Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1159/09 (S. V.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Radni odnos
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1159/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1159/09, rješavajući apelaciju Stojana Vukovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mirsad Ćeman, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Stojana Vukovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Ž-09- 000 026 od 25. februara 2009. godine.

U skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, isplati Stojanu Vukoviću ukupan iznos od 3.900,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Stojana Vukovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011- 0-Ž-09-000 026 od 25. februara 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stojan Vuković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kog zastupa Zoran Kisin, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. aprila 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-09-000 026 od 25. februara 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Kotor Varoši, Javnog preduzeća šumarstvo «Šume Republike Srpske» AD Sokolac, «Šumsko gazdinstvo Čemernica» Kneževo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 20. decembra 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 073-0-P-06-000 102.

3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 20. jula 2009. godine, a tuženi 27. jula 2009. godine. Osnovni sud u Kotor Varoši je dostavio odgovor na apelaciju i traženi spis na uvid 13. januara 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i tuženog dostavljeni su apelantu 5. avgusta 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Apelant je 2. decembra 1993. godine podnio tužbu Osnovnom sudu u Banjaluci protiv tuženog radi naknade štete u vidu izgubljene zarade. U tužbi je navedeno da je vodio spor pred Osnovnim sudom udruženog rada koji je okončan Presudom broj RS-V-603/91 od 7. aprila 1992. godine i da je usljed nezakonite odluke tuženog o prestanku radnog odnosa u periodu od 11. juna 1990. godine do 2. decembra 1992. godine, kada je vraćen na posao, trpio materijalnu štetu zbog neostvarivanja ličnog dohotka. Predložio je da se tuženi obaveže da mu za period od 1. januara 1992. godine do 2. decembra 1992. godine isplati naknadu štete zbog izgubljene zarade.

7. Poslije podnošenja tužbe sprovedena su dva ročišta nakon čega je 20. oktobra 1994. godine glavna rasprava odložena ne neodređeno vrijeme radi sprovođenja finansijskog vještačenja. U rješenju kojim se ročište odlaže na neodređeno vrijeme sud je naveo da će naknadno pozvati vještaka da preuzme spis i da će pozvati apelanta da predujmi troškove radi isplate vještaku.

8. Apelant je podnescima od 27. jula i 4. decembra 1995. godine urgirao da se sprovede predloženo vještačenje i da mu sud odredi predujam koji treba da uplati za troškove vještačenja.

9. Osnovni sud u Banjaluci je rješenjem od 31. januara 1996. godine odredio vještaka finansijske struke kom je naloženo da obračuna izgubljenu zaradu apelantu za period od 1. januara do 31. decembra 1992. godine. Istim rješenjem naloženo je apelantu da obezbijedi vještaku prijevoz do sjedišta tuženog i da uplati 350,00 KM na ime troškova vještačenja.

10. Apelant je podneskom od 29. maja 1997. godine obavijestio sud da nije u mogućnosti da uplati troškove za vještačenje koji su veći od njegove mjesečne plate, te je predložio da sud obaveže tuženog da snosi troškove vještačenja.

11. Apelant je podneskom od 11. februara 1999. godine obavijestio sud da tuženi odbija da vještaku dostavi podatke koji su mu potrebni za vještačenje. Osnovni sud u Banjaluci je rješenjem od 3. maja 1999. godine naložio tuženom da 18. maja 1999. godine vještaku stavi na raspolaganje i uvid finansijsku dokumentaciju potrebnu za sprovođenje vještačenja.

12. Nakon što je vještak finansijske struke dostavio nalaz i mišljenje 25. maja 1999. godine, sud je održao i zaključio glavnu raspravu 14. oktobra 1999. godine.

13. Osnovni sud u Banjaluci je rješenjem od 6. decembra 1999. godine ročište za glavnu raspravu zaključenu 14. oktobra 1999. godine ponovo otvorio i zakazao za 21. januar 2000. godine radi dopune dokaznog postupka. Ročište za glavnu raspravu zakazano za 21. januar 2000. godine odloženo je na neodređeno vrijeme i cio spis dostavljen je predsjedniku suda radi odluke povodom apelantovog zahtjeva za izuzeće postupajućeg sudije. Predsjednik Osnovnog suda u Banjaluci je Rješenjem broj SU-60/00 od 22. februara 2000. godine odbio zahtjev za izuzeće postupajućeg sudije.

14. Osnovni sud u Banjaluci je održao ročište za glavnu raspravu 9. maja 2000. godine i odgodio ga na neodređeno vrijeme radi sprovođenja dopunskog finansijskog vještačenja. Vještak finansijske sruke je dopisom od 26. februara 2002. godine obavijestio sud da mu nisu isplaćeni troškovi vještačenja i da će dopunsko vještačenje obaviti nakon što mu se uplati naknada za prethodno vještačenje.

15. Osnovni sud u Banjaluci je ročište za glavnu raspravu zakazanu za 14. maj 2002. godine odgodio na neodređeno vrijeme, te naložio apelantu da na ime troškova vještačenja uplati iznos od 300,00 KM, a tuženi 200,00 KM. Apelant i tuženi su postupili po nalogu suda. Nakon toga, cio spis je 29. marta 2004. godine dostavljen na nadležno postupanje Osnovnom sudu u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud).

16. Osnovni sud je rješenjem od 25. novembra 2004. godine apelantu vratio tužbu da je dopuni u smislu člana 53 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

17. Apelant je 20. oktobra 2005. godine postupio po nalogu sudu i dostavio dopunjenu tužbu.

18. Osnovni sud se Rješenjem broj P-44/04 od 20. oktobra 2005. godine proglasio mjesno nenadležnim za vođenje parničnog postupka u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog. U obrazloženju rješenja navedeno je da donošenjem Zakona o sudovima Republike Srpske, koji je stupio na pravnu snagu 3. januara 2005. godine, navedeni predmet više ne spada u nadležnost tog suda jer je Osnovni sud u Banjaluci nadležan za područje Banjaluke, Laktaša i Kneževa.

19. Cio spis je 6. decembra 2005. godine dostavljen Osnovnom sudu u Banjaluci na nadležno postupanje.

20. Osnovni sud Banjaluka se Rješenjem broj P-1541/05 od 21. februara 2006. godine proglasio mjesno nenadležnim za vođenje parničnog postupka u pravnoj stvari apelanta protiv tuženog. U obrazloženju rješenja je navedeno da je donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima Republike Srpske (stupio na snagu 31. decembra 2005. godine) rješavanje konkretnog predmeta u nadležnosti Osnovnog suda koji je nadležan za područje opština Čelinac, Kotor Varoš i Kneževo, gdje tuženi ima svoje sjedište.

21. Cio spis je 14. aprila 2006. godine dostavljen Osnovnom sudu na nadležno postupanje.

22. Apelant je podnescima od 13. oktobra i 2. novembra 2006. godine kod predsjednika suda urgirao uzimanje predmeta u rad.

23. Pripremno ročište je održano 6. februara 2007. godine, a ročište za glavnu raspravu 6. marta 2007. godine kada je glavna rasprava i zaključena.

24. Osnovni sud je Presudom broj 073-0-P-06-000102 od 30. marta 2007. godine obavezao tuženog da apelantu isplati na ime glavnog duga iznos od 2.738,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenom u dispozitivu presude. Odbijen je dio apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime zakonske zatezne kamate od 1. marta 1994. godine do 25. maja 1999. godine isplati iznos od 6.192,05 KM.

25. Tuženi je 3. maja 2007. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude, koju je sud dostavio apelantu na odgovor 7. maja 2007. godine. Cio spis je 29. maja 2007. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje o izjavljenoj žalbi.

26. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Ž-07-000 301 od 30. avgusta 2007. godine žalbu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000102 od 30. marta 2007. godine ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Cio spis je 10. septembra 2007. godine vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak.

27. U ponovnom postupku Osnovni sud je održao pripremno ročište 20. maja 2008. godine, a ročište za glavnu raspravu koje je bilo zakazano za 1. jul 2008. godine odloženo je za 20. avgust 2008. godine jer vještak finansijske struke nije bio u mogućnosti da sprovede finansijsko vještačenje do zakazane glavne rasprave. Ročište za glavnu raspravu zakazano za 20. avgust 2008. godine nije održano jer uredno obaviješteni vještak finansijske struke nije pristupio.

28. Ročište za glavnu raspravu održano je 8. septembra 2008. godine i odloženo za 24. septembar 2008. godine (radi dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke) kada je glavna rasprava održana i zaključena.

29. Osnovni sud je Presudom broj 073-0-P-06-000102 od 27. oktobra 2008. godine obavezao tuženog da apelantu na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa u vidu izgubljene zarade – plate, počevši od 1. januara 1992. godine do 2. decembra 1992. godine, isplati iznos od 2.738,29 KM sa zakonskom zateznom kamatom pobliže navedenom u dispozitivu presude. Tuženi je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.311,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđivanja pa do konačne isplate, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom izvršenja.

30. Osnovni sud je u toku dokaznog postupka utvrdio da je pravosnažnom Presudom Osnovnog suda udruženog rada broj RS-V-603/91 od 7. aprila 1992. godine pravni prednik tuženog obavezan da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade za period od 11. juna 1990. godine do kraja 1991. godine isplati iznos od 232.151,00 dinara. Navedenom odlukom, kako je dalje utvrdio Osnovni sud, nije obuhvaćen period od 1. januara 1992. godine do 2. decembra 1992. godine. Sud je, takođe, utvrdio da je među strankama nesporno da je apelant bio vojni obveznik od 15. septembra 1991. godine. Osnovni sud je utvrdio da tuženi nije apelantu isplatio naknadu štete koju mu je pričinio nepostupanjem po odluci Suda udruženog rada tako što je ovakvim nezakonitim postupkom apelant onemogućen da radom ostvaruje zaradu u navedenom periodu, te mu za isti period pripada naknada materijalne štete po osnovu izgubljene zarade, u skladu sa čl. 154 stav 1, 155, 185 i 189 Zakona o obligacionim odnosima.

31. Osnovni sud je, dalje, istakao da tuženi nije dokazao svoju tvrdnju da apelantu za navedeni period ne pripada pravo na naknadu štete po osnovu izgubljene zarade zbog toga što je naknadu plate ostvario kao pripadnik Vojske Republike Srpske, s obzirom na to da, prema nalazu vještaka finansijske struke, Ministarstvo odbrane nije vršilo isplatu apelantu već mu je kao pripadniku rezervnog sastava poslodavac kod kog je bio zaposlen morao isplatiti naknadu, a takođe nije dokazao navod da ostali radnici preduzeća u ovom periodu nisu ostvarivali primanja. Osnovni sud je primijenio pravilo o teretu dokazivanja, tj. da tuženi nije dokazao da je isplata u gotovini i isporučivanje trupaca bio način rješavanja svih potraživanja između apelanta i tuženog. Naime, iako u postupku nije sporno da je apelant od tuženog primio 60 m³ oblovine jele i smrče, tuženi nije dokazao da se ova isporuka odnosi na apelantova potraživanja po osnovu sudskih odluka a ne kao otpremnina prilikom odlaska u penziju, kako navodi apelant.

32. Tuženi je 27. novembra 2008. godine izjavio žalbu protiv prvostepene presude, koju je sud dostavio apelantu na odgovor 11. decembra 2008. godine. Apelant je dostavio odgovor na žalbu 17. decembra 2008. godine, a cio spis je 17. februara 2009. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje o izjavljenoj žalbi.

33. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Ž-09-000 026 od 25. februara 2009. godine žalbu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 073-0-P-06-000102 od 27. oktobra 2008. godine preinačio tako da se apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbija kao neosnovan. Apelant je dužan da nadoknadi tuženom troškove parničnog postupka u iznosu od 4.618,49 KM u roku od 15 dana, a višak zahtjeva po osnovu troškova parničnog postupka je odbijen. Odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.

34. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je prvostepeni sud pogrešno ocijenio dokaze, odnosno da je izostala pravilna ocjena nespornih navoda stranaka o postojanju sporazuma kojim se rješavaju apelantova potraživanja iz radnog odnosa prema tuženom. Naime, nesporno je u izvršenju tog sporazuma tuženi apelantu isporučio određenu količinu trupaca i u dva navrata izvršio gotovinsku isplatu (sve u 1999. godini), a negativan zaključak prvostepenog suda (da se nije radilo o isplati spornog potraživanja) ovaj sud ne može da prihvati kao pravilan jer je u suprotnosti sa dokazima veće dokazne snage. Iz nalaza vještaka finansijske struke proizilazi da je vrijednost isporučenih trupaca iznosila 3.063,29 KM i da je tuženi putem naloga blagajni isplatio apelantu u gotovini 450,00 KM i 500,00 KM. Prema mišljenju tog suda, ovim iznosom apelant je namiren za potraživanja koja je imao čak i u većem iznosu nego što je njegov zahtjev. Na taj način, kako je zaključio sud, obaveza je prestala da postoji ispunjenjem, što je jedan od načina gašenja obligacije (član 295 Zakona o obligacionim odnosima) a takav karakter ima i obaveza tuženog koja glasi na ispunjenje.

