Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1608/09 (S. M.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Naknada štete
  • Upravni postupak
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1608/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1608/09, rješavajući apelaciju Slobodana Marjanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Slobodana Marjanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ova odluka se dostavlja Vladi Republike Srpske, koja je dužna da izvrši svoje ustavne obaveze i obezbijedi poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelant i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Slobodan Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke podnio je 25. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog neizvršenja Rješenja o izvršenju Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj I-2559/00 od 3. novembra 2000. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 2 Pravila Ustavnog suda, od Vlade Republike Srpske – Kancelarija pravnog predstavnika zatraženo je 9. juna 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju.

3. Ustavni sud je odgovor Vlade Republike Srpske - Kancelarija pravnog predstavnika primio 26. juna 2009. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Vlade Republike Srpske - Kancelarija pravnog predstavnika dostavljen je apelantu 20. avgusta 2009. godine.

5. Imajući u vidu stanovište Osnovnog suda u ovoj vrsti predmeta (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2504/08 od 8. juna 2011. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 99/11, tačka 18), Ustavni sud nije smatrao neophodnim tražiti izjašnjenje Osnovnog suda u konkretnom predmetu.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

7. Apelant je pred Vojnim pravobranilaštvom RS - Odjeljenje Banja Luka 27. jula 2000. godine kao protivpredlagač sa predlagačem - Republika Srpska - Ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: predlagač) zaključio Ugovor o poravnanju van spora (u daljnjem tekstu: Ugovor) broj Par. br. 692/00. Navedenim ugovorom obavezan je predlagač da apelantu nadoknadi štetu u iznosu od 97.623,00 KM, i to u roku od 45 dana od dana potpisivanja tog ugovora. Apelant se navedenim ugovorom odrekao potraživanja kamata na navedeni iznos, dok je zadržao pravo da sporni dio duga ostvaruje pred nadležnim sudom u redovnoj građanskoj parnici. Ugovorom je, takođe, utvrđeno da, u slučaju da se ne ispoštuju njegove odredbe, odnosno da se u ugovorenom roku ne isplati utvrđena šteta, apelant stiče pravo izvršenja prinudnim putem.

8. U tački I Ugovora je navedeno da je apelant 7. septembra 1999. godine podnio zahtjev za obeštećenje van spora za štetu u iznosu od 868.600,70 KM koju mu je počinila Vojska RS, jer je koristila za svoje potrebe apelantove objekte (farma za tov stoke) u ratnom periodu, i to od 21. januara 1993. godine do 5. februara 1994. godine i od 12. septembra 1995. godine do 12. januara 1996. godine. U tački II Ugovora je navedeno da je vojni pravobranilac, postupajući po predmetnom zahtjevu za obeštećenje, odnosno tužbi koju je apelant podnio Osnovnom sudu radi naplate štete s obzirom na to da nadležni organ nije postupio u zakonskom roku za obeštećenje van spora, ponudio apelantu da se spor pokuša riješiti mirnim putem van suda, što je apelant prihvatio.

9. Budući da predlagač nije izvršio svoju obavezu u utvrđenom roku, apelant je Osnovnom sudu podnio predlog za dozvolu izvršenja na osnovu Ugovora od 27. jula 2000. godine. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj I-2559/00 od 3. novembra 2000. godine dozvolio predloženo izvršenje.

10. Osnovni sud je Rješenjem broj I -2559/00 od 30. novembra 2000. godine odbio kao neosnovan prigovor predlagača kao dužnika protiv rješenja o izvršenju od 3. novembra 2000. godine. U obrazloženju je Osnovni sud naveo da je predlagač osporio rješenje o izvršenju, ističući da je apelant predložio kao sredstvo izvršenja račun predlagača na kojem su isključivo namjenska sredstva i koja služe za obavljanje osnovne djelatnosti. Dalje je navedeno da je nesporno da su sredstva predlagača koja se nalaze na žiro-računu namjenska i da služe za obavljanje djelatnosti predlagača. Međutim, Osnovni sud je zaključio da u djelatnost predlagača spada kako izvršavanje prava, tako i izvršavanje obaveza, te je prigovor odbio kao neosnovan.

11. Ministarstvo finansija Vlade RS je 16. aprila 2008. godine apelantu uputilo dopis u skladu sa Zakonom o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o unutrašnjem dugu) u sklopu aktivnosti radi isplate u gotovini troškova postupka i troškova izvršenja po osnovu obaveza koje čine unutrašnji dug i radi pripreme za emisiju obveznica. Uz dopis apelantu je upućen obrazac za dostavljanje podataka u svrhu emisije obveznica. Apelant je tražene podatke na propisanom obrascu dostavio Ministarstvu finansija 13. maja 2008. godine.

12. Apelantu je 15. decembra 2008. godine, u skladu sa Odlukom Vlade RS o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine od 28. novembra 2008. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 113/08), emitovano 97.623 obveznica, što predstavlja iznos od 97.623 KM glavnice duga, a koje su registrovane u Centralnom registru za hartije od vrijednosti a.d. Banja Luka.

13. Apelant je 10. februara 2009. godine od Ministarstva finansija Vlade Republike Srpske tražio isplatu duga prema Rješenju o izvršenju broj I-2559/00 od 3. novembra 2000. godine. Pri tome se apelant pozvao na Odluku Ustavnog suda RS broj U-75/04 od 15. januara 2009. godine kojom je utvrđena neustavnost pojedinih odredbi Zakona o unutrašnjem dugu. Ministarstvo finansija je 21. maja 2009. godine pismom obavijestilo apelanta o izvršenoj emisiji obveznica, da se izvod o svojini na obveznicama nalazi u Centralnom registru za hartije od vrijednosti a.d. Banja Luka, kao i o zakonskim mogućnostima korišćenja obveznica.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

14. Apelant smatra da mu je neizvršenjem navedenog rješenja o izvršenju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naveo je da mu nije isplaćena šteta koja je utvrđena Ugovorom, a što je pravdano Zakonom o unutrašnjem dugu. Dalje je istakao da, zbog toga što mu nije izvršena isplata duga, trpjela je njegova porodica i njegovo preduzeće koje nije izmirivalo svoje obaveze.

b) Odgovor na apelaciju

15. Ustavni sud je u sličnim predmetima kao odgovor na apelacije primio izjašnjenje Osnovnog suda u kome je navođeno da dostavljanje konačnog rješenja o izvršenju na sprovođenje Ministarstvu finansija RS - Sektor trezor, prema mišljenju Osnovnog suda, predstavlja konačnu radnju u izvršnom postupku, te da je time pred tim sudom predmet okončan (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2504/08 od 8. juna 2011. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 99/11, tačka 18). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nije konkretni predmet dostavio na komunikaciju Osnovnom sudu, već je kao odgovor prihvatio izjašnjenje koje je Osnovni sud dao u sličnim predmetima.

16. U odgovoru Vlade Republike Srpske - Kancelarija pravnog predstavnika je navedeno da je Ministarstvo finansija RS izvršilo predmetno Rješenje broj I-2559/00, te da zbog tog razloga apelaciju treba odbaciti kao očigledno neosnovanu.

V. Relevantni propisi

17. Zakon o izvršnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03, 64/05 i 118/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

Član 12. tačka 5.

Prigovor i žalba ne zaustavljaju tok izvršnog postupka ali se namirenje tražioca izvršenja odlaže do donošenja odluke prvostepenog suda po prigovoru. . [...] Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je u pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uslova da se o prigovoru odluči.

18. Zakon o utvrđivanju i načinu izmirenja unutrašnjeg duga Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 63/04, 47/06, 68/07, 17/08, 64/08 i 34/09 – prečišćeni tekst i „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 7/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom se uređuju postupak, način i rokovi utvrđivanja i izmirivanja unutrašnjeg duga Republike Srpske (u daljnjem tekstu: unutrašnji dug) prema fizičkim i pravnim licima, u ukupnom iznosu do 1.761,7 miliona KM.

Član 2.

Izmirenje unutrašnjeg duga vrši se u skladu sa odredbama ovog zakona na način koji obezbjeđuje i podržava makroekonomsku stabilnost i fiskalnu održivost Republike Srpske.[...] Član 3.

Pod unutrašnjim dugom, u smislu ovog zakona, podrazumijevaju se:

[...]3. Obaveze po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine u iznosu do 600,00 miliona KM.[...] Član 11.

Materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine, u iznosu do 600,0 miliona KM, predstavlja naknadu štete pravnim i fizičkim licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama ili vansudskim poravnanjima priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i pravnim i fizičkim licima kojima će se pravo na naknadu štete regulisati posebnim zakonom.

Član 12.

Način i rokovi verifikacije pojedinačnih potraživanja po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. godine do 19. juna 1996. godine regulisaće se posebnim propisom.

Sudovi su obavezni da dostavljaju Ministarstvu finansija pravosnažne sudske presude i ostale sudske odluke koje se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.

Sudovi su dužni na kraju svake fiskalne godine sačiniti i dostaviti Ministarstvu finansija izvještaj o neriješenim sudskim postupcima koji se odnose na materijalnu i nematerijalnu štetu iz člana 11. ovog zakona.

Član 13.

Kamate određene pravosnažnim i izvršnim sudskim odlukama po osnovu materijalne i nematerijalne štete obračunavaju se u toku verifikacije u skladu sa sudskim odlukama, a najviše do iznosa svakog utvrđenog pojedinačnog duga. Član 14.

(1) Obaveze iz člana 11. Zakona, nakon izvršene verifikacije, izmirivaće se emisijom obveznica pod sljedećim uslovima:

1. rok dospijeća od 14 godina, 2. isplatom u deset jednakih rata, počevši od devete godine prije krajnjeg datuma dospijeća, 3. godišnja kamata u visini od 1,5%.

4. pravo prijevremenog otkupa.

Član 15.

(1) U smislu ovog zakona, obveznica predstavlja elektronski zapis, izdat od strane Republike Srpske ili u ime Republike Srpske, s ciljem izmirenja unutrašnjeg duga, koji je registrovan u elektronskom registru, a sadrži pravo na isplatu na određeni datum po dospijeću zajedno sa kamatom, ako je ovim zakonom predviđena, a koji ne može biti realizovan ili prenesen bez elektronskog zapisa.

(2) Emisija i način izdavanja svake serije obveznica u skladu sa odredbama ovog zakona vrše se posebnom odlukom Vlade Republike Srpske.

(3) Na emisiju i promet obveznica primjenjuju se odredbe Zakona o hartijama od vrijednosti koji važi u Republici Srpskoj. [...] (7) Obveznice izdate u skladu sa ovim zakonom predstavljaće unutrašnji dug Republike Srpske, odnosno monetarnu obavezu Republike Srpske, izražen u domaćoj valuti, isključujući dug Republike Srpske po osnovu međunarodnih sporazuma, a za koji je zajmoprimac Ministarstvo finansija Republike Srpske, u ime Republike Srpske. [...] (9) Obveznicama emitovanim u smislu ovog zakona mogu se izmiriti dospjele obaveze za poreze nastale do 31. decembra 2007. godine, čija je naplata u nadležnosti Republike Srpske. [...] Član 16.

(1) Troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja utvrđeni rješenjem o izvršenju u izvršnom postupku platiće se iz budžeta Republike Srpske od 30. juna 2006. godine najkasnije do dana svake emisije obveznica za pojedine vrste obaveza, a prema dospijeću izvršnih odluka evidentiranih u Ministarstvu finansija. (2) Iznos troškova parničnog postupka i troškova izvršnog postupka utvrđenih pravosnažnom sudskom odlukom i pravo na kamatu ostvaruju se u skladu sa odredbama Zakona o izvršnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 59/03, 85/03 i 64/05).

VI. Dopustivost

19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U odnosu na dopustivost apelacije, Ustavni sud naglašava da je identična pravna pitanja – neizvršenje rješenja o izvršenju na teret sredstava budžeta Republike Srpske razmatrao u predmetu broj AP 244/08 (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 244/08 od 8. decembra 2010. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 41/11). U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao da smatra da u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji efektivno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantima da se žale zbog neizvršenja pravosnažnih presuda, odnosno stvarnog neizvršavanja rješenja o izvršenju donesenog u izvršnom postupku te zaključio da se radi o efektivnom neizvršenju rješenja o izvršenju koje je donijeto u izvršnom postupku na osnovu pravosnažne presude, te da apelant nema na raspolaganju efektivan pravni lijek kojim bi ishodio traženo izvršenje. Razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 244/08 u pogledu dopustivosti apelacije u cijelosti se odnose i na ovu odluku, pa se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja o dopustivosti konkretne apelacije, u cijelosti poziva na razloge navedene u toj odluci Ustavnog suda.

VII. Meritum

22. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje i imovinu zbog nemogućnosti da naplati novčano potraživanje prema predmetnom rješenju o izvršenju. Pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu

23. Član II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

k) Pravo na imovinu.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.

2. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud zapaža da se apelant žali na nemogućnost da naplati svoje novčano potraživanje koje ima prema Republici Srpskoj, čije izvršenje je dozvoljeno navedenim rješenjem Osnovnog suda. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Vlada RS na ime izmirenja duga po osnovu ratne štete u apelantovu korist emitovala obveznice sa rokom dospijeća od 14 godina od dana izdavanja.

25. Ustavni sud ističe da je pitanje izvršenja pravosnažnih presuda shodno Zakonu o unutrašnjem dugu već razmatrao u predmetu broj AP 244/08, pa se, umjesto posebnog obrazloženja merituma ovog dijela odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda, Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u toj odluci. Naime, u navedenoj odluci Ustavni sud je usvojio snjedeće stanovište: Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu evidentni pokušaji Republike Srpske da obezbijedi izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, tako što je zakonskim rješenjima smanjila rokove dospijeća dugoročnih obveznica (14 godina za ratnu štetu i 15 godina za opšte obaveze), predvidjela isplatu kamate, pravo prijevremenog otkupa obveznica, njihovu trgovinu kao hartijama od vrijednosti na berzi, plaćanje poreza nastalih do 31. decembra 2007. godine emitovanim obveznicama, ili isplatu troškova parničnog i izvršnog postupka u gotovini. Ustavni sud, takođe, zapaža da, u skladu sa Odlukom o emisiji obveznica Republike Srpske za izmirenje obaveza po osnovu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine (“Službeni glasnik RS” broj 62/08), glavni dug i pripadajuće zatezne kamate moraju se isplatiti u 10 godišnjih rata u periodu od 2014. do 2023. godine. Imajući u vidu i zaključke Ustavnog suda u odluci broj AP 1307/08, Ustavni sud zaključuje da, uprkos naporima Republike Srpske da obezbijedi izvršenje pravosnažnih sudskih odluka koje se odnose na ratna potraživanja, Ustavni sud ne može smatrati da je Republika Srpska izvršila svoju pozitivnu obavezu, te obezbijedila izvršenje navedenih sudskih odluka u razumnom roku. I u konkretnom slučaju, prema mišljenju Ustavnog suda, neprihvatljivo je da apelanti koji su prethodno vodili postupke koji su rezultirali pravosnažnim sudskim odlukama kojim su im dosuđena potraživanja iz ratnog perioda ili po osnovu opštih obaveza sada moraju čekati na izvršenje još niz godina. Ustavni sud smatra da se na takav način apelantima nameće „pretjeran teret“ koji nije u skladu sa zahtjevom iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije da se pravosnažne sudske odluke moraju izvršiti u što kraćem roku, niti u skladu s garancijama iz člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kojima je zaštićeno pravo na imovinu (op. cit., AP 244/08, tačka 36).

26. Osim toga, Ustavni sud naglašava da je Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, takođe, razmatrao neizvršenje pravosnažnih i izvršnih presuda domaćih sudova kojima je aplikantima dosuđena ratna šteta i kojima je, u konačnici, aplikantima glavni dug isplaćen putem obveznica. U toj odluci Evropski sud je, između ostalog, ukazao da neka odluka ili mjera donesena u korist nekog aplikanta, u principu, nije dovoljna da se takvom aplikantu oduzme status žrtve, osim u slučajevima kada domaće vlasti priznaju navodnu povredu i dosude adekvatnu i dovoljnu naknadu […]. Iako je tačno da su domaći organi odmah priznali povredu navedenu u predmetnom slučaju,, aplikanti nisu mogli dobiti nikakvu naknadu na ime kašnjenja u izvršenju presuda […].Prema tome, oni i dalje mogu tvrditi da su žrtve […]. Konačno, Evropski sud je u toj odluci istakao da presude domaćih sudova nisu izvršavane u periodu od tri do osam godina […]. Takva kašnjenja u izvršavanju presuda u prošlosti su se smatrala pretjerano dugim (vidi, Evropski sud, Runić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 15. novembra 2011. godine, tač. 16 i 21).

27. Dovodeći navedena stanovišta Ustavnog suda i Evropskog suda u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da se ta stanovišta u cijelosti mogu da primijene i na konkretni slučaj iako u apelantovom slučaju izvršenje nije dozvoljeno na osnovu pravosnažne presude, već je to učinjeno na osnovu vansudskog poravnanja. Pri tome Ustavni sud zapaža da predmetni izvršni postupak u apelantovom slučaju traje punih osam godine (od donošenja rješenja 3. novembra 2000. godine do emitovanja obveznica apelantu 15. decembra 2008. godine), te da će, s obzirom na zakonska rješenja u Republici Srpskoj, apelant morati da sačeka da se realizuju njegova potraživanja, odnosno izvršenje još niz godina. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu već usvojena stanovišta Evropskog suda i Ustavnog suda u sličnim predmetima koja, s obzirom na okolnosti konkretnog predmeta i pitanja koja pokreće, mogu da se primijene i na apelantov slučaj, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju, zbog apelantove nemogućnosti da realizuje izvršenje poravnanja zaključenog u upravnom postupku kao izvršne isprave, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

28. Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj AP 244/08 naložio Vladi Republike Srpske da izvrši svoje ustavne obaveze i obezbijedi poštivanje ljudskih prava tako što će preduzeti odgovarajuće zakonske mjere s ciljem da apelanti i ostali povjerioci koji posjeduju izvršne sudske odluke na teret budžetskih sredstava Republike Srpske naplate svoja potraživanja u što kraćem roku. Navedenom odlukom, koju je Ustavni sud donio 8. decembra 2010. godine, naloženo je Vladi Republike Srpske da u roku od šest mjeseci od dana dostavljanja te odluke obavijesti Ustavni sud o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja navedene odluke. Stoga se i ova odluka dostavlja Vladi Republike Srpske s istim ciljem.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju, zbog apelantove nemogućnosti da realizuje izvršenje poravnanja zaključenog u upravnom postupku, povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

30. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

31. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1608/09 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio