Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-133/09 (N. S.)

Odluka donesena 30. 03. 2012.

Povreda
Član 4. Protokola 7 uz EK (Pravo da se ne bude dvaput suđen ili kažnjen u istoj stvari)
  • Ne bis in idem
  • Prekršajni postupak
  • Krivični postupak
  • Pravosnažno okončanje prethodnog postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-133/09

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 133/09, rješavajući apelaciju Nurisa Selimovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. marta 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Nurisa Selimovića.

Utvrđuje se povreda člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Kž-08- 000 240 od 10. decembra 2008. godine.

Predmet se vraća Kantonalnim sudu u Zenici koji je dužan po hitnom postupku donijeti novu odluku, u skladu s članom 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Zenici da, u skladu s članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nuris Selimović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hodžić, advokat iz Visokog, podnio je 19. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Kž-08-000 240 od 10. decembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-O-K-08-000067 od 9. jula 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 7. decembra 2010. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 6. maja 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 11. maja, a Kantonalno tužilaštvo 14. maja 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva dostavljeni su apelantu 25. juna 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Općinski sud je, odlučujući o zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka koji je podnijela Policijska uprava Visoko (u daljnjem tekstu: Policijska uprava), Rješenjem broj 041-0-PR-07-001 709 od 21. marta 2008. godine apelanta, te B.M. i Sa.M. proglasio odgovornim zbog narušavanja javnog reda i mira, učestvovanja u tuči i naročito drskog ponašanja, čime su apelant i M.B. počinili prekršaj iz člana 3. stav 1. tač. 2. i 3. Zakona o javnom redu i miru („Službene novine ZE-DO kantona“ br. 8/00 i 15/03), a Sa.M. prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. istog zakona, pa im je izrečena uvjetna osuda, i to B.M. i Sa.M. novčane kazne koje se neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne počine novi prekršaj, a apelantu novčana kazna u iznosu od 200,00 KM za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, a za prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3a. istog zakona, primjenom Zakona o prekršajima Federacije BiH, ukor.

7. Naime, 8. jula 2007. godine oko 14:45 sati u mjestu Šošnje, ispred kuće br. 41 apelant se, upravljajući motokultivatorom, kretao nekategorisanim putem pored kuće, vlasništvo H.M., a iz kuće su izašle sestre B.M. i Se.M., i stale na put u namjeri da mu onemoguće prolaz. B.M. je počela da psuje i stala ispred motokultivatora, ali je apelant nastavio s vožnjom i tom prilikom je došlo do kontakta prednjeg dijela mašine i lijeve noge M.B. u predjelu butine. Nakon toga ga je M.B. pokušala udariti drvenom granom, od čega se on odbranio rukama. Pri tome je pustio upravljač zbog čega je došlo do prevrtanja motokultivatora. Tada je apelant šakom dva puta udario Se.M. u lice, te drvenom granom u glavu, a zatim otišao svojoj kući gdje je došao Sa.M. i uz prijetnje ga pozivao da izađe da se fizički obračunaju.

8. Općinski sud je Presudom broj 041-O-K-08-000067 od 9. jula 2008. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1, u vezi s članom 54. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te mu je izrečena uvjetna osuda - jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, koja se neće izvršiti ako u roku od jedne godine ne učini novo krivično djelo.

9. Naime, 8. jula 2007. godine oko 13:30 sati u mjestu Šošnje, na putu ispred kuće B.M., nakon kraće prepirke sa B.M. u vezi s putem, apelant je vozeći traktor krenuo u pravcu B.M. i njime je udario u lijevu nogu, nanijevši joj laku tjelesnu povredu u vidu nagnječenja s nakupinama krvi u lijevoj natkoljenici, a kada je Se.M. čula galamu i pošla u apelantovom pravcu u namjeri da pomogne M.B., apelant je ušao u dvorište kuće, te od Se.M. oteo drvo dužine oko dva metra kojim ju je udario u glavu i vrat, nanijevši joj lake tjelesne povrede u vidu nagnječenja u zatiljnom dijelu glave i vrata sa oguljotinom kože.

10. Iz obrazloženja presude proizlazi da je sud u cjelini vjerovao iskazima B.M., Se.M. i Bi.M. jer su bile na licu mjesta, a B.M. i Se.M. su bile i direktne učesnice događaja u kojem su zadobile lake tjelesne povrede. Dalje, sud je dao iscrpnu analizu iskaza navedenih svjedoka, posebno ističući da B.M. i Se.M. nisu poricale da je B.M. izašla na put u namjeri da apelantu onemogući prolaz, te da je to bio povod za kritični događaj, što je i apelant potvrdio u svom iskazu. Zatim, sud je u cjelini prihvatio i iskaz Bi.M., majke B.M. i Se.M., jer je ona svjedočila na temelju neposrednog opažanja o onom što se dešavalo na putu ispred njene kuće, kao i u njenom dvorištu. Također, ukazano je da je iskaze navedenih svjedoka potvrdio i svjedok Sa.M. koji nije bio neposredni očevidac samog događaja, ali je o njemu obaviješten od M.B. i Se.M., odnosno on je iznio svoja saznanja koja je vidio i čuo kad je došao na lice mjesta. Najzad, iskazi navedenih svjedoka, kao svjedoka optužbe koji su bili saglasni i kojim je sud vjerovao, potvrđeni su i nalazom i mišljenjem vještaka koji je potvrdio da povrede koje je pretrpjela B.M. mogu biti izazvane zamahnutim tupim tvrdim mehaničkim sredstvom, da to može biti i motokultivator u pokretu, a kako je B.M. i izjavila, odnosno da povrede koje je pretrpjela Se.M. mogu poticati od tupog zamahnutog predmeta koje može biti drvo. Sud nije vjerovao iskazima svjedoka odbrane A.Č., E.Č. i E.S. jer nisu bili na licu mjesta događaja, tj. događaj su posmatrali s udaljenosti koja im nije omogućavala da ga potpuno sagledaju, odnosno događaj nisu vidjeli od početka. U vezi s tim posebno je istaknuto da je svjedok A.Č. izjavio da mu je, s mjesta gdje je stajao i posmatrao događaj, vidik zaklanjao voćnjak. Izjavio je da on nije vidio događaj već da je čuo galamu, te je ukazano da svjedok E.S. nije bio na licu mjesta niti je događaj posmatrao od početka, kao i da nije učinio vjerovatnom svoju tvrdnju kako je s udaljenosti na kojoj se nalazio vidio da M.B. i Se.M. u rukama drže bukove ogranke kojima su zamahivale prema apelantu. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja zaključeno je da su se u apelantovim radnjama stekla obilježja krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. KZ FBiH.

11. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Kž-08-000 240 od 10. decembra 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Općinskog suda. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud svoju odluku zasnovao na činjenicama koje je utvrdio kao nesporne provođenjem dokaza na glavnom pretresu. Dalje, istaknuto je da je u obrazloženju prvostepene presude dana iscrpna analiza provedenih dokaza i optužbe i odbrane, da su provedeni dokazi cijenjeni pojedinačno i u uzajamnoj vezi, te da su data jasna obrazloženja zbog čega neki od provedenih dokaza nisu prihvaćeni. S tim u vezi, Kantonalni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjima prvostepenog suda zbog kojih nisu prihvaćeni iskazi svjedoka koje je predložio apelant, te ukazao da ni u žalbi nije osporena činjenica da oni nisu bili neposredni očevici cijelog događaja, kao i činjenica da se radi o licima koja su u bližem ili daljem srodstvu s apelantom i koja su, također, u sukobu sa M.B. i Se.M. zbog korištenja puta na kojem se događaj i odigrao. Kao neosnovan je ocijenjen i žalbeni navod koji se odnosio na prihvaćanje iskaza svjedoka Sa.B. te je istaknuto da ne postoji prepreka da se činjenično stanje utvrđuje i posrednim svjedocima, a da je na sudu da ocijeni vrijednost takvog iskaza. Najzad, u vezi s apelantovim navodima da je za taj događaj prekršajno kažnjavan Rješenjem Općinskog suda broj 041-Pr-7-001 709 od 21. marta 2008. godine zbog prekršaja iz člana 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, istaknuto je da ova okolnost ne isključuje postojanje krivičnog djela lake tjelesne povrede iz člana 173. stav 1. u vezi s članom 54. KZ BiH za koje je proglašen krivim osporenom presudom, jer prekršaj ne može konzumirati postojanje krivičnog djela.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno i pravo da ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu iz člana 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

13. Povredu prava da mu ne bude suđeno ili da ne bude kažnjen dva puta po istom predmetu apelant zasniva na činjenici da je za isti događaj, odnosno iste činjenične radnje, proglašen krivim i kažnjen u pravosnažno okončanom prekršajnom postupku pred istim sudom. Apelant smatra da je neutemeljen stav Kantonalnog suda da prekršaj ne može konzumirati postojanje krivičnog djela. U prilog tvrdnji da je dva puta kažnjen po istom predmetu apelant ističe da je pravosnažno okončani prekršajni postupak vodio nezavisni i nepristrasni sud, da je zadovoljio sve zahtjeve člana 6. Evropske konvencije, te najzad da je i prekršajni, kao i krivični postupak, faktički vodio isti sud, odnosno da je isti sudija postupao u oba postupka, a što, po njegovom mišljenju, upućuje na zaključak da se radi o istom sudu, odnosno postupku.

14. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. U prilog ovom apelant ističe da su osporene presude zasnovane na dokazima koje je predočilo tužilaštvo, odnosno na iskazima oštećenih kao svjedoka, te na iskazu posrednog svjedoka koji je u prekršajnom postupku proglašen krivim, te da sudovi nisu ponudili valjane razloge zbog kojih nisu prihvatili iskaze svjedoka odbrane, a koji su u potpunosti saglasni s činjeničnim stanjem utvrđenim u rješenju iz prekršajnog postupka u povodu istog događaja. Sve navedeno je po apelantovom mišljenju rezultiralo i povredom njegovog prava na odbranu. Zatim, apelant ističe da se iz obrazloženja osporenih presuda ne vidi na koji način je u odnosu na njega primijenjen princip in dubio pro reo, što po njegovom mišljenju ukazuje na proizvoljnost. Najzad, apelant ističe da je Kantonalni sud proizvoljno i nekritički prihvatio zaključke prvostepenog suda u pogledu činjeničnog utvrđenja i razloga zbog kojih nisu prihvaćeni iskazi svjedoka odbrane, a zbog čega smatra da mu je u njegovom slučaju prekršena presumpcija nevinosti.

b) Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u svemu ostaje kod razloga i obrazloženja iznesenih u obrazloženju osporene presude.

16. Kantonalno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su svi apelantovi navodi neosnovani. Također, ukazano je da je apelant rješenjem Općinskog suda proglašen odgovornim za narušavanje javnog reda i mira, a presudom Općinskog suda proglašen je krivim za krivično djelo lake tjelesne povrede, pa se ne može prihvatiti njegova tvrdnja da se radi o potpuno istim činjeničnim radnjama i činjeničnom opisu, te da utvrđenje da u apelantovim radnjama ima elemenata prekršaja ni u kojem slučaju ne može isključiti utvrđivanje i postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti. Kantonalno tužilaštvo se u cjelini saglasilo s ocjenom Kantonalnog suda da postojanje prekršaja ne može konzumirati postojanje krivičnog djela.

V. Relevantni propisi

17. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03, 21/04, 69/04 i 18/05) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

Ne bis in idem Niko ne može biti ponovno suđen za djelo za koje je već bio suđen i za koje je donesena pravosnažna sudska odluka.

Član 172.

Laka tjelesna povreda (1) Ko drugog lako tjelesno ozlijedi ili mu zdravlje lako naruši, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.

18. Zakon o javnom redu i miru („Službene novine Ze-Dokantona“ br. 8/00, 15/03 i 11/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se javni red i mir na području Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kanton), utvrđuju djela kojim se povređuje javni red i mir i propisuju prekršajne sankcije za postupke i ponašanja kojima se narušava i ugrožava sigurnost i lično dostojanstvo građana na javnim mjestima, vrijeđa moral, (…).

Član 3.

Prekršaj javnog reda i mira čini:

2. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir učestvovanjem u tuči, zlostavljanjem ili fizičkim napadom na drugog, ili ko izazove tuču, odnosno zlostavljanje ili fizički napad na drugog;

3. ko na javnom mjestu narušava javni red i mir naročito drskim ponašanjem;

Član 3a.

Kao naročito drsko ponašanje iz člana 3. stav 1. tačka 3. smatra se grubo vrijeđanje drugog lica ili drugo bezobzirno ponašanje kojim se ugrožava sigurnost građana ili kojim se može izazvati osjećanje ugroženosti, uznemirenosti ili negodovanja građana. Član 6.

Učinilac će se kazniti:

2. za prekršaj iz člana 3. tačka 2., 3., 4., 5., 14., 15., 16., 20. i 21. ovog zakona novčanom kaznom od 200 do 500 KM.

19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) u relevantnom dijelu glasi: Član 313.

Povrede Krivičnog zakona Povreda Krivičnog zakona postoji ako je Krivični zakon povrijeđen u pitanju:

c) postoje li okolnosti koje isključuju krivično gonjenje, a posebno je li nastupila zastara krivičnog gonjenja ili je gonjenje isključeno uslijed amnestije ili pomilovanja ili je stvar već pravosnažno presuđena.

20. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 31/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 6.

Prekršajne sankcije (1) Prekršajne sankcije su: novčana kazna, uvjetna osuda, ukor i zaštitne mjere. (2) Prekršajnu sankciju može izreći sud u prekršajnom postupku koji je pokrenut i proveden u skladu sa ovim zakonom.

VI. Dopustivost

21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 004-0-Kž-08-000 240 od 10. decembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 5. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 19. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

25. Apelant je apelaciju podnio zbog navodnog kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava da ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Pravo da se ne bude suđen ili kažnjen dva puta po istom predmetu

26. Član 4. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Nikome se ne može suditi niti se može ponovo kazniti u krivičnom postupku u nadležnosti iste države za djelo zbog kog je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te države.

2. Odredbe prethodnog stava ne sprečavaju obnovu postupka u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom date države, ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u ranijem postupku došlo do bitne povrede koja je mogla da utiče na njegov ishod.

3. Ovaj se član ne može staviti van snage na osnovu člana 15. Konvencije.

27. U konkretnom slučaju apelant ističe da su mu izrečene dvije kazne u dva odvojena postupka koja su vođena uporedno a u povodu istog inkriminiranog događaja. Naime, apelantu je u prekršajnom postupku izrečena novčana kazna i ukor, a u krivičnom postupku uvjetna osuda kazne zatvora u trajanju od dva mjeseca. Zatim, odluka donijeta u prekršajnom postupku postala je pravosnažna u trenutku kada o apelantovoj žalbi na presudu u krivičnom postupku, u kojoj je, pored ostalog, ukazivao na prekršajni postupak u povodu istog događaja, još nije bilo odlučeno.

28. Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u predmetu Maresti protiv Hrvatske (vidi Evropski sud, aplikacija broj 55759/07, presuda od 23. jula 2009. godine), a pozivajući se na stavove zauzete u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije (vidi Evropski sud, [GC] aplikacija broj 14939/03. presuda od 10. februar 2009. godine) utvrdio da je pri odlučivanju o postojanju dvostrukog suđenja ili kažnjavanja u smislu člana 4. Protokola broj 7 potrebno odgovoriti na sljedeća pitanja: a) Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna?; b) Da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem); te c) Da li je postojala dvostrukost postupka (bis). Stoga će Ustavni sud apelantove navode da su mu izrečene dvije kazne u dva odvojena postupka koja su vođena uporedno, ispitati u skladu s navedenim stavovima Evropskog suda.

a) Da li je prva kazna po svojoj prirodi bila krivičnopravna?

29. Ustavni sud primjećuje da je apelant rješenjem Općinskog suda od 21. marta 2008. godine proglašen odgovornim u postupku vođenom prema Zakonu o prekršajima, te mu je za počinjene prekršaje izrečena novčana kazna i ukor. Prema pravnoj kvalifikaciji, nije sasvim jasno mogu li se „prekršaji“ tretirati kao „krivična djela“. Stoga, da bi se utvrdilo je li apelant „pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom“ prvo pitanje o kojem treba odlučiti je da li se taj postupak odnosi na „krivičnu“ stvar u smislu člana 4. Protokola broj 7.

30. Prema stanovištu Evropskog suda pravno označavanje postupka prema nacionalnom pravu ne može biti jedino mjerilo relevantnosti za primjenu načela ne bis in idem na temelju člana 4. stav 1. Protokola broj 7. Inače bi primjena ove odredbe bila ostavljena na slobodnu procjenu državama ugovornicama u mjeri koja bi mogla dovesti do rezultata nespojivih s ciljem i svrhom Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Storbraten protiv Norveške (dec.), br. 12277/04, ECHR 2007 ... (izvodi), s daljnjim referencama). Pojam „krivični postupak“ u tekstu člana 4. Protokola broj 7 treba tumačiti u svjetlu opštih načela koja se odnose na odgovarajuće riječi „optužba za krivično djelo“ i „kazna“ u čl. 6. i 7. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Haarvig protiv Norveške (dec.), broj 11187/05, 11. decembar 2007; Rosenquist protiv Švedske (dec.), broj 60619/00, 14. septembar 2004; Manasson protiv Švedske (dec.), broj 41265/98, 8. april 2003; Göktan protiv Francuske, broj 33402/96, st. 48, ECHR 2002-V; Malige protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 35, Izvještaji 1998. VII i Nilsson protiv Švedske (dec.), br. 73661/01, ECHR 2005 ...).

31. U utvrđenoj praksi Evropskog suda postavljena su tri mjerila koja su opštepoznata kao „mjerila Engel“ (vidi Evropski sud, Engel i drugi protiv Holandije, 8. april 1976, Serija A broj 22), koja treba razmotriti pri utvrđivanju radi li se o „optužbi za krivično djelo“. Prvo mjerilo je pravno razvrstavanje djela prema nacionalnom pravu, drugo je sama priroda djela, a treće stepen težine kazne kojoj je dotična osoba moguće izložena. Drugo i treće mjerilo je alternativno, ne nužno kumulativno. To, međutim, ne isključuje kumulativni pristup kad odvojena analiza svakoga mjerila ne omogućava postizanje jasnog zaključka u pogledu postojanja optužbe za krivično djelo (vidi Evropski sud, Jussila protiv Finske [GC], broj 73053/01, st. 30-31, ECHR 2006 ...i Ezeh i Connors protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 39665/98 i 40086/98, st. 82-86, ECHR 2003 X).

32. U konkretnom slučaju apelant je proglašen odgovornim u prekršajnom postupku za dva djela koja prema domaćem pravu predstavljaju prekršaje na temelju čl. 3. i 3a. Zakona o javnom redu i miru. Bez obzira na to, Evropski sud je utvrdio kako određena djela ipak imaju krivičnu konotaciju, iako se prema mjerodavnom domaćem pravu smatraju previše trivijalnim da bi se na njih primjenjivalo krivično pravo i postupak (vidi Evropski sud, Menesheva protiv Rusije, broj 59261/00, stav 96, ECHR 2006 ...; Galstyan protiv Jermenije broj 26986/03, stav 57, 15. novembar 2007. i Ziliberberg protiv Moldove, broj 61821/00, st. 32-35, 1. februar 2005).

33. Uključivanje konkretnih djela u Zakon o javnom redu i miru poslužilo je kao jemstvo zaštite ljudskog dostojanstva i javnog reda (član 1), vrijednosti i interesa koji redovno spadaju u sferu zaštite krivičnog prava. Ova odgovarajuća odredba Zakona usmjerena je prema svim građanima a ne prema grupi koja ima poseban položaj. Pozivanje na „lakšu“ prirodu djela samo po sebi ne isključuje njegovo razvrstavanje kao „krivičnog“ u autonomnom smislu Evropske konvencije, jer u njoj ništa ne upućuje na to da bi krivična priroda djela, u smislu „mjerila Engel“, nužno tražila određeni stepen težine (vidi naprijed citirani predmet Ezeh, stav 104). Konačno, prema stanovištu Evropskog suda, primarni ciljevi u utvrđivanju djela o kojim je riječ je kazna i odvraćanje, a to su priznata obilježja krivičnih sankcija (ibid., st. 102. i 105).

34. U pogledu stepena težine mjere, ona se utvrđuje s obzirom na najveću moguću kaznu koju predviđa mjerodavno pravo. Stvarno zaprijećena kazna mjerodavna je za ovo utvrđenje ali ne može umanjiti važnost onoga što se prvobitno dovodi u pitanje (ibid., stav 120). U konkretnom slučaju za prekršaje za koje je apelant proglašen odgovornim član 6. Zakona o javnom redu i miru predviđa novčanu kaznu od 200,00 do 500,00 KM, odnosno član 6. Zakona o prekršajima, novčanu kaznu, uvjetnu osudu, ukor i zaštitnu mjeru. Apelantu su za prekršaje za koje je proglašen odgovornim izrečene novčana kazna od 200,00 KM i ukor.

35. Prema stanovištu Evropskog suda, a u skladu s kriterijima Engel, djelo po svojoj prirodi mora biti krivično, te za počinioca takvog djela mora biti propisana kazna koja po svojoj prirodi i stepenu težine uopšteno pripada krivičnoj oblasti (vidi naprijed citiranu Jussila protiv Finske, stav 31). Također, manje teška kazna sama po sebi ne može biti osnov da jedno djelo, u smislu kriterija Engel, bude isključeno od primjene člana 6. Evropske konvencije, s obzirom da je mnogo važnija priroda djela, te da je relevantno da kazna ima obilježje odvraćanja i kažnjavanja (ibid. 38).

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je svrha kazne u prekršajnom postupku da spriječi djelatnosti kojima se vrši povreda javnog poretka, da spriječi učinioca da čini prekršaje i da ga prevaspita, te da vaspitno utiče na druge da ne čine prekršaje, jača moral i utiče na razvijanje odgovornosti i discipline građana, a što čini obilježja i krivične sankcije. U konkretnom slučaju svrha kazne je obezbijediti poštivanje propisa kojim se uređuje oblast javnog reda i mira, te kazniti lica koja krše te propise. Dakle, svrha kazne u prekršajnom postupku je odvraćanje i kažnjavanje bez obzira na stepen njene težine.

37. Ustavni sud zaključuje da priroda djela za koja je apelant proglašen odgovornim i za koja su mu izrečene sankcije rješenjem Općinskog suda od 21. marta 2008. godine ulaze u sferu „krivičnog postupka“ prema sadržaju člana 4. Protokola broj 7.

b) Da li je djelo zbog kojeg je apelant krivično gonjen isto (idem)

38. Član 4. Protokola broj 7 uspostavlja jamstvo da se nikome neće suditi odnosno da niko neće biti kažnjen za djelo za koje je već bio pravosnažno oslobođen ili osuđen. Evropski sud je u tom pogledu postavio mjerodavna načela u predmetu Sergey Zolotukhin protiv Rusije ([GC], broj 14939/03, 10. februara 2009). Mjerodavni dijelovi glase kako slijedi:

78. Sud smatra da postojanje raznih pristupa pri odlučivanju je li djelo za koje se podnositelj zahtjeva kazneno godino uistinu isto kao ono za koje je već bio pravomoćno oslobođen ili osuđen stvara pravnu neizvjesnost nespojivu s temeljnim pravom, i to pravom da se ne bude kazneno gonjen dva puta za isto djelo. U tom je kontekstu Sud sad pozvan dati usklađeno tumačenje pojma „isto djelo“ – element idem načela ne bis in idem – u svrhu članka 4. Protokola br. 7. Iako je u interesu pravne izvjesnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom da sud bez valjanog razloga ne odstupa od presedana postavljenih u prethodnim predmetima, ako Sud ne bi održao dinamičan i evolutivan pristup izložio bi se riziku da postane preprekom reformi ili poboljšanju (vidi predmet Vilho Eskelinen and Others v. Finland [GC], br. 63235/00, st. 56., ECHR 2007 ...).

79. Analiza međunarodnih instrumenata u koje je ugrađeno načelo ne bis in idem u jednom ili drugom obliku otkriva raznolikost izraza kojima je formulirano. Tako se u članku 4. Protokola br. 7. uz Konvenciju, članku 14., st. 7. UN-ovog Pakta o građanskim i političkim pravima i članku 50. Povelje o temeljnim pravima Europske unije govori o '[istom] djelu' ('[istoj] povredi'), Američka povelja o ljudskim pravima govori o 'istom uzroku' ('istim činjenicama'), Konvencija kojom se provodi Schengenski sporazum zabranjuje kazneni progon za 'iste radnje' ('iste činjenice''), a Statut Međunarodnog kaznenog suda koristi izraz '[isto] ponašanje' ('[iste] konstitutivne radnje') . Sud Europskih zajednica i Inter-američki Sud za ljudska prava smatrali su da je razlika između izraza 'iste radnje' ili 'isti uzrok' ('iste činjenice') s jedne strane i izraza '[isto] djelo' ('[ista]povreda') s druge strane važan element u korist zauzimanja pristupa koji se strogo temelji na istovjetnosti materijalnih radnji i odbija pravno razvrstavanje tih radnji kao nevažno. Pri takvom utvrđenju oba su suda naglasila da bi takav pristup bio na korist počinitelju, koji bi znao da se, nakon što je proglašen krivim i odslužio svoju kaznu ili nakon što je oslobođen, više ne mora bojati daljnjeg kaznenog progona za istu radnju…

80. Sud smatra da upotreba izraza 'djelo' u tekstu članka 4. Protokola br. 7. ne može opravdati zauzimanje strožeg pristupa. Sud ponavlja da Konvenciju treba tumačiti i primijeniti na način koji prava čini praktičnima i djelotvornima, a ne teorijskima i iluzornima. Ona je živi instrument kojeg treba tumačiti u svjetlu današnjih uvjeta (vidi, između mnogo drugih izvora prava, predmet Tyrer v. the United Kingdom, 25. travnja 1978., st. 31., Series A br. 26 i Christine Goodwin v. the United Kingdom [GC], br. 28957/95, st. 75., ECHR 2002 VI). Odredbe međunarodnog ugovora kao što je Konvencija moraju se tumačiti u svjetlu njihovoga cilja i svrhe te isto tako u skladu s načelom djelotvornosti (vidi predmete Mamatkulov and Askarov v. Turkey [GC], br. 46827/99 i 46951/99, st. 123., ECHR 2005 I).

81. Sud nadalje primjećuje da je pristup koji naglašava pravno označavanje dva djela previše restriktivan u odnosu na prava pojedinca, jer ako se Sud ograniči na utvrđenje da je osoba kazneno gonjena za djela koja su različito razvrstana, tada se izlaže riziku da će podrivati jamstvo sadržano u članku 4. Protokola br. 7., a ne učiniti ga praktičnim i djelotvornim, kako to traži Konvencija (usporedi naprijed citirani predmet Franz Fischer, st. 25.).

82. Stoga Sud zauzima stajalište da se članak 4. Protokola br. 7. mora tumačiti na način da zabranjuje kazneni progon ili suđenje za drugo 'djelo' ukoliko ono proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su u biti iste.

83. Jamstvo ugrađeno u članak 4. Protokola br. 7. postaje relevantno na početku novoga kaznenog progona, kad je prethodna oslobađajuća ili osuđujuća odluka postala po svojoj snazi res iudicata. Na toj točki u postupku dostupni materijal će se nužno sastojati od odluke kojom je prvi 'kazneni postupak' okončan i popisa optužbi podignutih protiv podnositelja zahtjeva u novom postupku. Ti dokumenti redovno sadrže izjavu o činjenicama koja se odnosi i na djelo za koje je podnositelju zahtjeva već suđeno i na djelo za koje je optužen ili optužena. Po mišljenju Suda, takve izjave o činjenicama odgovarajuća su polazna točka za njegovu odluku o pitanju jesu li činjenice u ta oba postupka bile istovjetne ili bitno iste. Sud naglašava da je nevažno koji dijelovi novih optužbi su moguće usvojeni ili odbačeni u naknadnom postupku, jer članak 4. Protokola br. 7. sadrži osiguranje protiv mogućnosti da se nekome sudi ili da bude podložan da mu se sudi ponovno u novome postupku, a ne zabranu druge osuđujuće ili oslobađajuće odluke…

84. Sud se u svome ispitivanju treba stoga usredotočiti na one činjenice koje predstavljaju skup konkretnih činjeničnih okolnosti koje uključuju istoga okrivljenika i koje su nerazdvojno povezane u vremenu i prostoru, a čije postojanje treba dokazati kako bi se osigurala osuđujuća presuda ili pokrenuo kazneni postupak.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je apelant u odnosu na prekršaj i krivično djelo proglašen krivim kao isti okrivljenik za isto ponašanje i u istome vremenskom okviru. S tim u vezi, također, primjećuje da definicija prekršaja na temelju čl. 3. i 3a. Zakona o javnom redu i miru ne sadrži kao takva nanošenje tjelesne povrede, dok je taj element presudan za krivično djelo nanošenja lake tjelesne povrede propisanog članom 172. KZ FBiH. Općinski sud je u svojoj odluci u prekršajnom postupku apelanta proglasio odgovornim zato što je javni red i mir narušavao tako što je, nastavljajući da vozi motokultivator, njegovim prednjim dijelom udario B.M. u lijevu nogu u predjelu butine, odnosno jer je Se.M. udario šakom dva puta u lice i drvenom granom u glavu. Dakle, fizički napad je predstavljao element prekršaja za koji je apelant proglašen odgovornim. U krivičnom postupku apelant je proglašen krivim jer je vozeći motokultivator krenuo u pravcu B.M. i njime je udario u lijevu nogu nanijevši joj laku tjelesnu povredu u vidu nagnječenja s nakupinom krvi u lijevoj natkoljenici, odnosno jer je od Se.M. oteo drvo dužine oko dva m i njime je udario u glavu i vrat, nanijevši joj lake tjelesne povrede u vidu nagnječenja s nakupinom krvi u zatiljnom dijelu glave i nagnječenjem vrata s oguljotinom kože. Zatim, događaji opisani u obje odluke dogodili su se istog dana (8. jul 2007. godine) i u istom mjestu (Šošnje), odnosno obje odluke odnose se na tačno isti događaj i iste radnje.

40. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da su činjenice koje predstavljaju prekršaj za koji je apelant proglašen odgovornim iste kao i one koje predstavljaju krivično djelo za koje je također osuđen. Pri tome, činjenica da je apelantu u prekršajnom postupku izrečena novčana kazna i ukor a u krivičnom postupku uvjetna osuda kazne zatvora od tri mjeseca, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja, ne utiče na zaključak da je apelantu i u prekršajnom i u krivičnom postupku u stvari suđeno za isto djelo.

c) Da li je postojala dvostrukost postupka (bis)

41. Prema stanovištu Evropskog suda član 4. Protokola broj 7 nužno se ne proteže na sve postupke pokrenute u odnosu na isto djelo (vidi predmet Falkner v. Austria (dec.), br. 6072/02, 30. rujna 2004). Njegov cilj i svrha podrazumijeva da, u nedostatku štete koju je dokazao podnositelj aplikacije, već sam novi postupak pokrenut uz znanje da je okrivljeniku već suđeno u prijašnjem postupku, predstavljao bi povredu ove odredbe (vidi naprijed citirani predmet Zigarella).

42. U konkretnom slučaju prekršajni postupak je pokrenut po zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka od 1. novembra 2007. godine koji je podnijela PU Visoko. Odluka u ovom postupku je donijeta 21. marta 2008. godine i postala je pravosnažna 26. novembra 2008. godine. Krivični postupak pokrenut je na osnovu optužnice koju je podiglo Kantonalno tužilaštvo, a koja je potvrđena 14. februara 2008. godine. Oba postupka su vođena pred istim općinskim sudom i pred istim studijom pojedincem. U vrijeme donošenja prvostepene presude u krivičnom postupku, tj. 9. jula 2008. godine, odluka donijeta u prekršajnom postupku još uvijek nije bila konačna. Odluka u prekršajnom postupku je postala konačna i stekla svojstvo res judicata 26. novembra 2008. godine, tj. u trenutku kada još uvijek nije bilo odlučeno o apelantovoj žalbi na prvostepenu odluku u krivičnom postupku.

43. Ustavni sud primjećuje da je apelant u žalbi izričito ukazivao da je za isti događaj kod istog suda pokrenut i prekršajni postupak (drugostepena presuda donijeta 10. decembra 2008. godine). U odgovoru na ove apelantove žalbene navode Kantonalni sud je u obrazloženju istakao: Što se tiče okolnosti da je optuženi Selimović Nuris, (apelant) vezano za isti događaj prekršajno kažnjavan rješenjem Općinskog suda u Visokom broj 041-Pr-07-001 709 od 21. marta 2008. godine po članu 3. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru, ova okolnost ne isključuje postojanje krivičnog djela laka tjelesna povreda iz člana 173. stav 1. u vezi sa članom 54. KZ FBiH, za koje je oglašen krivim presudom Općinskog suda u Visokom broj 041-0-K-08-000 067 od 9. jula 2008. godine, jer prekršaj ne može konzumirati postojanje krivičnog djela.

44. Ustavni sud primjećuje da drugostepeni sud u postupku po žalbi može ispitivati samo onu povredu materijalnog prava na koju se u žalbi ukazuje. Nadalje, Zakon o krivičnom postupku izričito propisuje da će povreda materijalnog prava postojati i kada je stvar već pravosnažno presuđena. Iz obrazloženja osporene presude Kantonalnog suda proizlazi da je ovaj sud zaključio da činjenica da je apelant prekršajno kažnjen za isti događaj ne isključuje postojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti, te je potvrdio prvostepenu presudu kojom je apelant proglašen krivim za isto djelo za koje je već proglašen odgovornim u prekršajnom postupku.

45. Prema navedenom, Ustavni sud zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja došlo do dvostrukosti postupka, s obzirom da je rješenje iz prekršajnog postupka steklo svojstvo res judicata prije nego što je krivični postupak pokrenut za isto djelo okončan. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da se krivični postupak vođen protiv apelanta ne može svrstati pod izuzetke propisane stavom 2. člana 4. Protokola broj 7.

46. Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi

47. S obzirom na zaključke u pogledu povrede prava garantovanog članom 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana 4. stav 1. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kada priroda djela ulazi u okvir „krivičnog postupka“ u smislu navedenog člana, te kada je takvo djelo predmet prekršajnog i krivičnog postupka protiv istog lica i ako proizlazi iz istih činjenica ili činjenica koje su bitno iste, pa odluka donijeta u jednom postupku koja je stekla svojstvo res judicata i kojom je utvrđena odgovornost i izrečena kazna, nije bila prepreka da protiv istog tog lica i u drugom postupku, koji nije okončan, također bude donesena odluka.

49. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

50. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-133/09 (N. S.) | Sudska praksa | Aktio