35. Okružni sud je istakao da sadržina pismenih dokaza i nespornih navoda stranaka dovodi do drugačijeg činjeničnog i pravnog zaključka u odnosu na zaključke osporene presude. Nije sporno, kako je dalje objasnio sud, da je među strankama 1999. godine zaključen Sporazum o rješavanju prava iz radnog odnosa i da je taj sporazum u cijelosti realizovan isplatom gotovine i isporukom određene količine trupaca. Pravni učinci sporazuma (da se njime modifikuje nastali sporni odnos uz međusobna popuštanja s ciljem da se spor definitivno riješi) i logički zaključak da je strankama bilo u interesu da spor okončaju na ovaj način dovode do zaključka da je tačna konstatacija iz otpremnih iskaza i naloga za gotovinsku isplatu da je svrha ove isplate, koja je bila 1999. godine, regulisanje potraživanja po osnovu radnog odnosa, pogotovo kada je apelant znao da se vodi spor za potraživanja iz 1992. godine i da u vrijeme zaključenja nije bio pravosnažno okončan.

36. Takođe je Okružni sud istakao da apelant nije dokazao da je svrha uplate iz 1999. godine bila isplata otpremnine (a ne potraživanje za koje se vodi spor), a na njemu je bilo pravo ali i obaveza da to dokaže, u smislu čl. 7 i 123 ZPP. Okružni sud je istakao da se pravno relevantan značaj može dati samo nesporno zaključenom Sporazumu čija su osnovna svrha i cilj (causa finalis) rješavanje prava iz radnog odnosa, pa kako je Sporazum u cjelini realizovan, te bez obzira na to što u nalozima za isplatu nije navedeno da se radi o pravosnažnim presudama (jer ih u to vrijeme nije ni bilo), pojam «regulisanje prava iz radnog odnosa» podrazumijeva ostvarenje prava čiju je zaštitu apelant tražio putem suda. Apelant ni jednim dokazom nije potvrdio svoje navode da je isplata u trupcima i gotovini bila isplata otpremnine, nije dokazao koliki mu iznos otpremnine pripada, kojom odlukom tuženog je utvrđeno pravo na otpremninu, kolika je visina, kao i način isplate. Činjenični i pravni zaključci prvostepenog suda ne proizilaze iz pismenih dokaza koji u pravilu imaju veću dokaznu snagu u odnosu na izjavu svjedoka i stranaka koji su direktno zainteresovani za uspjeh u sporu, te je drugačijom ocjenom dokaza utvrđeno da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

37. Apelant navodi da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj ocjeni dokaza u okviru redovnog suda, s obzirom na to da sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu zastupnika tuženog i zasniva presudu na Sporazumu i na osnovu tako paušalne ocjene dokaza utvrđuje činjenice i odbija tužbeni zahtjev. Apelant je, takođe, istakao da je ponašanje tuženog «u potpunosti usmjereno na odugovlačenje ovog postupka koji se vodi od 1993. godine a takvo ponašanje je i neosnovano». Tuženi navedenim Sporazumom nije dokazao da je postupak okončan vansudskom nagodbom, jer bi to moralo biti izričito naznačeno, pa sud nije mogao «izvesti zaključak da regulisanje prava iz radnog odnosa sigurno podrazumijeva ostvarivanje prava čiju je zaštitu tužilac tražio putem suda». Međutim, kako navodi apelant, «drugostepeni sud ne uzima u obzir ključne navode svjedoka V. Č. i tuženog» već nepravilnom primjenom odredbi ZPP pogrešno smatra da je teret dokazivanja na njemu, te izvodi pogrešan zaključak da je tužbeni zahtjev neosnovan. Takođe, apelant smatra da tuženi nije dokazao svoje tvrdnje, pa je i dužan da snosi rizik nedokazane činjenice. Predložio je da Ustavni sud usvoji apelaciju i ukine osporenu presudu, te predmet vrati na ponovno suđenje. Apelant je, takođe, predložio da mu se zbog odugovlačenja postupka i zbog uskraćivanja mogućnosti da se u razumnom roku raspravlja o njegovom tužbenom zahtjevu isplati na ime nematerijalne štete iznos od 9.000,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

38. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je istakao da je u osporenoj presudi dato detaljno, jasno i na zakonu zasnovano obrazloženje čija će analiza biti dovoljna da se zaključi da su navodi apelacije o povredi navedenih prava neosnovani.

39. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da se apelacijom ne osporava prvostepena odluka pa neće davati mišljenje o navodnim povredama ljudskih prava koje apelant pripisuje odluci višeg suda.

40. Tuženi je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije neosnovani, te je predložio da se apelacija kao takva odbije. Naime, postojanje sporazuma, sadržine i realizacije sporazuma potvrdio je svjedok V. Č. a i sam apelant na glavnoj raspravi, a činjenica da je sud zasnovao svoju odluku na sporazumu ne predstavlja povredu Evropske konvencije. Sud je u obrazloženju odluke dao valjane razloge kojima se rukovodio donoseći odluku, te je svojom odlukom spriječio apelanta da po istom osnovu bude isplaćen dva puta. V.Relevantni propisi

41. Zakon o parničnom postupku («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 434.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a osobito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naručiti pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

42. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) relevantne odredbe glase:

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 75. stav 4.

Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.

Član 94. stav 2.

Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najdocnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naručiti pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

Član 454.

Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona započet postupak pred prvostepenim sudom, dalji postupak sprovešće se po odredbama ovog zakona.

VI.Dopustivost

43. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

44. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

45. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Ž-07-000 026 od 25. februara 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 20. marta 2009. godine, a apelacija je podnesena 16. aprila 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

46. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

47. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

48. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantni principi

49. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

50. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, velik broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).

51. Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

Period koji se uzima u obzir

52. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak 2. decembra 1993. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Postupak pred redovnim sudovima koji je ratione temporis u nadležnosti Ustavnog suda trajao je od 14. decembra 1995. godine pa do donošenja presude Okružnog suda od 25. februara 2009. godine, tj. trajao je 13 godina, dva mjeseca i 11 dana. Dakle, period koji će Ustavni sud ispitati iznosi 13 godina, dva mjeseca i 11 dana, koliko je bilo potrebno da apelant dođe do konačne odluke suda.

Analiza dužine trajanja postupka

53. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kom je sud trebao utvrditi da li je osnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da na ime naknade štete zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa u vidu zarade – plate za period od 1. januara do 2. decembra 1992. godine isplati iznos od 2.738,29 KM sa zakonskim zateznim kamatama, a u okviru dokaznog postupka prvostepeni sud je trebao sprovesti finansijsko vještačenje. Dakle, radi se o postupku koji je izuzetno važan za apelanta, zbog čega treba što hitnije da se riješi. Ustavni sud smatra da se predmetni spor, prema svojoj suštini i dokazima koje je trebalo izvesti, ne može smatrati naročito složenim.

54. Posmatrajući ponašanje redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda predmetni parnični postupak trajao preko 13 godina i u tom periodu su donesene dvije odluke pred osnovnim sudovima i dvije pred Okružnim sudom. Ustavni sud je utvrdio da je Osnovni sud u Banjaluci, nakon što je zasnovana nadležnost Ustavnog suda (14. decembra 1995. godine), rješenjem od 31. januara 1996. godine odredio sprovođenje finansijskog vještačenja, koje je obavljeno nakon tri godine i četiri mjeseca, s obzirom na to da je vještak nalaz i mišljenje dostavio sudu 25. maja 1999. godine. Ustavni sud, dalje, zapaža da je Osnovnom sudu u Banjaluci, nakon što mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke, trebalo skoro pet mjeseci da zakaže, održi i zaključi glavnu raspravu, da bi ponovo 6. decembra 1999. godine glavnu raspravu otvorio radi dopune dokaznog postupka. Nakon što je u dva navrata ročište za glavnu raspravu odlagano na neodređeno vrijeme (21. januara 2000. godine zbog zahtjeva za izuzeće postupajućeg sudije, a 9. maja 2000. godine radi sprovođenja dopunskog vještačenja), Osnovni sud u Banjaluci je nakon dvije godine (14. maja 2002. godine) ponovo odgodio ročište za glavnu raspravu na neodređeno vrijeme, s obzirom na to da dopunsko vještačenje nije ni sprovedeno jer nisu uplaćeni troškovi vještačenja. Ustavni sud, dalje, zapaža da je predmetni spis zbog izmjena Zakona o redovnim sudovima Republike Srpske 24. marta 2004. godine dostavljen Osnovnom sudu koji je u periodu od jedne godine i sedam mjeseci, koliko se predmet nalazio u njegovoj nadležnosti, vratio tužbu apelantu da je uredi, nakon čega se 20. oktobra 2005. godine proglasio mjesno nenadležnim i predmet dostavio Osnovnom sudu Banjaluka. Predmetni spis se u Osnovnom sudu Banjaluka nalazio naredna dva mjeseca, nakon čega se Osnovni sud u Banjaluci ponovo proglasio mjesno nenadležnim za postupanje i predmet ponovo vratio Osnovnom sudu koji je nakon deset mjeseci zakazao pripremno ročište, a poslije toga održao i zaključio ročište za glavnu raspravu 6. marta 2007. godine. Prvostepena presuda je donesena 30. marta 2007. godine. Okružni sud je tu presudu ukinuo (deset mjeseci je trajao postupak o žalbi) i vratio na ponovni postupak. U ponovnom postupku Osnovni sud je održao pripremno ročište 20. maja 2008. godine a ročište za glavnu raspravu je u tri navrata odlagano (radi izrade dopunskog nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke), da bi konačno donio presudu 27. oktobra 2008. godine. Okružni sud je o žalbi protiv prvostepene presude odluku donio u periodu od osam dana. Iz navedenog proizilazi da su osnovni sudovi u Banjaluci i Kotor Varoši u prvobitnom postupku u periodu od 11 godina i pet mjeseci i Osnovni sud u Kotor Varoši u ponovnom postupku u periodu od jedne godine i mjesec dana postupali van granica razumnog roka. Za takvo postupanje Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim za ovako dugo trajanje postupka u radnom sporu koji je prema svojoj prirodi hitan.

55. Ustavni sud smatra da su odugovlačenju postupka doprinijeli prvostepeni sudovi (Osnovni sud u Banjaluci i Osnovni sud u Kotor Varoši) i to zbog činjenice da je Osnovni sud u Banjaluci bio potpuno neaktivan više od tri godine, u kom periodu vještak finansijske struke nije dostavljao nalaz i mišljenje, da je zaključenu glavnu raspravu ponovo otvorio radi dopune dokaznog postupka nakon čega je ponovo odlagao glavno ročište na neodređeno vrijeme radi dopune nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke i bio neaktivan tri godine i tri mjeseca da bi se potom proglasio nenadležnim za postupanje i predmet dostavio Osnovnom sudu kom je trebalo godinu dana i osam mjeseci da tužbu dostavi apelantu na dopunu. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća na to da je članom 10 Zakona o parničnom postupku izričito propisano da je sud dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja, a članom 434 ZPP propisano je da u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naručiti pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova. Prema odredbama «novog ZPP», koji je stupio na pravnu snagu 5. novembra 2003. godine, propisani su konkretni rokovi za preduzimanje procesnih radnji suda i stranaka, te bi dosljednom primjenom tog zakona postupak pred prvostepenim sudom trebao biti okončan u pravilu u roku od šest mjeseci. Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud u kratkom vremenskom periodu riješio o žalbi tuženog izjavljenoj na prvostepenu presudu, međutim, Okružni sud je ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak, što, takođe, ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava pred redovnim sudovima. Ustavni sud mora da naglasi da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg suda ka nižem, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava i gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem.

56. Ustavni sud smatra da, u određenoj mjeri, postoji i apelantov doprinos predmetnoj dužini postupka s obzirom na to da je apelantu trebalo više od godinu dana da obavijesti sud da zbog nedostatka sredstava nije u mogućnosti da uplati troškove vještačenja za vještaka finansijske struke, a skoro godina dana da postupi po nalogu suda i dostavi dopunjenu tužbu. Međutim, Ustavni sud smatra da ovaj doprinos nije takve prirode da je bio odlučujući razlog zašto je predmetni postupak ovako dugo trajao.

57. S obzirom na činjenicu da je postupak povodom apelantove tužbe radi zaštite prava iz rada trajao više od 15 godina, od čega 13 godina, dva mjeseca i 11 dana od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, i da se za tako dugo trajanje postupka odgovornost može u cijelosti staviti na teret osnovnim sudovima koji nisu dali bilo kakvo objašnjenje za ovako dugo trajanje postupka iz radnog odnosa, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

58. U smislu člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud, izuzetno na zahtjev apelanata, može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

59. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 938/04, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi, ukoliko se radi o hitnom predmetu, za svaku godinu odgađanja donošenja odluke trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. S obzirom na značaj koji ovaj predmet ima za apelanta, te ocjenjujući da se predmetni postupak prema odredbama ZPP smatra hitnim, Ustavni sud smatra da apelantu na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 3.900,00 KM. Navedeni iznos apelantu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke. Ostali aspekti prava na pravično suđenje

60. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom redovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog pogrešne ocjene dokaza. U odnosu na ove navode, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 44/05). Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelantovim navodima, izvršio analizu sprovedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te je, u smislu principa slobodne ocjene dokaza, dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Okružni sud je obrazložio razloge zbog kojih je preinačio prvostepenu presudu i u cijelosti odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Naime, Okružni sud je naveo da prvostepeni sud nije u smislu člana 8 ZPP izvršio ocjenu nespornih navoda stranaka o postojanju sporazuma kojim se rješavaju apelantova potraživanja iz radnog odnosa prema tuženom. Navedenim Sporazumom koji su stranke zaključile 1999. godine apelantu je isporučena određena količina trupaca čija je vrijednost utvrđena u iznosu od 3.063,29 KM i u dva navrata mu je putem blagajne isplaćen iznos od 450,00 KM i 500,00 KM, a apelant nije niti jednim dokazom potvrdio svoje navode da je isplata u trupcima i gotovini bila isplata otpremnine niti je dokazao koji mu je iznos otpremnine pripadao, kojom odukom tuženog je utvrđeno pravo na otpremninu, kolika je visina i način isplate. Okružni sud je obrazložio da ovakav zaključak nalazi potvrdu i u procesnim pravilima novog parničnog zakonodavstva koji je zasnovan na principu koji se manifestuje kroz pravilo «koliko činjenica – toliko prava» i da «ono što nije dokazano, smatra se da ne postoji», pa ako apelant, na kom je pravo ali i obaveza da, u smislu čl. 7 i 123 ZPP, dokaže da je svrha uplate bila otpremnina (a ne potraživanja za koje se vodi spor), a to nije dokazao, onda se izlaže riziku nedokazane činjenice pa njegova tvrdnja nije podignuta na potreban stepen vjerovatnoće da bi se na njoj mogla zasnovati osporena odluka. Apelantovi dokazi su ostali na nižem stepenu vjerovatnoće u odnosu na stepen vjerovatnoće pismenih dokaza (naloga blagajni i otpremnih iskaza) iz kojih proizilazi da se radi o isplati po «Sporazumu o rješavanju prava iz radnog odnosa», pa to što nije izveden dokaz uvidom u navedeni Sporazum nema značaja pri činjenici da je njegovo zaključenje nesporno. U tome Ustavni sud ne vidi ništa proizvoljno, te smatra da obrazloženje redovnog suda zadovoljava standarde prava na pravično suđenje postavljene članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije.

61. Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na imovinu

62. Apelant ističe da mu je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, te kako uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.

Pravo na djelotvoran pravni lijek

63. Apelant u apelaciji navodi da mu je povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije a pri tome nije posebno obrazložio tu povredu. Sem toga, Ustavni sud ističe da član 13 Evropske konvencije ima supsidijaran karakter. To znači da član 13 Evropske konvencije sam po sebi ne garantuje pravo na djelotvoran pravni lijek, niti se može posmatrati samostalno i nezavisno od nekog od prava garantovanih Evropskom konvencijom. U konkretnom slučaju, apelant se nije pozvao na povredu ovog prava u vezi sa nekim pravom iz Evropske konvencije. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije neosnovani, te da nije povrijeđeno apelantovo pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su za ukupnu dužinu trajanja postupka u periodu od 13 godina, dva mjeseca i 11 dana odgovorni Osnovni sud u Banjaluci i Osnovni sud u Kotor Varoši koji nisu dali bilo kakve razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka a radi se o sporu iz radnog odnosa koji je po zakonu hitne prirode.

65. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije nisu povrijeđena apelantova prava budući da u obrazloženju osporene presude ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je sud proizvoljno ocijenio dokaze a u obrazloženjima odluka sudovi su dali detaljne, jasne i logične razloge o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva.

66. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

67. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1159/09 (S. V.) | Sudska praksa | Aktio