan ugovor o kupoprodaji, da vrati svoj prijeratni stan i uknjiži ga na svoje ime.
Pripadnicima JNA je 6. januara 1991. godine ponuđeno da kupe svoje stanove po umanjenoj tržišnoj cijeni (vidi Zakon o stambenom obezbjeđenju u Jugoslavenskoj narodnoj armiji iz 1990). Bosna i Hercegovina je 18. februara 1992. godine zaustavila prodaju vojnih stanova na svojoj teritoriji (vidi Uredbu o privremenoj zabrani prodaje stanova iz 1992). Uredba je primjenjivana na teritoriji današnje Federacije Bosne i Hercegovine i oni koji su kupili vojne stanove što se nalaze na teritoriji ovoga entiteta nisu mogli upisati svoje pravo vlasništva, te su ostali, strogo uzevši, nosioci stanarskog prava (prema domaćem zakonu, ugovor o kupoprodaji sam po sebi ne prenosi pravo vlasništva na kupca).
Aplikant je 17. augusta 1998. godine podnio zahtjev za povrat stana u Sarajevu. Njegov zahtjev je odbijen 30. marta 2000. godine u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine. Nadležni organi za stambena pitanja su 12. novembra 2002. godine još jednom odbili aplikantov zahtjev za povrat stana u skladu sa članom 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima iz 1998. godine.
Trenutno, lica koja potpadaju pod ove kategorije imaju samo pravo na povrat novčanog iznosa kojeg su platila za svoje stanove u toku 1991/92. plus kamatu po stopi koja se primjenjuje na kratkoročne pologe. Ranije se naknada izračunavala na drugi način: vrijednost stana prvo se izračunavala po cijeni od otprilike 300 eura po kvadratnom metru, zatim se u obzir uzimala i starost stana uz umanjenje od 1% od njegove vrijednosti za svaku godinu starosti.
U dijelu Odluke o dopustivosti Evropski sud je naveo: Sud naglašava da koncept „imovina“ ima autonomno značenje koje je nezavisno od formalne klasifikacije u domaćem zakonodavstvu i da pitanje koje treba ispitati jeste da li su okolnosti slučaja, uzimajući ih u cjelini, prenijele na aplikanta pravo na materijalni interes zaštićen članom 1. Protokola broj 1 (vidi, Bivši kralj Grčke i drugi v. Grčke [GC], broj 25701/94, paragraf 60, ECHR 2000-XII).
U meritumu Odluke u pogledu prirode ometanja Evropski sud je naveo: Složenost pravne situacije u predmetnom slučaju sprečava njegovu klasifikaciju u određenu kategoriju: s jedne strane, osporavani ugovor o kupoprodaji smatra se pravno valjanim, a, s druge strane, aplikantu je onemogućeno da vrati stan u posjed i da se uknjiži kao vlasnik stana. Dok ovakva situacija podsjeća na de facto eksproprijaciju, Sud ne smatra da je potrebno da presudi da li se druga rečenica iz prvog stava člana 1. primjenjuje u ovom slučaju. Situacija propisana u drugoj rečenici prvog stava člana 1. je samo jedan slučaj ometanja prava na neometano uživanje imovine kako je garantirano općim pravilom navedenim u prvoj rečenici. Sud, stoga, smatra da treba ispitati spornu situaciju u svjetlu općeg pravila.
U pogledu cilja ometanja Evropski sud je naveo: Oduzimanje imovine izvršeno pri provođenju zakonskih, socijalnih, ekonomskih i drugih politika može biti „u javnom interesu“ čak i ako zajednica u cjelini nema neposredne koristi, niti uživa oduzetu imovinu. U predmetnom slučaju Sud je spreman da prihvati da su sporne mjere bile usmjerene ka unapređenju socijalne pravde, kao što je tvrdila tužena stranka, i da, stoga, slijede opravdani cilj.
U odnosu na pitanje da li je postignuta pravična ravnoteža, Evropski sud je naveo: Ometanje mirnog uživanja imovine mora uspostaviti pravičnu ravnotežu između zaštite imovine i zahtjeva javnog interesa. Iako je tačno da države uživaju široko polje procjene kada odlučuju o ovim pitanjima, Sud, ipak, smatra da u predmetnom slučaju nije postignuta pravična ravnoteža zbog sljedećih razloga:
Kao prvo, Sud je svjestan činjenice da je Sarajevo, gdje se nalazi većina vojnih stanova, bilo izloženo blokadama, svakodnevnom granatiranju i snajperskom djelovanju u toku rata. Postoji, također, dosta dokaza o direktnom ili indirektnom učešću snaga VJ u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini. Ovo objašnjava jako lokalno protivljenje povratku prijeratnim domovima lica koja su služila u snagama VJ, ali ga ne opravdava. U tom smislu, Sud primjećuje da nema indikacija da je aplikant, kao pripadnik snaga VJ, učestvovao u vojnim operacijama u Bosni i Hercegovini, niti u bilo kakvim ratnim zločinima. On je tretiran drugačije samo zato što je služio u snagama VJ. Poznato je da je priroda nedavnog rata u Bosni i Hercegovini takva da je služenje u određenim oružanim snagama u velikoj mjeri ukazivalo na etničku pripadnost. Snage ARBiH, lojalne centralnim vlastima Bosne i Hercegovine, uprkos nekim izuzecima, uglavnom su činili Bošnjaci. Isto važi i za HVO (uglavnom su ga činili Hrvati) i snage VRS (uglavnom su je činili Srbi). Slični modeli primijećeni su i u susjednim državama. U skladu s tim, sporne mjere, iako naizgled nepristrasne, imale su kao rezultat različito postupanje sa ljudima na osnovu njihovog etničkog porijekla. U sličnim situacijama Sud je utvrdio, kao stvar principa, da se nikakva razlika u postupanju isključivo ili presudno na osnovu etničkog porijekla ne može objektivno opravdati u savremenom demokratskom društvu.
Drugo, tužena Vlada je tvrdila da su sporne mjere opravdane usljed oskudnog stambenog fonda i hitne potrebe da se smjeste nezbrinuti pripadnici snaga ARBiH i njihove porodice nakon okončanja rata koji je trajao od 1992. do 95. godine. Međutim, tužena je propustila da pruži dokaze da je oslobođeni stambeni prostor stvarno korišten za smještaj lica koja zaslužuju zaštitu. Ni statistički podaci koje je dostavila tužena strana u kontekstu ovog predmeta, niti oni na koje se poziva Ustavni sud Bosne i Hercegovine u svojoj Odluci broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, tačka 21, nisu od koristi. Oni su jednostavno potvrdili da je većina vojnih stanova dodijeljena ratnim veteranima, ratnim invalidima i porodicama poginulih pripadnika snaga ARBiH, pri čemu se ne navodi njihova stambena situacija, niti primanja. Štaviše, prema pouzdanim izvještajima, veliki broj visokorangiranih dužnosnika, čije je stambeno pitanje ranije riješeno, dobijao je vojne stanove.
Treće, kad je riječ o aplikantovoj mogućnosti da stekne pravo zakupa stana u Srbiji, utvrđeno je da njemu stan nije ni dodijeljen. Osim toga, on može steći samo pravo zakupa na određeno vrijeme koje Vrhovni sud Federacije BiH ne izjednačava sa stanarskim pravom u smislu relevantnog zakonodavstva o povratu stanova.
Četvrto, Sud nije previdio činjenicu da Zakon o prodaji stanova iz 1997. godine predviđa nadoknadu. Tužena strana procijenila je da aplikant treba primiti oko 10.750 eura s tim da je svoju procjenu zasnovala na kriterijima koji više nisu na snazi. Od 11. jula 2006. godine aplikantu je omogućeno da ostvari pravo samo na povrat iznosa koji je stvarno platio za stan, plus kamatu po stopi koja se primjenjuje na kratkoročne depozite (što iznosi manje od 3.500 eura). Sud se slaže sa tuženom stranom da član 1. Protokola broj 1 ne garantira pravo na punu nadoknadu u svim okolnostima, ali nijedan od navedenih iznosa realno ne odgovara tržišnoj vrijednosti spornog stana. Iako je tačno da se čak i potpuno odsustvo nadoknade može smatrati opravdanim prema članu 1. Protokola broj 1 u izuzetnim okolnostima, Sud ne smatra da su okolnosti u ovom predmetu takve prirode.
I, na kraju, Sud primjećuje da, strogo govoreći, aplikant nije ni izbjeglica (jer ima srbijansko državljanstvo), niti interno raseljeno lice (jer je napustio teritoriju Bosne i Hercegovine). Iako je tačno da se međunarodni principi o povratu stanova i imovine izbjeglica i raseljenih lica jednako primjenjuju na „ostala raseljena lica u sličnoj situaciji koja su prešla državnu granicu, ali koja možda ne podliježu pravnoj definiciji izbjeglice” (vidi, Pinheirov princip 1.2), nije sigurno da li se može smatrati da je aplikant „napustio“ Sarajevo u smislu te odredbe. U svakom slučaju, Sud ne smatra da je potrebno da odgovori na ovo pitanje, jer su razlozi navedeni u tač. 60-63. dovoljni da se ustanovi kršenje člana 1. Protokola broj 1 uz Konvenciju.
36. Informacija Ureda zastupnika/agenta u vezi sa izvršenjem presude Đokić
37. U informaciji o implementaciji presude Đokić protiv Bosne i Hercegovine Ured zastupnika/agenta je naveo sljedeće:
38. Na 166. sjednici, održanoj 16. marta 2011. godine, Vlada Federacije BiH je usvojila Akcioni plan za provođenje generalnih mjera radi prevencije povreda prava utvrđenih u presudi Đokić protiv Bosne i Hercegovine. Tom presudom je predviđeno da se provede ukupno sedam aktivnosti radi implementacije generalnih mjera. Prve četiri aktivnosti iz Akcionog plana odnose se na utvrđivanje tačnog broja slučajeva kao što je Đokić, a nakon što se utvrdi taj broj, daljnje aktivnosti odnosit će se na pripremu izmjena i dopuna Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u prilogu je dostavljena kopija Akcionog plana).
39. Na 20. sjednici, održanoj 4. oktobra 2011. godine, Vlada Federacije BiH je donijela Odluku o izmjenama Odluke o usvajanju Akcionog plana tako što je Komisija Federacije BiH za razmjenu podataka o vojnim stanovima sa Republikom Srbijom i Republikom Crnom Gorom određena kao nosilac aktivnosti iz tač. 3. i 4. Akcionog plana, umjesto ranije određenog zastupnika Vijeća ministara BiH pred Evropskim sudom za ljudska prava (u prilogu informacije dostavljena je Odluka o izmjenama Odluke o usvajanju Akcionog plana).
40. Do danas su provedene aktivnosti iz tač. 1, 2. i 3. Akcionog plana i trenutno se provode aktivnosti iz tačke 4. Akcionog plana. Na osnovu provedenih aktivnosti nadležnih organa Federacije BiH utvrđeni su sljedeći podaci:
41. Služba za zajedničke poslove organa i tijela Federacije BiH ustanovila je da je ukupno 500 lica zaključilo ugovor o otkupu stana sa bivšom JNA. Od nadležnog tijela Republike Srbije navedena služba je dobila podatke o 104 lica u vezi sa dodjelom stana u Srbiji. Za 34 lica postoje podaci da su dobila stanove u Republici Srbiji iz stambenog fonda JNA, a za 70 lica da nisu riješila stambeno pitanje u ovoj republici. U svrhu preduzimanja aktivnosti iz tačke 4. Akcionog plana, putem Komisije za razmjenu podataka o vojnim stanovima sa Republikom Srbijom i Republikom Crnom Gorom ili putem Ministarstva vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Služba za zajedničke poslove je zatražila podatke o stambenom statusu 396 lica u tim državama. Traženi podaci još nisu dostavljeni Bosni i Hercegovini. Krajem januara 2012. godine Ured zastupnika/agenta će tražiti od Federacije BiH da proslijedi informacije koje je dobila od nadležnih organa Republike Srbije i Republike Crne Gore u vezi sa stambenim statusom ovih preostalih 396 lica.
42. Nakon što se dobiju tražene informacije i kada se utvrdi koliki je broj lica koja su sa bivšom JNA zaključila ugovor o otkupu stana na teritoriji BiH i koja su napustila taj stan, stekla stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu na stanu u Republici Srbiji ili Republici Crnoj Gori, bit će jasno koliko je slučajeva istih kao Đokić protiv BiH. Poslije toga će početi da se provode aktivnosti predviđene tačkom 5. Akcionog plana, tj. da se priprema Prednacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
43. Istaknuto je da je Ured zastupnika/agenta 3. novembra 2011. godine dostavio Komitetu ministara Vijeća Evrope (u daljnjem tekstu: Komitet ministara) akcioni izvještaj o aktivnostima koje su do sada preduzete radi implementacije Akcionog plana.
44. Informacija Ureda Vlade FBiH u vezi sa izvršenjem presude Đokić
45. U suštini, u svojoj informaciji Vlada FBiH je navela isto što i Ured zastupnika/agenta. Stoga, Ustavni sud neće ponavljati dio koji je već naveden u informaciji Ureda zastupnika/agenta. Osim toga, Ured Vlade FBiH je naveo da je Komitet ministara do sada obaviješten da je izvršena presuda Đokić u dijelu koji se odnosio na isplatu 65.200,00 eura aplikantu Branimiru Đokiću. Istaknuto je da će aktivnosti koje se odnose na izmjenu Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, predviđene u tački 5, započeti nakon što bude realizirana tačka 4. Akcionog plana. U svrhu preduzimanja aktivnosti iz tačke 4. Akcionog plana, Komisija za razmjenu podataka o vojnim stanovima sa Republikom Srbijom i Republikom Crnom Gorom je zatražila podatke o stambenom statusu 396 lica u tim državama. Traženi podaci još nisu dostavljeni Bosni i Hercegovini. Prema tome, izmjene Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, odnosno rad na aktivnostima iz tačke 5. Akcionog plana u cijelosti zavisi od dostavljanja traženih informacija i dokumentacije nadležnih organa Republike Srbije i Republike Crne Gore.
V. Dopustivost
46. Pri ispitivanju dopustivosti zahtjeva Ustavni sud je prvo pošao od odredbe člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine.
Član VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
c) Ustavni sud je nadležan u pitanjima koja mu je proslijedio bilo koji sud u Bosni i Hercegovini u pogledu toga da li je zakon, o čijem važenju njegova odluka ovisi, kompatibilan sa ovim Ustavom, sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama i njenim protokolima, ili sa zakonima Bosne i Hercegovine, ili u pogledu postojanja ili domašaja nekog opšteg pravila međunarodnog javnog prava koje je bitno za odluku suda.
47. Zahtjev za ocjenu ustavnosti podnio je Kantonalni sud (sutkinja Kantonalnog suda Aida Šabanović), što znači da je zahtjev podnijelo ovlašteno lice iz člana VI/3.c) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 5/10 od 26. novembra 2010. godine, tač. 7-15, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/11).
48. Predmet zahtjeva je ocjena ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09), odredbe člana 39.a i člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) sa odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
49. Razmatrajući dopustivost zahtjeva u dijelu kojim se traži ocjena ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 11/98, 38/98, 12/99, 18/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02, 24/03, 29/03 i 81/09), Ustavni sud je pošao od odredaba člana 17. stav 1. tačka 5. Pravila Ustavnog suda. Član 17. stav 1. tačka 5. Pravila Ustavnog suda glasi:
Zahtjev nije dopustiv ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
5. radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;
50. Ustavni sud zapaža da je svojom Odlukom broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine utvrđeno da je odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima («Službene novine FBiH» br. 11/98, 38/98, 12/99, 27/99, 43/99, 31/01, 56/01, 15/02 i 29/03) u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, Ustavni sud smatra da, nakon donošenja navedene odluke, nije bilo suštinskih izmjena i dopuna odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Ustavni sud konstatira da je u „Službenim novinama FBiH“ broj 81/09 ova odredba izmijenjena na način da se u članu 3.a stav 1. poslije riječi „stanovima“ dodaju riječi „iz stambenog fonda bivšeg Federalnog ministarstva odbrane“, a poslije riječi „raspolaganju“ riječi „Federalnog ministarstva odbrane“ zamjenjuju se riječima: „Vlada Federacije Bosne i Hercegovine“. Dakle, nakon donošenja Odluke broj U 83/03, odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima nije suštinski promijenjena. Međutim, podnosilac zahtjeva traži da Ustavni sud ocijeni ustavnost navedene odredbe u svjetlu odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) donesene 27. maja 2010. godine u predmetu Đokić. Imajući u vidu navedeno, te da je ova odluka Evropskog suda donesena nakon Odluke Ustavnog suda broj U 83/03, Ustavni sud će ispitati da li iz zahtjeva proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje o ocjeni ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
51. Da bi dao odgovor na ovo pitanje, Ustavni sud će imati u vidu svoje stavove koji su izneseni u Odluci broj U 83/03 i koji su navedeni u ovoj odluci. Naime, u Odluci broj U 83/03 Ustavni sud, uzimajući u obzir sve relevantne faktore, utvrdio je da je član 3.a Zakona u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
52. Nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj U 83/03, uslijedila je odluka Evropskog suda donesena 27. maja 2010. godine u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine. U toj odluci Evropski sud u okolnostima konkretnog predmeta razmatrao je slična činjenična i pravna pitanja koja se tužbom tužioca postavljaju pred Kantonalni sud zbog čega je podnosilac zahtjeva i podnio predmetni zahtjev.
53. Ustavni sud zapaža da tužilac u predmetu pred Kantonalnim sudom, kao i aplikant pred Evropskim sudom, ima zaključen kupoprodajni ugovor u skladu sa Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA iz 1990. godine i da je platio kupoprodajnu cijenu iz tog ugovora. Međutim, Ustavni sud ukazuje na to da Evropski sud, kada daje uvod o vojnim stanovima u presudi Đokić, ističe da ona lica koja su kupila vojne stanove koji se nalaze na teritoriji Federacije Bosne i Hercegovine nisu mogla upisati svoje pravo vlasništva i da su ostala, strogo uzevši, nosioci stanarskog prava. Pri tome je Evropski sud konstatirao da, prema domaćem zakonu, sam po sebi ugovor o kupoprodaji ne prenosi pravo vlasništva na kupca. Dakle, uzimajući u obzir domaće pravo, Evropski sud prihvata da se u konkretnom slučaju ne radi o vlasništvu u pravom smislu riječi, već o tzv. specijalnoj kategoriji nosilaca stanarskog prava na koje se, prema domaćem zakonu, primjenjuje odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima. Štaviše, u presudi Đokić Evropski sud ne dovodi u pitanje primjenu ove odredbe na ovu kategoriju nosilaca stanarskog prava koji se ovim zakonom posebno tretiraju. Međutim, nesporno je, kako je i Evropski sud naveo, a i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama, da ovo pravo (stanarsko pravo) predstavlja imovinsko pravo u smislu odredbe člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i da kao takvo uživa zaštitu.
54. Ustavni sud konstatira da je u presudi Đokić Evropski sud, razmatrajući u čemu se sastoji priroda ometanja, primijetio da složenost pravne situacije u predmetnom slučaju sprečava njegovu klasifikaciju u određenu kategoriju: s jedne strane, osporavani ugovor o kupoprodaji smatra se pravno valjanim, a, s druge strane, aplikantu je onemogućeno da vrati stan u posjed i da se uknjiži kao vlasnik stana. Dok ovakva situacija podsjeća na de facto eksproprijaciju, Sud ne smatra da je potrebno da presudi da li se druga rečenica iz prvog stava člana 1. primjenjuje u ovom slučaju. Situacija propisana u drugoj rečenici prvog stava člana 1. je samo jedan slučaj ometanja prava na neometano uživanje imovine kako je garantirano općim pravilom navedenim u prvoj rečenici. Sud, stoga, smatra da treba ispitati spornu situaciju u svjetlu općeg pravila.
55. Dalje, Ustavni sud napominje da su, prema sistemu Evropske konvencije, nacionalne vlasti te koje daju inicijalnu procjenu i označavaju problem koji ima javni interes koji zahtijeva mjere lišavanja imovine i korektivne postupke koji treba da se preduzmu. Dakle, prema sistemu Evropske konvencije, pri rješavanju složenih pitanja kao što je povrat tzv. vojnih stanova država ima širok stepen slobodne procjene da odredi šta ima opći interes. Ustavni sud smatra da je i član 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima rezultat takve slobode procjenjivanja, te da je još u svojoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da je u skladu sa članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i nosilaca stanarskog prava.
56. Odluku Ustavnog suda broj U 83/03 Evropski sud spominje u pogledu statističkih podataka o korištenju vojnih stanova koje je tražio od tužene strane. Dakle, prema shvatanju Ustavnog suda, stav Evropskog suda koji je izražen u presudi Đokić jeste da je lišavanje imovine u skladu sa standardima Evropske konvencije samo ukoliko se za takvo lišavanje oštećenima pruži adekvatna kompenzacija. Međutim, Ustavni sud se neće baviti kompenzacijom u ovom dijelu odluke, već kada bude ocjenjivao ustavnost odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo s obzirom na to da navedena odredba regulira pitanje naknade umjesto povrata stana i upisa prava vlasništva ovim kategorijama nosilaca stanarskih prava.
57. Također, Ustavni sud primjećuje da Evropski sud u svojoj odluci nije dao odgovor na pitanje da li se apelant prema međunarodnim principima (Pinheirova načela i Rezolucija broj 1708-2010) može smatrati izbjeglicom zbog toga što, prema mišljenju Evropskog suda, nije sigurno da li se može smatrati da je aplikant „napustio“ Sarajevo u smislu tih principa. Ipak, čini se da je Evropski sud smatrao da je, zbog neadekvatne kompenzacije, u konkretnom slučaju došlo do povrede aplikantovog prava na imovinu, te, s tim u vezi, obavezao tuženu stranu da aplikantu isplati kompenzaciju kao vid odštete za, kako to Evropski sud naziva, de facto eksproprijaciju.
58. Na osnovu stavova Ustavnog suda iznesenih u Odluci broj U 83/03 i presude Evropskog suda u predmetu Đokić, Ustavni sud smatra da ta presuda nije osnov za ponovno odlučivanje o ovom pitanju. Stoga, iz navoda i dokaza iznesenih u zahtjevu, a imajući u vidu presudu Evropskog suda donesenu u predmetu Đokić, proizlazi da nema osnova za ponovno odlučivanje o ocjeni ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
59. Imajući u vidu odredbu člana 17. stav 1. tačka 5. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se zahtjev odbaciti kao nedopušten ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u zahtjevu ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, Ustavni sud je, u odnosu na ovaj dio zahtjeva, odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
60. U odnosu na dio zahtjeva kojim se traži ocjena ustavnosti relevantnih odredaba člana 39.a i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), Ustavni sud je utvrdio da ne postoji nijedan formalni razlog iz člana 17. stav 1. Pravila Ustavnog suda zbog kojeg zahtjev nije dopustiv u odnosu na ove odredbe. Pri tome Ustavni sud smatra da nije očigledno da odredbe člana 39.a i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nisu relevantne za konkretan slučaj povodom kojeg je podnosilac zahtjeva i podnio ovaj zahtjev. Stoga će Ustavni sud u narednim stavovima meritorno ispitati ovaj dio predmetnog zahtjeva.
VI. Meritum
61. Podnosilac zahtjeva predlaže da Ustavni sud odluči o kompatibilnosti odredbe člana 39.a i 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10) sa odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na imovinu
62. Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
[…]
k) Pravo na imovinu.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na mirno i neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
63. Ustavni sud, prije svega, napominje da će ocjenu ustavnosti spornih odredaba razmatrati u općem, odnosno širem smislu (erga omnes), a ne u odnosu na konkretan predmet (inter partes) koji se nalazi na rješavanju pred Kantonalnim sudom. Također, Ustavni se neće baviti na koji način domaći organi primjenjuju sporne odredbe, već će se baviti ocjenom ustavnosti ovih odredaba na apstraktan način.
64. Razmatrajući odredbu člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, Ustavni sud zapaža da je navedenom odredbom propisano da, ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vladi Federacije Bosne i Hercegovine stan koristi legalno i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa SSNO u skladu sa odredbama navedenim u članu 39. Zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu. Dakle, prema ovoj odredbi, da bi se upisalo pravo vlasništva, potrebno je kumulativno ispuniti dva uvjeta: da nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vladi FBiH stan koristi legalno i da je prije 6. aprila 1992. godine sa SSNO zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana. Iz navedenog proizlazi da, ukoliko nosilac stanarskog prava legalno ne posjeduje stan, ne može ostvariti ni pravo na uknjižbu kao vlasnik u nadležnom sudu.
65. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovom odredbom javna vlast je ograničila krug nosilaca stanarskog prava na stanovima koji su na raspolaganju Vladi FBiH, odnosno bivšem Federalnom ministarstvu odbrane, koji se mogu uknjižiti kao vlasnici tih stanova. Očigledno je da odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo nosioce stanarskih prava koji su u posjedu svojih stanova i koji koriste svoje stanove tretira drugačije od nosilaca stanarskog prava koji potpadaju pod odredbu člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima.
66. Da bi utvrdio da li je odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: Da li se stanarska prava na stanovima JNA mogu smatrati „imovinom“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju? Da li se odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo miješa u ta prava? Da li je to miješanje predviđeno zakonom? Da li to miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između nosioca prava i općeg javnog interesa?
67. Odgovarajući na prvo pitanje, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 83/03 objasnio svoju jurisprudenciju u vezi sa stanarskim pravom, te utvrdio da stanarsko pravo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj U 83/03 od 22. septembra 2004. godine, tačka 47, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 37/11).
68. Razmatrajući da li se član 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo miješa u pravo na mirno uživanje imovine, Ustavni sud konstatira da je ovom odredbom javna vlast lišila nosioce stanarskih prava koji se ne nalaze u posjedu prijeratnih stanova prava da ostvare uknjižbu vlasništva u nadležnom sudu. Dakle, ovom odredbom javna vlast se miješa u imovinska prava nosilaca stanarskih prava koji se ne nalaze u posjedu svojih stanova.
69. Dalje, Ustavni sud će ispitati da li je ovo miješanje predviđeno zakonom. Ustavni sud podsjeća da je miješanje zakonito samo ako je zakon koji je osnova miješanja (a) dostupan građanima, (b) toliko precizan da omogućava građanima da odrede svoje postupke, (c) u skladu sa principom pravne države, što znači da sloboda odlučivanja koja je zakonom data izvršnoj vlasti ne smije biti neograničena, tj. zakon mora osigurati građanima adekvatnu zaštitu od proizvoljnog miješanja (vidi presudu Evropskog suda za ljudska prava, Sunday Times od 26. aprila 1979, serija A broj 30, stav 49; vidi, također, presudu Evropskog suda za ljudska prava, Malone od 2. augusta 1984. godine, serija A broj 82, st. 67. i 68). Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo zadovoljava principe zakonitosti u smislu Evropske konvencije.
70. Odgovarajući na pitanje da li je navedeno miješanje u javnom interesu, Ustavni sud, kao prvo, napominje da zakonodavac na poziv Ustavnog suda nije dostavio odgovor na predmetni zahtjev u kojem je trebalo da objasni javni interes kojim se rukovodio prilikom usvajanja ovog zakona, odnosno odredbe člana 39.a. Stoga će Ustavni sud odgovoriti na ovo pitanje. Ustavni sud smatra da je javni interes koji se želi postići odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u suštini, isti kao i javni interes koji je Ustavni sud objasnio prilikom ocjene ustavnosti odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u svojoj Odluci broj U 83/03. U toj odluci Ustavni sud je naveo da, kao prvo, Zakon o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima ima cilj da ispravi nejednakosti koje su postojale između nosilaca stanarskog prava na stanovima JNA i svih drugih nosilaca stanarskog prava. Drugim riječima, FBiH je pratila princip koji je postojao u bivšoj SFRJ, prema kojem „građanin može biti nosilac stanarskog prava samo na jednom stanu“(član 12. Zakona o stambenim odnosima). Drugo, cilj je da se oslobodi oskudan stambeni prostor za bivše vojnike Armije Bosne i Hercegovine i njihove porodice ili lica koja su bila prisiljena da napuste svoje domove uslijed ratnih djelovanja. Osim navedenog, Ustavni sud naglašava da je Zakonom o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima javna vlast regulirala pitanje povrata stana, a Zakonom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo propisala je uvjete za stjecanje prava vlasništva. Dakle, predmetni zakon regulira pitanje stjecanja prava vlasništva kao jačeg prava u odnosu na pravo na povrat stana. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, javni interes da ovim zakonom javna vlast nametne strožije kriterije za stjecanje prava vlasništva je još jači, što su upravo kriteriji koji su propisani odredbom člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
71. Međutim, Ustavni sud mora da odgovori na pitanje da li odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo uspostavlja pravičnu ravnotežu između nosilaca prava i javnog interesa. Pri tome Ustavni sud konstatira da domaće vlasti uživaju široko polje procjene prilikom donošenja odluka u vezi sa lišavanjem imovinskih prava pojedinaca zbog neposrednog poznavanja društva i njegovih potreba. Ustavni sud ističe da lišavanje imovinskih prava pojedinaca bez naknade ne bi bilo pravično, jer bi se na pojedince stavio pretjeran teret koji ne bi bio u duhu zaštite koncepta „imovine“ koju pružaju član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Prema tome, da bi postojala pravična ravnoteža, prema mišljenju Ustavnog suda, nosioci prava koji su lišeni prava na uknjižbu morali bi imati pravo na naknadu kao vid satisfakcije zbog nemogućnosti da se vrate u svoje stanove i uknjiže pravo vlasništva na njima. Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo regulirano pitanje naknade onim nosiocima stanarskog prava kojima je onemogućen povrat stana. Prema tome, Ustavni sud smatra da postoji pravična ravnoteža između javnog interesa i nosilaca prava koji, umjesto povrata u stanove i uknjižbe prava vlasništva, imaju pravo na naknadu u smislu odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo. Ustavni sud napominje da će se ocjenom modaliteta naknade baviti u sljedećim tačkama ove odluke, kada bude ocjenjivao odredbu člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo.
72. Na osnovu navedenog, uzimajući u obzir sve kriterije, Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
73. Dalje, Ustavni sud će ispitati da li je odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
74. Ustavni sud zapaža da navedena odredba regulira pitanje prava na naknadu nosiocima prava iz kupoprodajnog ugovora koji su zaključili pravno obavezujući ugovor umjesto upisa prava vlasništva. Navedena odredba pravi razliku između lica koja su nakon napuštanja prijeratnog stana stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu i lica koja su ostala u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, koja nisu stekla novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu. Također, ova odredba obuhvata i nosioce prava iz kupoprodajnog ugovora za čiji stan je sadašnji korisnik, u skladu sa važećim zakonima, zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana.
75. Ustavni sud smatra da je suština odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u tome da se u sve tri pravne situacije nosiocima prava iz pravno obavezujućih ugovora, umjesto upisa prava vlasništva na stanovima koji su pod posebnim režimom, tzv. vojnim stanovima, prizna pravo na naknadu u iznosima uplaćenim prema ugovoru uvećanim za pripadajuću kamatu po viđenju. Dakle, ova odredba regulira tri pravne situacije u vezi sa bivšim nosiocima stanarskih prava na tzv. vojnim stanovima kojima se uskraćuje pravo na povrat stana u smislu odredbe člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima dajući im, umjesto povrata stanova i prava na upis vlasništva, naknadu kao vid odštete.
76. Da bi utvrdio da li je odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u skladu sa članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud mora odgovoriti na sljedeća pitanja: Da li se stanarska prava na stanovima JNA mogu smatrati „imovinom“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju? Da li se odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo miješa u ta prava? Da li je miješanje predviđeno zakonom? Da li miješanje služi zakonitom cilju u javnom interesu i da li je miješanje proporcionalno cilju, tj. da li uspostavlja pravičnu ravnotežu između nosilaca prava i općeg javnog interesa?
77. Ustavni sud je već prilikom razmatranja odredbe člana 39.a dao odgovor da stanarsko pravo predstavlja imovinu u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
78. Dalje, Ustavni sud konstatira da je i ovom odredbom javna vlast lišila nosioce stanarskih prava prava na povrat tzv. vojnih stanova i na upis prava vlasništva na stanovima dajući im, umjesto toga, naknadu kao vid odštete. Dakle, ovom odredbom javna vlast se miješa u imovinska prava nosilaca stanarskih prava na tzv. vojnim stanovima.
79. Odgovarajući na pitanje da li je miješanje zakonito, Ustavni sud podsjeća da je u ovoj odluci, prilikom ocjene ustavnosti odredbe člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, naveo principe koje jedan zakon mora zadovoljiti da bi bio u skladu sa Evropskom konvencijom. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo zadovoljava principe zakonitosti u smislu Evropske konvencije.
80. Odgovarajući na pitanje da li je navedeno miješanje u javnom interesu, Ustavni sud ponovo podsjeća da zakonodavac, na poziv Ustavnog suda, nije dostavio odgovor na predmetni zahtjev u kojem je trebalo da objasni javni interes kojim se rukovodio prilikom usvajanja ovog zakona, odnosno odredbe člana 39.e. Stoga će Ustavni sud i u pogledu ove odredbe odgovoriti na ovo pitanje. Ustavni sud smatra da je javni interes koji se želi postići odredbom člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, u suštini, isti kao i javni interes koji je zakonadavac imao u vidu prilikom donošenja odredbe člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Prema tome, Ustavni sud upućuje na tačku ove odluke u kojoj je objasnio javni interes prilikom donošenja odredbe člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje da je javni interes izražen kroz odredbu člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo i da se nosiocima stanarskih prava na tzv. vojnim stanovima, umjesto povrata i upisa prava vlasništva, dậ odgovarajuća naknada.
81. Ustavni sud, dalje, mora da odgovori na pitanje da li odredba člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo uspostavlja pravičnu ravnotežu između nosioca prava i javnog interesa. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da država ima mogućnost da procijeni koja je ekonomska i socijalna politika najbolja i koja je odgovarajuća da bi služila općem interesu stanovništva. Nesporno je da je odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima onemogućila povrat u stan određenim kategorijama nosilaca stanarskog prava na tzv. vojnim stanovima i na taj način ih lišila njihovih imovinskih prava. Međutim, neophodno je razmotriti da li se miješanjem u pravo na imovinu postiže pravična ravnoteža između zaštite prava na imovinu i zahtjeva koji ima opći interes. Ova pravična ravnoteža se ne postiže ako „vlasnik“ imovine mora snositi „poseban i prekomjeran teret“ (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, presuda od 23. septembra 1982. godine, serija A broj 52, stav 73).
82. Dalje, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj Odluci broj U 83/03 utvrdio da je odredba člana 3.a Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenim stanovima u skladu sa odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dakle, Ustavni sud je zaključio da lišavanje imovine nosilaca prava na „stanovima JNA“ zadovoljava princip proporcionalnosti, odnosno da uspostavlja pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, lišavanje imovine nosilaca prava bez odgovarajuće naknade ne bi uspostavilo pravičnu ravnotežu između interesa nosilaca prava i javnog interesa, jer bi takvi nosioci prava morali snositi „poseban i prekomjeran teret“, što nije u skladu sa standardima Evropske konvencije ukoliko ne postoje izuzetni razlozi koji bi opravdali lišavanje imovine nosilaca prava bez odgovarajuće naknade.
83. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u svojoj presudi Đokić protiv Bosne i Hercegovine primijetio da je pripadnicima JNA Zakonom o stambenom obezbjeđenju u JNA 6. januara 1991. godine ponuđeno da otkupe stanove na kojima imaju stanarsko pravo po smanjenoj tržišnoj cijeni. Također, Ustavni sud primjećuje da su svi zaposlenici u bivšoj Socijalističkoj federativnoj republici Jugoslaviji (SFRJ) iz svojih ličnih dohodaka izdvajali određene doprinose u stambeni fond. Navedeni doprinosi su se kasnije uzimali u obzir prilikom određivanja otkupne cijene stana putem Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA i Zakona o prodaji stanova na kojim postoji stanarsko pravo, što je smanjivalo otkupnu cijenu stana (vidi presude Evropskog suda za ljudska prava, Djidrovski i Veselinski protiv Bivše Jugoslovenske Republike Makedonije od 24. maja 2005. godine). U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da se pri otkupu vojnih stanova, upravo zbog uzimanja u obzir ovih doprinosa za stambenu izgradnju, u praksi dešavalo da otkupna cijena stana iznosi 0.00 dinara (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2771/06 od 25. septembra 2009. godine, tačka 8, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 51/10). Iz konkretnog predmeta koji se vodi pred Kantonalnim sudom proizlazi da je, uzimajući u obzir doprinose koje je tužilac uplaćivao iz svog ličnog dohotka, ukupna cijena stana iznosila 613.043.00 dinara umjesto 1.178.629.00 dinara.
84. U presudi Đokić Evropski sud se složio sa tuženom stranom da član 1. Protokola broj 1 ne garantira pravo na punu nadoknadu u svim okolnostima, ali je utvrdio da nijedan od iznosa koji su ponuđeni aplikantu ne odgovara tržišnoj vrijednosti spornog stana. Pri tome je Evropski sud naveo da se, prema članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, čak i potpuno izostajanje nadoknade može smatrati opravdanim u izuzetnim okolnostima, ali da ne smatra da su okolnosti u predmetu Đokić takve prirode (suprotno od predmeta Jahn i ostali v. Njemačke broj 46720/99, 72203/01 i 72552/01, paragraf 117, ECHR 2005-VI u vezi sa zemljištem stečenim prema zemljišnoj reformi koja je provedena nakon 1945. godine u sovjetskoj okupiranoj zoni Njemačke i koja je nastavljena poslije 1949. godine u DDR).
85. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud zapaža da je Evropski sud ovakvim odlučenjem utvrdio da se naknadom, kako je to sada predviđeno odredbom člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, ne uspostavlja pravična ravnoteža u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud podržava takav stav Evropskog suda i smatra da naknada koju propisuje član 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kao satisfakcija zbog lišavanja prava na povrat stanova (restituciju), ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava. Naime, isplatom takve naknade na nosioce prava koji su lišeni imovine bio bi stavljen „poseban i prekomjeran teret“. Prema mišljenju Ustavnog suda, naknada koja bi bila isplaćena u takvom slučaju ne bi predstavljala ni približnu satisfakciju za lišavanje imovine. U suštini, u nekim slučajevima to bi značilo da su pojedinci lišeni imovine bez ikakve naknade, a Ustavni sud ne vidi izuzetne razloge koji bi takvo lišavanje imovine mogli opravdati prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
86. Ustavni sud zapaža da se, u skladu sa tada važećom odredbom člana 39.e Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH“ broj 54/04), kao što je to u presudi Đokić zapazio i Evropski sud, vrijednost stana izračunavala po cijeni 600 DEM po m2, uzimajući u obzir i starost stana, uz umanjenje od 1% od njegove vrijednosti za svaku godinu starosti.
87. Također, Ustavni sud konstatira da je Evropski sud prilikom određivanja kompenzacije uzeo u obzir predmet Brumarescu protiv Rumunije u kojem je Evropski sud utvrdio povredu člana 6. Evropske konvencije (pristup sudu i pravično suđenje) i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (zaštita imovine). U spomenutom predmetu roditeljska kuća podnosioca predstavke u Bukureštu 1950. godine je nacionalizirana bez isplate nadoknade. Evropski sud je odlučio da tužena vlada treba da vrati podnosiocu prijave spomenutu kuću u roku od šest mjeseci, kao i zemljište na kome se ona nalazi, izuzimajući stan i odgovarajući dio zemljišta koji su već bili vraćeni. Evropski sud je, dalje, odlučio da, u slučaju da tužena vlada ne dậ takvu nadoknadu, ona treba da isplati podnosiocu prijave iznos od 181.400 američkih dolara (USD) na ime materijalne štete. Dalje, Evropski sud je dodijelio podnosiocu prijave 15.000 USD na ime nematerijalne štete i 2.450 USD umanjenih za 3.900 francuskih franaka, koji su primljeni kao pravna pomoć Vijeća Evrope na ime troškova postupka.
88. U vezi sa navedenim, Ustavni sud smatra da, prema doktrini međunarodnog prava, načelo restitutio in integrum zahtijeva da država osigura da se pojedinac nađe, koliko je to moguće, u situaciji u kojoj bi bio da nije došlo do povrede. U predmetu Evropskog suda Hentrich protiv Francuske (3. juli 1995. godine) francuski zakon nije dozvoljavao povrat imovine, te je stoga dodjela nadoknade bila prihvatljiva. U ovom predmetu Evropski sud je ustanovio povredu prava na imovinu i prava na pravično suđenje u odnosu na razuman rok. Naime, 1979. godine apelantica i njen suprug su kupili zemljište po cijeni od 150.000 FRF pod uvjetom da SAFER (Društvo za zemljišno i ruralno uređenje) ne iskoristi svoje pravo preče kupovine u roku od dva mjeseca. Pošto SAFER nije iskoristio svoje pravo preče kupovine, 13. augusta 1979. godine prodaja je postala konačna. Prema članu 668. Zakona o porezima, Poreska uprava je imala pravo da u roku od šest mjeseci iskoristi svoje pravo preče kupovine ukoliko je smatrala da je cijena nekretnina iz ugovora bila preniska. U tom slučaju Poreska uprava kupcu isplaćuje cijenu naznačenu u ugovoru, 10% zakonskog dodatka i troškove za sastavljanje ugovora. U konkretnom slučaju Poreska uprava se pozvala na svoje pravo iz člana 668. Zakona o porezima i postupila po njemu. U vezi sa povratom imovine apelantici, Evropski sud je konstatirao da država Francuska, prema svojim pozitivnim propisima, ne može izuzimati svoju imovinu, a posebno ne bez naknade. Stoga je Evropski sud ocijenio da, usljed nemogućnosti da se vrati predmetna imovina, apelantici treba dosuditi naknadu prema trenutnoj vrijednosti zemljišta na tržištu. Također, u drugim imovinskim slučajevima, kao što su Papamichalopoulos i ostali protiv Grčke (1993) i Brumarescu protiv Rumunije, Evropski sud je naložio da se ili isplati odšteta, ili da se vrati imovina. Dakle, državi je dana mogućnost da bira da li da vrati imovinu, ili da isplati odštetu. Iz navedenog proizlazi da, kada Evropski sud razmatra slučajeve lišavanja imovine, da bi bili ispoštovani standardi prava na imovinu iz Evropske konvencije, oštećenima je neophodno vratiti imovinu (izvršiti restituciju), ili isplatiti odgovarajuću kompenzaciju.
Iako je ustanovio da naknada koju propisuje član 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između javnog interesa i interesa nosioca prava, Ustavni sud ne može određivati koliko ta naknada treba da iznosi. Ustavni sud smatra da je navedeno pitanje nadležnost Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine, koji će u ulozi zakonodavca urediti ovo pitanje. Međutim, prema mišljenju Ustavnog suda, prilikom određivanja naknade Parlament Federacije Bosne i Hercegovine bi trebalo da uzme u obzir okolnosti kao što su uvjeti u kojim su predmetni stanovi otkupljeni, ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, kao i to da član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju ne garantira uvijek potpunu naknadu. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da je, u smislu izvršenja presude Đokić, Vlada FBiH 16. marta 2011. godine usvojila Akcioni plan koji se provodi pod nadzorom Komiteta ministara. Ustavni sud zapaža da Komitet ministara ima nadležnost da nadzire izvršenje presuda Evropskog suda, te da je, radi što efikasnijeg nadzora, uspostavio modalitet sistema dvostrukog nadzora (vidi, Informativni dokumenti broj CM/Inf/DH(2010)37 od 6. septembra 2010. godine, dostupni na https://wcd.coe.int/wcd/ViewDoc.jsp?id=1662781&Site=CM). Prema ovom sistemu, svi slučajevi bit će razmatrani prema standardnoj proceduri osim ako, zbog specifične prirode, slučaj ne zahtijeva da bude razmatran prema proširenoj proceduri. Prema proširenoj proceduri će se pratiti sljedeći slučajevi: presude koje zahtijevaju hitne individualne mjere, pilot-presude, presude koje se odnose na strukturalne i/ili kompleksne probleme na koje je ukazao Evropski sud ili Komitet ministara i na međudržavne slučajeve. Dalje, Ustavni sud zapaža da je na sastanku Komiteta ministara, koji je održan od 8. do 10. marta 2011. godine, donesena odluka da će se presuda Đokić protiv Bosne i Hercegovine pratiti prema proširenoj proceduri, zato što predstavlja «kompleksan problem» (vidi, Klasifikacija novih presuda koje su postale konačne prije stupanja na snagu novih radnih metoda, dostupno na: https://wcd.coe.int/wcd/ViewDoc.jsp?
id=1757147&Site=CM&BackColorInternet=C3C3C3&BackColorIntranet=EDB021&BackColorLo gged=F5D383).
89. Postupak prema proširenoj proceduri, kako je to regulirano navedenim Informativnim dokumentima, znači da će Komitet ministara intenzivno sarađivati sa državom protiv koje je odluka donesena, tako što će joj pomagati da pripremi i/ili implementira akcione planove, pružati stručnu pomoć u pogledu vrste predviđenih mjera, da realizira bilateralne/multilateralne programe saradnje (npr., seminari, okrugli stolovi) u vezi sa kompleksnim i posebnim pitanjima. Ustavni sud zapaža, također, da iz navedenih Informativnih dokumenata proizlazi da izrada akcionih planova i akcionih izvještaja o implementaciji presude Evropskog suda predstavlja ključni element principa supsidijarnosti, te da njihov sadržaj «predstavlja izražavanje odgovornosti tuženih država da izvrše presude Evropskog suda i njihovu slobodu izbora kad je riječ o načinu izvršenja pod nadzorom Komiteta ministara». U suštini, akcioni plan je, kako je to definirano u navedenim Informativnim dokumentima, «plan koji sadrži mjere koje tužena država namjerava da preduzme radi izvršenja presude Suda, uključujući i naznake rokova. Takav plan može sadržati sve mjere koje su potrebne za implementaciju presude. Alternativno, tamo gdje nije moguće odmah odrediti sve mjere, plan će sadržavati korake koje treba preduzeti da bi se potrebne mjere odredile, uključujući i indikativne rokove za preduzimanje takvih koraka». S druge strane, akcioni izvještaj je dokument koji «sadrži sve mjere preduzete radi implementacije presude koju je donio Evropski sud i/ili objašnjenje zašto nisu potrebne nikakve mjere ili nikakve dodatne mjere».
90. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud konstatira da su Akcionim planom koji je donijela Vlada FBiH radi izvršenja presude Đokić određene aktivnosti koje je potrebno preduzeti, kao i rokovi za njihovo okončanje. Jedna od takvih aktivnosti jeste i priprema izmjene Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Također, Bosna i Hercegovina je putem Ureda zastupnika/agenta 3. novembra 2011. godine Komitetu ministara dostavila Akcioni izvještaj o aktivnostima koje je do sada preduzela radi implementacije Akcionog plana. Dakle, tužena strana Bosna i Hercegovina je već preduzela korake radi izvršenja presude Đokić, te će kao rezultat navedenih aktivnosti iz Akcionog plana biti izmijenjen i član 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u pogledu naknade pošto je Evropski sud nesporno utvrdio da postojeća naknada nije adekvatna.
91. Osim navedenog, Ustavni sud ukazuje i na neusklađenost st. 1, 2. i 4. odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Naime, stavom 1. navedene odredbe je propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, stjecanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu. Stavom 2. je propisano da, umjesto prava na upis vlasništva, nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana pripada naknada iz stava 3. Međutim, stavom 4. ove odredbe nosilac prava iz stava 1. se izuzima iz prava na naknadu. Ustavni sud smatra da navedena neusklađenost nije relevantna za donošenje odluke o ocjeni ustavnosti odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo. Naime, u ovoj odluci Ustavni sud je ocjenjivao ustavnost odredbe člana 39.e Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo samo sa aspekta kompenzacije koju propisuje navedena odredba, imajući pri tome u vidu odluku Evropskog suda donesenu u predmetu Đokić.
92. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da odredba člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade nije u skladu sa odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
VII. Zaključak
93. Ustavni sud zaključuje da odredba člana 39.e st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade nije u skladu sa odredbom člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer ne uspostavlja pravičnu ravnotežu između nosilaca prava i javnog interesa, stavljajući na nosioce prava poseban i prekomjeran teret. Dalje, Ustavni sud zaključuje da je odredba člana 39.a Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo u skladu sa pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, jer se ovom odredbom uspostavlja pravična ravnoteža između nosilaca prava i javnog interesa.
94. Na osnovu člana 17. stav 1. tačka 5, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 63. st. 1. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
95. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović