Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-124/12 (Z. T.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito lišenje slobode mentalno oboljelih osoba, alkoholičara, narkomana, skitnica
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama · čl. 34, 43
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Zakon o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 64
Predmeti (1)
AP-124/12
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 124/12, rješavajući apelaciju Zorana Tomića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Zorana Tomića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 V 036243 11 Gž od 1. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 V 036243 11 V od 22. novembra 2011. godine.
Utvrđuje se povreda člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se rješenje Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 V 036243 11 Gž od 1. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 V 036243 11 V od 22. novembra 2011. godine.
Nalaže se Općinskom sudu u Živinicama da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu s članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. stav 1.e. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Općinskom sudu u Živinicama da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zoran Tomić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, koga zastupa Vlado Matuzović, advokat iz Tuzle, podnio je 6. januara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 V 036243 11 Gž od 1. decembra 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 V 036243 11 V od 22. novembra 2011. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzla (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 18. januara 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. i 31. januara 2012. godine, a Tužilaštvo je 17. februara 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog suda, Općinskog suda i Tužilaštva dostavljeni su apelantovom punomoćniku 24. februara 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 V 036243 11 V od 22. novembra 2011. godine koje je potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 33 0 V 036243 11 Gž od 1. decembra 2011. godine apelantu je određeno produženje prisilnog smještaja u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od jedne godine, s tim da se to vrijeme ima računati od dana pravosnažnosti ovog rješenja.
7. Iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je Tužilaštvo Općinskom sudu podnijelo 7. septembra 2011. godine prijedlog zbog oduzimanja poslovne sposobnosti i produženja apelantovog prisilnog smještaja u psihijatrijsku ustanovu. U prijedlogu je navedeno da je apelant 6. augusta 2010. godine u porodičnoj kući, koja je vlasništvo njegovog oca, dok je bio u stanju neuračunljivosti zbog paranoidne shizofrenije, kao trajne duševne bolesti, sa sumanutim idejama i halucinacijama, dok je njegov otac spavao, iako je bio svjestan da na taj način može usmrtiti oca i htijuću tu posljedicu, iz pištolja ispalio jedan metak ocu u glavu zbog čega je nastupila smrt njegovog oca. Istaknuto je da je apelantu nakon prvostepenog krivičnog postupka određen prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi. Nakon podignute optužnice protiv apelanta predmet je pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 005071 11 Kž od 9. juna 2011. godine kojom je utvrđeno da je apelant navedeno krivično djelo učinio u neuračunljivom stanju. Kantonalni sud je Presudom broj 03 0 K 005071 10 K od 25. februara 2011. godine odlučio da se apelantu privremeno određuje prisilni smještaj u JZU UKC Tuzla-Klinika za psihijatriju Tuzla u trajanju od šest mjeseci, a istovremeno je odlučeno o tome i posebnim rješenjem Kantonalnog suda od 25. februara 2011. godine koje je rješenjem Vrhovnog suda od 1. aprila 2011. godine preinačeno tako da se apelantu privremeno određuje prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci.
8. Nakon što je Tužilaštvo primilo obavijest Općinskog suda od 2. novembra 2011. godine o tome da apelantu 6. decembra 2011. godine ističe mjera prisilnog smještaja u psihijatrijskoj ustanovi, „na predmetni spis suda je dostavljen dopis za urgentno postupanje po istom a radi odlučivanja o prijedlogu za određivanje produženja prisilnog smještaja u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu dana 8. novembra 2011. godine“. Zbog kratkih rokova sud je putem telefona odredio termine za ročište i na zapisnik od 11. novembra 2011. godine donio rješenje da će se predmetni postupak voditi po službenoj dužnosti. Pri tome je sud apelantu odredio punomoćnika koji je bio njegov punomoćnik i u krivičnom postupku. Također je Općinski sud od nadležnog Centra za socijalni rad zatražio da se apelantu postavi privremeni zastupnik, što je učinjeno. Nakon što su predloženi dokazi i vještačenje zakazano ročište nije održano jer vještak nije dostavio nalaz i spis, pa je na ročištu 22. novembra 2011. godine izvršeno saslušanje vještaka neuropsihijatra te izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka i provedena ostala materijalna dokumentacija. Apelantov punomoćnik je predložio da sud donese odluku prema stanju u spisu navodeći da se protivi mišljenju i zaključku vještaka kad je u pitanju zdravstvena ustanova u koju bi apelant trebao biti smješten jer psihijatrijsko odjeljenje u KPZ Zenica ni po zakonu, a ni po stručno tehničko osposobljenosti, ne može biti i nije specijalizovana ustanova za forenziku u kojoj bi se mjera prisilnog smještaja i liječenja mogla izvršiti.
9. Iz medicinske dokumentacije (vještačenje) iz spisa Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 005071 10 K (nalaza i mišljenja timova vještaka kojim su rukovodili prof. dr. sc. Alija Sutović, mr. sc med. prof. dr. Rusmir Softić, mr. sc. med. prof. dr. Nera Kravić-Prelić) je utvrđeno da apelant boluje od trajne duševne bolesti paranoidne shizofrenije, da je u vrijeme kad je počinio protivpravnog djela bio u stanju psihoze, da je imao sumanute ideje i halucinacije i da je djelovao u skladu s njima, da je bolest trajnog karaktera i da je poboljšanje moguće u slučaju psihijatrijskog liječenja.
10. Istaknuto je da iz nalaza i mišljenja vještaka od 19. novembra 2011. godine proizlazi da je vještak na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa broj 03 0 K 005071 10 K, te obavljenog psihijatrijskog pregleda i ispitivanja apelanta dao svoje mišljenje i zaključak da je kod apelanta prisutna hronična duševna bolest paranoidna shizofrenija, da i dalje traje, da je bolest u stacionarnoj fazi, rezidualnoj s jasnim simptomima i posljedicama koje je bolest već ostavila na ukupno funkcioniranje ličnosti, da trenutno bolest nije u akutnoj fazi odnosno pogoršanju ali da nije ni u fazi poboljšanja jer su i dalje prisutni bitni kriterijski simptomi shizofrenije. Vještak je naglasio da se apelantova bolest ne liječi na adekvatan način i da u ovakvom stanju predstavlja značajan potencijal u smislu društvene opasnosti, tj. opasan je po okolinu jer neliječena bolest podrazumijeva potpunu nepredvidivost toka bolesti koja može preći u akutnu fazu, pogoršanje i rasplamsavanje. Vještak je također naveo da, po njegovom saznanju, bolnica u Sokocu bi trebala biti jedina specijalizirana ustanova u BiH za liječenje i čuvanje počinilaca krivičnih djela koji su bili neuračunljivi, duševno bolesni i opasni po okolinu. Po mišljenju vještaka, u slučaju da nema mogućnosti za smještanje u tu bolnicu odgovaralo bi psihijatrijsko odjeljenje Kazneno-popravnog zavoda zatvorenog tipa Zenica (u daljnjem tekstu: KPZ Zenica), s tim da je naveo da nije nikada vidio to odjeljenje, a da prema informacijama kojima raspolaže to odjeljenje nema odgovarajuće uvjete za liječenje i čuvanje duševnih bolesnika. Također je istakao da nema drugih adekvatnih ustanova, te da Kazneno-popravni zavod poluotvorenog tipa Tuzla (u daljnjem tekstu: KPZ Tuzla) ne raspolaže kadrovskim niti organizacijskim potencijalom.
11. Općinski sud je naveo da je analizom navedenih dokaza, te nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, kojeg je u cijelosti prihvatio jer nije u suprotnosti s ostalim provedenim dokazima, našao da je prijedlog Tužilaštva osnovan. Istaknuto je da je apelantov punomoćnik svoje prigovore usmjerio na neadekvatno pružanje zdravstvene zaštite apelantu, te predložio da sud o predmetnom prijedlogu odluči prema stanju spisa.
12. Stoga je Općinski sud utvrdio da je kod apelanta još uvijek prisutna hronična duševna bolest paranoidna shizofrenija, te da je u takvom stanju opasan i predstavlja značajan potencijal u smislu društvene opasnosti, tj. opasan je po okolinu, jer neliječena bolest podrazumijeva potpunu nepredvidivost u toku bolesti koja može preći u akutnu fazu. Na osnovu navedenog Općinski sud je u skladu s odredbama čl. 22, 29. i 31. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama odlučio da se apelantu produži određeni prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od jedne godine, a da se to vrijeme ima računati od dana pravosnažnosti rješenja. Navedeno je da će se o prijedlogu za oduzimanje poslovne sposobnosti nastaviti po pravosnažnosti predmetnog rješenja.
13. U obrazloženju drugostepenog rješenja je navedeno da u konkretnom slučaju nije sporno da je Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 005071 10 K od 25. februara 2011. godine utvrđeno da je apelant u neuračunljivom stanju učinio protupravno djelo-ubistvo iz člana 166. stav 2 tačka a. Krivičnog zakona FBiH u vezi sa članom 36. Krivičnog zakona FBiH te da mu je privremeno određen prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi JZU UKC Klinika za psihijatriju Tuzla u trajanju od šest mjeseci. Posebnim rješenjem Kantonalnog suda od 25. februara 2011. godine je utvrđeno da se apelantu zbog učinjenog krivičnog djela privremeno određuje prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi JZU UKC Tuzla, Klinika za psihijatriju Tuzla u trajanju od šest mjeseci, a da je Rješenjem Vrhovnog suda FBiH broj 03 0 K 005071 11 Kž 4 od 1. aprila 2011. godine preinačeno rješenje Kantonalnog suda od 25. februara 2011. godine tako što je iz izreke rješenja izostavljeno određenje zdravstvene ustanove u kojoj će se vršiti prisilni smještaj apelanta u trajanju od šest mjeseci zbog toga što je određenje zdravstvene ustanove stvar izvršenja rješenja o privremenom određivanju prisilnog smještaja u zdravstvenoj ustanovi pri čemu će se voditi računa o potrebama optuženog i mogućnostima pojedinih zdravstvenih ustanova.
14. Stoga, po mišljenju Kantonalnog suda, to što se apelant (kao mentalno oboljela osoba) još uvijek nalazi privremeno smješten u posebnom odjelu KPZ Tuzla nije od uticaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja zbog toga što postupak izvršenja rješenja iz krivičnog postupka o privremenom određivanju prisilnog smještaja u zdravstvenoj ustanovi još uvijek nije izvršen, te da će se tom postupku konkretno odrediti zdravstvena ustanova u kojoj će se vršiti prisilni smještaj apelanta (čl. 43. i 44. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama). Po mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je proveo zakonit postupak u smislu odredaba člana 22-43. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama. To što je u datim razlozima Općinski sud naveo samo neke odredbe (član 22, 29. i 31. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama) po ocjeni Kantonalnog suda ne može dovesti u pitanje pravilnost i zakonitost ožalbenog rješenja, tim prije što ni apelant ne dovodi u pitanje opravdanost i potrebu daljeg prisilnog smještaja apelanta u zdravstvenu ustanovu.
15. Prema tome, po mišljenju Kantonalnog suda, apelantovo pozivanje na slobodu i sigurnost koja mu je garantirana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) se ukazuje neprihvatljivim zbog toga što je još uvijek smješten u poseban odjel zatvora KPZ Tuzla.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima prekršeno pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. Evropske konvencije, kao i pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Smatra da je u predmetnom postupku proizvoljno primijenjeno materijalno pravo zbog neodređivanja zdravstvene ustanove za forenzičku psihijatriju u kojoj će apelant biti prisilno smješten radi liječenja još godinu dana. Ističe da se cijelo vrijeme od potvrđivanja optužnice i nakon pravomoćnosti rješenja o određivanju prisilnog smještaja nalazi u pritvoru u KPZ Tuzla a ne u zdravstvenoj ustanovi. Ističe da se kod Općinskog suda u Živinicama, a niti kod Općinskog suda u Tuzli, nije vodio postupak izvršenja rješenja tako da se odredi konkretno koja je to zdravstvena ustanova u kojoj se izvršava mjera prisilnog smještaja i liječenja. Po mišljenju apelanta u izvršnom postupku se moralo odrediti koja je to zdravstvena ustanova, te da to nikako ne može biti KPZ Tuzla ili KPZ Zenica u kojima su najčešće smještene osobe koje su počinile protupravna djela u neuračunljivom stanju. Kao posljedica toga apelant nije imao adekvatno liječenje, odnosno nije imao nikakvo liječenje od duševne bolesti paranoidne shizofrenije. Napominje da je 2. oktobra 2011. godine istekao rok prisilnog smještaja od šest mjeseci koji je određen rješenjem Kantonalnog suda od 25. februara 2011. godine, koje je postalo pravosnažno 1. aprila 2011. godine. Ističe da je apelant bez valjanog zakonskog osnova u periodu od 2. oktobra 2011. godine pa do danas lišen slobode i prisilno smješten i nalazi se u KPZ Tuzla umjesto u zdravstvenoj ustanovi. Na osnovu navedenog smatra da u konkretnom slučaju nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ lišavanja slobode apelanta.
b) Odgovor na apelaciju
17. U svom odgovoru Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana, a osporeno rješenje Kantonalnog suda zakonito i pravilno pri čemu ostaje kod razloga datih u obrazloženju rješenja.
18. U svom odgovoru na apelaciju Općinski sud smatra da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
19. U svom odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelantovih ustavnih prava.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o zaštiti osoba s duševnim smetnjama («Službene novine FBiH» br. 37/01, 42/02 i 52/11) relevantne odredbe glase:
Član 22.
Osoba sa težim duševnim smetnjama koje uslijed svoje duševne smetnje ozbiljno i direktno ugrožava vlastiti život ili zdravlje ili sigurnost, odnosno život ili zdravlje ili sigurnost drugih osoba može se smjestiti u zdravstvenu ustanovu bez svog pristanka, po postupku za prisilno zadržavanje i prisilni smještaj propisanim ovim zakonom.
Član 29. stav 1.
U postupku prisilnog smještaja osobe sa duševnim smetnjama u zdravstvenu ustanovu odlučuje nadležni sud u vanparničnom postupku.
Član 31. stav 1.
Prije donošenja odluke o prisilnom smještaju ili o otpustu lica sa duševnim smetnjama, sud je dužan pribaviti pisano mišljenje jednog od psihijatara sa liste stalnih sudskih vještaka koji nije zaposlen u zdravstvenoj ustanovi u kojoj se nalazi prisilno zadržana osoba, o tome je li prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi neophodan […].
Član 33.
Ako sud odluči da se primljena osoba zadrži u zdravstvenoj ustanovi, odredit će i vrijeme zadržavanja koje ne može biti duže od šest mjeseci.
Zdravstvena ustanova je dužna da sudu, po potrebi, dostavlja izvještaje o promjenama u zdravstvenom stanju zadržane osobe.
Član 34.
Ako zdravstvena ustanova procjeni da prisilno smještena osoba treba ostati smještena i nakon isteka trajanja prisilnog smještaja određenog u rješenju suda, dužna je da 15 dana prije isteka toga vremena predloži sudu donošenje rješenja o produženju prisilnog smještaja.
Sud može odrediti produženje u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci.
Član 43 Svako lice sa duševnim smetnjama, bez obzira na to da li je počinilo krivično djelo ima pravo na kvalitetnu zaštitu i unapređivanje svoga zdravlja pod jednakim uvjetima kao i svi drugi građani.
Član 43a. stav 1.
Mjera sigurnosti „obavezno psihijatrijsko liječenje“ izrečena uz kaznu zatvora počiniocu krivičnog djela u stanju smanjene ili bitno smanjene uračunljivosti izvršava se u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazumu o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera bezbjednosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja („Službeni glasnik BiH“ broj 89/09).
Član 44.
Licu sa duševnim smetnjama za koje se u krivičnom postupku utvrdi da je krivično djelo učinilo u stanju neuračunljivosti nadležni sud u vanparničnom postupku utvrdiće prisilni smještaj u zdravstvenu ustanovu.
Prisilni smještaj neuračunljivog lica počinioca krivičnog djela izvršava se u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma iz člana 43a. ovog zakona. Na prisilni smještaj lica iz stava 1. ovog člana primjenjuju se odredbe čl. 22. do
37. Zakona.
U Sporazumu o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera sigurnosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja («Službeni glasnik BiH» broj 89/09) relevantne odredbe glase:
Član 1.
(1)Ovim Sporazumom regulišu se uvjeti smještaja, liječenja, boravka i čuvanja lica kojima je izrečena mjera sigurnosti obaveznog psihijatrijskog liječenja, liječenja od ovisnosti ili druga mjera koja zahtjeva smještaj u specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju.
(2) U Specijalnu bolnicu za forenzičku psihijatriju Sokolac (u daljnjem tekstu:
Specijalna bolnica) pod jednakim uslovima će se smještati pacijenti iz cijele Bosne i Hercegovine.
Član 2.
Smještaj pacijenata započet će kad se završi rekonstrukcija postojećeg namjenskog objekta uz Psihijatrijsku kliniku „Podromanija“ Sokolac, odnosno kada Specijalna bolnica dobije potrebna odobrenja da može otpočeti sa radom i kada se izvrši upis u sudski registar.
VI. Dopustivost
21. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda broj 33 0 V 036243 11 Gž od 1. decembra 2011. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 1. decembra 2011. godine a apelacija je podnesena 6. januara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
25. Apelant osporava navedena rješenja, tvrdeći da su mu njima povrijeđena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka e. Evropske konvencije, te prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i sigurnost
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzevši u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
[...] e) zakonitog lišavanja slobode lica da bi se spriječilo širenje neke zarazne bolesti, pritvaranje mentalno oboljelih lica, alkoholičara ili narkomana ili skitnica; [...]
27. Ustavni sud podsjeća na to da se prava utvrđena u članu 5. Evropske konvencije, prema svom sadržaju, ubrajaju u osnovna prava zaštićena Evropskom konvencijom, odmah poslije prava na život. Član 5. Evropske konvencije pruža zaštitu prava na slobodu i zabranjuje proizvoljan odnos prema ograničavanju tog prava. Izuzeci od zabrane lišavanja slobode dati su u članu 5. stav 1. Evropske konvencije, u kojem su navedeni slučajevi u kojim je lišavanje slobode dopušteno. To je iscrpan popis koji se mora usko tumačiti (vidi Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A-25). Samo takav pristup je konzistentan s ciljem člana 5. Evropske konvencije koji osigurava da niko neće biti proizvoljno lišen slobode (vidi Evropski sud za ljudska prava, Quinn, presuda od 22. marta 1995. godine, serija A-311; i Winterwerp protiv Holandije, presuda od 24. oktobra 1979. godine, serija A-33). Osim toga, lišavanje slobode samo po sebi mora biti nametnuto u skladu sa suštinskim proceduralnim propisima i pravilima primjenjivog domaćeg zakona. Nepoštivanje nekog suštinskog proceduralnog zahtjeva u domaćem zakonu, kao i neispunjavanje nekog proceduralnog aspekta, čak i kad prema stavu suda to nije suštinski važno, može dovesti do kršenja člana 5. stav 1. (vidi Evropski sud za ljudska prava, Bozano, presuda od 18. decembra 1986. godine, serija A-111; i Van der Leer, od 21. februara 1990. godine, serija A-170).
28. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio kriterije koji moraju biti ispunjeni da bi se pritvor mentalno oboljelog lica smatrao kao pritvor koji nije «proizvoljan», tj. da bi bio ispunjen zahtjev «zakonitosti» u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Prvo, «duševna poremećenost» u smislu navedene odredbe mora biti, osim u hitnim slučajevima, pouzdano utvrđena pred nadležnim domaćim organom, na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Drugo, «duševna poremećenost» mora biti takve vrste ili stepena da opravdava prisilno zatvaranje takvog lica. Treće, pritvor smije trajati samo onoliko koliko traje medicinski poremećaj, odnosno određena jačina tog poremećaja (vidi Evropski sud, već citirana odluka Winterwerp, stav 39). Zatim, u slučajevima u kojima je pritvor potencijalno neograničen moraju se vršiti povremene revizije pred «sudom» koji ima ovlaštenja da naredi i otpuštanje, a pritvor mora biti u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj ustanovi koja ima takva ovlaštenja da lica drži u pritvoru (vidi Evropski sud, X protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 5. novembra 1981. godine, serija A, broj 46, stav 43; i Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 28. maja 1985. godine, serija A, broj 93, stav 44).
29. U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da je apelant u neuračunljivom stanju 6. augusta 2010. godine učinio protupravno djelo ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a. Krivičnog zakona FBiH, a što je utvrđeno Presudom Kantonalnog suda broj 03 0 K 005071 10 K od 25. februara 2011. godine, koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 005071 11 Kž 5 od 9. juna 2011. godine. Apelantu je u krivičnom postupku rješenjem Kantonalnog suda od 25. februara 2011. godine privremeno određen prisilni smještaj radi liječenja u zdravstvenoj ustanovi u JZU UKC Tuzla, Klinika za psihijatriju Tuzla u trajanju od šest mjeseci. Međutim, po žalbi apelantovog punomoćnika Vrhovni sud je rješenjem od 1. aprila 2011. godine preinačio rješenje Kantonalnog suda tako da je apelantu privremeno određen prisilni smještaj u zdravstvenoj ustanovi u trajanju od šest mjeseci ne konkretizujući zdravstvenu ustanovu. Naime, određivanje zdravstvene ustanove je stvar izvršenja rješenja o privremenom određivanju prisilnog smještaja u zdravstvenoj ustanovi pri čemu će se voditi računa o potrebama apelanta i mogućnostima pojedinih zdravstvenih ustanova.
30. Apelant su, kako navodi u apelaciji, a što nije osporeno, redovni sudovi i Tužilaštvo, od momenta potvrđivanja optužnice (13. oktobar 2010. godine) smjestili u KPZ Tuzla gdje se nalazi i danas.
31. Dalje, Ustavni sud nalazi da je Općinski sud u vanparničnom postupku na prijedlog Tužilaštva odredio da se produži apelantov prisilni smještaj u psihijatrijskoj zdravstvenoj ustanovi u trajanju od jedne godine. Navedeno je potvrdio Kantonalni sud. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud proveo postupak u kojem je na osnovu medicinske dokumentacije iz spisa Kantonalnog suda broj 03 0 K 005071 10 K i nalaza i mišljenja vještaka od 19. novembra 2011. godine, koji je obavio psihijatrijski pregled apelanta, utvrđeno da je kod apelanta i dalje prisutna hronična duševna bolest paranoidna shizofrenija, da trenutno bolest nije u akutnoj fazi odnosno pogoršanju, ali da nije ni u fazi poboljšanja jer su i dalje prisutni kriterijski simptomi shizofrenije. Vještak je također naglasio da se apelantova bolest ne liječi na adekvatan način i da on u takvom stanju predstavlja opasnost po okolinu jer neliječena bolest podrazumijeva potpunu nepredvidivost toka bolesti koja može preći u akutnu fazu, pogoršanje. Dakle, iz navedenog nesporno proizlazi da je „duševna poremećenost“ kod apelanta u smislu odredbe člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije pouzdano utvrđena pred nadležnim redovnim sudovima na osnovu objektivne medicinske ekspertize. Dalje je nesporno utvrđeno da je apelantova „duševna poremećenost“ takve vrste i stepena da opravdava njegovo prisilno zatvaranje jer je opasan po okolinu. Međutim, Ustavni sud zapaža da prilikom perioda na koji je apelantu produžen prisilni smještaj redovni sudovi nisu imali u vidu izmjenu odredbe člana 34. stav 2. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („Službene novine FBiH“ broj 52/11; navedene izmjene stupile na snagu 13. augusta 2011. godine) kojom je propisano da sud može odrediti da se produži prisilni smještaj u intervalima koji nisu duži od šest mjeseci. Naime, osporenim rješenjima apelantu je produžen prisilni smještaj u trajanju od jedne godine, a kako je to bilo regulirano ranijim odredbama navedenog zakona. Prema tome, imajući u vidu zahtjeve „zakonitosti“ iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije, a kako se pritvor mentalno oboljele osobe ne bi smatrao „proizvoljnim“, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo u pogledu određivanja perioda na koji je prisilni smještaj apelantu produžen. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja u pogledu perioda na koji je apelant produžen prisilni smještaj ne zadovoljavaju uvjet „zakonitosti“ iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.
32. Također, Ustavni sud konstatira da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu primijenili ni izmijenjene odredbe čl. 43. i 44. Zakona o zaštiti osoba sa duševnim smetnjama („Službene novine FBiH“ broj 52/11; navedene izmjene stupile na snagu 13. augusta 2011. godine) kojima je propisano da se prisilni smještaj neuračunljivog lica, počinioca krivičnog djela, izvršava u specijalnoj zdravstvenoj ustanovi na osnovu Sporazuma o smještaju i naknadi troškova za izvršenje mjera bezbjednosti izrečenih u krivičnom postupku i u drugom postupku u kojem se izriče mjera liječenja. Stoga, Ustavni sud smatra da i u pogledu navedenog nije ispunjen uvjet „zakonitosti“ iz člana 5. stav 1.e., te da je došlo do proizvoljnosti primjene materijalnog prava. Pri tome Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu AP 65/11 u kojoj odluci se Ustavni sud bavio sličnim činjeničnim i pravnim pitanjem. U navedenoj odluci Ustavni sud je istakao U konkretnom slučaju Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi prilikom određivanja prisilnog smještaja apelanta u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu u trajanju od jedne godine proveli zakonit postupak u smislu navedenih odredbi Zakona o zaštiti lica s duševnim smetnjama, dakle postupali su u skladu sa zakonom. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelant prisilno smješten u Zavod a ne u psihijatrijsku zdravstvenu ustanovu, kako je određeno osporenim rješenjem i kako je propisano Zakonom o zaštiti lica sa duševnim smetnjama. Ustavni sud također podsjeća da je u svojoj Odluci broj AP 2271/05 od 21. decembra 2006. godine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 49/06) u tački 67. zaključio: «…da, iako smještaj mentalno oboljelih lica u poseban odjel zatvora jeste, u određenoj mjeri, u skladu s domaćim zakonom koji predviđa takvu mogućnost, ali isključivo kao izuzetak, on, ipak, nije saglasan sa zahtjevima Evropske konvencije koja traži da ta lica budu smještena u bolnici, klinici ili drugoj odgovarajućoj instituciji namijenjenoj za tu svrhu». Prema tome, Ustavni sud je u navedenoj odluci utvrdio da zahtjev „zakonitosti“ lišavanja slobode u smislu člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije nije ispunjen u pogledu institucije u kojoj se prisilni smještaj izvršava. Ustavni sud je zaključio da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.
33. Na osnovu svega navedenog Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije zbog proizvoljne primjene materijalnog prava u pogledu perioda na koji je apelantu produžen prisilni smještaj kao i u pogledu institucije u kojoj se izvršava prisilni smještaj apelanta.
34. Ustavni sud neće razmatrati apelantove navode u odnosu na navodnu povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom da su i ti navodi u suštinu isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije. Povredu ovog prava Ustavni sud vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog prava u pogledu perioda na koji je apelantu produžen prisilni smještaj, kao i u pogledu institucije u kojoj se izvršava prisilni smještaj, a što je dovelo da u konkretnom slučaju nije ispunjen zahtjev „zakonitosti“ iz člana 5. stav 1.e. Evropske konvencije.
36. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 64 stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović