Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2687/09 (B. Š. i O. Š.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Izvršenje
- Radni spor
- Radni odnos
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Izvršni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2687/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2687/09, rješavajući apelaciju Brane Šakote i Olgice Šakota, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Brane Šakote i Olgice Šakota.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u izvršnom postupku koji je okončan Rješenjem Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 I 001720 10 Gz od 2.
decembra 2010. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Brane Šakote i Olgice Šakota podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 I 001720 10 Gz od 2. decembra 2010. godine i Rješenja Osnovnog suda u Bijeljini broj 080-0-I-07-000425 od 7.
septembra 2010. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Brano Šakota i Olgica Šakota (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bijeljine podnijeli su 24. avgusta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja pravosnažne presude, odnosno dužine trajanja izvršnog postupka koji se vodio pod brojem 080-0-I-07-000 425 u Osnovnom sudu u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud). Apelanti su u nekoliko navrata dopunili apelaciju obavještavajući Ustavni sud o toku postupka pred Osnovnim sudom. Podneskom od 28. januara 2011. godine apelanti su osporili Rješenje Okružnog suda broj 12 0 I 001720 10 Gz od 2. decembra 2010. godine, kojim je potvrđeno Rješenje Osnovnog suda broj 080-0-I-07-000 425 od 7. septembra 2010. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 21. januara 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a 6. februara 2012. godine je zatraženo dostavljanje kompletnog spisa.
3. Ustavni sud je 20. marta 2012. godine zatražio odgovor na apelaciju od Pravobranilaštva Republike Srpske kao zakonskog zastupnika Opštine Bijeljina, suprotne strane u postupku.
4. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 9. februara 2010. godine, a spis 13. februara 2012. godine.
5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantima 15. februara 2010. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
7. Presudom Osnovnog suda broj P-598/04 od 17. januara 2005. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev apelanata pa su poništeni Odluka Opštine Bijeljina o izboru kandidata po oglasu broj 02.120-13/04 od 23. marta 2004. godine i Rješenje po prigovoru apelanata broj 02.120-13/04 od 6. aprila 2004. godine, te je naloženo Opštini Bijeljina da izvrši ponovni izbor prijavljenih kandidata, kao i da apelantima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 450,00 KM. Okružni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je Presudu broj Gž-148/05 od 23. avgusta 2006. godine kojom je odbio žalbu apelanata a djelimično uvažio žalbu Opštine Bijeljina, te preinačio prvostepenu presudu tako što je poništio Odluku Opštine Bijeljina broj 02.120-13/04 od 23. marta 2004. godine o izboru kandidata (Milenko Vidaković, Jasna Alimujkić i Zdenko Matić) i Rješenje po prigovoru apelanata broj 02.120-13/04 od 6. aprila 2004. godine, pa je Opštini Bijeljina naloženo da izvrši ponovni izbor na ova radna mjesta, dok je zahtjev apelanata za poništenje citirane odluke od 23. marta 2004. godine u odnosu na izbor kandidata (Bosa Bojičić i Čedo Janković) odbijen.
8. Apelanti su kao tražioci izvršenja 19. aprila 2007. godine prijedlogom za izvršenje pravosnažne presude u Osnovnom sudu pokrenuli postupak izvršenja protiv Opštine Bijeljina kao izvršenika (u daljnjem tekstu: izvršenik).
9. Osnovni sud je donio Zaključak broj 080-0-I-07-000 425 od 30. aprila 2007. godine kojim je naložio apelantima da u roku od osam dana (pod prijetnjom odbacivanja prijedloga) prijedlog za izvršenje urede u skladu sa odredbama člana 36 Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu. ZIP). Apelanti su 5. maja 2007. godine uredili prijedlog za izvršenje.
10. Osnovni sud je donio Zaključak broj 080-0-I-07-000 425 od 7. juna 2007. godine kojim je naložio apelantima da u roku od osam dana (pod prijetnjom odbacivanja prijedloga) prijedlog za izvršenje urede u skladu sa odredbama člana 36 ZIP-a. Apelanti su 22. juna 2007. godine uredili prijedlog za izvršenje tako što su predložili da sud donese rješenje na osnovu pravosnažne presude (Presuda Okružnog suda broj Gž-148/05 od 23. avgusta 2006. godine i Presuda Osnovnog suda broj P-598/04 od 17. januara 2005. godine) kojim se dozvoljava izvršenje protiv izvršenika tako što se određuje izvršeniku da u roku od dva mjeseca od dana prijema ovog rješenja donese odluku o ponovnom izboru između prijavljenih kandidata po oglasu Opštinske uprave Opštine Bijeljina broj 02.120-13/04, koji je objavljen 17. februara 2004. godine u dnevnim novinama „Glas Srpske“, na radna mjesta Milenka Vidakovića, Jasne Alimujkić i Zdenka Matića i određuje se izvršeniku da, ukoliko ne ispuni svoju obavezu u određenom roku od dva mjeseca, za svaki mjesec kašnjenja isplati apelantima iznos od po 500,00 KM (na račune apelanata tačno navedene u prijedlogu). Pod tačkom 2 apelanti su tražili da sud dozvoli izvršenje radi naplate troškova postupka i ostalih troškova isplatom sa računa izvršenika na njihov račun.
11. Osnovni sud je donio Zaključak broj 080-0-I-07-000 425 od 9. avgusta 2007. godine kojim je naložio apelantima da u roku od osam dana (pod prijetnjom odbacivanja prijedloga) dostavi još jedan primjerak prijedloga za izvršenje.
12. Osnovni sud je donio Rješenje broj 080-0-I-07-000 425 od 6. septembra 2007. godine kojim je odredio predloženo izvršenje. Rješenje o izvršenju postalo je pravosnažno 1. januara 2008. godine.
13. Osnovni sud je rješenje o izvršenju dostavio Bobar banci radi izvršenja novčanog potraživanja apelanata. Bobar banka je 8. februara 2008. godine obavijestila Osnovni sud da je rješenje u dijelu novčanog potraživanja u potpunosti izvršeno u korist apelanata.
14. Osnovni sud je donio Zaključak broj 080-0-I-07-000 425 od 8. februara 2008. godine kojim je naložio izvršeniku da obavijesti sud da li je postupio prema rješenju o izvršenju od 6. septembra 2007. godine.
15. Apelanti su 19. februara 2009. godine tražili da sud novčanom kaznom kazni opštinskog načelnika kao odgovorno lice izvršenika, zbog nepostupanja prema rješenju o izvršenju od 6. septembra 2007. godine, a u skladu sa čl. 194 i 17 ZIP-a.
16. Osnovni sud je donio Zaključak broj 080-0-I-07-000 425 od 18. novembra 2009. godine kojim je naložio izvršeniku da obavijesti sud u roku od 15 dana o radnjama preduzetim na osnovu rješenja o izvršenju od 6. septembra 2007. godine, a koje se odnosi na obavezu izvršenika da u roku od dva mjeseca donese odluku o ponovnom izboru kandidata. Osnovni sud je naveo da je izvršenik zaključkom od 8. februara 2007. godine bio upozoren da obavijesti sud o preduzetim radnjama, a prema stanju spisa, još nijedna radnja nije preduzeta. Takođe, Osnovni sud je upozorio izvršenika da, ukoliko ne postupi po nalogu suda, može kazniti odgovorno lice kod izvršenika novčanom kaznom od 500,00 KM do 5.000,00 KM, u skladu sa čl. 17 st. 2, 6 i 10 ZIP-a.
17. Apelanti su Osnovnom sudu poslali urgenciju 11. januara 2010. godine.
18. Izvršenik je 5. januara 2010. godine Osnovnom sudu dostavio izjašnjenje o preduzetim radnjama.
19. Osnovni sud je donio Rješenje broj 080-0-I-07-000 425 od 19. januara 2010. godine kojim se postupak izvršenja smatra završenim jer su sprovedene sve izvršne radnje.
20. Apelanti su protiv rješenja Osnovnog suda od 19. januara 2010. godine izjavili prigovor 28. januara 2010. godine.
21. Osnovni sud je donio Rješenje broj 080-0-I-07-000 425 od 15. marta 2010. godine kojim je usvojio prigovor apelanata, te ukinuo rješenje Osnovnog suda od 19. januara 2010. godine.
22. Apelanti su dopisom od 22. aprila 2010. godine energično tražili od Osnovnog suda da odgovornom licu izvršenika izrekne novčanu kaznu, s obzirom na to da izvršenik nije u periodu od dvije godine i sedam mjeseci izvršio svoju obavezu, odnosno donio odluku o ponovnom izboru kandidata.
23. Osnovni sud je donio Zaključak broj 080-0-I-07-000425 od 22. aprila 2010. godine kojim je obavijestio izvršenika o pokrenutom postupku izvršenja, u kom su doneseni pravosnažno rješenje o izvršenju (pravosnažno na 1. januar 2008. godine) i odluka o obustavi postupka Osnovnog suda, koja je ukinuta odlukom istog suda. U zaključku je Osnovni sud naveo da izvršenik nije postupio u skladu sa obavezom iz izvršne isprave, odnosno nije izvršio ponovni izbor kandidata po spornom oglasu broj 02.120-13/04 od 17. februara 2004. godine, koji je, kako mu je naloženo pravosnažnom presudom, već poništio raniji konkurs i „izvršio novi izbor kandidata po novom konkursu, a protivno svojoj obavezi određenoj izvršnom ispravom“. Istim zaključkom izvršeniku je naloženo da u roku od dva mjeseca od dana prijema ovog zaključka donese novu odluku o ponovnom izboru između prijavljenih kandidata po spornom oglasu broj 02.120-13/04 od 17. februara 2004. godine, na radna mjesta Milenka Vidakovića, Jasne Alimujkić i Zdenka Matića, a kako je navedeno u rješenju o izvršenju od 6. septembra 2007. godine. Izvršeniku je naloženo da o preduzetim radnjama obavijesti sud. Takođe, sud je naveo da u slučaju da izvršenik u ostavljenom roku ne postupi po nalogu suda, sud može novčano da kazni odgovorno lice izvršenika u novčanom iznosu od 500,00 KM do 5.000,00 KM, u skladu sa čl. 17 st. 2, 6 i 10 ZIP-a.
24. Apelanti su 1. juna 2010. godine tražili od Osnovnog suda da ih obavijesti o mjerama preduzetim povodom njihovog podneska od 22. aprila 2010. godine, a Osnovni sud je 1. juna 2010. godine apelantima dostavio zaključak od 22. aprila 2010. godine.
25. Izvršenik je 3. juna 2010. godine obavijestio Osnovni sud da je preduzeo određene mjere radi izvršenja, a preduzete mjere zahtijevaju izvjesno vrijeme za sprovođenje procedure izbora kandidata, pa je zatražen duži rok za realizaciju zaključka Osnovnog suda. Apelanti su se dopisom od 5. jula 2010. godine, koji su poslali Osnovnom sudu, usprotivili bilo kakvom produženju roka.
26. Izvršenik je 20. avgusta 2010. godine Osnovnom sudu dostavio obavještenje o preduzetim mjerama, odnosno dostavio odluke o prijemu službenika u radni odnos. Izvršenik je 24. avgusta 2010. godine tražio da Osnovni sud donese rješenje kojim se postupak smatra dovršenim, s obzirom na to da je izvršenik u potpunosti sproveo izvršne radnje.
27. Apelanti su dopisom od 6. septembra 2010. godine sudu podnijeli prijedlog da postupi prema odredbama člana 17 ZIP-a, odnosno naveli da izvršenik nije izvršio svoju obavezu. Apelanti su ponovili zahtjev 30. avgusta 2010. godine.
28. Osnovni sud je donio Rješenje broj 080-0-I-07-000 425 od 7. septembra 2010. godine kojim se postupak izvršenja smatra završenim jer su sprovedene sve izvršne radnje.
29. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je, postupajući povodom prijedloga apelanata, udovoljio njihovom zahtjevu, odnosno donio rješenje o izvršenju 6. septembra 2007. godine, kojim je određeno izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj P- 598/04 i Presude Okružnog suda broj Gž-148/05.
30. Dalje je navedeno da je uvidom u izvršnu ispravu (navedene presude) Osnovni sud utvrdio da su poništene odluke Opštine Bijeljina (izvršenika) o izboru kandidata Milenka Vidakovića, Jasne Alimujkić i Zdenka Matića, te rješenje po prigovoru apelanata od 6. aprila 2004. godine, te je izvršeniku naloženo da izvrši novi izbor kandidata na ova mjesta po spornom oglasu izvršenika broj 02.120-13/04 od 17. februara 2004. godine, po uslovima koji su kandidati ispunjavali u trenutku prijavljivanja na navedena mjesta, te izvrši izbor za pomenuta mjesta. Osnovni sud je naveo da to znači da je obaveza izvršenika da na pomenuta radna mjesta imenuje lica samo iz kruga kandidata prijavljenih po navedenom oglasu, u skladu sa uslovima koje ispunjavaju. Osnovni sud je naveo da je dopisom Bobar banke obaviješten da je izvršenje koje se odnosilo na novčano potraživanje apelanata u cijelosti izmireno.
31. Osnovni sud je istakao da je izvršenik, postupajući u skladu sa nalogom suda, donio Rješenje broj 01-111-31/10 od 27. maja 2010. godine kojim je formirao Komisiju za sprovođenje postupka ponovnog izbora kandidata za prijem službenika u administrativnu službu izvršenika na radna mjesta Milenka Vidakovića, Jasne Alimujkić i Zdenka Matića. Navedeno je da je Komisija utvrdila da se na oglas prijavilo 46 kandidata na radno mjesto komunalnog policajca, te sedam kandidata na radno mjesto načelnika komunalne policije. Od 46 prijava utvrđeno je da su 42 blagovremene, kao i sve prijave za mjesto načelnika policije. Komisija je pregledala dokumentaciju, te pozvala kandidate s ciljem obavljanja intervjua, koji je održan 19. avgusta 2010. godine. Na osnovu održanog intervjua Komisija je utvrdila redoslijed kandidata za prijem u radni odnos na neodređeno vrijeme za komunalnog policajca, koji je proslijedila načelniku Opštine na usvajanje. Komisija je utvrdila da niko od prijavljenih kandidata ne ispunjava tražene uslove za radno mjesto načelnika komunalne policije. Načelnik Opštine je izvršio izbor, te imenovao Biljanu Matković i Predraga Novkovića za komunalne policajce.
32. Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 209 stav 1 ZIP-a, kojim je propisano da, ako radnju može obaviti samo izvršenik, sud će rješenjem o izvršenju odrediti primjeren rok za ispunjenje obaveze. Dalje, shodno stavu 4 istog člana, izvršenik koji je ispunio svoju obavezu dužan je o tome da obavijesti sud i dostavi nesumnjive dokaze o tome. Osnovni sud je naveo da će se nesumnjivim dokazom smatrati ovjerena pisana izjava tražioca izvršenja o tome da je radnja izvršena, zapisnik sudskog izvršioca, nalaz i mišljenje sudskog vještaka i slično. U protivnom, smatraće se da radnja nije obavljena.
33. Osnovni sud je naveo da je izvršenik 20. avgusta 2010. godine dostavio Odluku broj 02-120-286/10 od 19. avgusta 2010. godine o prijemu službenika u radni odnos na neodređeno vrijeme u administrativnoj službi izvršenika po javnom oglasu broj 02.120- 13/04 od 17. februara 2004. godine, kojom su u radni odnos primljena dva komunalna policajca, a što se tiče načelnika komunalne policije, niko nije primljen. Osnovni sud je istakao da je odluku izvršenika prihvatio kao dokaz da je izvršenik postupio u skladu sa svojom obavezom utvrđenom izvršnom ispravom, jer zakon ne ograničava krug dokaza kojim se utvrđuje da je izvršna radnja i sprovedena, naročito jer na pomenuta mjesta nisu imenovani apelanti, što i nije bila obaveza izvršenika utvrđena izvršnom ispravom, zbog čega oni nikada ne bi svojom pisanom izjavom potvrdili da je izvršenik postupio u skladu sa izvršnom ispravom.
34. Osnovni sud je uvidom u priloženu odluku utvrdio da je izvršenik u potpunosti postupio u skladu sa izvršnom ispravom, te izvršio imenovanje iz kruga prijavljenih kandidata po oglasu broj 02.120-13/04 od 17. februara 2004. godine, po uslovima koje su kandidati ispunjavali u vrijeme prijavljivanja na pomenuti oglas, a sve u skladu sa izvršenikovom obavezom kako je određeno izvršnom ispravom. Zbog navedenog, sud je, u skladu sa članom 64 ZIP-a, donio odluku.
35. Apelanti su izjavili žalbu protiv rješenja Osnovnog suda od 7. septembra 2010. godine.
36. Okružni sud je donio Rješenje broj 12 0 I 001720 10 Gz od 2. decembra 2010. godine kojim je žalbu apelanata odbio i potvrdio rješenje prvostepenog suda.
37. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je, ispitujući prvostepeno rješenje i spis predmeta, utvrdio da je žalba neosnovana. Prema mišljenju Okružnog suda, pravilno je sudio prvostepeni sud kada je odlučio kao u izreci rješenja, te je pravni zaključak prvostepenog suda u potpunosti prihvatio i drugostepeni sud.
38. S tim u vezi, Okružni sud je naveo, imajući u vidu da je rješenjem o izvršenju naloženo izvršeniku da ponovi izbor prijavljenih kandidata po oglasu od 17. februara 2004. godine, po uslovima koje su kandidati ispunjavali u trenutku prijavljivanja na pomenuti oglas, da se radi o nezamjenjivoj obavezi činjenja pravnog lica. Dakle, samo izvršenik može da izvrši tu obavezu. Takođe, Okružni sud je naveo da je isključivo pravo poslodavca da po objavljenom oglasu i traženim uslovima izvrši izbor kandidata, zbog čega prigovor žalbe da izbor nije izvršen u skladu sa zakonom ne može biti od uticaja u ovom sporu. Prema mišljenju Okružnog suda, sud je u parnici, u radnom sporu, ovlašćen samo da odlučuje o zakonitosti odluke poslodavca o izboru nekog od prijavljenih kandidata po objavljenom konkursu, ali nije ovlašćen da po utvrđenju da je nezakonita odluka poslodavca o izboru nekog kandidata donese odluku kojom bi obavezao poslodavca da primi u rad kandidata koji je u parnici zahtjevom tražio donošenje te odluke. Zbog navedenih razloga sud nije ni mogao izreći kaznu načelniku Opštine zbog činjenice da je konstatovao da načelnik komunalne policije nije izabran, jer nije bilo kandidata koji su po prijavljenom konkursu ispunjavali uslove za to radno mjesto, pa je Okružni sud zaključio da u tom smislu navodi žalbe nisu osnovani.
39. Okružni sud je istakao da su apelanti, kako se radi o radnji koja je nezamjenjiva, prijedlog podnijeli u skladu sa članom 209 ZIP-a, kojom je regulisano da će sud izvršeniku dostaviti novi rok za dobrovoljno ispunjenje. Navedeno je da u pogledu dužine roka ne postoji ograničenje, što se u situaciji kada već postoji rok čini i opravdanim, jer zakonodavac, imajući u vidu predmet ispunjenja, prema mišljenju suda, teško da ima drugi izbor od onog da sudu povjeri zadatak da zavisno od svakog slučaja odredi dužinu novog roka, s tim da je na sudu zadatak da na ovaj način ne produži ionako usporen postupak izvršenja. Stoga, iako su argumenti apelanata u vezi sa ovim dijelom aktuelni (apelanti su se žalili da je Osnovni sud produžio izvršeniku rok), Okružni sud je zaključio da ne može uticati na drugačije rješenje konkretne stvari. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
40. Apelanti su istakli da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) zbog nepostupanja Osnovnog suda, odnosno dužine trajanja postupka. Apelanti su u apelaciji naveli da je „od podnošenja tužbe proteklo više od pet godina“. Apelanti su se žalili da je načelnik Opštine „zloupotrijebio svoj položaj i ovlašćenje“, „zloupotrijebio institut oglasa“ i „obmanuo javnost poništenjem oglasa“ koji je objavljen 17. februara 2004. godine, te raspisao oglas i ponovo primio ista lica (Milenka Vidakovića, Jasnu Alimujkić i Zdenka Matića). Apelanti ističu da je ovoj „zloupotrebi“ pogodovala neefikasnost sudova, republičkog upravnog inspektora, ombudsmena sudske zaštite, pa su ova lica nesmetano obavljala funkciju na koju su nezakonito izabrani.
41. Apelanti su u podnesku koji su dostavili Ustavnom sudu 28. januara 2011. godine dostavili rješenje Okružnog suda od 2. decembra 2010. godine. Apelanti su osporili zaključak sudova da je postupak izvršenja dovršen u skladu sa članom 209 ZIP-a. Apelanti su naveli da je izvršenik dostavio „formalno donesenu odluku o prijemu službenika u radni odnos“, a ne „ovjerenu pisanu izjavu tražilaca izvršenja (apelanata) o tome da je radnja obavljena“. Apelanti su naveli da je sud pogrešno primijenio odredbe čl. 64 i 209 ZIP-a, a izvršenik, Opština Bijeljina, „ponovo je prekršila Zakon o lokalnoj samoupravi i Zakon o radu“, te nije poštovala proceduru ponovnog izbora i izbor sprovela na zakonit način. Apelanti su naveli „kvalifikacije“, odnosno razloge zbog kojih smatraju da izabrani kandidati (Biljana Matković i Predrag Novaković) ne ispunjavaju uslove za prijem na radno mjesto komunalnog policajca. Apelanti su istakli da je ova formalna odluka samo kamuflaža kako bi se prikrile nezakonite radnje načelnika Opštine, odnosno prikrio nezakonit radni odnos Milenka Vidakovića, Jasne Alimujkić i Zdenka Matića koji zbog neizvršenja pravosnažne presude traje šest godina.
b) Odgovor na apelaciju
42. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo hronologiju događaja pred sudom, te je istakao da je predmet mirovao godinu dana zbog imenovanja novog postupajućeg sudije, odnosno stručnog saradnika i zbog toga što se apelanti nisu „interesovali za sprovođenje ovog izvršenja“, dok je u ostalom periodu sud preduzimao zakonom propisane mjere radi sprovođenja rješenja o izvršenju. Osnovni sud je naveo da nisu prekršena prava na koja se apelanti pozivaju.
V.Relevantni propisi
43. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnim odredbama glasi: Član 5.
Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.
Novčana kazna i prinudne mjere u izvršnom postupku Član 17.
(1) Kad je ovim zakonom novčana kazna predviđena kao sredstvo izvršenja, može se izreći fizičkim licima u iznosu od 100 KM do 5.000 KM, a pravnom licu u iznosu od 1.000 do 100.000 KM.
(2) U slučaju iz prethodnog stava, novčana kazna u iznosu od 500 KM do 5.000 KM može se izreći i odgovornom licu u pravnom licu.
(3) Novčana kazna iz st. 1. i 2. ovog člana može se ponovo izricati ako izvršenik ne postupi po ponovljenom nalogu suda ili nastavi da postupa protivno zabrani. (4) Prije izricanja novčane kazne sud će omogućiti izvršeniku da se izjasni, a po potrebi održaće i ročište radi izvođenja dokaza.
(5) Novčanu kaznu rješenjem izriče sudija, vodeći računa pri odmjeravanju visine kazne o ekonomskoj snazi izvršenika, značenju njegove radnje koju je morao obaviti, te o drugim okolnostima slučaja. Rješenjem se određuje i rok plaćanja. (6) Lice kojem je kazna izrečena može izjaviti prigovor protiv rješenja u roku od osam dana od prijema rješenja.
(7) Lice kojem je kazna izrečena u skladu sa ovim članom snosi sve troškove nastale izricanjem i izvršenjem te kazne.
(8) Nakon izvršnosti rješenja, novčanu kaznu naplaćuje sud po službenoj dužnosti, u korist budžeta iz kojeg se izvršni sud finansira. Troškovi izvršenja terete predračunska sredstva suda, a naknada ovih troškova koje sud određuje zaključkom, izvršava se u postupku prinudne naplate novčane kazne.
(9) Odredbe ovog člana ne mogu se primjenjivati ako je izvršenik Bosna i Hercegovina i njeni entiteti, Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine, kanton, grad, opština i upravna organizacija, te tijela ovih pravnih lica, ali se shodno primjenjuju odredbe o kažnjavanju odgovornih lica, ukoliko zakonom nije drugačije određeno.
(10) Novčana kazna po odredbama ovog člana može se izreći i izvršiti prema izvršeniku i drugim fizičkim i pravnim licima, kao i odgovornim licima u pravnom licu, i u slučaju da odbiju dati podatke o imovini izvršenika, kao i kada svojim radnjama i postupcima, protivno sudskom nalogu ili zabrani skrivaju, oštećuju ili uništavaju imovinu izvršenika ili ometaju sud u sprovođenju izvršnih radnji. (11) Novčana kazna izrečena po odredbama st. 1. do 10. ovog člana ne može se pretvarati u kaznu zatvora.
Član 209.
(1) Ako radnju može obaviti samo izvršenik, sud će rješenjem o izvršenju odrediti izvršeniku primjereni rok za ispunjenje obaveze.
(2) Rješenjem o izvršenju sud će istovremeno zaprijetiti izvršeniku, a i odgovornim licima u izvršeniku pravnom licu da će im izricati novčane kazne u skladu sa članom 17. ovog zakona ako u određenom roku ne ispuni obavezu. (3) Ako izvršenik u roku koji mu je određen ne ispuni obavezu, sud će, na prijedlog tražioca izvršenja dalje postupati po odredbama člana 17. ovog zakona. (4) Izvršenik koji je ispunio svoju obavezu u roku koji mu je sud odredio, dužan je da bez odlaganja o tome obavijesti sud i priloži nesumnjive dokaze o tome. Nesumnjivim će se dokazom smatrati ovjerena pisana izjava tražioca izvršenja o tome da je radnja obavljena, zapisnik sudskog izvršioca o obavljanju radnje, nalaz i mišljenje sudskog vještaka da je radnja obavljena i sl. u protivnom, smatraće se da radnja nije obavljena.
(5) Ako radnja koju može obaviti samo izvršenik ne ovisi isključivo o njegovoj volji (npr. stvaranje određenog umjetničkog djela i sl.), tražilac izvršenja nema pravo da traži izvršenje iz stava 1. ovog člana, već samo nadoknadu štete.
VI.Dopustivost
44. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
45. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
46. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.
47. U konkretnom slučaju, apelanti su se u momentu podnošenja apelacije žalili na nemogućnost izvršenja pravosnažne sudske odluke, odnosno dužinu trajanja izvršnog postupka, budući da je izvršni postupak, u trenutku podnošenja apelacije, već trajao dvije godine i tri mjeseca pred Osnovnim sudom u predmetu broj 080-0-I-07-000 425. Iako je u međuvremenu izvršni postupak okončan Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 I 001720 10 Gz, apelacija je bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda.
48. Takođe, apelacija je dopustiva i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, s obzirom na to da je osporeno Rješenje Okružnog suda broj 12 0 I 001720 10 Gz, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova, doneseno 2. decembra 2010. godine, a dopuna apelacije kojom su apelanti osporili i ovo rješenje podnesena je Ustavnom sudu 28. januara 2011. godine, dakle u roku od 60 dana.
49. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
VII.Meritum
50. Apelanti su se u momentu podnošenja apelacije žalili na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, a u vezi sa izvršenjem pravosnažne sudske odluke u razumnom roku. Nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu redovni sudovi su donijeli odluke da se postupak izvršenja smatra dovršenim, a navedene odluke apelanti takođe osporavaju u vezi sa pravom na pravično suđenje.
51. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
52. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] VII.1. Pravo na pravično suđenje u razumnom roku
53. Ustavni sud primjećuje da su apelanti pokrenuli izvršni postupak radi realizacije svog prava utvrđenog u sudskoj odluci broj P-598/04 od 17. januara 2005. godine, odnosno Gž-148/05 od 23. avgusta 2006. godine. Iz predmetnih presuda proizilazi da su poništene određene odluke izvršenika, te je izvršenik imao obavezu da sprovede ponovni postupak izbora kandidata na određena radna mjesta, kao i da isplati apelantima iznos troškova postupka. U pogledu ovih navoda apelanata, Ustavni sud se poziva na praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Hornsby protiv Grčke, presuda od 19. marta 1997. godine, stav 40), prema kojoj član 6 stav 1 obezbjeđuje svakome pravo da pred sud ili tribunal iznese zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze. To obuhvata „pravo na sud“ u čijem okviru je pravo na pristup sudu, tj. pravo da se pokrene postupak pred sudovima u civilnim stvarima (vidi Evropski sud za ljudska prava, Philis protiv Grčke, presuda od 27. avgusta 1991. godine, serija A-209, str. 20, stav 59). Međutim, to pravo bi bilo iluzorno da domaći pravni sistem država ugovornica dozvoljava da konačne izvršne sudske odluke ostanu neizvršene na štetu jedne od strana. Bilo bi neprihvatljivo da član 6 Evropske konvencije treba detaljno da propisuje proceduralne garancije date strankama, postupak koji je pravičan, javan i ekspeditivan, bez zaštite sprovođenja sudske odluke. Tumačiti član 6 Evropske konvencije kao da se tiče isključivo vođenja postupka vodilo bi, sigurno, u situacije inkompatibilne principima vladavine prava koje su države ugovornice preuzele kada su ratifikovale Konvenciju (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. maja 1974. godine, serija A-18, str. 16-18, st. 34-36). Stoga, izvršenje presude koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio „suđenja“ u smislu člana 6 Evropske konvencije. Sem toga, Evropski sud za ljudska prava je već prihvatio taj princip u predmetima koji se tiču dužine postupka (vidi Evropski sud za ljudska prava, Di Pede protiv Italije i Zappia protiv Italije, presuda od 26. septembra 1996. godine, Izvještaji o presudama i odlukama 1996-IV, str. 1383-1384, st. 20-24 i str. 1410 i 1411, st. 16-20).
a) Period koji se uzima u obzir
54. Predmetni izvršni postupak pokrenut je 19. aprila 2007. godine i okončan je rješenjem Okružnog suda 12. decembra 2010. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom zahtjeva apelanata trajao je tri godine i osam mjeseci.
b) Složenost predmeta
55. Ustavni sud naglašava da se složenost postupka mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta predmetnog spora, tj. dokaza koje redovni sud mora da izvede i procijeni u svjetlu pravne prirode spora.
56. U sklopu postupka izvršenja sud je trebalo da donese rješenje o izvršenju, odnosno da na adekvatan i zakonom propisan način omogući apelantima izvršenje pravosnažne presude, kroz obavezu koju mora izvršiti izvršenik, a koja se sastoji od ponavljanja postupka po oglasu iz 2004. godine, radi prijema na određena radna mjesta. Takav postupak, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može se okarakterisati kao naročito složen.
c) Analiza dužine trajanja postupka
57. Apelanti su pokrenuli postupak izvršenja 17. aprila 2007. godine. Osnovni sud je u tri navrata pozivao apelante da urede prijedlog za izvršenje. Osnovni sud je 6. septembra 2007. godine (dakle u roku od pet mjeseci) donio rješenje kojim dozvoljava izvršenje, a koje je postalo pravosnažno 1. januara 2008. godine. U odnosu na novčani dio potraživanja apelanata, Bobar banka je obavijestila sud da je potraživanje u cijelosti namireno (obavještenje iz februara 2008. godine). Međutim, u odnosu na „glavni zahtjev“ apelanata, odnosno na obavezu izvršenika da sprovede novi postupak, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud prvi put „pozvao“ izvršenika da ga obavijesti o preduzetim mjerama, uz prijetnju novčanom kaznom 8. februara 2008. godine (deset mjeseci nakon što je postupak pokrenut), a isto je ponovio nakon godinu dana i devet mjeseci, opet uz prijetnju kaznom. Izvršenik je 5. januara 2010. godine dostavio izjašnjenje o preduzetim radnjama, na osnovu čega je Osnovni sud donio rješenje 19. januara 2010. godine da se postupak smatra završenim, koje je Osnovni sud po prigovoru apelanata ukinuo svojim rješenjem od 15. marta 2010. godine, dakle u roku kraćem od dva mjeseca, te je Osnovni sud 22. aprila 2010. godine opet pozvao izvršenika da obavijesti sud o preduzetim mjerama. Izvršenik je 20. avgusta 2010. godine dostavio Osnovnom sudu odluku o prijemu službenika u radni odnos, na osnovu čega je Osnovni sud donio rješenje kojim se postupak smatra okončanim (7. septembra 2010. godine), što je potvrdio Okružni sud rješenjem koje je doneseno u roku od tri mjeseca (od donošenja prvostepenog rješenja).
58. Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud u relativno kratkom periodu (pet mjeseci) donio rješenje o dozvoli izvršenja, koje je postalo pravosnažno (u naredna tri mjeseca), ali je kasnije postupak trajao još dvije godine. Osnovni sud je u odgovoru naveo da je preduzimao radnje u vezi sa izvršenjem, te da nije došlo do povrede prava koju apelanti navode. Ustavni sud iz predočene dokumentacije i spisa može isto da zaključi (da je Osnovni sud preduzimao radnje), ali Ustavni sud primjećuje da ove radnje nisu bile „efikasne“ i „ažurne“. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da Osnovni sud nije preduzeo mjere izricanja novčanih kazni odgovornom licu izvršenika (a po zakonu je mogao jer su apelanti to tražili). Ustavni sud ne može tvrditi da bi kažnjavanje odgovornog lica izvršenika ubrzalo konkretni postupak, ali okolnost da sud nije koristio mogućnosti koje mu daje ZIP potvrđuju da sud (koji upravlja postupkom) nije preduzeo sve mjere koje ima na raspolaganju da apelantima omogući da što prije realizuju svoje pravo, pogotovo kada se ima u vidu intencija zakonodavca da na ovaj način pokuša „natjerati“ izvršenika da izvrši svoju nenovčanu obavezu. Iz priložene dokumentacije Ustavni sud može da zaključi da su se „mnogobrojne“ radnje koje je preduzimao Osnovni sud svodile na ponavljanje, odnosno na „prijetnju novčanom kaznom“, bez konkretnog dejstva i rezultata. Osnovni sud je naveo da je postupak „mirovao“ godinu dana zbog izbora postupajućeg sudije. S tim u vezi, Ustavni sud je već ranije jasno naveo da su države ugovornice Evropske konvencije dužne da organizuju administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6 Evropske konvencije. Dakle, Osnovni sud nije Ustavnom sudu dao odgovarajuće argumente koji bi mogli opravdati dužinu trajanja izvršnog postupka pred tim sudom u trajanju od tri godine i skoro pet mjeseci, u postupku koji je po svojoj prirodi hitan. Ustavni sud, takođe, zapaža da ne postoji doprinos Okružnog suda dužini izvršnog postupka budući da je ovaj sud odluku o žalbi donio u roku kraćem od tri mjeseca. S druge strane, Ustavni sud primjećuje da su apelanti u više navrata intervenisali i tražili da sud novčano kazni odgovorno lice izvršenika. Dakle, polazeći od odredbe člana 5 ZIP-a, da je ovaj postupak hitne prirode, u odsustvu opravdanih razloga koje je trebalo da predoči sud, a koje ni Ustavni sud nije mogao pronaći u spisu predmeta, koji bi opravdali zašto je postupak trajao tri godine i osam mjeseci, Ustavni sud smatra da odgovornost snosi Osnovni sud.
59. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje u razumnom roku.
VII.2. Ostali navodi u vezi sa pravom na pravičan postupak
60. Apelanti su, vezano za rješenja Okružnog suda od 2. decembra 2010. godine, naveli da im je osporeno pravo na pravično suđenje zbog zaključka sudova da je postupak izvršenja završen. Naime, apelanti osporavaju odluke redovnih sudova navodeći da su redovni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo i pogrešno utvrdili činjenice. Apelanti navode da je postupak imenovanja dva komunalna policajca nezakonit i da nisu ispunjeni uslovi iz člana 209 ZIP-a.
61. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
62. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud na osnovu odluke izvršenika o prijemu službenika u radni odnos zaključio da je izvršenik ispunio svoju obavezu, kako mu je i naloženo pravosnažnom presudom. Redovni sudovi su jasno naveli da je izvršenik imao obavezu ponovnog izbora kandidata prijavljenih po spornom oglasu od 17. februara 2004. godine, u skladu sa uslovima koje su kandidati ispunjavali u trenutku prijavljivanja na sporni oglas, ali da je isključivo pravo poslodavca da izvrši izbor kandidata. Redovni sudovi su naveli da zakonitost izbora na koji su apelanti ukazivali u žalbi ne može biti od uticaja u izvršnom postupku. S tim u vezi, sudovi su posebno skrenuli pažnju na to da u radnom sporu sudovi utvrđuju nezakonitost odluke o prijemu određenog kandidata, ali sud ne obavezuje poslodavaca da primi u radni odnos lice koje je pred sudom osporilo (poništenu) odluku. Sem toga, redovni sudovi su jasno naveli da u konkretnom slučaju ispunjenje obaveze izvršenika, odnosno dostavljanje dokaza u smislu člana 209 stav 4 ZIP-a ne mora biti uslovljeno ovjerenom izjavom apelanata da je izvršenik ispunio obavezu. Redovni sudovi su ukazali na to da dokazi iz stava 4 člana 209 ZIP-a nisu ograničeni, a imajući u vidu obavezu izvršenika, redovni sudovi su smatrali da je „nesumnjiv dokaz“ odluka o izboru službenika po spornom oglasu koju je izvršenik dostavio. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi dali obrazloženja koja ne izgledaju proizvoljno, pozivajući se na relevantne propise. Sem toga, navodi apelanata iz apelacije da u postupku nisu poštovani Zakon o lokalnoj samoupravi i Zakon o radu, kao i navodi apelanata da su „samo formalno“ izabrana ova lica, a da se radi o „kamuflaži“, ne ukazuju ni na šta drugo sem na nezadovoljstvo apelanata konačnim ishodom postupka i to kako pred redovnim sudom tako i izvršenikovim izborom kandidata, što samo po sebi ne može predstavljati povredu ustavnih prava apelanata. Naime, nesporno je utvrđeno da je izvršnim naslovom izvršeniku naloženo da sprovede ponovni izbor prijavljenih kandidata po spornom oglasu, što je izvršenik, prema stanju spisa, i učinio u predmetnom izvršnom postupku koji je okončan osporenim odlukama, a nije mu naloženo da na predmetna radna mjesta primi upravo apelante. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu stavove Evropskog suda i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, kao i navode iz apelacije, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata kojim su tražili utvrđivanje povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje.
63. Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
64. Ustavni sud zaključuje da je došlo do povrede prava apelanata na suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak izvršenja, koji je po zakonu hitan, trajao tri godine i osam mjeseci, pri čemu odgovornost za ovako dugo trajanje postupka snosi isključivo Osnovni sud koji je propustio da djelotvorno kontroliše predmetni izvršni postupak, odnosno da koristi mehanizme propisane odredbama ZIP-a, s ciljem blagovremenog okončanja postupka.
65. Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ostalih aspekata iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su sudovi jasno obrazložili zašto smatraju da je izvršenik prezentovao nesumnjiv dokaz da je postupio po pravosnažnoj presudi.
66. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
67. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović