Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-51/09 (H. H.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-51/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 51/09, rješavajući apelaciju Hamze Halilovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Hamze Halilovića.
Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 806 od 5. novembra 2008. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Hamze Halilovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-07-000 806 od 5. novembra 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hamza Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kanade podnio je 5. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 806 od 5. novembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-06-001 170 od 30. aprila 2007. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-759/05 od 21. marta 2006. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) zatraženo je 8. aprila 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud je dostavio odgovor na apelaciju 24. aprila 2009. godine, Vrhovni sud 30. aprila 2009. godine, Pravobranilaštvo 5. maja 2009. godine i Osnovni sud 18. maja 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju su dostavljeni apelantu 2. jula 2009. godine.
5. Od Osnovnog suda je 27. septembra 2011. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj P-2462/08 i P-759/05. Osnovni sud je 14. oktobra 2011. godine dostavio Ustavnom sudu fotokopiju traženog spisa.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 21. septembra 1998. godine podnio tužbu protiv DPRK «Kastel» Banja Luka radi neosnovanog obogaćenja. Apelant je u tužbi naveo da je vlasnik poslovnog prostora u kompleksu RK «Kastel» Banja Luka, koji je kupio 1991. godine, držao u svom posjedu sve do 28. februara 1995. godine kada je zbog okolnosti izazvanih ratom DPRK «Kastel» Banja Luka preuzeo u posjed nekretnine i koristio ih. Apelant je zatražio da se tuženi obaveže da mu za period od 1. marta 1995. godine do 30. septembra 1998. godine isplati iznos od 64.500 KM sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća svakog iznosa za naplatu, te da mu ubuduće, počevši od 1. oktobra 1998. godine, plaća iznos od po 1.500 KM sve do predaje prostora u posjed, kao i da naknadi prouzrokovane troškove spora, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude.
8. Dopisom od 9. januara 2000. godine apelant je proširio tužbu i na Grad Banja Luka. Na ročištu zakazanom za 3. septembar 2002. godine apelantov punomoćnik je izjavio da u cijelosti povlači tužbeni zahtjev u odnosu na RK «Kastel» Banja Luka. Na tom ročištu sud je donio rješenje kojim se prima na znanje određivanje pasivne legitimacije na način da se kao tuženi označavaju zakonski zastupnik Grada Banja Luka i Ministarstvo trgovine i snabdijevanja.
9. U predmetnom postupku do donošenja Presude broj P-2462/98 od 5. februara 2003. godine Osnovni sud je zakazao 16 ročišta. Apelant nije pristupio ročištu zakazanom za 22. februar 2000. godine, iako je bio uredno pozvan. Nakon što je Okružni sud Rješenjem broj Gž-653/03 od 28. aprila 2005. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovni postupak, Osnovni sud je u ponovnom postupku zakazao tri ročišta na koja je pristupio apelant.
10. Osnovni sud je Presudom broj P-2462/98 od 5. februara 2003. godine obavezao Grad Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Ministarstvo trgovine, turizma i snabdijevanja, Sektor tržišne inspekcije (u daljnjem tekstu: drugotuženi), koje zastupa zakonski zastupnik, republički javni pravobranilac (u daljnjem tekstu: RJP Banja Luka), da apelantu solidarno isplate iznos od 692.668,59 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 5. novembra 2002. godine (kao datuma vještačenja od kojeg dana je i obračunata zakonska zatezna kamata), sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Tuženi su obavezani da solidarno nadoknade troškove parničnog postupka u iznosu od 20.234 KM, kao i troškove u iznosu od 1.000 KM, koji se odnose na troškove sudskih taksi, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
11. Protiv prvostepene presude tuženi su podnijeli žalbu. Okružni sud u Banjoj Luci je Rješenjem broj Gž-653/03 od 28. aprila 2005. godine uvažio žalbu, prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja se navodi da kod tuženih postoje nedostaci stranačke sposobnosti jer je Ministarstvo organ Republike Srpske, te kako nije pravno lice, nema ni stranačku sposobnost, zbog čega postoji povreda odredaba parničnog postupka iz člana 354. stav 2. tačka 10. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Okružni sud je uputio prvostepeni sud da u ponovnom postupku pozove apelanta da otkloni navedene nedostatke. Istaknuto je da će prvostepeni organ, ocjenjujući postojanje materijalnopravnog odnosa između parničnih stranaka u pogledu predmetnog zahtjeva, odlučiti i o njegovoj osnovanosti, imajući u vidu sve relevantne činjenice i ne gubeći iz vida da «dok postoji glavno potraživanje, nije moguće dosuditi kamatu». Također, prema mišljenju Okružnog suda, prilikom utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva uvijek je potrebno tačno utvrditi šta predstavlja glavno potraživanje a šta kamatu obračunatu za određeni period uz glavni zahtjev, «jer zakonska zatezna kamata može da teče samo na glavno potraživanje».
12. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj P-759/05 od 21. marta 2006. godine odbio kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu prvotuženi i drugotuženi solidarno isplate iznos od 232.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 20. maja 2001. godine, tj. od stupanja na snagu Zakona o obračunu zakonske zatezne kamate, pa do konačne isplate, kao i naknade troškove spora, sve u roku od 30 dana po pravosnažnosti sudske odluke. Apelant je obavezan da tuženim nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 27.000,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude.
13. Apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj 011-0-Gž-06-001170 od 30. aprila 2007. godine djelimično uvažio i presudu Osnovnog suda preinačio u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka, tako da se apelant obavezuje da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 13.255,00 KM umjesto 27.000,00 KM. Apelantova žalba je u ostalom dijelu odbijena, a prvostepena presuda u preostalom dijelu odluke o glavnoj stvari potvrđena.
14. Protiv drugostepene presude apelant je izjavio reviziju 19. juna 2007. godine, koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-07-000 806 od 5. novembra 2008. godine odbio.
15. U obrazloženju presude je navedeno da je predmet spora apelantov zahtjev da mu tuženi naknade štetu koju su mu pričinili nezakonitim oduzimanjem poslovnog prostora uslijed čega je on u periodu od oko pet godina (od 1. marta 1995. godine do 1. januara 2000. godine) izgubio dobit koju bi ostvarivao izdavanjem poslovnog prostora u zakup.
16. Vrhovni sud je naveo da prema činjeničnom utvrđenju navedenom u razlozima nižestepenih presuda proizlazi sljedeće: da je između apelanta kao kupca i «Zlatarne» Celje kao prodavca 1991. godine zaključen ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora u prizemlju Robne kuće «Triglav» u Banjoj Luci (sada Robna kuća «Kastel»), da taj ugovor nije bio sudski ovjeren, niti je plaćen porez na promet nekretnina, da je apelant bio osnivač i vlasnik PP «Farmacija Euromedikal», da je to preduzeće svoju trgovinsku djelatnost obavljalo u navedenom poslovnom prostoru, da je rješenjem Općine Banja Luka od 2. novembra 1991. godine utvrđeno da navedeno preduzeće ispunjava zakonske uvjete za obavljanje djelatnosti, da je ovo rješenje poništeno 4. augusta 1992. godine, ali da je i nakon toga preduzeće obavljalo djelatnost u predmetnom poslovnom prostoru, da je krajem 1994. godine apelant napustio Banju Luku, a prije toga je izvršena statusna promjena preduzeća tako što je na mjesto osnivača preduzeća umjesto apelanta stupio Vlado Birač, da je, na zahtjev Općine Banja Luka, tržišna inspekcija izvršila pregled u ovom preduzeću, radi kontrole zakonitosti, da je navedena inspekcija rješenjem od 28. februara 1995. godine privremeno zabranila rad preduzeću dok se ne otklone uočeni nedostaci, tj. dok se od nadležnog općinskog organa ne pribavi odobrenje o ispunjavanju minimalnih uvjeta za obavljanje djelatnosti, da je na osnovu ovog rješenja 4. marta 1995. godine izvršeno pečaćenje poslovnog prostora u kojem je navedeno preduzeće obavljalo djelatnost, da je tadašnji osnivač preduzeća prethodno iz poslovnog prostora iznio sav inventar i robu, da je on u ime preduzeća izjavio žalbu protiv rješenja o privremenoj zabrani rada, da je drugostepeni organ tu žalbu uvažio i poništio rješenje tržišne inspekcije od 28. februara 1995. godine i predmet vratio na ponovni postupak, da je nakon toga navedeno preduzeće prestalo sa radom, da je u periodu od marta 1995. godine do početka 2000. godine u posjedu spornog poslovnog prostora bila Robna kuća «Kastel» koja je taj prostor izdavala u zakup i da je prostor na osnovu pravosnažne sudske presude vraćen apelantu 31. decembra 1999. godine.
17. Istaknuto je da su nižestepeni sudovi, polazeći od tako utvrđenog činjeničnog stanja, odbili apelantov tužbeni zahtjev smatrajući da tuženi nisu pasivno legitimirani u ovom sporu jer su postupali u skladu sa zakonom, te da je za eventualnu naknadu štete odgovorna Robna kuća «Kastel» Banja Luka, koja je bez pravnog osnova koristila apelantov poslovni prostor. Apelant nije dokazao da je Robna kuća «Kastel» ušla u posjed predmetnog prostora na osnovu akata tuženih.
18. Prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepene presude su pravilne. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je za nastanak odgovornosti za štetu potrebno ne samo da je neko lice pretrpjelo štetu već i da se ostvare i druge pretpostavke i to: postojanje subjekta odgovornog za štetu, štetna radnja, protivpravnost štetne radnje, te uzročna veza između štetne radnje i štete, odnosno štetne posljedice (član 154. Zakona o obligacionim odnosima; u daljnjem tekstu: ZOO).
19. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili da apelantu šteta nije prouzrokovana usljed nepravilnog i nezakonitog rada organa tuženih. Ti organi su postupali u skladu sa odredbama člana 147. Zakona o preduzećima («Službeni list SFRJ» br. 77/88, 40/89, 46/90 i 61/90) i člana 6a. Zakona o tržišnoj inspekciji («Službeni glasnik RS» br. 11/93 i 23/94), pa u njihovom postupanju nema protivpravnosti, slijedom čega nema ni obaveze tuženih na naknadu štete pod pretpostavkom da je šteta nastala.
20. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant nije dokazao svoje tvrdnje da su mu tuženi bez pravnog osnova oduzeli poslovni prostor i predali ga na korištenje trećem licu. Svi dokazi koje je tužilac izveo odnose se na visinu pretrpljene štete.
21. Istaknuto je da stanje spisa ukazuje na to da rješenjem tržišne inspekcije apelantu nije oduzet poslovni prostor već je privremeno zabranjen rad preduzeću koje je u tom prostoru obavljalo djelatnost pa je naloženo tom preduzeću da otkloni uočene nedostatke, odnosno pribavi odobrenje za obavljanje djelatnosti. Navedeno je da sud u parničnom postupku nije ovlašten da preispituje pravilnost odluke organa uprave. Stoga, nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, zbog čega je drugostepeni organ poništio rješenje tržišne inspekcije, ne znači da je organ uprave (u ovom slučaju tržišna inspekcija) radio nezakonito ili nepravilno, što je pretpostavka odgovornosti tuženih za štetu. Nakon što je rješenje tržišne inspekcije poništeno i predmet vraćen na ponovni postupak, apelant kao vlasnik poslovnog prostora i PP «Farmacija Euromedikal» kao posjednik tog prostora propustili su da preduzmu mjere i zakonom predviđena pravna sredstva s ciljem skidanja pečata i ponovnog preuzimanja poslovnog prostora.
22. Stoga su, prema mišljenju Vrhovnog suda, nižestepeni sudovi osnovano odbili tužbeni zahtjev za naknadu izmakle koristi zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora (član 155. Zakona o obligacionim odnosima).
23. U vezi sa prigovorom revizije da su osporenim presudama povrijeđena apelantova prava zagarantirana Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Vrhovni sud je naveo da je taj prigovor neosnovan jer je apelantu vraćena njegova imovina koju je napustio u toku ratnih dešavanja, a za eventualnu štetu koju je pretrpio zbog nemogućnosti korištenja te imovine, ne postoji odgovornost tuženih zbog razloga koje su dali nižestepeni sudovi i koje je u cijelosti kao pravilne prihvatio i taj sud. Pri tome je Vrhovni sud ukazao i na to da apelant u momentu napuštanja Banje Luke nije ni bio u posjedu spornog poslovnog prostora jer ga je prije toga predao PP «Farmacija Euromedikal» pa je bez utemeljenja njegova tvrdnja da su ga tuženi «deposjedirali». Također, ni tuženi nisu bili u posjedu tog prostora i od njega ostvarivali neopravdanu dobit, niti u spisu postoje podaci da su tuženi bez pravnog osnova omogućili nekom drugom licu da ovaj prostor koristi.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
24. Apelant navodi da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku i u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. Smatra da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili činjenice jer su tokom dokaznog postupka poistovjetili pitanje vlasništva predmetnog poslovnog prostora, iako se radi o poslovnom prostoru u apelantovom vlasništvu, a ne PP «Farmacija Euromedikal». Tim pitanjem se redovni sudovi nisu ni bavili a u dokazima i nespornim činjenicama je bilo evidentno da se radi o odvojenoj imovini i da način na koji je Općina Banja Luka oduzela dozvolu za rad nije bio legalan jer nije mogla biti obuhvaćena imovina koja sa navedenim preduzećem nije imala pravnu vezu. Također, prema apelantovom mišljenju, u konkretnom slučaju se radi o solidarnoj odgovornosti tuženih, te da je pravo povjerioca da bira koga će tužiti. U tom smislu navodi da je RK «Kastel» bio preduzeće bez imovine o čemu postoje brojne presude koje nisu mogle biti izvršene. Smatra da je u konkretnom slučaju povrijeđeno i pravo na donošenje odluke u razumnom roku jer je postupak trajao punih 10 godina. Ističe da je diskriminiran po vjerskoj osnovi. Ističe da mu je povrijeđeno i pravo na imovinu jer je, u najgorem slučaju, mogao ostvariti zakup kao najniži oblik bavljenja poslom.
b) Odgovor na apelaciju
25. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Vrhovni sud je u suštini ponovio razloge zbog kojih je apelantu odbijen tužbeni zahtjev navodeći da apelant tokom postupka nije dokazao da je usljed postupaka tuženih pretrpio bilo kakvu štetu. U odnosu na navode o povredi razumnog roka, Vrhovni sud je naveo da je predmetni spis dostavljen sudu na rješavanju u septembru 2007. godine, a odluka o reviziji je donesena početkom novembra 2008. godine. Stoga, imajući u vidu složenost predmeta i redoslijed rješavanja predmeta, Vrhovni sud smatra da je odluka donesena u razumnom roku (postupak pred Vrhovnim sudom je trajao oko godinu dana). Na dužinu trajanja postupka pred nižestepenim sudovima, prema mišljenju Vrhovnog suda, svakako je utjecala okolnost što se apelant stalno nastanio u Kanadi pa nije mogao pristupiti sudu, a navedena okolnost se ne može pripisati kao krivica sudova. U pogledu diskriminacije, Vrhovni sud smatra da apelant nije bio diskriminiran po nacionalnosti jer je u periodu od 1992. do 1994. godine nesmetano koristio sporni poslovni prostor u centru Banje Luke i bio je vlasnik preduzeća koje je u tom prostoru obavljalo registriranu djelatnost.
26. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Istaknuto je da sud sudi u granicama zahtjeva, pa se povreda prava na pravično suđenje ne može učiniti na način što je apelant tokom postupka «promašio pasivnu legitimaciju» tvrdeći da je RK «Kastel» preduzeće bez imovine, zbog kojeg razloga nije obuhvaćeno tužbom. Dalje je istaknuto da se radi o složenom predmetu koji je zbog izvođenja dokaza vještačenjima na prijedlog apelantovog punomoćnika trajao duže ali je završen u razumnom roku. Smatra da su neosnovani navodi o diskriminaciji jer je apelant putem svog punomoćnika učestvovao u postupku na ravnopravan način sa svim ostalim strankama.
27. Iz odgovora Osnovnog suda proizlazi tvrdnja da u predmetnom postupku nisu povrijeđena prava koja apelant navodi.
28. U svom odgovoru republički javni pravobranilac ističe da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Posebno ističe da organi tuženih nisu imali u vidu da je apelant kao fizičko lice bio kupac poslovnog prostora, a ne preduzeće bez činjeničnog i pravnog utemeljenja, što je dokazano u nižestepenim postupcima, jer oni nisu oduzimali poslovni prostor već su ga pečatili samo zbog zabrane rada preduzeću koje je u tom prostoru obavljalo djelatnost a zabrane su se odnosile samo i isključivo na preduzeće, a ne vlasnika prostora.
V.Relevantni propisi
29. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
30. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
31. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Član 154.
1)Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
2)Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
3)Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
VI.Dopustivost
32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
34. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 806 od 5. novembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. novembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i
4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
36. Apelant se žali da su mu u predmetnom postupku povrijeđeni pravo na pravično suđenje u razumnom roku kao i ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
a) Relevantni principi
38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima koji su uspostavljeni sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
39. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).
b) Period koji se uzima u obzir
40. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantove tužbe započeo 21. septembra 1998. godine i da je okončan Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 806 od 5. novembra 2008. godine. Dakle, cjelokupan postupak povodom apelantove tužbe trajao je deset godina i jedan mjesec.
c) Analiza dužine trajanja postupka
41. U konkretnom slučaju se radi o postupku koji je apelant pokrenuo protiv tuženih radi naknade štete. Prema mišljenju Ustavnog suda, ovaj predmet se može smatrati relativno složenim s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je bilo potrebno utvrditi, rasvijetliti i dati odgovore na njih.
42. U odnosu na apelantov doprinos, Ustavni sud nalazi da apelant, izuzev izostanka sa jednog ročišta koji nije značajno doprinio dužini postupka, nije preduzimao radnje niti je koristio metode kojima bi odugovlačio predmetni postupak, već je urgirao na zakazivanju ročišta s ciljem okončanja postupka.
43. U vezi sa doprinosom redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud do donošenja prvostepene presude od 5. februara 2003. godine zakazao 16 ročišta. Navedena ročišta sud je zakazivao u relativno kratkom periodu, osim što je u periodu od 3. oktobra 2000. godine do 25. oktobra 2001. godine bio neaktivan. Međutim, i pored velikog broja ročišta koja je zakazivao u relativno kratkom periodu, Osnovni sud je presudu donio tek 5. februara 2003. godine, dakle nakon četiri godine i pet mjeseci, računajući od momenta podnošenja tužbe (21. septembar 1998. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud rješenjem od 28. aprila 2005. godine presudu Osnovnog suda od 5. februara 2003. godine ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak zbog povrede parničnog postupka u pogledu stranačke sposobnosti. U ponovnom postupku Osnovni sud je donio presudu u relativno kratkom roku. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti da su Okružni i Vrhovni sud svojim postupcima utjecali na ukupnu dužinu postupka jer su u razumnim rokovima rješavali o žalbi, odnosno reviziji.
44. Uzimajući u obzir navedeno, Ustavni sud smatra da je za ukupnu dužinu predmetnog postupka odgovoran Osnovni sud. Pri tome Ustavni sud zapaža da Osnovni sud nije ponudio bilo kakvo razumno i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje predmetnog postupka.
45. Zbog toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
U odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje i pravo na imovinu
46. U vezi sa apelantovim navodima o ostalim aspektima prava na pravično suđenje, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
47. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev jer je utvrđeno da tuženi nisu pasivno legitimirani pa da bi za eventualnu naknadu štete, ukoliko je ona uopće nastala, bila odgovorna Robna kuća «Kastel» Banja Luka koja je bez pravnog osnova koristila apelantov poslovni prostor. Pri tome, apelant nije dokazao da je Robna kuća «Kastel» Banja Luka ušla u posjed predmetnog prostora na osnovu akata tuženih. Dakle, apelant u predmetnom postupku, u smislu odredbe člana 154. ZOO-a, nije dokazao da mu je šteta prouzrokovana usljed nepravilnog i nezakonitog rada organa tuženih, kao ni da su tuženi bili u posjedu tog prostora i od njega ostvarivali neopravdanu dobit, niti su tuženi bez pravnog osnova omogućili nekom drugom licu da koristi navedeni prostor. Prema mišljenju Ustavnog suda, redovni sudovi su u osporenim odlukama dali detaljno i jasno obrazloženje svojih stavova u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, koja ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno.
48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani (jer apelant u odnosu na kršenje prava na imovinu iznosi iste argumente kao i za kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje). U odnosu na pravo na nediskriminaciju
49. Apelant navodi da mu je osporenim presudama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu.
50. Ustavni sud podsjeća na činjenicu da član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, serija A, broj 31, stav 32).
51. Ustavni sud, također, podsjeća na to da diskriminacija postoji ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje treba da se smatra diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti (vidi odluke u predmetima Doma za ljudska prava br. CH/97/67, Zahirović, odluka o prihvatljivosti i meritumu od 10. januara 1999. godine, tačka 120, odluke januar-juli 1999. godine; i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 420/04 od 18. januara 2005. godine, stav 23, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 40/05).
52. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da je diskriminiran u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. S tim u vezi, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključka Ustavnog suda da nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje niti prava na imovinu, te imajući u vidu da apelant, osim pozivanja na povredu ovog prava, nije ponudio nikakve dokaze i argumente da je u predmetnom postupku bio diskriminiran niti se takav zaključak može izvesti iz činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da su i apelantovi navodi o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se u parničnom postupku koji je trajao ukupno deset godina i jedan mjesec trajanje postupka može u najvećoj mjeri staviti na teret Osnovnom sudu koji nije dao razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.
54. Međutim, Ustavni sud zaključuje da nema povrede ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kad u osporenim odlukama ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a obrazloženja osporenih odluka sadrže jasne i logične razloge za odlučivanje.
55. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje niti prava na imovinu i kada apelant, osim pozivanja na povredu ovog prava, ne nudi nikakve dokaze u pogledu kršenja prava na nediskriminaciju a iz činjenica konkretnog predmeta nije vidljivo da je apelant diskriminiran po bilo kojem osnovu.
56. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
57. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović