Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5802/10 (Ahmed Mohamed Elfarahti Othman)

Odluka donesena 30. 03. 2012.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Miješanje u porodični život
  • Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Protjerivanje stranaca
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Constance Grewe, Margarita Caca-Nikolovska

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5802/10

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 03. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 5802/10, rješavajući apelaciju Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 4. tačka 9, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Constance Grewe, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija Margarita Caca-Nikolovska, sutkinja Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 30. marta 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana podnesena protiv:

- Presuda Suda Bosne i Hercegovine br.: S1 3 U 005827 11 U od 11. maja 2011. godine, S1 3 U 005588 11 U od 12. aprila 2011.

godine, S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine, S1 3 U 004565 od 17. februara 2011. godine, S1 3 U 003931 11 U od 5. januara 2011.

godine, S1 3 U 003634 10 U od 1. decembra 2010. godine;

- Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine br.: UP- 2-06-07-2-62/11 od 9. maja 2011. godine, UP-2-06-07-2-46/11 od 6.

aprila 2011. godine, UP-2-06-07-2-32/11 od 7. marta 2011. godine, UP-2-06-07-2-223/10 od 30. decembra 2010. godine, UP-2-06-07-2- 208/10 od 29. novembra 2010. godine;

- Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima br.: UP-1/18.5.1.-07.3-69-9/10 od 5. maja 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-69-8/10 od 4. aprila 2011. godine, UP-1/18.5.1-07.3-69-7/10 od 4. marta 2011. godine, UP-I/18.5.1-07- 3.-69-6/10 od 10. februara 2011. godine, UP-1/19.5-07.3-69-4/10 od 28. decembra 2010. godine, UP-1/19.5-07.3-69-3/10 od 26. novembra 2010. godine;

u odnosu na pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana podnesena protiv:

- Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine i broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine;

- Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP- 2-06-07-2-76/11 od 20. juna 2011. godine i broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine;

- Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.6.1.-07.3- 69-10/10 od 2. juna 2011. godine;

- Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine;

u odnosu na pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine, Rješenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine broj UP-2-06- 07-2-76/11 od 20. juna 2011. godine i Zaključka o dozvoli izvršenja Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine – Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.6.1.-07.3-69-10/10 od 2. juna 2011. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ahmed Mohamed Elfarahti Othman (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Egipta, kojeg zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 23. decembra 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), koja je registrovana pod brojem AP 5802/10, protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 003634 10 U od 1. decembra 2010. godine. Od apelanta je zatraženo 14. juna 2011. godine da dopuni apelaciju, što je on i učinio 20. juna 2011. godine.

2. Apelant je 24. januara 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je registrovana pod brojem AP 301/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 003931 11 U od 5. januara 2011. godine.

3. Apelant je 22. marta 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je registrovana pod brojem AP 1364/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine. Istog dana apelant je podnio apelaciju koja je registrovana pod brojem AP 1365/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 004565 od 17. februara 2011. godine.

4. Apelant je 6. aprila 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 1602/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 11. aprila 2011. godine, što je on i učinio 18. aprila 2011. godine.

5. Apelant je u predmetu broj AP 1602/11 2. juna 2011. godine faksom, u 12:45 sati podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio (apelantov) izgon“ iz Bosne i Hercegovine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom i Evropskim sudom za ljudska prava o njegovim apelacijama, odnosno aplikacijama. Istog dana, faksom, apelant je dopunio zahtjev za donošenje privremene mjere u 13:56 sati dostavljajući kopiju svog zahtjeva za pružanje međunarodne zaštite (azil) u Bosni i Hercegovini.

6. Apelant je 6. maja 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 2001/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 005588 11 U od 12. aprila 2011. godine.

7. Apelant je 1. juna 2011. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 2285/11 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 005827 11 U od 11. maja 2011. godine.

8. Apelant je 11. januara 2012. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registrovanu pod brojem AP 221/12 protiv Presude Suda BiH broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

9. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, u apelacijama registrovanim pod brojem AP 5802/10, AP 301/11, AP 1364/11, AP 1365/11, AP 1602/11, AP 2001/11, AP 2285/11 i AP 221/12 od Suda BiH, Ministarstva sigurnosti i Službe za poslove sa strancima zatraženo je u periodu od 15. aprila 2011. godine do 6. februara 2012. godine da dostave odgovore na apelaciju.

10. Sud BiH, Ministarstvo sigurnosti i Služba za poslove sa strancima odgovore na apelacije su dostavili u periodu od 4. maja 2011. godine do 8. marta 2012. godine. Sud BiH nije dostavio odgovor na apelaciju registrovanu pod brojem AP 2285/11.

11. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije Suda BiH, Ministarstva sigurnosti i Službe za poslove sa strancima dostavljeni su apelantu u periodu od 12. maja 2011. godine do 9. marta 2012. godine.

12. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP 1602/11 od 29. juna 2011. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.

13. S obzirom da se apelacije registrovane pod brojem AP 5802/10, AP 301/11, AP 1364/11, AP 1365/11, AP 1602/11, AP 2001/11, AP 2285/11 i AP 221/12 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji svih sedam predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 5802/10.

III. Činjenično stanje

14. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Produženje mjere nadzora

- Činjenice u predmetu broj AP 5802/10 i AP 301/11

15. Služba za poslove sa strancima je rješenjima broj UP-1/19.5-07.3-69-3/10 od 26. novembra 2010. godine i broj UP-1/19.5-07.3-69-4/10 od 28. decembra 2010. godine apelantu produžila mjeru nadzora u označenom vremenskom periodu s ciljem da mu spriječi slobodno i neograničeno kretanje, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH, ali i da osigura izvršenje rješenja o protjerivanju. Produženje nadzora imalo se izvršiti u Ustanovi za prihvat i smještaj stranaca Službe za poslove sa strancima (u daljnjem tekstu: Imigracioni centar).

16. Iz obrazloženja oba rješenja proizlazi da je Služba za poslove sa strancima na osnovu uvida u spis utvrdila da se nisu izmijenile okolnosti i razlozi zbog kojih je pravosnažnim rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-69-1/10 od 5. oktobra 2010. godine apelantu određena mjera nadzora. U prilog ovog zaključka ukazano je na Informaciju Obavještajno-sigurnosne agencije (u daljnjem tekstu: OSA) od 20. jula 2010. godine koja, u skladu s članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: ZKBS) vrši sigurnosne provjere za strance, s ciljem utvrđivanja sigurnosti, a iz koje proizlazi da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost u BiH. Dalje, ukazano je da je apelantu rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine otkazano pravo na privremeni boravak u BiH i izrečena mjera protjerivanja sa zabranom ulaska u BiH u periodu od pet godina od momenta napuštanja BiH, te da je ovo rješenje potvrđeno rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine. Služba za poslove sa strancima je, ukazujući na član 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka b) ZKBS-a, te član 102. st. 2. i 4. istog zakona, zaključila da se u apelantovom slučaju razlozi zbog kojih je mjera stavljanja pod nadzor određena nisu bitno promijenili, te da se blažom mjerom, imajući u vidu procjenu OSA-a, prema članu 102. stav 7. ZKBS-a, ne može postići svrha nadzora. Najzad, zaključeno je da donošenjem rješenja o produženju mjere nadzora apelantu nisu povrijeđena prava iz člana II/3. tač. d), e), f), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). S tim u vezi je ukazano da je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa, pa da donošenje rješenja o produženju nadzora u zakonom predviđenoj proceduri, a primjenom zakonom propisanih ovlaštenja nadležnog organa, ne može predstavljati povredu navedenih prava.

17. Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-208/10 od 29. novembra 2010. godine i Rješenjem broj UP-2-06-07-2-223/10 od 30. decembra 2010. godine odbilo kao neosnovane apelantove žalbe na navedena prvostepena rješenja.

18. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je na temelju uvida u spis ocijenjeno da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, pravilno utvrdio da postoje uvjeti za produženje nadzora apelantu, te donio na zakonu zasnovanu odluku. Zatim, ukazano je i da Informacija OSA-e ne može biti detaljno sadržana u obrazloženju osporenih rješenja s obzirom na ograničenja koja su ustanovljena Zakonom o zaštiti tajnih podataka, koji propisuje uvjete pristupa, korištenja, čuvanja i zaštite od neovlaštenog otkrivanja, uništavanja i zloupotrebe tajnih podataka. Također, uvidom u povjerljivi dio spisa, u koji je uložena Informacija OSA-e od 20. jula 2010. godine, utvrđeno je kao nesporno da je prvostepeni organ pravilno postupio kada je žalitelju produžio mjeru nadzora. Zatim, ukazano je i da je mjera nadzora produžavana u skladu s postupkom koji je propisan zakonom, da su ispunjeni uvjeti utvrđeni članom 99. st. 1. i 2. ZKBS-a, te da je to što je apelant lišen slobode u skladu i s članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije.

19. Sud BiH je presudama broj S1 3 U 003634 10 U od 1. decembra 2010. godine i broj S1 3 U 003931 11 U od 5. januara 2011. godine odbio kao neosnovane apelantove tužbe kojima je pokrenuo upravne sporove protiv rješenja Ministarstva sigurnosti. U obrazloženju presude je, pored ostalog, istaknuto da je u postupku razmatrano postojanje eventualno novih ili izmijenjenih okolnosti koje bi bile od uticaja na određenu mjeru stavljanja pod nadzor, odnosno prestanka osnova za njeno određivanje. Naime, na temelju uvida u spis, obrazloženja osporenih rješenja kao i iskaza apelanta datog pred sudom, utvrđeno je da se nisu izmijenile okolnosti zbog kojih je apelantu izrečena navedena mjera, tj. da se radi o osobi kojoj je otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja s teritorije BiH zbog toga što je utvrđeno da zbog svojih kontakata i aktivnosti predstavlja prijetnju javnom poretku i bezbjednosti BiH. Dalje, ukazano je da zakonitost akta kojim je apelantu otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja u postupku ocijene u upravnom sporu, također pred Sudom BiH (u toku je upravni spor u odnosu na navedeno), pa bi svako odlučivanje o prestanku uvjeta za određivanje mjere nadzora bilo preuranjeno do donošenja odluke u ovom sporu. U prilog ovakvog zaključka istaknuto je da je članom 99. stav 1. tačka a) ZKBS regulisano da se stranac može staviti pod nazor radi izvršenja rješenja o protjerivanju u slučaju kada mu je otkazan boravak ili pod uvjetom iz stava 2. tačka b) istog člana, odnosno kada postoje osnovi sumnje da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak ili javni red i mir, bezbjednost ili međunarodne odnose BiH, u kojem slučaju je određivanje nadzora obligatorno. S obzirom da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti za određivanje nadzora po dva osnova, od kojih je jedan i obligatoran, te imajući u vidu da akt kojim je otkazan boravak i izrečena mjera protjerivanja nije stekao pravosnažnost, kao i da postoje osnovi sumnje zbog kojih je prvobitno i određen nadzor, zaključeno je da se nisu promijenile okolnosti zbog kojih je apelant stavljen pod nadzor, odnosno da ne postoje razlozi za izmjenu odluke o stavljanju pod nadzor. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi o povredi člana 5. Evropske konvencije, te s tim u vezi istaknuto da je u konkretnom slučaju postupak stavljanja pod nadzor u cijelosti proveden na zakonom propisani način, u skladu sa ZKBS, da je ispoštovana propisana procedura i prilikom određivanja i prilikom produženja nadzora, a zbog čega mjera nadzora i njeno produženje u apelantovom slučaju nisu posljedica proizvoljnog postupanja nadležnih organa. Pri tome, ukazano je i da je članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije regulisano lišavanje slobode lica u cilju sprečavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili lica protiv kojeg je pokrenut postupak deportacije ili ekstradicije.

Određivanje i produženje mjere nadzora

- Činjenice u predmetu broj AP 1365/11 i AP 1364/11

20. Služba za poslove sa strancima je Rješenjem o stavljanju pod nadzor broj UP-I/18.5.1-07-3.- 69-6/10 od 10. februara 2011. godine odredila da se apelant stavi pod nadzor s ciljem da se spriječi njegovo slobodno i neograničeno kretanje, jer je utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH, i da se osigura izvršenje rješenja o protjerivanju. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Presudom Suda BiH broj SI 3 U 004179 11 U od 9. februara 2011. godine uvažena apelantova tužba, ukinuto prvostepeno i drugostepeno rješenje kojim je apelantu mjera nadzora bila produžena za period od 6. februara 2011. godine do 8. marta 2011. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje.

21. Ovako određena mjera nadzora apelantu je produžena Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/18.5.1-07.3-69-7/10 od 4. marta 2011. godine.

22. Iz obrazloženja ovih rješenja proizlazi da je u dva navrata pribavljana Informacija OSA-e koja je ocijenila da apelant i dalje predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost. Zatim, ukazano je da, s obzirom da je Sud BiH ukinuo rješenje o produženju nadzora i predmet vratio na ponovno odlučivanje ovoj Službi, apelantu nije bilo moguće produžiti mjeru nadzora već je ona ponovno određena. Odluku o određivanju, odnosno produženju mjere nadzora, Služba je zasnovala na članu 99. stav 2. tačka b) i stavu 1. tačka a) ZKBS-a, jer je apelantu uskraćeno pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja, te zbog toga što predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Zatim, ukazano je na niz aktivnosti koje su preduzete i koje se preduzimaju u svrhu izvršenja rješenja o protjerivanju, te s tim u vezi istaknuto da se nisu stekli formalni uvjeti za izvršenje ove mjere. Zaključeno je i da ne postoje uvjeti da se mjera nadzora zamijeni blažom mjerom u smislu člana 107. ZKBS-a. Najzad, zaključeno je da apelantu nisu povrijeđene garancije iz člana II/3. tač. d), e), f), j) i m) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 5, 6, 8. i 13. Evropske konvencije zbog toga što je pitanje kretanja stranaca javni domen države i njenih organa, pa se određivanjem mjere nadzora u zakonom predviđenoj proceduri, primjenom zakonom propisanih ovlaštenja nadležnih organa, ne može smatrati povredom navedenih prava.

23. Protiv prvostepenog rješenja o određivanju mjere nadzora apelant je izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti, koje o njoj nije odlučilo u roku propisanom članom 101. stav 3. ZKBS, pa je apelant tužbom pokrenuo upravni spor pred Sudom BiH.

24. Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-32/11 od 7. marta 2011. godine apelantovu žalbu protiv prvostepenog rješenja o produženju nadzora odbilo kao neosnovanu. U obrazloženju ovog rješenja je istaknuto da je na temelju uvida u spis ocijenjeno da je prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, pravilno utvrdio da postoje uvjeti za produženje nadzora apelantu, te donio na zakonu zasnovanu odluku. Neosnovanim su ocijenjeni apelantovi navodi da prvostepeno rješenje ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama jer se kao razlozi za apelantovo stavljanje pod nadzor navodi Informacija OSA-e, odnosno da ti razlozi nisu navedeni. S tim u vezi istaknuto je da je prvostepeni organ pribavio informaciju OSA-e 2. marta 2011. godine koja je označena stepenom tajnosti i koja je uložena u dio spisa koji je također označen stepenom tajnosti, a iz koje se vidi da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH. Zatim je ukazano na ovlaštenje iz člana 7. ZKBS prema kojem je OSA-a ovlaštena da vrši sigurnosne provjere za strance s ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH. S obzirom na isključivu zakonsku nadležnost OSA-e o ovom pitanju, prvostepeni i drugostepeni organ se ne mogu upuštati u njenu ocjenu jer za to nisu nadležni. Također, s obzirom da se radi o informacijama koje su označene kao tajni podaci, postupanje s njima je propisano Zakonom o zaštiti tajnih podataka, pa bi njihovo otkrivanje u ovakvoj vrsti postupka bilo kažnjivo po navedenom zakonu.

25. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 004565 11 U od 17. februara 2011. godine odbio kao neosnovanu apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv prvostepenog rješenja o određivanju mjere nadzora, a Presudom broj S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine apelantovu tužbu u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti kojim je odbijena apelantova žalba na rješenje o produženju nadzora. Iz obrazloženja obje presude proizlazi da je ocijenjeno da je apelantu mjera nadzora određena, odnosno produžena, u skladu s članom 99. stav 1. tačka a) ZKBS, kako bi se osiguralo njegovo protjerivanje, a što je saglasno i s članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, te da se trajanje mjere nadzora ne može pripisati državi jer je preduzela i preduzima sve potrebne radnje kako bi apelanta udaljila iz BiH, odnosno da su ispoštovane garancije u pogledu promptnosti u smislu člana 5. Evropske konvencije. Zatim, ukazano je da je apelantu mjera nadzora određena, odnosno produžavana, na temelju člana 99. stav 2. tačka b) ZKBS jer predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. U vezi s tim ukazano je da iz obavijesti Tužilaštva BiH od 28. februara 2011. godine proizlazi da je obustavljena istraga protiv apelanta zbog sumnje da je počinio krivično djelo terorizma iz člana 201. Krivičnog zakona BiH, a u vezi s krivičnim djelom pripremanja krivičnog djela iz člana 248. tog zakona, te na informaciju OSA-e sačinjenu na temelju člana 7. ZKBS, iz koje proizlazi da je apelant koristio razne identitete za vrijeme boravka u BiH, da je bio povezan s osobama koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti, a što upućuje na osnovanost zaključka organa u postupku da apelant predstavlja potencijalnu opasnost po sigurnost BiH. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi o povredi garancija iz člana 8. Evropske konvencije, te s tim u vezi istaknuto da se u postupku produženja nadzora utvrđuje postojanje zakonskih razloga i uvjeta za određivanje ove mjere, odnosno da se ne raspravlja o pravu na porodični život, već da to može biti predmet odlučivanja u postupku u kojem se odlučuje o odobrenju odnosno otkazivanju boravka ili u postupku protjerivanja, te na stanovište Ustavnog suda u Odluci o dopustivosti broj AP 2609/09.

Izuzetno produženje mjere nadzora

- Činjenice u predmetu broj AP 2001/11 i AP 2285/11

26. Služba za strance je rješenjima o izuzetnom produženju nadzora broj UP-1/18.5.1-07.3-69- 8/10 od 4. aprila 2011. godine i broj UP-1/18.5.1.-07.3-69-9/10 od 5. maja 2011. godine apelantu produžila nadzor s ciljem da spriječi njegovo slobodno i neograničeno kretanje, jer je utvrđeno da on predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH, i radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju.

27. U obrazloženju rješenja je ukazano da je u postupku utvrđeno da je apelant lice kojem je konačnim rješenjem nadležnog organa oduzeto pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja, te da je Sud BiH Presudom broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine apelantovu tužbu protiv ovog rješenja odbio kao neosnovanu, čime je ovaj postupak okončan. Zatim, ukazano je da prema informacijama pribavljenim od OSA-e od 20. jula 2010. godine, 10. februara 2011. godine, 2. marta 2011. godine i 31. marta 2011. godine apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti BiH. Također, iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Služba u periodu od 26. novembra 2010. godine pa do 4. aprila 2011. godine službenim kanalima (Ambasade Egipta u Sarajevu, Interpola Sarajevo i Kairo, Tužilaštva BiH) preduzimala i preduzima radnje s ciljem da se apelant što kraće zadrži u Imigracionom centru, te konačno steknu zakonski uvjeti da se apelanta udalji iz BiH, ali da Ambasada Egipta još uvijek nije udovoljila zahtjevu za izdavanje viza službenicama osiguranja i pratnje ove Službe. Na temelju navedenog zaključeno je da i dalje postoje razlozi za nadzor u smislu člana 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka b) ZKBS, te imajući u vidu član 102. stav 6. ZKBS, koji izuzetno dozvoljava produženje nadzora duže od 180 dana kada je udaljenje stranca onemogućeno iz drugih razloga (nemogućnost pribavljanja viza za službenike obezbjeđenja i pratnje), apelantu je nadzor produžen za navedeni period. Zatim, ukazano je da je u skladu s članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, da lice može biti lišeno slobode s ciljem da se spriječi ilegalan ulazak u zemlju ili kada je u toku postupak deportacije i ekstradicije.

28. Ministarstvo sigurnosti je rješenjima broj UP-2-06-07-2-46/11 od 6. aprila 2011. godine i broj UP-2-06-07-2-62/11 od 9. maja 2011. godine apelantove žalbe protiv prvostepenih rješenja odbilo kao neosnovane. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je po ocijeni ovog Ministarstva prvostepeni organ pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio materijalno pravo, te pravilno utvrdio da postoje uvjeti za izuzetno produženje nadzora apelantu. U pogledu apelantovih navoda da u osporenim rješenjima nedostaju razlozi i obrazloženja zbog čega apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost ponovljeni su identični stavovi koji su u ovoj Odluci navedeni u dijelu u kojem je prezentovano Rješenje Ministarstva broj UP-2-06-07-2-32/11 od 7. marta 2011. godine. Apelantovi navodi da osporena rješenja predstavljaju zloupotrebu vlasti i protivpravno lišavanje slobode ocijenjeni su kao neosnovni, te je ukazano da je pravosnažnim rješenjima nadležnog organa apelantu otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja, da on u ostavljenom roku nije dobrovoljno postupio po ovom rješenju, te na informaciju OSA-e, iz čega proizlazi da je apelant stavljen pod nadzor na temelju člana 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka

b) ZKBS. Kao neosnovani su ocijenjeni i žalbeni navodi o povredi člana 5. Evropske konvencije, te s tim u vezi ukazano na stav 1. tačka f, navedene odredbe kao i da su ZKBS detaljno propisani boravak stranca u zemlji, njegovo udaljenje, stavljanje pod nadzor i produženje nadzora, ograni vlasti nadležni za njegovu primjenu, organizacija ustanova za prihvat stranaca. U okolnostima konkretnog slučaja zaključeno je da je apelantovo stavljanje pod nadzor, produženje nadzora, te izuzetno produženje nadzora provedeno u skladu s postupkom propisanim ZKBS, odnosno da se ne radi o samovoljnom postupanju nadležnih organa.

29. Sud BiH je presudama broj S1 3 U 005588 11 U od 12. aprila 2011. godine i broj S1 3 U 005827 11 U od 11. maja 2011. godine odbio kao neosnovane apelantove tužbe u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti. U obrazloženju presuda je najprije istaknuto da se u postupku produženja nadzora razmatra da li su postojale nove ili izmijenjene okolnosti koje bi bile od uticaja na određenu mjeru stavljanja pod nadzor, odnosno za njen prestanak, a kod izuzetnog produženja nadzora i postojanje izuzetnih okolnosti zbog kojih bi se nadzor mogao produžiti. Zatim, ukazano je da u konkretnom slučaju postoje dva osnova po kojim je apelantu određen nadzor smještajem u Imigracioni centar, a shodno članu 99. stav 1. tačka a) i stav 2. tačka b) ZKBS: da bi se obezbijedilo izvršenje rješenja o protjerivanju jer je apelantu otkazan privremeni boravak, te zbog činjenice da apelant predstavlja opasnost za bezbjednost BiH, u kojem slučaju je određivanje nadzora obligatorno. S obzirom da je akt kojim je apelantu otkazan boravak i izrečena mjera protjerivanja postao pravosnažan, odnosno da je apelantova tužba u upravnom sporu protiv ovog akta odbijena Presudom Suda BiH broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine, te da i dalje postoje osnovi sumnje zbog kojih je određen nadzor, zaključeno je da se nisu izmijenili razlozi zbog kojih je apelantu određena mjera stavljanja pod nadzor. Zatim, s obzirom da su u osporenim rješenjima iscrpno pobrojane radnje koje su nadležni organi preduzeli s ciljem da se apelant što kraće zadrži u Imigracionom centru i izvrši rješenje o protjerivanju, odnosno da su neke od ovih radnji bez svoje krivice u više navrata i ponavljali, zaključeno je da se radi o opravdanim razlozima zbog kojih apelant nije bio udaljen iz zemlje u roku od 180 dana, što predstavlja valjan osnov za izuzetno produženje nadzora u smislu člana 102. stav 6. ZKBS. Kao neosnovani su ocijenjeni apelantovi navodi o povredi garancija koje su ustanovljene članom 5. Evropske konvencije, te s tim u vezi ukazano da je u konkretnom slučaju postupak stavljanja pod nadzor u cijelosti proveden u skladu sa ZKBS, te ukazano da prava stranaca mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti, radi očuvanja javnog poretka, sprečavanja kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili zaštite prava drugih lica.

Oduzimanje prava na privremeni boravak, izricanje mjere protjerivanja i protjerivanje

- Činjenice u predmetu AP 1602/11 i AP 221/12

30. Služba za poslove sa strancima je Rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine apelantu otkazala pravo na privremeni boravak, koje mu je bilo odobreno Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.1-07.2-2874/09 od 18. decembra 2009. godine. Uz otkaz privremenog boravka apelantu je izrečena mjera protjerivanja i mjera zabrane ulaska i boravka na teritoriji BiH na period od pet godina, računajući od momenta napuštanja BiH, zbog toga što je utvrđeno da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Najzad, apelant je obavezan da teritoriju BiH napusti u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je uvidom u Informaciju OSA-e, koja je, u skladu s članom 7. ZKBS nadležna da vrši sigurnosne provjere za strance s ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH, utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Na temelju navedenog je zaključeno da postoje opravdani razlozi da se postupi u skladu s članom 68. stav 1. tačka m) i stav 5. navedenog člana ZKBS, kojim je regulisano da će se strancu otkazati boravak u slučaju kad se utvrdi da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, odnosno da mu se uz otkaz boravka izrekne i mjera protjerivanja. S obzirom da apelant prema procjeni OSA-e predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, a što, shodno članu 68. stav 2. ZKBS predstavlja osnov za utvrđivanje razloga za otkaz boravka propisanog stavom 1. tog člana, to je u skladu s ovlaštenjem utvrđenim članom 3. stav 2. Zakona o Službi za poslove sa strancima, te na temelju čl. 68. i 70. ZKBS odlučeno kao u dispozitivu. Najzad, ukazano je da činjenica da je apelant u braku sa državljankom BiH nije mogla biti od uticaja na drugačije rješenje, te da se izrečenim mjerama ne vrijeđa apelantovo pravo na porodični život u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

31. Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdilo rješenje Službe za poslove sa strancima. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni organ pravilno primijenio član 68. stav 1. tačka m) i stav 5. tog člana ZKBS jer je u postupku utvrđeno da žalitelj predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH. U vezi s apelantovim žalbenim navodima da nije saslušan u prvostepenom postupku ukazano je da se u spisu nalazi zapisnik o usmenoj izjavi stranke od 5. oktobra 2010. godine, kao i na stanovište Ustavnog suda (Odluka broj AP 244/05) da pravo stranca da se nastani u određenoj zemlji spada u domen javnog prava, pa kada bude uskraćeno iz zakonom propisanih razloga, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao građansko pravo ili obaveza. U vezi sa žalbenim navodom da u obrazloženju osporenog rješenja nije predočen sadržaj Informacije OSA-e na kojem je ono zasnovano, ukazano je da ovakvo ograničenje proizlazi iz čl. 8, 10. i 70. Zakona o zaštiti tajnih podataka, pa bi navođenje sadržaja bilo u suprotnosti s odredbama citiranog zakona kao i člana 72. stav 4. Zakona o upravnom postupku. U vezi s apelantovim navodima da će mu, u slučaju udaljenja iz BiH, biti povrijeđeno pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, na temelju uvida u Informaciju OSA-e, utvrđeno je da apelant predstavlja lice iz člana 68. stav 1. tačka

m) ZKBS, pa da miješanje javne vlasti u vršenje prava na porodični život predstavlja nužnu mjeru neophodnu u demokratskom društvu zbog zaštite nacionalne sigurnosti, odnosno da su upotrijebljena sredstva i željeni cilj u proporcionalnom odnosu, zbog čega je i osporeno prvostepeno rješenje opravdano u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

32. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine apelantovu tužbu, kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva sigurnosti, odbio kao neosnovanu. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove navode da u osporenom rješenju činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno, te s tim u vezi ukazao da je zakonska obaveza i prvostepenog i drugostepenog organa da postupe u skladu s Informacijom OSA-e, kao i da nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica koje je utvrdila OSA. Kao neosnovane su ocijenjene i apelantove tvrdnje da u rješenju nisu date odlučne činjenice iz kojih proizlazi da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. S tim u vezi je ukazano na dio spisa koji nosi oznaku „povjerljivo“, kao i da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja obavezuje državne organe za provođenje zakona da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak, kao i da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, a u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti. U skladu s tim, sigurnosne provjere za strance s ciljem da se utvrdi sigurnost BiH, provodi OSA-a na temelju zakonskog ovlaštenja. Kao neosnovan je ocijenjen i apelantov navod da su mu povrijeđena prava iz člana 8. Evropske konvencije, te istaknuto da je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa, zbog čega se otkaz privremenog boravka strancu u zakonom propisanoj proceduru, kao u konkretnom slučaju, ne može smatrati povredom navedenog prava. Pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP 201/10 od 14. marta 2010. godine, Sud BiH je zaključio da prava stranaca na slobodu kretanja i boravka mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu kada je to, pored ostalog, u interesu države ili javne sigurnosti. Shodno navedenom zaključeno je da je neosnovana i apelantova tvrdnja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri tome, Sud BiH je istakao da nema opravdanja da se apelantova supruga i djeca, koji su državljani BiH, na bilo koji način primoravaju na odlazak iz svoje zemlje, odnosno da ovo može biti stvar njihovog izbora, ali da ovo nisu razlozi koji bi opravdali apelantovo pozivanje na povredu člana 8. Evropske konvencije. Najzad, Sud BiH je zaključio da apelantu nisu povrijeđene ni garancije iz člana 6. Evropske konvencije, da je apelantu bilo omogućeno da koristi pravne lijekove, žalbu i tužbu, propisane zakonom.

33. Služba za poslove sa strancima je Zaključkom o dozvoli izvršenja broj UP-1/18.6.1.-07.3-69- 10/10 2. juna 2011. godine dozvolila izvršenje Rješenja o otkazu prava na privremeni boravak i izrečenoj mjeri protjerivanja broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine, kojim je dozvoljeno izvršenje prinudnim putem navedenog rješenja koje je postalo izvršno sa 20. oktobrom 2010. godine. Zatim, određeno je da će se izvršenje obaviti 2. juna 2011. godine preko Međunarodnog graničnog prelaza „Aerodrom Sarajevo“ u 14:20 sati, na relaciji-letu Sarajevo- Istambul-Kairo aviokompanije Turkish Airlines, kao i da žalba ne odgađa započeto izvršenje. U obrazloženju zaključka je istaknuto da je apelantu navedeno rješenje uručeno 5. oktobra 2010. godine, da je apelantova žalba na ovo rješenje odbijena kao neosnovana Rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine, odnosno da je Presudom Suda BiH broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine odbijena kao neosnovana apelantova tužba u upravnom sporu. S obzirom da je apelantu Rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine otkazan privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja, te naloženo da napusti BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja, a on po tome nije dobrovoljno postupio u ostavljenom roku, to je primjenom člana 93. ZKBS odlučeno kao u dispozitivu.

34. Ministarstvo sigurnosti je Rješenjem broj UP-2-06-07-2-76/11 od 20. juna 2011. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu na zaključak Službe za poslove sa strancima od 2. juna 2011. godine. U obrazloženju rješenja je, pored ostalog, istaknuto da je osporeni zaključak donijet na temelju člana 93. ZKBS kojim je propisano da se stranac može prisilno udaljiti iz BiH, te da je u skladu s članom 268. stav 1. Zakona o upravnom postupku propisano da se može izjaviti žalba koja se odnosi samo na izvršenje, odnosno da se u skladu s članom 18. stav 3. Pravilnika o nadzoru i udaljenju stranaca iz BiH žalbom protiv zaključka može pobijati samo postupak i procedura prisilnog udaljenja, a ne i pravilnost akta koji se izvršava. S obzirom na navedeno zaključeno je da su neosnovane apelantove tvrdnje da je povrijeđen član 13. Evropske konvencije jer mu je osporeni zaključak uručen 2. juna 2011. godine u 13:11 sati, a izvršen je istog dana u 14:20 sati, čime mu je oduzeto pravo na efektivni pravni lijek jer za jedan sat i devet minuta nije mogao izjaviti žalbu. S tim u vezi je ukazano da, shodno članu 93. stav 5. ZKBS, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da izjavi žalbu, ali da u skladu sa stavom 6. citiranog člana žalba ne odlaže izvršenje zaključka o dozvoli izvršenja.

35. Sud BiH je Presudom broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine apelantovu tužbu, kojom je pokrenuo upravni spor protiv rješenja Ministarstva sigurnosti, odbio kao neosnovanu. Sud BiH je zaključio da je drugostepeni organ pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo. Zatim, ukazano je da je zaključak procesna odluka kojom se konstatuje da je određena upravna odluka podobna za izvršenje, utvrđuje način, vrijeme i mjesto izvršenja, te da, kao takva, može biti preispitivana u žalbenom postupku samo u odnosu na navedene činjenice. Dalje, ukazano je da zakon ne predviđa suspenzivno dejstvo ove žalbe, kao ni rok koji mora proteći od uručenja zaključka do njegovog stvarnog izvršenja, što je i logično s obzirom na svrhu njegovog donošenja. Zato su apelantovi prigovori da je između uručenja zaključka o dozvoli izvršenja i njegovog izvršenja proteklo samo jedan sat i devet minuta, zbog čega mu je povrijeđeno i pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ocijenjeni kao neosnovani.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

36. Apelant smatra da su mu presudama kojim su odbijene njegove tužbe u upravnom sporu protiv rješenja o određivanju, produženju i izvanrednom produživanju nadzora povrijeđena sljedeća prava: pravo na život iz člana II/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

37. Apelant najprije ističe da osporena odluka ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama s obzirom da je kao razlog za određivanje odnosno produženje nadzora navedena neprovjerena Informacija OSA-e prema kojoj on predstavlja prijetnju po javni poredak, mir i sigurnost u BiH. Zatim, apelant ističe da će, u slučaju izvršenja rješenja o protjerivanju, biti povrijeđeno ne samo njegovo pravo na porodični život već i pravo članova njegove porodice, koji imaju državljanstvo BiH. Apelant smatra da njegovo protjerivanje iz BiH u stvari znači i njihovo protjerivanje, kako bi mogli ostvariti pravo na potpunu porodicu i pravo da žive u potpunoj porodici. S tim u vezi apelant ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP 1222/07 prema kojoj je „tužena strana dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost“. Dalje, apelant smatra da su osporene odluke kojim mu je određen i u više navrata produžavan nadzor rezultat zloupotrebe vlasti i da predstavljaju protivpravno lišavanje slobode. S tim u vezi ističe da Ministarstvo sigurnosti nije sudska vlast, a da u skladu s članom 5. stav 3. Evropske konvencije „svako uhićen ili pritvoren mora se u najkraćem roku izvesti pred sudiju ili drugo zakonom određeno tijelo sudske vlasti“, kao i da se protiv njega ne vodi nikakav prekršajni ili krivični postupak, te najzad da samo krivični postupak pruža dovoljno garancija za preispitivanje odluke o hapšenju i lišavanju slobode, odnosno da Zakon o upravnim sporovima u tom smislu ne pruža takve garancije. S tim u vezi apelant je ukazao na praksu Evropskog suda, kao i na dio Izvještaja Amnesty International iz 2010. godine za Alžir iz kojeg proizlazi da vlasti ove države ne poštuju prava osoba osumnjičenih za terorizam na pošteno i fer suđenje, kao i da su ove osobe izložene mučenju i zlostavljanju, odnosno da država ne preduzima ništa da bi ovakve pritužbe istražila. Također, ukazano je i na dio Izvještaja Amnesty International iz 2010. godine za BiH u kojem je konstatovano da se u BiH krše prava osoba koje su se ovdje nastanile u toku ili poslije rata i koje su dobile bh. državljanstvo. U ovom dijelu je ukazano i na sedam osoba kojim je Komisija za reviziju odluka o naturalizaciji oduzela državljanstvo, nakon čega su smješteni u Imigracioni centar na osnovu neobjašnjenog razloga nacionalne sigurnosti gdje čekaju deportaciju u zemlju porijekla u kojoj mogu biti izloženi riziku mučenja ili smrtne kazne.

38. Apelant smatra da su mu osporenom presudom, kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja kojim mu je otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera udaljenja iz BiH, povrijeđena sljedeća prava: pravo na da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Razlozi i obrazloženja o povredi navedenih prava identični su razlozima i obrazloženjima u apelacijama kojim apelant osporava rješenja o određivanju odnosno produženju nadzora.

39. Apelant smatra da mu je osporenom presudom Suda BiH, kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti, kojim je odbijena njegova žalba na zaključak o dozvoli izvršenja, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Apelant smatra da mu je pravo na efektivni pravni lijek povrijeđeno jer mu je zaključak o dozvoli izvršenja uručen 2. juna 2011. godine u 13:11 sati, te i izvršen istog dana u 14:20 sati tako da je deportovan iz BiH, što znači da je imao samo jedan sat i devet minuta da izjavi žalbu, a na temelju čega zaključuje da je faktički lišen mogućnosti da izjavi bilo kakav pravni lijek. Na temelju navedenog apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje, jer ono obuhvata i pravo na izjavljivanje djelotvornog pravnog lijeka.

b) Odgovor na apelaciju

40. Sud BiH je u odgovorima na apelacije istakao da je pri ocjeni zakonitosti akta kojim je apelantu određivan odnosno produžavan nadzor utvrdio da je činjenično stanje pravilno utvrđeno i da je pravilno primijenjeno materijalno pravo, odnosno da su se u konkretnom slučaju stekli uvjeti iz člana 99. stav 2. tačka b) ZKBS za određivanje odnosno produženje nadzora. Ista konstatacija ponovljena je i u odnosu na osporene odluke kojim je apelantu oduzeto pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja u pogledu ispunjenosti uvjeta iz člana 68. ZKBS. Zatim, istaknuto je da osporenim rješenjem nije povrijeđen član 5. Evropske konvencije, te s tim u vezi ukazano na stav 1. tačku f. navedenog člana, kao i da mjera određivanja i produženja nadzora nije rezultat proizvoljnog postupanja nadležnih organa, već postupka koji je proveden u skladu sa ZKBS. Apelantovi navodi o povredi člana 3. ocijenjeni su kao paušalni i nisu ničim pokrijepljeni. U vezi s apelantovim navodima o povredi člana 8. Evropske konvencije istaknuto je da pitanje kretanja i boravka stranaca ulazi u domen javnog prava, da država ima pravo da prema apelantu preduzima zakonom propisane mjere na način i u postupku propisanom ZKBS, Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, te da stavljanje apelanta pod nadzor ima prioritet u odnosu na privatni i porodični život, odnosno da eventualna povreda ovog prava može biti razmatrana u postupku izricanja mjere udaljavanja, ali ne i u postupku određivanja i produženja nadzora. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava garantovanih članom 8. Evropske konvencije u odnosu na zaključak o dozvoli izvršenja rješenja kojim je apelantu izrečena mjera protjerivanja ukazano je da se radi o postupku koji je proveden u skladu sa zakonom, da zaključak predstavlja samo procesnu odluku kojom se konstatuje da je upravna odluka podobna za izvršenje, da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da i u ovom postupku koristi pravna sredstva koja su dozvoljena zakonom, a zbog čega su neosnovani i navodi o povredi člana 13. Evropske konvencije. S tim u vezi je ukazano i da činjenica da su zakonom propisani rokovi za donošenje odluka i izjavljivanje žalbe kratki nije, sama po sebi, osnov za zaključak da je time apelantu uskraćeno pravo na djelotvoran pravni lijek. Najzad, Sud BiH je još istakao da su apelacije u konkretnom slučaju preuranjene jer apelant nije iskoristio sva raspoloživa pravna sredstva, te je ukazano na zahtjev za preispitivanje sudske odluke iz člana 49. Zakona o upravnim sporovima pred Sudom BiH.

41. Ministarstvo sigurnosti je u odgovorima na apelacije istaklo da su neosnovani navodi da u osporenim odlukama ne postoje razlozi o odlučnim činjenicama, te u vezi s tim ukazalo na član 7. ZKBS prema kojem OSA vrši sigurnosne provjere za strance, da informacije pribavljene na ovaj način nose oznaku stepena tajnosti, a kako je propisano Zakonom o zaštiti tajnih podataka kojim je uređen i način pristupa, korištenja, čuvanja i zaštite ovih podataka, kao i da ovo Ministarstvo nije ovlašteno da se upušta u njihovu ocjenu, odnosno da je otkrivanje ovakvih informacija suprotno i kažnjivo navedenim zakonom. U vezi s apelantovim navodima o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije ukazano je na stav 2. navedenog člana, shodno kojem uplitanje javne vlasti zbog zaštite nacionalnog interesa, kad je to nužno u demokratskom društvu, ne predstavlja miješanje u vršenju garantovanog prava, zbog čega stavljanje žalitelja pod nadzor, odnosno oduzimanje prava na privremeni boravak i udaljenje, imaju prioritet u odnosu na apelantovo pravo na porodični život. U pogledu navoda o povredi člana 5. Evropske konvencije istaknuto je da je apelantu određena mjera nadzora na temelju relevantnih odredbi ZKBS, na način i u postupku koji je propisan zakonom, te da apelantu nije bila uskraćena mogućnost i sudskog preispitivanja navedenih odluka. Najzad, u vezi s apelantovim tvrdnjama da mu je povrijeđeno pravo na efektivni pravni lijek jer je između uručenja zaključka o dozvoli izvršenja i izvršenja ovog zaključka imao na raspolaganju samo jedan sat i devet minuta za ulaganje žalbe ukazano je da apelantu nije bilo uskraćeno pravo na izjavljivanje žalbe na zaključak u smislu člana 93. stav 5. ZKBS, odnosno da u smislu stava 6. tog člana žalba ne odlaže izvršenje zaključka.

42. Služba za poslove sa strancima je u odgovoru na apelacije istakla da, u skladu s članom 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, zakonito lišavanje slobode lica s ciljem da se spriječi ilegalni ulazak u zemlju lica protiv kojeg je u toku postupak deportacije ili ekstradicije, te da osporene odluke u apelantovom slučaju nisu posljedica proizvoljnosti, već rezultat postupka provedenog u skladu sa ZKBS. Zatim, ukazano je da je i apelantu bilo omogućeno da preispituje zakonitost odluka o određivanju odnosno produženju mjere nadzora u periodu od sedam dana prije otpočinjanja perioda za koji se mjera nadzora produžavala. Također, ukazano je da su ispoštovane i garancije iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije jer su odluke prvostepenog i drugostepenog organa bile predmet preispitivanja pred sudom. Apelantovi navodi o povredi prava iz člana 3. Evropske konvencije ocijenjeni su kao paušalni i ničim pokrijepljeni i u odnosu na odluke kojim mu je određen odnosno produžavan nadzor, kao i u odnosu na postupak oduzimanja prava na privremeni boravak i udaljenje. U pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana 8. Evropske konvencije, kao i tvrdnji da osporenim odlukama nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama jer se pozivaju na neprovjerenu informaciju OSA-e da apelant predstavlja opasnost po nacionalnu sigurnost, izraženo je isto stanovište kao i u odgovoru Ministarstva sigurnosti o ovim navodima. Pri tome, ukazano je i na član 72. stav 4. ZKBS kojim je jasno definisano da se ne mogu razgledati spisi koji se vode kao povjerljivi ukoliko je to protivno javnom interesu i ako bi se time mogla osujetiti svrha postupka.

V. Relevantni propisi

43. Zakon o kretanju i boravku stranaca i azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 39/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

(Upravni spor) (1) Protiv konačnih upravnih akata donesenih prema ovom Zakonu može se pokrenuti upravni spor.

(2) Upravni spor pokreće se tužbom koja se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine, u skladu sa Zakonom o upravnim sporovima Bosne i Hercegovine ako ovim Zakonom nije drugačije propisano.

Član 7.

(Sloboda kretanja) (4) Sigurnosnu provjeru za stranca s ciljem utvrđivanja razloga sigurnosti BiH provodi Obavještajno-sigurnosna agencija Bosne i Hercegovine. Pravilnik o načinu provođenja sigurnosne provjere donosi generalni direktor Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine.

Član 68.

(Razlozi za otkaz boravka) (1) Pravo na boravak otkazuje se ako:

m) prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; (2) Osnov za utvrđivanje razloga za otkaz boravka propisanih stavom (1) ovog člana je postojanje međunarodne potjernice, pravosnažne sudske odluke, kao i podaci i informacije koje ima Služba ili obavještenja od strane nadležnih organa.

(5) Ako se strancu otkazuje bezvizni ili privremeni boravak iz razloga propisanih stavom (1) tač. a), b), c), d), e), g), h), l) ili m) ovog člana, može mu se uz otkaz boravka izreći i mjera protjerivanja iz BiH.

(6) Stranac kojem je otkazan boravak i izrečena mjera protjerivanja može se do napuštanja BiH staviti pod nadzor.

Član 87.

(Mjera protjerivanja) (1) Protjerivanje je mjera kojom se strancu nalaže izlazak iz BiH i zabranjuje ulazak i boravak u BiH u određenom vremenskom periodu koji ne može biti kraći od jedne ni duži od pet godina.

(9) Dok rješenje ne postane izvršno, stranac se može staviti pod nadzor ili mu se može ograničiti kretanje na određeno područje ili mjesto i naložiti da se u određenim vremenskim razmacima javlja organizacionoj jedinici Službe na čijem području boravi.

Član 88.

(Razlozi za izricanje mjere protjerivanja) (1) Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako:

c) mu je otkazan boravak, a u određenom roku nije dobrovoljno napustio BiH u skladu s ovim Zakonom;

h) prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH; Član 93.

(Zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o protjerivanju) (1) Stranac se može prisilno udaljiti iz BiH.

(3) Kad rješenje o protjerivanju postane izvršno, Služba donosi zaključak o dozvoli izvršenja bez odgađanja, a najkasnije u roku od sedam dana od dana kada su osigurani uvjeti za prisilno udaljenje stranca iz BiH.

(4) Zaključkom o dozvoli izvršenja utvrđuje se da je rješenje o protjerivanju postalo izvršno i određuje način, vrijeme i mjesto izvršenja.

(5) Protiv zaključka o dozvoli izvršenja žalba na izvršenje može se podnijeti Ministarstvu u roku od osam dana od dana dostavljanja zaključka.

(6) Žalba ne odgađa započeto izvršenje.

Član 99.

(Određivanje stavljanja pod nadzor) (1) Strancu se može odrediti stavljanje pod nadzor:

a) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja;

(2) Strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje:

b) da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH;

Član 100.

(Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) (3) Na osnovu rješenja Službe, stranac se može zadržati pod nadzorom toliko dugo koliko je potrebno za izvršenje svrhe nadzora, odnosno dok se razlozi koji su bili osnov za stavljanje stranca pod nadzor bitno ne izmijene, ali najduže 30 dana.

Član 101.

(Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) (1) Protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor žalba se može podnijeti Ministarstvu u roku od 24 sata od uručenja, odnosno dostavljanja rješenja.

(3) Ako Ministarstvo u roku od 24 sata od podnošenja žalbe ne ukine rješenje o stavljanju stranca pod nadzor ili po žalbi u tom roku uopće ne odluči, može se pokrenuti upravni spor tužbom pred Sudom Bosne i Hercegovine.

(4) Tužba se podnosi Sudu Bosne i Hercegovine u roku od 24 sata od proteka roka iz stava (3) ovog člana, a Sud Bosne i Hercegovine je dužan ove predmete smatrati hitnim, saslušati stranca i donijeti odluku po tužbi u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe.

Član 102.

(Izvršenje rješenja o stavljanju pod nadzor i produženje nadzora) (4) Po proteku roka od 30 dana iz člana 100. (Rješenje o stavljanju stranca pod nadzor) stav (3) ovog zakona, stranac se može zadržati pod nadzorom na osnovu rješenja o produženju nadzora koje donosi Služba. Nadzor se može produžavati svaki put najviše za 30 dana, ukoliko postoje uvjeti za određivanje stavljanja pod nadzor iz člana 99. (Određivanje stavljanja pod nadzor) ovog zakona, tako da ukupno trajanje nadzora stranca ne može trajati duže od 180 dana. Rješenje o produženju nadzora može se donijeti najkasnije sedam dana prije proteka roka prethodno određenog nadzora.

(5) Izuzetno, u slučaju da stranac onemogućava svoje udaljenje iz zemlje ili stranca nije iz drugih razloga moguće udaljiti iz zemlje u roku od 180 dana, ukupno trajanje nadzora može se produžiti i na period duži od 180 dana. Rješenje o izuzetnom produženju nadzora donosi Služba.

(6) Protiv rješenja o produženju nadzora nad strancem mogu se podnijeti pravni lijekovi iz člana 101. (Pravni lijekovi protiv rješenja o stavljanju pod nadzor) ovog zakona.

44. Zakon o zaštiti tajnih podataka („Službeni glasnik BiH“ br. 54/05 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4.

(Značenje izraza) Izrazi korišćeni u ovom zakonu imaju sljedeće značenje:

a) Tajni podatak je činjenica ili sredstvo koje se odnosi na javnu bezbjednost, odbranu spoljne poslove ili obavještajnu i bezbjednosnu djelatnost Bosne i Hercegovine, koji je potrebno, u skladu s odredbama Zakona, zaštiti od neovlašćenih lica i koji je ovlašćeno lice označilo oznakom tajnosti;

f) Pristup je postupak upoznavanja lica s tajnim podatkom ili mogućnost upoznavanja lica s tajnim podatkom na osnovu dozvole za pristup tajnim podacima.

Član 5.

(Pristup tajnim podacima) (1) Izuzetno od odredaba Zakona, pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, odnosno izdavanja dozvole za pristup tajnim podacima imaju sljedeća lica:

d) sudije Suda BiH i Ustavnog suda BiH;

(2) Lica iz stava (1) ovog člana imaju pristup tajnim podacima potrebnim za vršenje njihove dužnosti u skladu sa Zakonom i ne mogu zahtijevati pristup dokumentima koji se ne odnose na pitanja u njihovoj nadležnosti.

(3) Lica iz stava (1) ovog člana ne mogu zahtijevati pristup tajnim podacima koji se ne odnose na pitanja iz njihove nadležnosti kako su propisane Ustavom, zakonima i propisima.

(4) Lica iz stava (1) ovog člana početkom mandata, odnosno pri preuzimanju dužnosti svojeručno potpisuju izjavu o upoznavanju sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima koji uređuju sigurnost tajnih podataka i preuzimaju obaveze postupanja prema tajnim podacima u skladu sa Zakonom i drugim odgovarajućim propisima.

Član 10.

(Uvjeti za pristup tajnim podacima) Pristup tajnim podacima moguć je samo uz uvjete utvrđene Zakonom i drugim podzakonskim propisima izdatim na osnovu Zakona, odnosno međunarodnim ili regionalnim sporazumima koje je zaključila Bosna i Hercegovina.

Član 11.

(Čuvanje tajnosti podatka) Svi funkcioneri iz člana 5. odnosno člana 6. Zakona, kao i ostali funkcioneri i zaposlenici koji imaju zakonsko ovlaštenje za pristup tajnim podacima, imaju obavezu da kao tajnu čuvaju podatke sve do skidanja s njih oznake tajnosti bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka vršenja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu.

Član 14.

(Ovlašćena lica za određivanje tajnosti podataka stepena VRLO TAJNO) (1)Stepen VRLO TAJNO mogu odrediti samo sljedeća ovlašćena lica:

c) generalni direktor Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH (2) Lica iz stava (1) ovog člana mogu, također određivati i stepen tajnosti INTERNO,

POVJERLJIVO i TAJNO.

Član 17.

(Postupak određivanja tajnosti podatka) (1) Ovlašćeno lice određuje tajnost podatka u trenutku njegovog nastanka, odnosno na početku aktivnosti organa koji stvara tajni podatak.

(2) Dužnost ovlašćenog lica pri određivanju stepena tajnosti je da donese ocjenu o mogućoj štetnosti za bezbjednsot Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajuće institucije i organa ako bi taj podatak bio dostupan neovlašćenom licu.

Član 22.

(Ukidanje tajnosti podatka) (1) Ovlašteno lice dužno je da ukine tajnost podatka kada se za to steknu uvjeti određeni Zakonom.

(2) Obrazloženje odluke o ukidanju tajnsoti podatka mora biti u pismenoj formi, a to ukidanje tajnsoti može da zatraži lice kojem je odbijen zahtjev za dobijanje tog podatka, o čemu odlučuje ovlašteno lice.

Član 25.

(Prestanak tajnosti podatka) (1) Tajnost podatka, odnosno dokumenta prestaje:

d) ukidanjem tajnsoti od strane ovlaštenog lica.

45. Zakon o Obavještajno-bezbjednosnoj agenciji Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 12/04, 20/04, 56/06 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom osniva se Obavještajno-bezbjednosna agencija Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Agencija), koja je odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka u cilju zaštite bezbjednosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

Agencija obavlja svoj rad u skladu sa odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila.

Član 5.

U smislu ovog zakona, pod "prijetnjama po bezbjednost Bosne i Hercegovine" smatraće se prijetnje suverenitetu, teritorijalnom integritetu, ustavnom poretku, osnovama ekonomske stabilnosti Bosne i Hercegovine, kao i prijetnje po globalnu bezbjednost koje su štetne po Bosnu i Hercegovinu, a naročito (…) Član 27.

Generalni direktor odgovoran je za profesionalno, zakonito i blagovremeno izvršavanje aktivnosti Agencije.

Generalni direktor Agencije ima sljedeća prava i dužnosti:

19.da odgovori na žalbe koje podnose lica u skladu sa članom 68. ovog zakona.

Član 68.

Osobe koje smatraju da su njihova prava narušena radnjama ili propustima Agencije mogu se obratiti nadležnom sudu.

Svaka osoba u Bosni i Hercegovini može podnijeti žalbu generalnom direktoru u vezi sa radnjama Agencije.

Član 87.

Informacije koje Agencija čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo uz odobrenje generalnog direktora Agencije. Generalni direktor može zamjeniku generalnog direktora dati ovlaštenje za donošenje odluke u vezi sa pojedinim kategorijama otkrivanja.

Ako je informacija označena kao tajna zato što sadrži lične podatke, otkrivanje se može odobriti samo ako je izričito predviđeno zakonom ili ako je ispunjen jedan od sljedećih uvjeta:

a) lice o kojem se radi dalo je saglasnost za otkrivanje;

b) otkrivanje je od vitalnog interesa za lice o kojem se radi; ili

c) otkrivanje je nužno zbog opšteg javnog interesa koji spada u nadležnost Agencije. Kao izuzetak od odredbe stava 1. ovog člana, za otkrivanje informacija stepena VRLO TAJNO i tajnih podataka o evidenciji saradnika potrebna je i saglasnost predsjedavajućeg Savjeta ministara.

Član 88.

U svakom zahtjevu za otkrivanje informacija mora biti naveden organ ili osoba koja podnosi zahtjev, kao i razlog traženja informacija.

Otkrivena informacija se ne smije koristiti u svrhe koje nisu navedene u zahtjevu za otkrivanje informacija.

Član 91.

Agencija je dužna obavijestiti građanina, na njegov pisani zahtjev, da li su pokrenute mjere prikupljanja podataka protiv njega i da li Agencija vodi evidenciju koja sadrži njegove lične podatke i da mu, na njegov zahtjev, tu dokumentaciju o prikupljenim podacima stavi na uvid. Ta evidencija ne smije sadržavati informacije o pripadnicima Agencije koji su preduzeli mjere prikupljanja podataka vezanih za treća lica.

Agencija mora dati tražene informacije, odnosno dopustiti uvid u dokumente navedene u stavu 1. ovog člana u roku od 60 dana od dana primanja zahtjeva Agencija može biti oslobođena obaveze iz stava 1. ovog člana ukoliko:

1. takva informacija može ugroziti obavljanje zadataka Agencije;

2. takva informacija može ugroziti bezbjednost izvora ili drugog lica.

U slučajevima kada generalni direktor oslobodi Agenciju od primjene odredbi iz stava 1.ovog člana, on donosi odluku u kojoj navodi razloge utvrđene u stavu 3. ovog člana. Građani se mogu žaliti na takvu odluku prema Zakonu o slobodi pristupa informacijama u Bosni i Hercegovini.

46. Zakon o upravnim sporovima („Službeni glasnik BiH“ br. 19/02, 88/07, 83/08 i 74/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 8.

Upravni spor može se voditi samo protiv konačnog upravnog akta.

Konačni upravni akt, u smislu ovog zakona, jeste akt kojim nadležna institucija iz člana 4. ovog zakona, rješava o izvjesnom pravu ili obavezi građanina ili pravnog lica u nekoj upravnoj stvari (u daljem tekstu: konačni upravni akt).

Član 13.

U upravnom sporu može se tražiti i povrat oduzetih stvari, kao i naknada štete koja je tužiocu nanesena izvršenjem konačnog upravnog akta koji se pobija.

Član 19.

Izuzetno od stava 1. ovoga člana, tužba protiv rješenja o stavljanju stranca pod nadzor podnosi se u roku od 24 sata od uručenja odnosno dostave rješenja drugostepenog tijela u upravnom postupku, odnosno protekom toga roka ako u njemu drugostepena odluka nije donesena. U sporovima iz ovog stava Sud odlučuje po hitnom postupku, saslušava stranca i sudsku odluku donosi što prije, a najkasnije u roku od 30 dana od dana podnošenja tužbe.

Član 29.

O upravnim sporovima Sud rješava na nejavnoj sjednici.

Zbog složenosti sporne stvari, ili ako inače nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stanja stvari, Sud može riješiti da se održi usmena rasprava (u daljem tekstu: rasprava).

Iz razloga navedenih u stavu 2. ovog člana i stranka može predložiti da se održi rasprava.

VI. Dopustivost

47. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

48. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

49. Najzad, u skladu sa članom 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, apelacija nije dopustiva ako je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine. Odluke o određivanju, produženju i izuzetnom produženju mjere nadzora (AP 5802/10, AP 301/11, AP 1365/11, AP 1364/11, AP 2001/11, AP 2285/11)

- Dopustivost u odnosu na član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije

50. Predmet osporavanja apelacijama registrovanim pod brojem AP 5802/10, AP 301/11, AP 1364/11, AP 1365/11 i AP 2001/11 su presude Suda BiH broj S1 3 U 003634 10 U od 1. decembra 2010. godine koju je apelant primio 2. decembra 2010. a apelacija je podnesena 23. decembra 2010. godine; broj S1 3 U 003931 11 U od 5. januara 2011. godine, koju je apelant primio 13. januara 2011. godine, a apelacija je podnesena 24. januara 2011. godine; broj S1 3 U 004953 11 U od 9. marta 2011. godine koju je apelant primio 11. marta 2011. godine, a apelacija je podnesena 22. marta 2011. godine; broj S1 3 U 004565 od 17. februara 2011. godine koju je apelant primio 22. februara 2011. godine a apelacija je podnesena 22. marta 2011. godine; broj S1 3 U 005588 11 U od 12. aprila 2011. godine koju je apelant primio 15. aprila 2011. godine, a apelacija je podnesena 6. maja 2011. godine. U predmetu AP 2285/11 predmet osporavanja je Presuda Suda BiH broj S1 3 U 005827 11 U od 11. maja 2011. godine, a apelacija je podnesena 1. juna 2011. godine. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti.

51. Ustavni sud konstatuje da su predmet osporavanja u svih šest apelacija presude Suda BiH protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, te da su sve apelacije podnesene u roku od 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio, a kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Ustavni sud je zaključio da je i u predmetu AP 2285/11, u kojem mu nije predočen datum uručenja osporene presude Suda BiH, apelacija podnijeta u skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, s obzirom da je osporena presuda donesena 11. maja 2011. godine, a apelacija podnesena 1. juna 2011. godine. Konačno, svih šest apelacije u ovom dijelu ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije u ovom dijelu nisu dopustive.

52. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

Odluke o otkazivanju prava na privremeni boravak, izricanje mjere protjerivanja i protjerivanje

(AP 1602/11 i AP 221/11)

- Dopustivost u odnosu na član II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i član

6. Evropske konvencije

53. Apelant smatra da mu je osporenom Presudom Suda BiH broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine (AP 221/12), kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti kojim je odbijena žalba protiv zaključka o dozvoli izvršenja mjere protjerivanja povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

54. Ustavni sud podsjeća da odluke koje se tiču ulaska, ostanka i protjerivanja stranaca ne uključuju utvrđivanje apelantovih građanskih prava i obaveza ili utvrđivanje postojanja krivične optužbe protiv njega u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Maaouia protiv Francuske, aplikacija broj 39652/98, st. 36-40, EHCR 2000-X). Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi iz apelacije u ovom dijelu ratione materiae u odnosu na član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

55. U skladu s navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je u ovom dijelu odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

- Dopustivost u odnosu na član II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3, 8. i 13. Evropske konvencije

56. Apelant smatra da mu je Presudom Suda BiH broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine (AP 1602/11) povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

57. Apelant smatra da mu je Presudom Suda BiH broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine (AP 221/12) povrijeđeno pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, te pravo na efektivni pravni lijek.

58. Ustavni sud primjećuje da je predmet osporavanja apelacijom Presuda Suda BiH broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, a koju je apelant primio 24. marta 2011. godine. Apelacija je podnesena 6. aprila 2011. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Zatim, apelant osporava Presudu Suda BiH broj S1 3 U 006552 11 U od 5. septembra 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Apelant je ovu presudu osporio apelacijom podnesenom 11. januara 2012. godine, a kako Sud BiH nije predočio dokaz kada je uručena apelantu, Ustavni sud je prihvatio da je i ova apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, obje apelacija ispunjavaju i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nisu očigledno (prima facie) neosnovane, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

59. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

60. Apelant pobija presude Suda BiH kojim su mu odbijene tužbe u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti kojim mu je određena i u više navrata produžavana mjera nadzora, tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

Pravo na slobodu i sigurnost

61. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d)Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

62. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

f) zakonitog hapšenja ili lišenja slobode osobe u cilju sprječavanja ilegalnog ulaska u zemlju ili osobe protiv koje je u toku postupak deportacije ili ekstradicije.

4. Svako kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode ima pravo uložiti žalbu sudu kako bi sud, u kratkom roku, razmotrio zakonitost lišavanja slobode i ukoliko ono nije bilo zakonito naložio oslobađanje.

63. Apelant smatra da mu je odlukama o određivanju, produženju i izuzetnom produženju nadzora povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti jer je ovu mjeru određivalo i produžavalo Ministarstvo sigurnosti, koje ne predstavlja „sud“ u smislu člana 5. stav 3. Evropske konvencije, a na temelju odlučene činjenice - informacije OSA-e da on predstavlja opasnost za nacionalnu sigurnost BiH, u pogledu koje osporene oduke ne sadrže niti jedno obrazloženje, mada se protiv njega ne vodi ni prekršajni ni krivični postupak, odnosno krivična istraga, te najzad da samo krivični postupak pruža dovoljno garancija za preispitivanje odluke o hapšenju i lišavanju slobode. Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija pokreće pitanje postojanja dozvoljenog osnova za lišavanje slobode, te pitanje pokretanja postupka u kojem će biti suštinski i proceduralno preispitana zakonitost lišavanja slobode u smislu člana 5. Evropske konvencije.

Član 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije

64. Ustavni sud podsjeća da član 5. Evropske konvencije osigurava pojedincu zaštitu od proizvoljnog miješanja države u njegovo pravo na slobodu kao fundamentalno ljudsko pravo (vidi Evropski sud, Aksoy protiv Turkey, presuda od 18 decembra 1996, stav 76, Izvještaji 1996-VI). Iz teksta člana 5. jasno proizlazi da se garancije koje sadrži primjenjuju prema „svima“. U članu 5. stav 1. tač. a. do f. data je iscrpna lista dozvoljenih osnova kada pojedinac može biti lišen slobode i kada će lišavanje slobode biti zakonito ako potpada pod jedan od ovih osnova (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], broj 13229/03, stav 43, ECHR 2008).

65. Jedan od izuzetaka sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f. dozvoljava državi da kontroliše slobodu stranaca u imigracionom kontekstu. Navedena odredba ne zahtijeva da se pritvor smatra neophodnim, na primjer kako bi se spriječilo da osoba počini krivično djelo ili pobjegne. U tom smislu, sve što se zahtijeva je da postupak protjerivanja bude u toku i da se ažurno vodi (vidi Evropski sud, Chahal protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 15. novembra 1996. godine, st. 112-113). Također, lišavanje slobode mora biti zakonito. Tamo gdje se postavi pitanje „zakonitosti“ pritvora, uključujući pitanje da li je vođen „zakonom propisani postupak“, Konvencija se u biti poziva na nacionalno pravo i utvrđuje obavezu da se poštuju materijalna i proceduralna pravila nacionalnog prava. Međutim, poštivanje nacionalnog prava nije dovoljno: svako lišavanje slobode, pored toga, treba da bude u skladu sa svrhom zaštite pojedinca od proizvoljnog postupanja - a pojam „proizvoljnosti“ u članu 5. stav 1. proširuje se i mimo nedostatka poštivanja nacionalnog prava, tako da lišavanje slobode može biti zakonito u smislu domaćeg prava ali je i dalje proizvoljno i u suprotnosti s Konvencijom (vidi Evropski sud, Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (CG), broj 13229/03, stav 67, 29. januar 2008. godine).

66. U predmetu Al Husin protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 3727/08, presuda od 7. februara 2012. godine), aplikant je tvrdio da je njegov pritvor bio proizvoljan, s obzirom da je rješenje o protjerivanju doneseno tek 1. februara 2011. godine (više od dvije godine i tri mjeseca nakon njegovog hapšenja). On se dalje žalio na trajanje pritvora (vidi Al Husin, stav 57). Vlada je osporavala ove navode tvrdnjom da je aplikantu mjera nadzora određena u skladu s domaćim zakonom (član 99. stav 2. tačka b) ZKBS - strancu će se odrediti stavljanje pod nadzor ako postoje osnovi sumnje: da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH), te da se trajanje njegovog pritvora ne može smatrati predugim jer je bilo u njegovom interesu da se svi njegovi zahtjevi razmotre detaljno (zahtjev za azil, odobrenje privremenog boravka i dr.), kao i da je period na koji se žali obuhvaćen mjerom Evropskog suda prema Pravilu 39. Poslovnika suda (Al Husin, stav 58).

67. U ovom predmetu Evropski sud je ponovio ranije zauzete stavove da član 5. stav 1. tač. a. do f. sadrži iscrpnu listu izuzetaka i da je samo usko tumačenje tih izuzetaka kompatibilno s ciljevima člana 5; prema tome, pritvor samo na osnovu bezbjednosnih razloga nije dozvoljen (A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva (GC), broj 3455/05, 19. februar 2009. godine, stav 171), te je pritvor u smislu citirane odredbe opravdan samo u svrhu i za vrijeme trajanja postupka protjerivanja (Al Husin, stav 62). Shodno navedenom, zaključeno je da period aplikantovog pritvora od 6. oktobra 2008. godine (kada je donijeto prvo rješenje o stavljanju pod nadzor u smislu člana 99. stav 2. tačka b) ZKBS - iz sigurnosnih razloga) do 31. januara 2011. godine do kada je iz istog razloga apelantu produžavan nadzor, nije bio opravdan u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije. Zatim, ukazano je i da su u vrijeme aplikantovog hapšenja domaće vlasti imale mogućnost da donesu rješenje o protjerivanju prema članu 88. stav 1. tačka h) ZKBS (Strancu može biti izrečena mjera protjerivanja iz BiH ako prisustvo stranca predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH), ali da Vlada nije ponudila niti jedno obrazloženje zašto to nije učinjeno (Al Husin, stav 64). Najzad, ukazano je da je rješenje o protjerivanju aplikanta donijeto 1. februara 2011. godine, da su vlasti žalbe protiv tog rješenja rješavale u roku od mjesec dana, pa je zaključeno da period od donošenja ovog rješenja pa do danas, za koje vrijeme je aplikant također bio pritvoren, nije pretjerano dug, kao i da se period od 15. marta 2011. godine mora posmatrati zasebno jer aplikant nije bio protjeran s obzirom da je u skladu s Pravilom 39. Poslovnika Suda bila izdata privremena mjera, koju su države članice, u skladu sa članom 34. Evropske konvencije obavezne poštivati (Al Husin, stav 67). Na temelju navedenog, Evropski sud je zaključio da je od 1. februara 2011. godine postupak protjerivanja bio u toku, da je vođen strogo u skladu s domaćim zakonom, a pošto nema naznaka da su vlasti djelovale s lošom namjerom, da je aplikant bio pritvoren u neodgovarajućim uvjetima, ili da je njegovo pritvaranje bilo proizvoljno iz bilo kog drugog razloga, pa da ne postoji kršenje člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije (Al Husin, stav 69). Identično stanovište ponovljeno je i u predmetu Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, aplikacija broj 31098/10, presuda od 7. februara 2012. godine).

68. Rukovodeći se praksom Evropskog suda u predmetima Al Husin i Al Hamdani, Ustavni sud će ispitati apelantove navode kojim osporava zakonitost određivanja i produženja mjere nadzora na temelju koje je lišen slobode i smješten u Imigracioni centar.

69. U konkretnom slučaju apelantu je u više navrata određen i produžen nadzor u Imigracionom centru. Nadležni organi su određivanje i produžavanje ove mjere temeljili na članu 99. stav 1. tačka

a) ZKBS - a) radi osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju, u slučaju da mu je otkazan boravak u BiH ili u drugom slučaju kad mu je izrečena mjera protjerivanja; te stavu 2. tačka b) istog člana - da bi slobodno i neograničeno kretanje stranca moglo ugroziti javni poredak, javni red i mir ili sigurnost ili međunarodne odnose BiH ili predstavljati prijetnju javnom zdravlju u BiH, odnosno ako je utvrđeno da predstavlja prijetnju za javni poredak, javni red i mir ili sigurnost BiH.

70. Naime, apelantu je Rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine otkazano pravo na privremeni boravak, te mu je izrečena mjera protjerivanja i mjera zabrane ulaska u BiH i boravka na njenoj teritoriji na period od pet godina, računajući od momenta napuštanja BiH, zbog toga što je utvrđeno da apelantovo prisustvo u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Na temelju ovog rješenja, a u skladu s članom 99. stav 1. tačka a) ZKBS, apelantu je istog dana određena i mjera nadzora u Imigracionom centru, a u svrhu osiguranja izvršenja rješenja o protjerivanju. Najzad, na temelju zaključka od 2. juna 2010. godine o dozvoli izvršenja rješenja o otkazu prava na privremeni boravak apelant je i protjeran iz BiH. Dakle, apelantu je u konkretnom slučaju mjera nadzora određena ne samo zato što je predstavljao prijetnju po nacionalnu sigurnost, već i u svrhu osiguranja izvršenja izrečene mjere protjerivanja. U tom smislu apelantova situacija se u svjetlu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije razlikuje od situacije u predmetima Al Husin i Al Hamdani koji su u Imigracioni centar smješteni samo na temelju činjenice da su bili prijetnja po nacionalnu sigurnost a da nije postojala i odluka kojom bi se inicirao postupak njihove deportacije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom slučaju, kako proizlazi iz obrazloženja osporenih odluka, rješenje o uskraćivanju prava na privremeni boravak i izrečenoj mjeri protjerivanja, i po ocijeni nadležnih organa i Suda BiH, predstavljalo naredbu o protjerivanju, za razliku od situacije u predmetu npr. Al Husin (vidi stav 63), gdje je Evropski sud izričito ukazao: Mada je tačno da je aplikantu bio ostavljen rok za dobrovoljni odlazak 2007. godine u kontekstu postupka za azil i dozvole boravka, Sud se slaže sa nalazom domaćih vlasti da to nije predstavljalo naredbu o protjerivanju (vidjeti na primjer odluku Suda BiH od 17. decembra 2010. godine navedenu u tački 30. gore). U navedenoj odluci Suda BiH na koju ukazuje Evropski sud konstatovano je, pored ostalog, da odluka kojom je određen rok za dobrovoljno napuštanje BiH ne predstavlja odluku o protjerivanju, odnosno da se takva odluka donosi u posebnom postupku kada protekne rok za dobrovoljno napuštanje. S obzirom da je u konkretnom slučaju mjera nadzora izrečena (i) radi osiguranja izvršenja već izrečene mjere protjerivanja, Ustavni sud zaključuje da je u apelantovom slučaju lišavanje slobode i smještaj u Imigracioni centar preduzeto u svrhu deportacije, a što i jeste zahtjev iz člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije.

71. Zatim, prema stanovištu Evropskog suda, svako lišavanje slobode u smislu člana 5. stav 1. tačka f. bit će opravdano samo onoliko dugo dok je u toku postupak deportacije. Ako se pak postupak deportacije ne vodi s potrebnom marljivošću, lišavanje slobode više neće biti dozvoljeno u smislu navedene odredbe. (Vidi Evropski sud, Quinn protiv Francuske, presuda od 22. marta 1995. godine, Serija A, br. 311, p. 19, stav 48; Kolompar protiv Belgije, presuda od 24. septembra 1992. godine, Serija A, br. 235-C, p. 55, stav 36.)

72. U konkretnom slučaju, mjera stavljanja pod nadzor određena je 5. oktobra 2010. godine i trajala je do 2. juna 2011. godine kada je apelant deportovan iz BiH, odnosno ukupno je trajala sedam mjeseci i 27 dana. U navedenom periodu konačno je odlučeno da se odbije apelantov zahtjev za privremeni boravak, te su preduzimane mjere i radnje u svrhu apelantovog povratka u zemlju porijekla, odnosno Egipat. Iz obrazloženja osporenih rješenja ne može se zaključiti da su javne vlasti zanemarile obavezu da postupak deportacije vode marljivo, odnosno da ispoštuju zakonom propisanu proceduru u pogledu uvjeta koji moraju biti ispoštovani da bi jedno lice bilo deportovano iz BiH. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je odluka kojom je uskraćen privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja postala konačna 20. novembra 2010. godine, te da je Služba za poslove sa strancima, s ciljem da se apelant što kraće zadržava u Imigracionom centru kao i s ciljem da ga se konačno udalji iz BiH, već 26. novembra 2010. godine otpočela proceduru stvaranja formalnih uvjeta za apelantovu deportaciju, kontaktirajući Ambasadu Egipta, NBC Interpol Sarajevo i Interpol Kairo. Pri tome, primjetno je da je trajanju ovog postupka doprinijela u najvećem dijelu Ambasada Egipta svojim sporim reakcijama s obzirom da su nadležna tijela BiH za svaki uloženi zahtjev morala naknadno prosljeđivati i urgencije kako bi uloženim zahtjevima bilo udovoljeno. Zatim, postupak apelantovog protjerivanja je vođen strogo u skladu sa zakonom, mjera nadzora u Imigracionom centru, kao specijalizovanoj ustanovi za smještaj stranaca, je produžavana na način i u postupku propisanim zakonom, te preispitivana pred Sudom BiH. Odluke o određivanju odnosno produženju nadzora donošene su u zakonom propisanim rokovima, uz poštivanje obaveze da se radi o postupku koji je hitan. Također, u odlukama nije izostala i ocjena o opravdanosti trajanja ove mjere, a u smislu mjera i radnji koje su nadležni organi preduzimali radi izvršenja mjere protjerivanja, odnosno da li je postupak vođen s potrebnom marljivošću.

73. Najzad, iako niti u jednoj fazi postupka pred nadležnim organima i sudom Informacija OSA-e, prema kojoj je apelant predstavljao prijetnju po nacionalnu sigurnost a što je bio osnov da mu bude uskraćena dozvola privremenog boravka i izrečena mjera protjerivanja, nije prezentirana apelantu, iz svega predočenog Ustavnom sudu proizlazi da je ona bila dostupna Službi za poslove sa strancima, Ministarstvu sigurnosti, te posebno Sudu BiH, čije sudije, shodno članu 5. Zakona o zaštiti tajnih podataka, imaju pristup informacijama svih stepena tajnosti. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH, preispitujući zakonitost osporenih rješenja o određivanju i produženju mjere nadzora zaključio, a na temelju uvida u dio spisa koji je nosio oznaku tajnosti (Informacija OSA) da postoje razlozi koji ukazuju da apelant predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, te da mu je izrečena mjera protjerivanja. Ustavni sud smatra da opisana procedura osigurava dovoljno garancija protiv arbitrarnog postupanja, te da su postojali prima facie osnovi za vjerovanje da u slučaju ako apelant, kome je oduzeto pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja iz BiH, ne bude spriječen u slobodnom i neograničenom kretanju, može biti dovedena u pitanje nacionalna sigurnost (vidi, mutadis mutandis, Chahal, stav 122).

74. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju to što su nadležni organi odredili i produžili mjeru nadzora u Imigracionom centru kao ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, na način i u postupku propisanom zakonom, te u svrhu postupka deportacije, nije predstavljalo lišavanje slobode kojim se krši član 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije.

Član 5. stav 4. Evropske konvencije

75. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 4. daje ovlaštenje osobi lišenoj slobode da pokrene postupak u kojem će biti ispitani proceduralni i materijalni uvjeti koji su suštinski za „zakonitost“ njegovog lišavanja slobode. Pri tome, preispitivanje mora da bude dovoljno široko u odnosu na uvjete koji su suštinski za „zakonitost“ lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud, E. protiv Norveške, presuda od 29. augusta 1990. godine, stav 50, Serija A br. 181). Također, sud koji provodi preispitivanje ne smije imati samo savjetodavnu ulogu, već mora imati nadležnost da „odluči“ o „zakonitosti“ lišavanja slobode i da naloži puštanje na slobodu, ako je lišavanje slobode nezakonito (vidi Evropski sud, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 200, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, stav 61, Serija A, br. 114, naprijed citirani Chanal, stav 130).

76. Dalje, prema stanovištu Evropskog suda, zahtjev za proceduralnom pravičnošću u smislu člana 5. stav 4. ne znači da je uvijek neophodno da postupak bude proveden s istim garancijama kao što to zahtijeva član 6. Evropske konvencije, ali on mora imati sudski karakter i osigurati garancije koje su odgovarajuće za vrstu lišavanja slobode koja je predmet preispitivanja (vidi Evropski sud, Winterwerp protiv Holandije, presuda od 29. oktobra 1979. godine, stav 57. Serija A br. 33; Bouamar protiv Belgije, presuda od 29. februara 1988, godine st. 57. i 60; Wloch protiv Poljske, aplikacija broj 27785/95, stav 125, ECHR 2000-XI; Reinprecht protiv Austrije aplikacija broj 67175/01, stav 31, ECHR 2005). S obzirom na navedeno, postupak mora biti adversarni i uvijek mora osigurati „jednakost oružja“ između stranaka (vidi naprijed citiranu, Reinprecht, stav 31). Nacionalno zakonodavstvo može ovaj zahtjev zadovoljiti na različite načine, ali druga strana mora biti svjesna opservacija koje su uložene i mora imati stvarnu mogućnost da ih komentariše (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Brandstetter protiv Austrije, presuda od 28. augusta 1991, Serija A, br. 211, st. 27. i 67).

77. Zahtjevi u pogledu adversarnog postupka proističu iz garancija ustanovljenih članom 6. stav

1. Evropske konvencije. Međutim, prema stanovištu Evropskog suda, čak i u predmetima u kojim se odlučuje o krivičnoj optužbi u smislu člana 6. stav 1. ograničenja garancija koje pruža adversarni postupak neće nužno značiti i povredu prava na pravično suđenje, a kada su takva ograničenja ustanovljena u svjetlu kompenziranja opravdanog javnog interesa (nacionalna sigurnost, potreba za čuvanjem tajnih policijskih metoda istrage, zaštita fundamentalnih prava drugih osoba), odnosno da ponekad javni interes može nalagati uskraćivanje pojedinih dokaza odbrani. Međutim, suđenje neće biti pravično ukoliko bilo koja poteškoća uzrokovana okrivljenom ograničenjem njegovih prava nije na odgovarajući način uravnotežena procedurama koje provode sudski organi (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 26. marta 1996. godine, stav 70, Izvještaji 1996-II; Van Mechelen i drugi protiv Holandije, presuda od 23. aprila 1997. godine, stav 58. Izvještaji 1997-III, Jasper protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], aplikacija broj 27052/95, st. 51-53, ECHR 2000-II; S.N. protiv Švedske, aplikacija broj 34209/96, stav 47, ECHR 2002-V; Botmeh i Alami protiv Ujedinjenog Kraljevstva, aplikacija broj 15187/03, presuda od 7. juna 2007. godine, stav 37).

78. Dakle, dok pravo na pravičan krivični postupak po članu 6. Evropske konvencije obuhvata i pravo uvida u sve materijalne dokaze koje ima optužba, kako u korist tako i protiv aplikanta, Evropski sud je smatrao da ponekad može biti neophodno da se odbrani uskrate određeni dokazi po osnovu javnog interesa.

79. U predmetu Jasper (vidi, naprijed citiran, st. 51-53), Sud je smatrao da je ograničenje prava na odbranu bilo dovoljno izbalansirano kada je dokaze koji su bili relevantni za određena pitanja na suđenju, ali koje optužba nije namjeravala izvesti, sudija razmotrio ex parte i odlučio da ih ne treba dati na uvid zato što je javni interes da ti dokazi ostanu tajni pretezao nad koristima koje bi odbrana njihovim dobijanjem imala. Odlučivši da nije bilo kršenja člana 6. Evropske konvencije, Sud je smatrao značajnim da je sudija u postupku, koji je u potpunosti znao o čemu se radi, proveo test izbalansiranosti i preduzeo korake kako bi se osiguralo da odbrana bude informisana, da podnese zapažanja i da učestvuje u procesu odlučivanja, koliko je to moguće, bez otkrivanja materijala koji je optužba željela zadržati tajnim (ibid., st. 55-56).

80. Nasuprot tome, u predmetu Edwardsu i Lewisu protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 39647/98 i 40461/98, st. 46-48, ECHR 2004-X, Sud je zaključio da ex parte postupak pred sudijom u postupku nije bio dovoljan da osigura pravično suđenje kada se tajni materijal odnosio ili se mogao odnositi na činjenično pitanje koje je činilo dio predmeta optužbe o kojem je morao odlučiti sudija a ne porota i koje je moglo biti od odlučujuće važnosti na ishod aplikantovog suđenja.

81. U predmetu Lucà protiv Italije (broj 33354/96, stav 40, ECHR 2001-II) Sud je zaključio da nije neophodno, suprotno članu 6. stav 1. Evropske konvencije, da se optužba na suđenju poziva na izjave koje su date tokom istražne faze, naročito da svjedok odbije ponovo dati izjavu javno iz straha za svoju sigurnost, ako je optuženi imao odgovarajuću mogućnost da te izjave ospori, bilo kada su date ili u kasnijoj fazi. Sud je, međutim, naglasio da, ako se optužba zasniva isključivo ili u odlučujućoj mjeri na izjavi koju je dala osoba koju optuženi nije imao mogućnost ispitati lično ili uz pomoć branioca, bilo tokom istrage ili na suđenju, pravo na odbranu bi bilo ograničeno u mjeri koja je inkompatibilna garancijama propisanim u članu 6. Evropske konvencije.

82. U predmetu Doorson (vidi naprijed citiran, st. 68-76) Sud je zaključio da nije bilo kršenja člana 6. Evropske konvencije kada je identitet određenih svjedoka bio sakriven od optuženog zbog toga što su se svjedoci bojali osvete. Činjenica da je branitelj, u odsustvu optuženog, bio u mogućnosti da ispita anonimne svjedoke u žalbenoj fazi i dovede u sumnju njihovu pouzdanost, te da je Apelacioni sud u svojoj presudi naveo da je izjave anonimnih svjedoka cijenio s oprezom, bilo je dovoljno da se uravnoteži nepovoljnost koja je odbrani bila prouzrokovana. Sud je naglasio da krivična osuda ne smije biti zasnovana isključivo ili u odlučujućoj mjeri na izjavama anonimnih svjedoka (vidi i Van Mechelen, gore citiran, stav 55). U svakom slučaju, Sud je naglasio da je njegova uloga da utvrdi da li je postupak u cijelosti, uključujući i način na koji su uzeti dokazi, bio pravičan (Doorson, gore citiran, stav 67).

83. U predmetu Chanal Evropski sud je ispitivao aplikantove navode da mu je bila uskraćena mogućnost da o zakonitosti njegovog pritvora odluči nacionalni sud u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Aplikant je isticao da je oslanjanje na razloge nacionalne sigurnosti kao opravdanje za njegovo lišavanje slobode do deportacije spriječilo domaće sudove da ocijene da li je njegovo lišavanje slobode bilo zakonito i svrsishodno. U ovom slučaju aplikantu je pritvor u svrhu deportacije određen odmah nakon što je ministar unutrašnjih poslova odlučio da treba biti deportovan pošto je njegovo trajno prisustvo u Ujedinjenom Kraljevstvu bilo u suprotnosti s javnim interesom zbog nacionalne sigurnosti i drugih razloga političke prirode, tj. međunarodne borbe protiv terorizma. Državni sekretar se protivio njegovoj molbi za jamstvo i habeas corpus također iz razloga nacionalne sigurnosti. Evropski sud je prihvatio (vidi Chahal, st. 130-131) da korištenje povjerljivih materijala može biti neizbježno kad je u pitanju nacionalna sigurnost, ali je smatrao da ovo ne znači da izvršne vlasti mogu biti oslobođene od efektivne kontrole domaćih sudova kad god oni odluče tvrditi da su uključena pitanja nacionalne sigurnosti i terorizma. Sud je utvrdio povredu člana 5. stav 4. u svjetlu činjenice da Viši sud, koji je odlučivao o habeas corpus, nije imao pristup kompletnom materijalu na kom je Državni sekretar zasnovao svoju odluku. Mada su postojale garancije u vidu Savjetodavnog panela, kojim je predsjedavao sudija žalbenog suda, koji je imao potpuni uvid u dokaze koji su se ticali nacionalne sigurnosti, Sud je zaključio da se ovaj panela ne može smatrati „sudom“ u smislu člana 5. stav 4. zato što apelant nije imao pravo na pravno zastupanje pred njim, zato što je dobio samo u glavnim crtama slučaj koji se ticao nacionalne sigurnosti protiv njega, te najzad zato što ovaj panel nije imao ovlaštenje da odlučuje i njegov savjet Sekretaru za unutrašnje poslove nije bio obavezujući i nije bio objelodanjen. Evropski sud je ukazao (vidi Chahal, st. 133. i 144) na podneske trećih strana (Amnesty International, Liberty, the AIRE Centre, the Joint Council for the Welfare of Imigrants) u vezi s postupkom koji se primjenjuje u predmetima deportacije iz razloga nacionalne sigurnosti u Kanadi, gdje sudija održava in camera pretres svih dokaza, o kojim se osoba koja treba biti deportovana obavještava izvještajem u kojem je sumiran, koliko god je to moguće, predmet protiv njega i koji ima pravo na zastupanje i na predlaganje dokaza. Povjerljivost tajnog materijala osigurava se time što se, u slučaju ispitivanja ovakvih dokaza, zahtijeva odsutnost osobe koja treba biti deportovana i njenog predstavnika. Međutim, u ovakvim okolnostima, njihovo mjesto zauzima savjetnik koji je prošao sigurnosne provjere, koji je instruiran od suda, a koji unakrsno ispituje svjedoke i generalno asistira sudu u ispitivanju osnovanosti državnog slučaja. Rezime dokaza dobijenih u ovom postupku, s neophodnim izbacivanjima, dostavlja se osobi koja treba biti deportovana. Sud je prokomentarisao da: pridaje značaj činjenici da je, kao što su interventi istakli u vezi sa članom 13,… u Kanadi razvijen mnogo efikasniji sistem sudske kontrole ove vrste slučajeva. Ovaj primjer ilustruje da postoje tehnike koje mogu biti iskorištene kako bi se zadovoljili legitimna zabrinutost o prirodi i izvorima povjerljivih informacija i pojedincu omogućile stvarne mjere proceduralne pravde.

84. U predmetu A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva 11 aplikanata stranih državljana, odnosno lica bez državljanstva, od kojih su neki imali odobren stalni boravak odnosno izbjeglički status, smatralo je da je njihovo lišavanje slobode bilo suprotno čl. 3, 5. stav 1. i članu 14. Konvencije, te da nisu imali na raspolaganju odgovarajuće pravne lijekove, što je suprotno članu 5. stav 4. i članu 13. Evropske konvencije. Svih 11 lica lišeno je slobode na temelju Zakona o antiterorizmu i sigurnosti iz 2001. godine, koji je donesen kao rezultat proglašene javne opasnosti nakon 11. septembra 2001. godine.

85. Navedenim zakonom su ustanovljene proširene ovlasti za hapšenje i pritvor stranih državljana koje su se imale primjenjivati u situaciji kada se takva lica u datim okolnostima ne mogu deportovati ili udaljiti, pa bi zbog ove nemogućnosti njihovo pritvaranje bilo suprotno domaćem zakonu. Proširene ovlasti za hapšenje i pritvaranje mogle su se preduzeti na temelju ocjene državnog sekretara koji izdaje certifikat da osoba koja je u pitanju predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost i da postoji sumnja da je međunarodni terorista. Protiv ovog certifikata osoba koja je u pitanju prema zakonu može izjaviti žalbu Specijalnoj imigracionoj žalbenoj komisiji (u daljnjem tekstu: SIAC). Ova komisija ustanovljena je kao odgovor na odluku Evropskog suda u predmetu Chahal i tribunal je nezavisnih sudija protiv čije odluke je dozvoljena žalba Apelacionom sudu i Domu lordova u vezi s primjenom zakona. SIAC ima posebnu proceduru koja omogućava da se razmotre ne samo materijali koji su javno dostupni („javni materijal“) već i materijali koji, zbog nacionalne sigurnosti, to nisu („tajni materijal“). Ni osoba koja je u pitanju kao ni njen pravni zastupnik ne može vidjeti tajni materijal. Shodno tome, zamjenik državnog pravobranioca postavlja jednog ili više advokata koji su prošli sigurnosne provjere i koji se nazivaju „specijalni advokati“, da zastupaju osobu koja je u pitanju. Državni sekretar dostavlja SIAC „otvorenu izjavu“ u kojoj su sumirane činjenice u vezi s odlukom o certifikaciji i onoliko dokaza koliko smatra da može biti dostavljeno bez rizika za nacionalnu sigurnost, te „tajnu izjavu“ o činjenicama. U postupku pred SIAC osobi koja je u pitanju i njenom advokatu, te specijalnom advokatu koji joj je dodijeljen, prezentuje se javni materijal kako bi mogao da bude razmotren, ali se tajni materijal dostavlja samo sudijama i specijalnom advokatu. Nakon što im je prezentovan i tajni materijal, sudije i specijalni advokati ne mogu kontaktirati s aplikantom ili njegovim savjetnikom, izuzev po dozvoli SIAC. Tokom zatvorene sjednice uloga specijalnog advokata je da u korist aplikanta ističe proceduralne prigovore kao što je potreba za daljnjim saznanjima o predmetu protiv njega, kao i prigovore koji se tiču suštine predmeta. SIAC donosi javnu i tajnu presudu. Specijalni advokat može vidjeti obje, ali osoba koja je u pitanju i njen advokat mogu vidjeti samo javnu presudu. Također, SIAC ima ovlasti da razmotri certifikat u redovnim intervalima, može ga ukinuti ako smatra da je pogrešno izdat, te može da odredi jamčevinu i puštanje iz pritvora kada je to odgovarajuće i uz ispunjenje uvjeta. Najzad, osoba koja je lišena slobode shodno navedenom zakonu može u svako doba da okonča pritvor tako što će pristati da dobrovoljno napusti Ujedinjeno Kraljevstvo.

86. S obzirom da su mogli postojati slučajevi kada nije moguće reći da su, bez obzira na kontinuiranu namjeru udaljavanja ili protjerivanja pritvorene osobe, preduzete “aktivnosti u cilju deportacije” u smislu značenja člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije u smislu tumačenja Evropskog suda u predmetu Chahal, te kako se korištenjem proširenih ovlasti ne bi došlo u sukob s obavezama preuzetim navedenom odredbom, Vlada se poslužila pravom na derogaciju člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije, koja mogućnost je ustanovljena članom 15. Evropske konvencije, i o tome obavijestila generalnog sekretara Vijeća Evrope.

87. Evropski sud je, razmatrajući navode svih 11 aplikanata u odnosu na povredu prava garantovanih članom 5. stav 4. Evropske konvencije, a koji su se ticali pravičnosti postupka pred SIAC, istakao da, iako su sudije u SIAC mogle razmotriti i „javni“ i „tajni“ materijal, nijedan od aplikanata ni njihovih pravnih zastupnika nije mogao vidjeti tajni materijal. Umjesto toga, tajni materijal je bio dostavljen jednom ili više specijalnih advokata koje je postavio zamjenik državnog pravobranioca (Solicitor General) da nastupaju u ime svakog od aplikanata. Tokom zatvorene sjednice pred SIAC, specijalni advokati su mogli iznositi zapažanja u ime aplikanata, kako u pogledu proceduralnih pitanja kao što je potreba za većim otkrivanjem dokaza, tako i u odnosu na suštinu predmeta. Međutim, od trenutka kad je specijalni advokat prvi put imao uvid u tajni materijal, njemu više nije bilo dozvoljeno da ima bilo kakav kontakt s aplikantom i njegovim zastupnikom, osim uz dozvolu SIAC (vidi naprijed citiranu A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 215). Dalje, ukazano je da je, nasuprot nespornom javnom interesu da je postojala hitna potreba da se zaštiti stanovništvo u Ujedinjenom Kraljevstvu od terorističkih napada, stajalo pravo aplikanata iz člana 5 stav 4. Evropske konvencije. Iako je zaključeno da, uz izuzetak drugog i četvrtog aplikanta (s obzirom da su dobrovoljno napustili Ujedinjeno Kraljevstvo, Evropski sud zaključio da se samo u odnosu na njih dvojicu može smatrati da je pritvor određen u svrhu deportacije u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije), pritvor aplikanata nije potpadao pod bilo koju kategoriju navedenu u tačkama a. do f. stav 1. člana 5, Evropski sud je zauzeo stanovište da je sudska praksa u vezi sa sudskom kontrolom pritvora relevantna, zato što je u svakom predmetu koji je u pitanju i osnovanost sumnje protiv pritvorene sobe kao sine qua non (A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 217). Zatim, Evropski sud je istakao da: 1. Na osnovu navedenog, bilo je ključno otkrivanje što je moguće više informacija o optužbama i dokazima protiv svakog od aplikanata bez kompromitovanja nacionalne sigurnosti ili sigurnosti drugih. Kada otkrivanje informacija nije u potpunosti 1 „Solicitor General“ je jedan od pravnih službenika Krune i zamjenik državnog pravobranitelja („Attorney General“) moguće, član 5 stav 4 zahtijeva da se teškoće koje su time prouzrokovane izbalansiraju, tako da svaki aplikant još ima mogućnost djelotvorno osporiti optužbe protiv njega.

2. Sud smatra da je SIAC, koji je u potpunosti bio nezavisan sud (vidi stav 91. gore) i koji je mogao ispitati sve relevantne dokaze, i tajne i javne, bio u najboljoj poziciji da osigura da se ništa od materijala nepotrebno ne uskrati pritvorenicima. U vezi s tim, specijalni advokat je mogao pružiti značajnu, dodatnu zaštitu putem ispitivanja svjedoka države o potrebi za tajnošću, te kroz zahtijevanje od suda da se daju dodatni podaci u vezi sa predmetom. Na osnovu materijala koji ima, Sud nema osnova da zaključi da je u pitanju bila pretjerana i neopravdana tajnovitost u vezi sa bilo kojom od pritužbi aplikanata ili da ne postoje opravdani razlozi za uskraćivanje podataka u svakom predmetu.

3. Sud dalje smatra da je specijalni advokat mogao imati značajnu ulogu u uspostavljanju ravnoteže zbog uskraćivanja davanja svih podataka i uskraćivanja punog, javnog i kontradiktornog suđenja i to putem ispitivanja dokaza i iznošenja argumenata u ime pritvorenika tokom zatvorenih suđenja. Međutim, specijalni advokat nije mogao obavljati svoju funkciju na bilo kakav koristan način osim ako pritvorenik nije imao dovoljno informacija o optužbama protiv njega, na osnovu kojih je mogao dati djelotvorne upute specijalnom advokatu. Dok se o ovome mora odlučiti u svakom konkretnom predmetu, Sud općenito primjećuje da se, kada su dokazi u velikoj mjeri dostavljeni i kada je javni materijal bio odlučujući za odlučivanje, ne može reći da je aplikantu bila uskraćena mogućnost da djelotvorno ospori opravdanost uvjerenja i sumnje Državnog sekretara o njemu. U drugim predmetima, čak i kada su svi temeljni dokazi ostali tajni, ako su tvrdnje koje su sadržane u javnom materijalu bile dovoljno određene, aplikantu je trebalo biti moguće da svom zastupniku i specijalnom advokatu dâ informacije kojim bi te dokaze pobili, ako su takve informacije postojale, bez upoznavanja sa detaljima ili izvorima dokaza koji su činili osnov optužbi. Primjer bi bile optužbe protiv nekoliko aplikanata da su bili u terorističkom kampu za obuku na označenim lokacijama i u navedenom periodu; zbog precizne prirode ove optužbe, aplikanti su mogli specijalnom advokatu dati oslobađajuće dokaze, npr. alibi ili alternativno objašnjenje za njihovo prisustvo tamo, što bi bilo dovoljno da advokatu omogući da djelotvorno ospori takvu optužbu. Ako se, međutim, javni materijal sastojao samo od općih tvrdnji, a odluka SIAC-a o potvrđivanju certifikacije i produženju pritvora se isključivo ili u odlučujućoj mjeri zasnivala na tajnom materijalu, onda ne bi bili zadovoljeni proceduralni zahtjevi člana 5. stav 4.

4. Stoga, Sud mora ocijeniti postupak certifikacije u odnosu na svakog od aplikanata u svjetlu navedenih kriterija.

5. Sud zapaža da javni materijal protiv šestog, sedmog, osmog, devetog i jedanaestog aplikanta uključuje detaljne optužbe o, npr., kupovini određene telekomunikacijske opreme, posjedovanju određenih dokumenata povezanih sa imenovanim osumnjičenim teroristima i sastancima sa imenovanim osumnjičenim teroristima u određeno vrijeme i na određenim mjestima. Sud smatra da su ove optužbe bile dovoljno detaljne da dozvole aplikantima da ih djelotvorno ospore. Stoga, Sud smatra da nema kršenja člana 5 stav 4 u odnosu na šestog, sedmog, osmog, devetog i jedanaestog aplikanta.

6. Glavne optužbe protiv prvog i desetog aplikanta ticale su se njihove upletenosti u prikupljanje sredstava za terorističke grupe povezana sa Al'Kaidom. U predmetu prvog aplikanta postojali su javni dokazi o velikim sumama novca koje su prošle kroz njegov bankovni račun, a u odnosu na desetog aplikanta postojali su javni dokazi o njegovoj upletenosti u prikupljanje novca prevarama. Međutim, u svakom od ovih predmeta dokazi koji su navodno povezivali prikupljeni novac i terorizam nisu bili dostavljeni niti jednom aplikantu. U takvim okolnostima, Sud ne smatra da su aplikanti bili u poziciji da djelotvorno ospore optužbe protiv njih. Stoga, postoji kršenje člana 5 stav 4 u odnosu na prvog i desetog aplikanta.

7. Javne optužbe u odnosu na trećeg i petog aplikanta bile su opće prirode, uglavnom da su bili članovi imenovanih ekstremnih islamističkih grupa povezanih sa Al'Kaidom. SIAC je primijetio u svojim presudama kojima je odbio žalbe ovih aplikanata da su javni dokazi bili nedovoljni i da se odlučujući dokazi u najvećoj mjeri mogu naći u tajnom materijalu. Ponovo, Sud ne smatra da su ovi aplikanti bili u poziciji da djelotvorno ospore optužbe protiv njih. Stoga, postoji kršenje člana 5 stav 4 u odnosu na trećeg i petog aplikanta.

88. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će najprije ispitati apelantove navode u dijelu koji se odnosi na tvrdnju da se u postupku propisanom ZUS-a ne može preispitivati „zakonitost“ lišavanja slobode, odnosno da ovakve garancije postoje samo u postupku regulisanom krivično-procesnim zakonom.

89. Ustavni sud primjećuje da su apelantu mjeru nadzora odredili i produžili Služba za poslove sa strancima i Ministarstvo sigurnosti, kao organi izvršne vlasti, koji u okviru obavljanja poslova povjerenih zakonom, donose upravne akte, pa tako i rješenje o određivanju odnosno produženju mjere nadzora. U skladu s članom 4. ZKBS kontrola zakonitosti ovih akata osigurana je kroz institut tužbe u upravnom sporu koji se pokreće pred Sudom BiH. Zatim, članom 101. stav 4. ZKBS izričito je propisano da je Sud BiH dužan da ove predmete smatra hitnim, sasluša stranca i donese odluku po tužbi u roku od tri dana od dana podnošenja tužbe. U skladu sa ZUS-a Sud BiH, po tužbi u upravnom sporu presudom odlučuje kada rješava meritum stvari. Pri tome, bilo zbog nedostatka koji se tiče činjeničnog utvrđenja bilo zbog propusta proceduralnog karaktera, Sud BiH može da poništi osporeni akt i predmet vratiti na ponovno odlučivanje. Međutim, ukoliko bi ponovno vođenje postupka pred nadležnim organom izazvalo za tužioca štetu koja bi se teško mogla popraviti ili iz stanja spisa proizlazi da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog utvrđenog u osporenom aktu, Sud BiH je obavezan da sam utvrdi činjenično stanje i na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja riješi upravnu stvar presudom ili rješenjem. U ovom slučaju presuda u svemu zamjenjuje osporeni upravni akt. Iz odredbi ZUS-a proizlazi da i stranke mogu tražiti održavanje rasprave pred sudom. Dalje, u upravnom sporu stranke mogu ukazivati i na činjenice i dokaze koje su postojale ali im nisu bile poznate u vrijeme kada je vođen upravni postupak, odnosno iz opravdanih razloga ih nisu mogle iznijeti, a izuzetno mogu iznositi i potpuno nove činjenice i dokaze ukoliko one nesumnjivo ukazuju da je činjenično stanje očigledno drugačije od onog utvrđenog u upravnom postupku. Također, stranka u postupku po tužbi u upravnom sporu može imati stručnu pomoć advokata po vlastitom izboru. U upravnom sporu može se tražiti i naknada štete koja je stranki nanesena izvršenjem konačnog upravnog akta koji se pobija.

90. Imajući u vidu navedene principe Evropskog suda, te odredbe relevantnih domaćih propisa, Ustavni sud smatra da Sud BiH predstavlja „sud“ koji (u postupku upravnog spora) može preispitati proceduralne i materijalne uvjete koji su suštinski za „zakonitost“ lišavanja slobode kao rezultat mjere nadzora, te da ima nadležnost da „odluči“ o „zakonitosti“ lišavanja slobode u ovom kontekstu, kao i da naloži puštanje na slobodu, ako je lišavanje slobode nezakonito ili da umjesto mjere nadzora odredi blažu mjeru (vidi, naprijed navedenu, Al Hamdani protiv Bosne i Hercegovine, stav 26. - presuda Suda BiH od 5. aprila 2011. godine – naloženo aplikantovo puštanje iz Imigracionog centra jer je ocijenjeno da je nezakonito iz razloga što nisu osigurani novi dokazi za aplikantovo dalje zadržavanje, te aplikantu naloženo svakodnevno javljanje nadležnom organu i neudaljavanje sa kućne adrese). Zatim, Sud BiH ima zakonsku obavezu da sasluša stranca koji je u pitanju, odnosno da mu omogući da izloži svoje navode, te da predoči dokaze na kojim ih zasniva. Pri tome, niti iz jedne zakonske odredbe se ne može zaključiti da se strancu uskraćuje mogućnost da se sam izjasni o navodima suprotne strane, odnosno organa čiji je akt predmet osporavanja u upravnom postupku. Iako je pravilo da se u postupku po tužbi u upravnom sporu odlučuje na osnovu nejavne rasprave, od ovog pravila se očigledno odstupa kada je u pitanju odlučivanje po tužbama kojim se osporava zakonitost rješenja o određivanju ili produženju mjere nadzora, s obzirom na zakonsku obavezu Suda BiH da stranca mora saslušati. Osim toga, ni u ovim postupcima nije isključena opća odredba iz ZUS-a da može biti održana rasprava bilo u situaciji kada to ocijeni sud bilo kada to zahtijeva stranka u postupku. Sve navedeno daje osnova za zaključak da su u ovom postupku zastupljeni elementi adversarnosti.

91. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja ni u dokumentima koji su mu predočeni, kao ni u apelantovim navodima, nema ništa što bi ukazivalo na sumnju da u odnosu na apelanta nisu poštovane navedene procedure i garancije, pa zaključuje da su apelantovi navodi u dijelu u kojem tvrdi da se u postupku propisanim ZUS-om ne može preispitivati zakonitost mjere stavljanja pod nadzor u Imigracioni centar neosnovani.

92. Zatim, apelant tvrdi da su se sve odluke o određivanju i produženju mjere nadzora temeljile na samo jednoj odlučnoj činjenici - Informaciji OSA-e da on predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost BiH, ali da izuzev pukog pozivanja na ovu činjenicu u obrazloženjima osporenih odluka nema ništa što bi upućivalo na zaključak zbog čega on predstavlja takvu prijetnju.

93. Ustavni sud primjećuje da, u skladu s članom 7. ZKBS, sigurnosne provjere za strance vrši OSA, na način i u postupku koji se bliže uređuje posebnim pravilnikom koji donosi direktor OSA-e. OSA je uspostavljena Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i odgovorna je za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem da zaštiti sigurnost, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine. Povjerene poslove obavlja u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodnih ugovora i sporazuma koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Navedenim zakonom propisano je, pored ostalog, da osobe koje smatraju da su im prava narušena radnjama ili propustima OSA-e mogu da se obrate nadležnom sudu, odnosno da svaka osoba u vezi s radnjama agencije može izjaviti žalbu generalnom direktoru koji se nalazi na njenom čelu i koji je odgovaran za zakonitost i pravilnost rada agencije. Također, informacije koje OSA čuva i koje su označene kao povjerljive ili tajne mogu se otkriti samo po odobrenju generalnog direktora. U zahtjevu kojim se traži otkrivanje informacije mora se navesti ko je podnosilac zahtjeva, kao i razlog traženja informacije. Dalje, u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka generalni direktor OSA-e je ovlašten da podatak koji agencija prikuplja ili kreira označi stepenom tajnosti od najnižeg do najvišeg, i to na početku aktivnosti u kojoj takav podatak nastaje. Pri tome, dužan je da donese ocjenu o mogućoj štetnosti za bezbjednost Bosne i Hercegovine, odnosno odgovarajuće institucije i organe, ako bi taj podatak bio dostupan neovlaštenom licu. Generalni direktor OSA-e, kao ovlašteno lice, dužan je da ukine tajnost podatka kada se steknu zakonski uvjeti za to, o čemu donosi obrazloženu odluku u pismenoj formi. Također, ukoliko je tajnost određena zato što sadrži lični podatak, generalni direktor može odobriti ukidanje ukoliko je to, pored ostalog, od vitalnog interesa za lice o kojem se radi. Ukidanje tajnosti podatka može da zatraži lice kojem je odbijen zahtjev za pristup takvom podatku, o čemu odlučuje ovlašteno lice, odnosno kada je u pitanju OSA, njen generalni direktor. Najzad, Ustavni sud primjećuje da se protiv odluka generalnog direktora kojima je odbijen zahtjev za skidanje tajnosti podatka, za pristup tajnom podatku, odnosno žalba zbog radnji agencije, osoba koja je u pitanju može obratiti sudu.

94. U ovoj odluci je već konstatovano, suprotno apelantovim tvrdnjama, da je apelantu mjera nadzora određivana i produžavana po dva osnova: jer mu je izrečena mjera protjerivanja i jer je predstavljao prijetnju po nacionalnu sigurnost. Međutim, mjera protjerivanja je izrečena jer je apelant predstavljao prijetnju po nacionalnu sigurnost, zbog čega mu je i oduzeto pravo na privremeni boravak, pa je Informacija OSA-e i njena procjena da je apelant prijetnja po nacionalnu sigurnost, u njegovom slučaju zaista i bila odlučna činjenica. Iz svih odluka o određivanju i produženju mjere nadzora nesumnjivo proizlazi zaključak da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost cijenjen na temelju Informacije OSA-e koja je bila uložena u dio apelantovog spisa označen kao „povjerljivo“. Zatim, iz obrazloženja presuda Suda BiH proizlazi da je apelant označen kao prijetnja po nacionalnu sigurnost zbog svojih kontakata i aktivnosti s osobama koje predstavljaju prijetnju po nacionalnu sigurnost (bez bilo kakve bliže odrednice o kojim osobama, odnosno kakvim aktivnostima se radi), te zato što je za vrijeme boravka u BiH koristio više lažnih identiteta.

95. Kada se navedeno dovede u vezu s citiranim stavovima Evropskog suda u vezi s garancijama koje trebaju biti osigurane u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, postavlja se pitanje da li je apelant, u okolnostima konkretnog slučaja, imao mogućnost da s uspjehom i realizuje garancije iz citirane odredbe.

96. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, a u povodu isticanja istih ili sličnih navoda (da „pobijane odluke ne nude razloge niti činjenice i dokaze koji potvrđuju da je (apelant) prijetnja po javnu sigurnost BiH; da u pogledu odlučne činjenice da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost osporene odluke ne nude nikakve razloge niti obrazloženje a posebno jer je apelant postao prijetnja za nacionalnu sigurnost nakon trideset godina otkad se nalazi u BiH a na osnovu izvještaja Obavještajno-sigurnosne agencije; da pobijane odluke ne nude razloge niti konkretne činjenice i dokaze koji potvrđuju da je on prijetnja po nacionalnu sigurnost BiH niti mu je dozvoljeno da se neposredno suočiti sa činjenicama koje eventualno opravdavaju takvu kvalifikaciju“) u kontekstu člana 5. stav 4. Evropske konvencije smatrao da su „ispoštovana i neophodna proceduralna prava apelanta, uključujući i habeas corpus postupak iz stava 4. člana 5. Evropske konvencije, jer je rješenje o stavljanju pod nadzor bilo predmet sudskog preispitivanja“ (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti AP 1470/09 od 24. juna 2009. godine, AP 2306/09 od 17. septembra 2009. godine, AP 1499/09 od 24. juna 2009. godine). Ovakvom zaključku u svim slučajevima je prethodila ocjena da se radilo o zakonitom lišavanju slobode, na način i u postupku propisanim zakonom, a u smislu člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije.

97. U ovoj odluci je već zaključeno da Sud BiH predstavlja „sud“ koji može preispitati i odlučiti o zakonitosti lišavanja slobode, da pritvor može ukinuti ili ga zamijeniti blažom mjerom, te da postupak u kojem donosi odluke o tome pruža garancije licu koje je u pitanju da se brani, da iznosi svoje argumente, te da se izjašnjava na navode suprotne strane. Dalje, Ustavni sud primjećuje da, u skladu s članom 5. Zakona o zaštiti tajnih podataka, sudije Suda BiH imaju pristup tajnim podacima svih stepena tajnosti bez obzira ko se pojavljuje u ulozi ovlaštenog lica koje određuje tajnost podatka. U okolnostima konkretnog slučaja to znači da su sudije u vijeću koje je odlučivalo o tužbama u upravnom sporu imale mogućnost da se u potpunosti upoznaju sa sadržajem Informacije OSA-e da je apelant prijetnja nacionalnoj sigurnosti, te da su ovu mogućnost i iskoristile uvidom u dio spisa označen kao „povjerljivo“, na čemu su i temeljili svoj zaključak da apelant predstavlja takvu prijetnju. Utvrđivanje odlučne činjenice da apelant predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost na naprijed opisani način, apelant ne dovodi u pitanje niti jednim od navoda iz apelacije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća i na stav izražen u brojnim odlukama Evropskog suda i Ustavnog suda da zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja. Dalje, u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka, sudije Suda BiH imaju obavezu da kao tajnu čuvaju podatke sve do skidanja s njih oznake tajnosti bez obzira na to kako su do njih došli, a to važi i nakon isteka njihovog mandata, prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka vršenja dužnosti ili članstva u odgovarajućem organu. U tom smislu, ni u konkretnom slučaju, Sud BiH nije apelantu mogao prezentovati saznanja do kojih je došao na temelju ostvarenog uvida, odnosno u tom smislu iznositi opservacije u obrazloženju presuda. Dakle, sudijama Suda BiH nije uskraćena mogućnost da cijene materijal označen kao povjerljiv i da se s njim u cjelini upoznaju, međutim, oni nemaju ovlaštenja da odluče da li takav materijal treba da zadrži oznaku tajnosti i da li u cjelini ili djelimično može da bude učinjen dostupnim zainteresovanom licu na koje se odnosi. Međutim, Sud BiH može, kao što je to učinjeno i u konkretnom slučaju presudom od 9. februara 2011. godine, poništiti odluku o određivanju mjere nadzora i naložiti pribavljanje informacije od OSA-e o statusu koji ima lice koje je u pitanju u trenutku odlučivanja, odnosno da li još uvijek predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost. U apelantovom slučaju ova informacija je pribavljana tri puta: 20. jula 2010. godine, 10. februara 2011. godine i 2. marta 2011. godine.

98. Pitanje nacionalne sigurnosti nesumnjivo predstavlja pitanje opravdanog javnog interesa radi čijeg kompenziranja mogu biti uspostavljena i određena ograničenja u pogledu uživanja pojedinih prava pojedinca. U tom smislu neotkrivanje sadržaja Informacije OSA-e apelantu u postupku pred nadležnim organima i sudom služilo je zaštiti javnog interesa. Pri tome, neotkrivanje sadržaja je i zakonska obaveza za sve učesnike u predmetnom postupku. Međutim, ova obaveza ne postoji u odnosu na OSA-u koja je kreirala i odredila stepen tajnosti navedene informacije. Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i Zakonom o zaštiti tajnih podataka propisan je način i postupak u kojem osoba koja je u pitanju može tražiti otkrivanje tajnog podatka, odnosno osporavati radnje i aktivnosti OSA-e zbog kojih smatra da su joj povrijeđena prava.

99. Iz opširno pobrojanih stavova i prakse Evropskog suda u ovoj odluci, u suštini proizlazi da se u okviru ispitivanja zakonitosti lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, uz određene uvjete, moraju zadovoljiti garancije koje su ustanovljene članom 6. Evropske konvencije u krivičnom postupku. Međutim, karakter postupka određivanja i produženja mjere nadzora u domaćem pravnom sistemu nema obilježja krivičnog postupka, pa stoga Ustavni sud smatra da u postupku preispitivanja zakonitosti mjere nadzora mora biti udovoljeno garancijama ustanovljenim članom 6. Evropske konvencije u odnosu na građanski postupak, odnosno da učesnicima u postupku mora biti dana mogućnost da prezentuju svoj slučaj, da iznose činjenice i dokaze na kojim zasnivaju svoj zahtjev, te da imaju mogućnost da se izjasne o navodima suprotne strane. U tom smislu, a kao što je već detaljno analizirano u ovoj odluci (vidi st. 89-91. u ovoj odluci), postupak pred nadležnim organima i Sudom BiH je po svom karakteru kontradiktoran i garantuje jednakost stranaka u postupku. Zatim, činjenica da je Informacija OSA-e u vođenim postupcima određena kao povjerljiva i da nadležni organi i Sud BiH nisu mogli da je otkriju apelantu iako su mogli da se s njom u cjelini upoznaju i da je cijene, pa i da traže novu procjenu, ne može se prihvatiti kao apsolutno uskraćivanje prava apelantu da se s ovom Informacijom i upozna, te da je u vođenim postupcima s uspjehom osporava. Naime, relevantnim odredbama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i Zakona o zaštiti tajnih podataka propisano je da zainteresovanom licu ovakva informacija može biti učinjena dostupnom. Međutim, u konkretnom slučaju apelant ne nudi dokaz i ne navodi da je na bilo koji način pokušao iskoristiti mogućnosti koje nude navedeni zakoni, te tako sebi obezbijedio pristup informacijama koje su označene kao povjerljive. Naime, niti je ulagao žalbu generalnom direktoru OSA-e koja je kreirala informaciju, a za koju u apelaciji upravo tvrdi da je „nezakonita“ eventualno tvrdeći da su mu njenim radom povrijeđena prava, niti se obraćao zahtjevom da mu se obezbijedi pristup navedenoj Informaciji, odnosno nije tražio skidanje oznake tajnosti. Dakle, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da iskoristi postojeće mehanizme iz Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i Zakona o zaštiti tajnih podataka i da se eventualno upozna sa sadržajem Informacije koju bi onda, u postupku određivanja i produženja mjere nadzora pred nadležnim upravnim organima i pred sudom, koji zadovoljava kriterije kontradiktornog postupka, mogao osporavati iznoseći argumente i dokaze u svoju korist. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku cijelog postupka određivanja i produženja mjere nadzora i pred nadležnim upravnim organima i pred sudom imao i stručnu pomoć advokata.

100. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da ni u okolnostima konkretnog slučaja ne postoje razlozi da odstupi od ranije zauzetog stava da je udovoljeno proceduralnim garancijama u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, odnosno da apelantu nije bila uskraćena mogućnost sudskog preispitivanja odluka o određivanju i produženju mjere nadzora.

101. Ustavni sud zaključuje da apelantu nije povrijeđeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Ostali navodi kojim se osporavaju odluke o određivanju i produženju mjere nadzora

102. U apelacijama kojim je osporavao odluke o određivanju i produženju mjere nadzora apelant je isticao da su mu povrijeđena i prava iz člana II/3.a), b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 2, 3. i

8. Evropske konvencije. S obzirom da se postupak određivanja i produženja mjere nadzora nije ticao niti jednog od navedenih prava a iz navoda iz apelacija ne može se zaključiti da je bilo koje od navedenih prava za vrijeme apelantovog boravka u Imigracionom centru dovedeno u pitanje, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje ovaj dio apelantovih navoda. Otkazivanje prava na privremeni boravak i izricanje mjere protjerivanja

103. Apelant pobija presudu Suda BiH kojom je odbijena njegova tužba u upravnom sporu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti kojim mu je otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja jer smatra da su mu ovom presudom povrijeđena prava iz člana II/3.b) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 3. i 8. Evropske konvencije.

Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku

104. Član II/3. f) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku Član 8. Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na poštivanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javna vlast se ne miješa u vršenje ovog prava, osim ako je takvo miješanje predviđeno zakonom i ako je to neophodna mjera u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti, ekonomske dobrobiti zemlje, sprječavanja nereda ili sprječavanja zločina radi zaštite zdravlja i morala, ili zaštite prava i sloboda drugih.

105. Apelant je istakao da bi njegovim protjerivanjem bilo povrijeđeno ne samo njegovo pravo, već i pravo na porodični život njegove supruge i djece koji su državljani BiH. Najzad, apelant je posebno istakao da nikad nije bio upoznat s razlozima zbog kojih predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost, a na temelju čega mu je uskraćeno pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja.

106. Ustavni sud primjećuje da je apelant u toku postupka pred nadležnim organima i Sudom BiH isticao da u BiH boravi od 1994. godine. Iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu proizlazi da je apelant zaključio brak s državljankom BiH 1997. godine, te da imaju četvoro djece. Služba za poslove sa strancima je Rješenjem broj UP-1/19.4.1-07.2-2874/09 od 18. decembra 2009. godine apelantu odobrila pravo na privremeni boravak u BiH po osnovu braka s državljankom BiH za period od 11. decembra 2009. godine do 10. decembra 2010. godine. Rješenjem iste službe broj UP- 1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine apelantu je otkazano pravo na privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja na pet godina zbog toga što je utvrđeno da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. U svrhu izvršenja mjere protjerivanja apelantu je određena mjera nadzora u Imigracionom centru, da bi 2. juna 2011. godine bio prinudno udaljen iz BiH. Iz predočenih dokumenata Ustavnom sudu proizlazi da je apelant uspostavio odnose koji predstavljaju porodični život u smislu člana 8. Evropske konvencije, pa da izrečena, a u vrijeme donošenja ove odluke, i izvršena mjera protjerivanja, predstavlja miješanje u apelantovo pravo na porodični život (vidi Evropski sud, Al-Nashif protiv Bugarske, presuda od 20. juna 2000. godine, st. 112-115; Lupsa protiv Rumunije, aplikacija broj 10337/04, st. 24, 26. i 27, ECHR 2006-VII; Musa i drugi protiv Bugarske, presuda od 11. januara 2007. godine, stav 58; Bashir i drugi protiv Bugarske, presuda od 14. juna 2007. godine, stav 37).

107. Da bi miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo u skladu s članom 8. Evropske konvencije, ono mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan od „legitimnih ciljeva“ određenih stavom 2. navedenog člana i mora biti „neophodno u demokratskom društvu“.

108. Prema stanovištu Evropskog suda, izraz „u skladu sa zakonom“ ne zahtijeva samo da miješanje treba da ima osnov u domaćem pravu, već se tiče i kvaliteta tog zakona, zahtijevajući da bude u skladu sa vladavinom prava. Stoga, izraz „u skladu sa zakonom“ pretpostavlja da domaći zakon mora biti dostupan i predvidiv u smislu da je dovoljno jasan u svom značenju da pojedincu može dati dovoljno naznaka u kojim okolnostima i pod kojim uvjetima su javne vlasti ovlaštene pribjeći mjerama koje mogu uticati na prava iz Konvencije. Štaviše, zakon mora pružati stepen pravne zaštite od arbitrarnog miješanja javne vlasti. U stvarima koje se tiču fundamentalnih prava bilo bi suprotno da diskrecija dodijeljena javnim vlastima bude izvršavana u uvjetima neograničene vlasti. Stoga, zakon mora ukazivati na domašaj bilo kojeg diskrecionog ovlaštenja datog nadležnom organu i na način njegovog izvršavanja s dovoljnom jasnoćom, tako da pojedincu da adekvatnu zaštitu od arbitrarnog miješanja (vidi, pored brojnih drugih, Evropski sud, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. augusta 1984. godine, Serija A, br. 82, pp 31-33, st. 66-68; C.G. i drugi protiv Bugarske, presuda od 24. aprila 2008. godine, stav 39).

109. Dalje, prema stanovištu Evropskog suda u pogledu mjera koje se tiču nacionalne sigurnosti, zahtjev za predvidljivošću ne može biti isti kao u mnogim drugim oblastima. Također, zahtjev za predvidljivost zakona ne ide tako daleko da državi nameće obavezu donošenja zakona u kojim će do detalja biti navedena sva ponašanja koja mogu povlačiti odluku da pojedinac bude protjeran zbog nacionalne sigurnosti. Po prirodi stvari, prijetnje nacionalnoj sigurnosti mogu varirati po karakteru i mogu biti nepredvidive i teško ih je unaprijed definisati. Međutim, čak i kada je nacionalna sigurnost u pitanju, koncept zakonitosti i vladavine prava u demokratskom društvu zahtijeva da mjera protjerivanja, koja pogađa fundamentalna ljudska prava, bude u određenom obliku predmet adversarnog postupka pred nezavisnim organom ili sudom nadležnim da efektivno razmotri razloge za protjerivanje i da ispita relevantne dokaze, a kad je potrebno s odgovarajućim proceduralnim ograničenjima u pogledu korištenja tajnih podataka. Pojedinac mora biti u stanju da osporava ocjenu izvršne vlasti da je u pitanju nacionalna sigurnost. Mada će ocjena izvršne vlasti šta predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti prirodno imati značajnu težinu, nezavisni organ ili sud mora biti u stanju reagovati u slučajevima gdje pozivanje na ovaj koncept nema razumnu osnovu u činjenicama ili ukazuje na tumačenje „nacionalne sigurnosti“ koje je nezakonito ili suprotno zdravom razumu i arbitrarno (vidi naprijed citirane, Al-Nashif, st. 119-124; Lupsa, st. 33. i 34). Činjenica je da ideju „nacionalna sigurnost“ nije moguće iscrpno definisati (vidi Esbester protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 18601/91, Odluka Komisije od 2. aprila 1993. godine, neobjavljena; Hewitt i Harman protiv Ujedinjenog Kraljevstva broj 20317/92, Odluka Komisije od 1. septembra 1993. godine, neobjavljena; Christie protiv Ujedinjenog Kraljevstva, broj 21482/93, Odluka Komisije od 27. juna 1994. godine, DR 78-A, p. 119, at p. 134), te da ona može biti sa širokom slobodom procjene ostavljenoj izvršnoj vlasti da utvrdi šta je u interesu sigurnosti. Međutim to ne znači da njen opseg može biti razvučen mimo njenog prirodnog značenja (vidi Evropski sud, mutatis mutandis, Association for European Integration and Human Rights and Ekimdzhiev protiv Bugarske, presuda od 28. juna 2007. godine, stav 84).

110. Najzad, prema stanovištu Evropskog suda, osoba prema kojoj se preduzimaju mjere na temelju zabrinutosti za nacionalnu sigurnost, ne smije biti lišena svih garancija protiv arbitrarnosti. Mora joj se, pored ostalog, omogućiti da mjere koje su u pitanju razmotri nezavisno i nepristrasno tijelo koje je nadležno da ispita sva relevantna činjenična i pravna pitanja da bi se utvrdila zakonitost preduzetih mjera i osudila eventualna zloupotreba od javnih vlasti. Pred takvim tijelom, osoba koja je u pitanju mora uživati prednosti adversarnog postupka kako bi predstavila svoje stavove i pobijala argumente javne vlasti (vidi naprijed citiranu, Al-Nashif, st. 123-124).

111. U konkretnom slučaju, apelantu su uskraćivanje prava na privremeni boravak i mjera protjerivanja zasnovani na članu 68. stav 1. tačka m) ZKBS koji propisuje da će strancu boravak biti otkazan ukoliko se utvrdi da predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, te na članu 68. stavu 5. istog zakona koji reguliše da, u slučaju kada je strancu boravak otkazan zbog toga što predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH može biti izrečena mjera protjerivanja. Dakle, izrečene mjere imale su osnov u domaćem zakonu koji je objavljen u službenom glasilu čime je zadovoljen zahtjev dostupnosti. Dalje, iz obrazloženja odluka kojim je odlučivano o navedenim mjerama proizlazi da apelantovo prisustvo u zemlji prema procjeni OSA-e predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, pa bi navođenje njenog sadržaja bilo u suprotnosti sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka. Međutim, sudijama Suda BiH nije bila uskraćena mogućnost da ostvare uvid u Informaciju OSA-e prema kojoj je apelant označen kao prijetnja nacionalnoj sigurnosti i da se upoznaju s njenim sadržajem. U obrazloženju osporene odluke Suda BiH nema ništa što bi upućivalo na zaključak da je tumačenje „nacionalne sigurnosti“ u apelantovom slučaju bilo nezakonito ili suprotno zdravom razumu, ili da se radilo o arbitrarnoj procjeni. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je Informaciju sačinila OSA, koja je u skladu sa Zakonom o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji odgovorna za prikupljanje, analiziranje, obradu i distribuciju obavještajnih podataka s ciljem zaštite sigurnosti, uključujući suverenitet, teritorijalni integritet i ustavni poredak Bosne i Hercegovine, te koja svoj rad obavlja u skladu s odredbama Ustava i zakona Bosne i Hercegovine, uključujući odredbe Evropske konvencije i njenih protokola, te međunarodne ugovore i sporazume koje je Bosna i Hercegovina potpisala ili im je pristupila. Zatim, Informacija je sačinjena na temelju izričitog ovlaštenja iz člana 7. ZKBS prema kojoj je obavljanje sigurnosnih provjera za strance u nadležnosti OSA-e. Apelantu nije bila uskraćena mogućnost preispitivanja odluke o uskraćivanju prava na privremeni boravak i izrečene mjere protjerivanja kroz žalbu, odnosno tužbu u upravnom sporu pred nezavisnim i nepristranim tijelom, odnosno Sudom BiH, u kontradiktornom postupku u kojem je apelant uživao sve proceduralne garancije. Činjenica da niti u jednoj fazi postupka uskraćivanja prava na privremeni boravak i izricanja mjere protjerivanja apelantu nije, makar u naznakama, predočena suština slučaja prijetnje po nacionalnu sigurnost, temelji se na zakonskom ograničenju za učesnike u postupku da, i pored mogućnosti da cijene sadržaj Informacije OSA-e te da zahtijevaju i njeno obnavljanje, ne mogu odlučivati o skidanju tajnosti ni u dijelu ni u cjelini, odnosno ne mogu je otkriti i prezentovati u toku postupka, niti praviti opširne opservacije o njenom sadržaju u obrazloženju odluke. Međutim, a kao što je već konstatovano u pogledu osporavanih odluka o određivanju i produženju mjere nadzora u ovoj odluci, Informacija OSA-e nije bila apsolutno nedostupna apelantu. Naime, apelant ni u ovom postupku nije koristio mehanizme ustanovljene odredbama Zakona o Obavještajno-sigurnosnoj agenciji i Zakona o zaštiti tajnih podataka, te tako eventualno saznao u čemu se sastoji njegov slučaj. Time je sam sebe i lišio mogućnosti da s uspjehom osporava činjenicu da je prijetnja po nacionalnu sigurnost. Naime, u postupku po tužbi u upravnom sporu (vidi st. 89-91. u ovoj odluci) zainteresovano lice može iznositi i nove činjenice ukoliko učini vjerovatnim da mu one iz opravdanih razloga nisu bile poznate, odnosno ako je očigledno da one ukazuju na drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u odlukama koje su predmet osporavanja pred Sudom BiH. S obzirom da apelant nije koristio ove mogućnosti, a da, izuzev činjenice da mu nije otkrivena Informacija OSA-e, ne tvrdi da mu mjera protjerivanja nije izrečena u skladu sa zakonom propisanim uvjetima, na način i u postupku koji je također propisan zakonom, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju miješanje u apelantovo pravo na porodični život bilo zakonito.

112. Zatim, stav 2. člana 8. Evropske konvencije predviđa da svako uplitanje javnih organa vlasti u uživanje prava na privatni i porodični život mora biti “nužno u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih”.

113. Da bi se odredilo jesu li osporene odluke kojima je apelantu naređeno da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine kompatibilne s poštivanjem prava na porodični život, mora se razmotriti opseg veza koje pojedinac ima u državi domaćinu i u državi prijema, koja je država porijekla. Neki od faktora koji se uzimaju u obzir su: dužina boravka i poznavanja jezika i kulture i jedne i druge države, postojanje porodičnih veza i društvenog kruga u obje zemlje, efekat na odnos s onim članovima porodice koji ostaju, sve druge lične okolnosti, kao što su zdravstveni ili psihološki faktori, koji mogu značiti da bi deportacija imala drastičan efekat na pojedinca. Navedeni faktori moraju biti u ravnoteži s razlozima za deportaciju da bi se odredilo da li je miješanje u porodični život proporcionalno potrebi na koju se njime odgovara.

114. U konkretnom slučaju, a kao što je već i konstatovano u ovoj odluci, nesporno je da je apelant u BiH boravio od 1994. godine, da je oženjen državljankom BiH (1997. godine), te da su u bračnoj zajednici rođena i djeca. U pogledu drugih veza s državom BiH apelant Ustavnom sudu nije dostavio bilo kakve dokaze. U pogledu veza s Egiptom kao zemljom svog porijekla, Ustavni sud primjećuje da apelant ne tvrdi da ne govori jezik zemlje porijekla ili da je presjekao sve veze sa zemljom porijekla. Dalje, apelant nije Ustavnom sudu dostavio bilo kakve dokaze o tome da u Egiptu kao zemlji svog porijekla ima bilo kakvih problema s javnim vlastima. Navedeno apelant nije tvrdio ni u postupku pred upravnim organima i Sudom BiH.

115. Odgovarajući na pitanje da li je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da li predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, Ustavni sud nalazi da je u predmetnom postupku utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti, da se koristio s više lažnih identiteta, te da je ostvarivao kontakte s drugim osobama koje predstavljaju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Zatim, Sud BiH je u konkretnom slučaju razmotrio apelantove okolnosti u vezi s njegovim ličnim prilikama kao što je brak i porodica, te dovodeći ih u vezu s pitanjima iz nacionalne sigurnosti utvrdio da je mjera protjerivanja koja je izrečena apelantu proporcionalna uživanju apelantovog prava na porodični život. Ustavni sud smatra da je obrazloženje koje je dao Sud BiH u pogledu odnosa nacionalne sigurnosti i poštivanja apelantovog prava na porodični život zadovoljavajuće i da ne ukazuje na bilo kakvu proizvoljnost. Odluke upravnih organa su bile predmet sudske kontrole u smislu Evropske konvencije, tako da je Sud BiH u okolnostima navedenog slučaja ispitao apelantovu opasnost po nacionalnu sigurnost, a da je pri tome s druge strane osigurao da tajne informacije neće biti javno otkrivene. Ustavni sud smatra da navedeno zadovoljava princip koji je Ustavni sud izrazio u Odluci AP 1222/07, a to je da sudovi moraju pažljivo ocijeniti osnove za udaljavanje i razmotriti može li se miješanje u pravo na privatni i porodični život opravdati u okolnostima predmeta. Također, Ustavni sud nalazi da je apelantu izrečena mjera protjerivanja na period od pet godine, kao i da apelant ničim ne dokazuje da postoji opasnost za njega i njegovu porodicu da borave u Egiptu. Prema tome, Ustavni sud smatra da osporene odluke predstavljaju mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava, te da postoji razuman odnos proporcionalnosti između zaštite zakonitog cilja koji se tiče zaštite javnog poretka i nacionalne sigurnosti BiH, s jedne strane i, s druge strane, zaštite apelantovog prava na porodični život.

116. Ustavni sud zaključuje da oduzimanjem prava na privremeni boravak i izricanjem odnosno izvršenjem mjere protjerivanja nije povrijeđeno apelantovo pravo na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

Ostali navodi kojim se osporavaju odluke o otkazivanju prava na privremeni boravak i izricanje mjere protjerivanja

117. Apelant smatra da mu je izricanjem mjere protjerivanja povrijeđeno i pravo da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. U prilog ovoj tvrdnji apelant je ukazao na praksu Evropskog suda, kao i na dio Izvještaja Amnesty International iz 2010. godine za Alžir iz kojeg proizlazi da vlasti ove države ne poštuju prava osoba osumnjičenih za terorizam na pošteno i fer suđenje, kao i da su ove osobe izložene mučenju i zlostavljanju, odnosno da država ne preduzima ništa da bi ovakve pritužbe istražila. Također, ukazano je i na dio Izvještaja Amnesty International iz 2010. godine za BiH u kojem je konstatovano da se u BiH krše prava osoba koje su se ovdje nastanile u toku ili poslije rata i koje su dobile bh. državljanstvo. U ovom dijelu je ukazano i na sedam osoba kojim je Komisija za reviziju odluka o naturalizaciji oduzela državljanstvo, nakon čega su smješteni i Imigracioni centar na osnovu neobjašnjenog razloga nacionalne sigurnosti gdje čekaju deportaciju u zemlju porijekla u kojoj mogu biti izloženi riziku mučenja ili smrtne kazne. Međutim, apelant ničim nije obrazložio i u vezi s tim ponudio bilo kakav dokaz na koji način se dijelovi navedenih izvještaja odnose na njegovu situaciju, odnosno obrazložio i ponudio dokaze koji bi ukazali da bi njegovim udaljenjem iz BiH u Egipat, kao zemlju porijekla, bile prekršene garancije iz navedenog prava. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da posebno razmatra apelantove navode u ovom dijelu.

118. Najzad, apelant tvrdi da mu je bilo uskraćeno pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije zbog činjenice da mu je zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o oduzimanju prava na privremeni boravak i mjeri protjerivanja uručen 2. juna 2011. godine u 13:11 sati, a proveden je istog dana u 14:20 sati zbog čega smatra da mu je bilo uskraćeno izjavljivanje bilo kakvog pravnog lijeka.

119. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da zaključak o dozvoli izvršenja predstavlja procesnu odluku kojom se konstatuje da je određena upravna odluka podobna za izvršenje. Zaključkom se ne odlučuje o eventualnom pravu ili obavezi osobe koja je u pitanju. Zatim, apelantu nije bila uskraćena mogućnost da protiv ovog zaključka izjavi žalbu nadležnom drugostepenom organu. Činjenica da je između uručenja zaključka i apelantove deportacije protekao samo jedan sat i devet minuta je bez značaja, jer u skladu sa zakonom, žalba protiv zaključka ne odgađa njegovo izvršenje. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u apelantovom slučaju i Sud BiH preispitao zakonitost odluka Službe za poslove sa strancima i Ministarstva sigurnosti, odbivši apelantovu tužbu u upravnom sporu kao neosnovanu, iako zaključak o dozvoli izvršenja ne predstavlja upravni akt kojim se odlučuje o nečijem pravu ili obavezi zasnovanoj na zakonu, odnosno upravni akt protiv kojeg se može pokrenuti i voditi upravni spor. Dalje, Ustavni sud ukazuje da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravima smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na porodični život, ali apelant nije obrazložio na koji način mu je, imajući u vidu i navedeno, uskraćeno pravo na efektivni pravni lijek u odnosu na pravo na porodični život, pa Ustavni sud zaključuje da nema potrebe da se posebno upušta u razmatranje ovog djela apelacije.

VIII. Zaključak

120. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f. Evropske konvencije kada je apelantu mjera nadzora koja se izvršava u Imigracionom centru, kao specijalizovanoj ustanovi za prihvat i smještaj stranaca, izrečena u svrhu osiguranja izvršenja mjere protjerivanja pod uvjetima i u postupku propisanom zakonom, kada su za sve vrijeme njenog trajanja javne vlasti s posebnom marljivošću preduzimale mjere i radnje u svrhu stvaranja zakonom propisanih uvjeta za izvršenje mjere protjerivanja. Također, ne postoji povreda prava iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove odluke ispita sud koji ih može i ukinuti ili zamijeniti blažom mjerom, te kada postupak u kojem se donose takve odluke pruža garancije licu koje je u pitanju da se brani, da iznosi svoje argumente, te kada su zakonom osigurani mehanizmi koji licu koje je u pitanju omogućavaju da sazna i osporava i navode suprotne strane koji nose oznaku tajnosti i koje u interesu nacionalne sigurnosti organi u postupku ne mogu prezentovati apelantu ali s kojim se u potpunosti mogu upoznati i na temelju vlastite procjene zasnovati svoju odluku.

121. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada je odluka o oduzimanju prava na privremeni boravak i izrečenoj i izvršenoj mjeri protjerivanja zasnovana na zakonom propisanim uvjetima, donijeta u postupku propisanom zakonom u kojem je apelant uživao sve proceduralne garancije, te kada razlozi i obrazloženja iz osporene odluke nedvosmisleno upućuju na zaključak da je predmetno miješanje proporcionalno legitimnom cilju, odnosno da predstavlja mjeru neophodnu u demokratskom društvu s ciljem poštivanja vladavine prava.

122. Na osnovu člana 16. st. 1. i 4. tač. 9, člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

123. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-5802/10 (Ahmed Mohamed Elfarahti Othman) | Sudska praksa | Aktio