Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-758/09 (NIGD „Dnevne nezavisne novine„ Banja Luka)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Sloboda izražavanja
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-758/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 758/09, rješavajući apelaciju NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija NIGD „Dnevne nezavisne novine“ Banja Luka podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-000 278 od 27. novembra 2008.
godine.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. NIGD „Dnevne nezavisne novine„ Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnio je 11. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-000 278 od 27. novembra 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 16. januara 2012. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Zorana Zrnića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 12. juna 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 25. juna i 2. jula 2009. godine. Tužilac je dostavio odgovor na apelaciju 2. jula 2009. godine. Osnovni sud nije dostavio odgovor na apelaciju.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i tužioca dostavljeni su apelantu 29. septembra 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Presudom Osnovnog suda broj P-2001/00 od 6. novembra 2002. godine apelant je obavezan da tužiocu na ime naknade štete zbog objavljivanja neistinite informacije isplati iznos od 10.000,00 KM sa zateznom zakonskom kamatom od dana presuđivanja u predmetnoj pravnoj stvari pa do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Apelant je obavezan da, u skladu sa odredbama Zakona o javnom informiranju, objavljivanjem u svom listu na svoj trošak izvrši ispravku informacije kako je to bliže navedeno u dispozitivu presude. Apelant je obavezan da tužiocu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.550 KM, kao i troškove od 500 KM na ime sudskih taksi, sa zakonskom zateznom kamatom od presuđivanja u predmetnoj pravnoj stvari pa do isplate, sve u roku od 15 dana po pravosnažnosti ove presude i pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav 6).
7. Protiv presude Osnovnog suda apelant je podnio žalbu koju je Okružni sud Presudom broj Gž-171/03 od 21. septembra 2005. godine uvažio, te preinačio presudu Osnovnog suda tako što je u cijelosti odbijen tužiočev tužbeni zahtjev.
8. Protiv presude Okružnog suda tužilac je izjavio reviziju koju je Vrhovni sud Presudom broj 118-0-Rev-06-000 278 od 27. novembra 2008. godine djelimično uvažio, presudu Okružnog suda preinačio tako što je apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odnosu na naknadu nematerijalne štete tako što je iznos od 10.000,00 KM snizio na iznos od 8.000,00 KM, dok je apelantova žalba u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda u preostalom dijelu (stavovi od 2 do 6) potvrđena. U preostalom dijelu revizija je odbijena. Apelant je obavezan nadoknaditi tužiocu troškove postupka revizije u iznosu od 1.440,00 KM u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
9. U obrazloženju presude se navodi da je, prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepena presuda rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Istaknuto je da je sloboda izražavanja kao jedno od Ustavom i zakonom garantiranih prava predviđena članom V Ustava Bosne i Hercegovine, prema kojem sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju prava i slobode. Sloboda izražavanja je pravo garantirano članom 13. Ustava Republike Srpske i članom 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
10. Vrhovni sud je naveo da je članom 5. stav 2. Zakona o javnom informiranju propisana dužnost javnih glasila da istinito, objektivno i blagovremeno obavještavaju javnost. Prema odredbi člana 35. stav 2. tog zakona, ako javno glasilo objavi neistinitu informaciju kojom se narušava ugled i interes pravnog ili fizičkog lica na kojeg se informacija odnosi ili kojom se vrijeđa njegovo dostojanstvo, zainteresirano pravno ili fizičko lice ima pravo na tužbu nadležnom sudu za naknadu štete protiv osnivača, glavnog i odgovornog urednika i autora informacije. Dalje je navedeno da je članom 199. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da u slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti na trošak štetnika objavljivanje presude odnosno ispravke ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
11. Vrhovni sud je istaknuo da je apelant u svom dnevnom listu „Dnevne nezavisne novine„ Banja Luka od 15. jula 1997. godine objavio tekst pod naslovom „Optuženo 12 razbojnika“ i podnaslovom „Krali i tukli naše građane povratnike iz Njemačke“, a najviše „radili po grupama“. Međutim, iz Optužnice Osnovnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci broj KT-91/96 od 22. augusta 1996. godine ne proizlaze ovi navodi jer je njome tužilac optužen za krivično djelo prikrivanja. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelant je objavio neistinit sadržaj optužnice Osnovnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci iz koje je crpio podatke za objavljivanje navedenog članka jer je suprotno sadržaju spornog teksta u navedenoj optužnici pod red. brojem IX navedeno: „[…] da je tužilac optužen što je u septembru 1995. godine u Banjaluci od okrivljenog Ž. Š. kupio za 150 DM bušilicu marke 'Mekabo' iako je s obzirom na nisku kupoprodajnu cijenu morao znati da je pribavljena krivičnim djelom i da je time počinio krivično djelo prikrivanja iz člana 165. stav 2. KZRS“. Na navedeni način, prema ocjeni Vrhovnog suda, apelant je, u smislu odredbe člana 154. stav 1. i člana
158. ZOO-a, odgovoran za objavljivanje neistinitih navoda u objavljenom tekstu.
12. Prema tome, Vrhovni sud je našao da je objavljivanjem predmetnog članka u javnosti apelant objavio neistinitu informaciju kojom je narušen tužiočev ugled u porodici i u društvenoj sredini kojoj pripada. Neistinita informacija se odnosi na vrstu krivičnog djela za koje je u apelantovom dnevnom listu navedeno da je optužen tužilac zajedno sa grupom koja je optužena za izvršenje krivičnog djela teških slučajeva razbojničke krađe iz čl. 150. i 151. KZRS, a ne da je optužen za krivično djelo prikrivanja. Istaknuto je da se krivično djelo prikrivanja i krivično djelo razbojništva i razbojničke krađe, iako spadaju u istu vrstu krivičnih djela (krivična djela protiv imovine), razlikuju po svojoj težini, a i po pravnim posljedicama koje nastaju njihovim izvršavanjem. Stoga, suprotno stanovištu drugostepenog suda, a prema ocjeni Vrhovnog suda, predmetni tekst sadrži neistinite informacije o tužiočevoj ličnosti, koje su ga objavljivanjem u dnevnom listu tuženog prikazale javnosti u negativnom svjetlu (da je optužen za krivično djelo razbojništva, teške razbojničke krađe i teške krađe) a ne u svjetlu u kakvom ga je optužnica prikazala.
13. Istaknuto je da je prilikom odmjeravanja visine naknade tužiocu za ovaj vid štete Vrhovni sud vodio računa o tome da je apelantov dnevni list u kojem je objavljen sporni članak većeg tiraža i dostupan na širem području u oba entiteta u državi BiH čime je dostupan velikom broju čitalaca. Dalje je Vrhovni sud uzeo u obzir da su objavljivanjem neistinitog sadržaja tužiocu pričinjeni duševni bolovi o čemu se detaljno izjasnio vještak neuropsihijatar. Pri odmjeravanju visine naknade Vrhovni sud je ocijenio i činjenicu da apelant nije objavio tužiočevu reakciju na predmetni članak u vidu njegove ispravke. Međutim, ocjenjujući elemente iz člana 200. stav 1. ZOO-a, Vrhovni sud je našao da je tužiočev zahtjev previsoko postavljen. Stoga je, na osnovu odredbi članova 154. stav 1. i
158. ZOO-a, u vezi sa čl. 5. i 35. Zakona o javnom informiranju, djelimičnim uvažavanjem tužiočeve revizije snizio naknadu na iznos od 8.000,00 KM, a preko tog iznosa njegova revizija je odbijena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelant navodi povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije. Ističe da je u konkretnom slučaju Vrhovni sud proizvoljno primijenio materijalno i procesno pravo. Smatra da tužiočeva revizija nije bila dopuštena u smislu odredbe člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Također, ističe da se revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. U tom pogledu navodi da iz sadržaja osporene presude proizlazi da se presuda bavi pitanjem istinitosti činjenica koje su bile predmet spornog saopštavanja a da je pitanje istinitosti uvijek činjenično pitanje. Apelant je naveo da se radilo o „suštinskoj istinitosti“ spornog saopštavanja u članku od utorka 15. jula 1997. godine, čime je povrijeđen ustavni princip slobode izražavanja. Prema apelantovom mišljenju, presuda Vrhovnog suda se ni na koji način ne bavi „standardom dokazivanja“ iz člana 7. Zakona o zaštiti od klevete, koja pored materijalnopravnog domašaja ima i procesni domašaj postavljajući zahtjev da sudska odluka za naknadu štete (koja uvijek uključuje i ograničenje slobode izražavanja) mora sadržavati razloge za ograničenje slobode izražavanja prema članu 10. stav 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da se presuda Vrhovnog suda nije ni paušalno pozvala na ograničenja iz člana 10. stav 2. Evropske konvencije.
b) Odgovori na apelaciju
15. U svom odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi o tome da revizija u predmetnoj stvari nije dopuštena u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP. Naime, u postupku o tužiočevoj reviziji odlučivalo se primjenom ranije važećeg ZPP, a na osnovu odredbe člana 456. stav 1. važećeg ZPP. Stoga, prema ranije važećem ZPP, revizija je dopuštena u svim imovinskopravnim poslovima čija vrijednost predmeta spora prelazi iznos od 800,00 KM, kakav je predmetni slučaj. Dakle, prema odredbi člana 456. važećeg ZPP, revizija je u ovom predmetu dopuštena. Također, prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani su apelantovi navodi da se Vrhovni sud u obrazloženju presude bavio pitanjem „istinitosti činjenica koje su bile predmetom spornog saopštenja“. Prema mišljenju Vrhovnog suda, neosnovani su apelantovi navodi da se presuda Vrhovnog suda ne bavi „standardom dokazivanja“ iz člana 7. Zakona o zaštiti od klevete i članovima 10. i 13. Evropske konvencije. Istaknuto je da je, suprotno apelantovim navodima, presuda Vrhovnog suda zasnovana na odredbama članova 5. i 35. stav 2. Zakona o javnom informiranju, odredbama člana 10. Evropske konvencije i članu 13. Ustava Republike Srpske, te relevantnim odredbama ZOO-a navedenim u obrazloženju presude Vrhovnog suda, za šta su u presudi dati dovoljni i valjani razlozi. Vrhovni sud smatra da je taj sud činjenično stanje utvrđeno pred nižestepenim sudovima pravilno podveo pod odgovarajuće pravne norme i pravilno primijenio materijalno pravo.
16. Okružni sud u odgovoru na apelaciju navodi da u predmetnom postupku nisu povrijeđena apelantova ustavna prava.
17. U svom odgovoru na apelaciju tužilac je naveo da presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena apelantova ustavna prava. Smatra da apelantov stav o dopuštenosti revizije nije pravilan. Ističe da je u postupku nesumnjivo utvrđeno da je apelant iznio neistinitu informaciju budući da je tužilac bio optužen za djelo prikrivanja a ne razbojništva. Takva informacija je objektivno narušila tužiočev ugled, povrijedila njegovu čast, integritet i dostojanstvo. V.Relevantni propisi
18. U Zakonu o javnom informiranju („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 10/97) relevantne odredbe glase:
Član 5.
Javna glasila ne podležu cenzuri.
Javna glasila dužna su da istinito, objektivno i blagovremeno obaveštavaju javnost. Član 35. stav 2.
Ako javno glasilo objavi neistinitu informaciju kojom se narušava ugled ili interes pravnog ili fizičkog lica na koga se informacija odnosi, ili kojom se vređa čast ili integritet pojedinca, iznose ili prenose neistiniti navodi o njegovom životu, znanju, sposobnostima, ili na drugi način vređa njegovo dostojanstvo, zainteresovano pravno ili fizičko lice ima pravo na tužbu nadležnom sudu za naknadu štete protiv osnivača, izdavača, glavnog i odgovornog urednika i autora informacije.
19. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 46/85 i 57/89 i „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:
Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
[...].
Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili nepažnjom.
Član 199.
U slučaju povrede prava ličnosti sud može narediti, na trošak štetnika, objavljivanje presude, odnosno ispravke, ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, ili što drugo čime se može ostvariti svrha koja se postiže naknadom.
Član 200.
Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i o njenom odsustvu.
Prilikom odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
20. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09 i 49/09) relevantna odredba glasi:
Član 456. stav 1.
Ako je prije stupanja na snagu ovog zakona donijeta prvostepena odluka kojom se postupak pred prvostepenim sudom završava, dalji postupak sprovešće se po dosadašnjim propisima.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 278 od 27. novembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 12. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 11. marta 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
27. Ustavni sud primjećuje da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na naknadu štete, dakle na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga, Ustavni sud mora ispitati je li taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.
28. Suština apelantovih navoda u pogledu prava na pravično suđenje odnosi se na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava u okviru Vrhovnog suda. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
29. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, prije svega, nalazi da su neosnovani apelantovi navodi o nedopuštenosti revizije budući da na osnovu odredbe člana 456. ZPP proizlazi da je u konkretnom predmetu trebalo primijeniti odredbe ranije važećeg ZPP u pogledu dopuštenosti revizije jer je prvostepena presuda donesena 6. novembra 2002. godine. Također, suprotno apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u svojoj presudi nije bavio utvrđivanjem činjenica već je na utvrđeno činjenično stanje primijenio relevantno materijalno pravo. Prema mišljenju Ustavnog suda, Vrhovni sud je za svoju odluku dao jasno i precizno obrazloženje koje se zasniva na primjeni relevantnih odredbi Zakona o javnom informiranju, ZOO-a i ZPP. Ustavni sud smatra da takvo obrazloženje zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Sloboda izražavanja
31. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
h) Slobodu izražavanja.
Član 10. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja i slobodu primanja i prenošenja informacija i ideja, bez miješanje javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprječava države da zahtijevaju dozvole za rad od radio, televizijskih i filmskih kompanija.
2. Ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati takvim formalnostima, uvjetima, ograničenjima ili sankcijama predviđenim zakonom i koje [su] neophodne u demokratskom društvu u interesu nacionalne sigurnosti, teritorijalnog integriteta ili javne sigurnosti, sprječavanja nereda ili zločina, zaštite zdravlja i morala, ugleda ili prava drugih, sprječavanja širenja povjerljivih informacija ili u interesu očuvanja autoriteta i nepristrasnosti suda.
32. Ustavni sud ističe da je sloboda izražavanja neophodan preduvjet za funkcioniranje i opstanak svakog demokratskog društva, te, stoga, jamstvo svih drugih ljudskih prava i sloboda. U slučaju mogućeg sukoba ovog prava s ostalim zagarantiranim ljudskim pravima i slobodama, sudovi moraju voditi računa o tome da svako ograničavanje slobode izražavanja, s ciljem zaštite nekog drugog ljudskog prava zagarantiranog Ustavom, može biti tek izuzetak od ovog pravila, koji je u demokratskom društvu dopušten samo ako to ograničavanje ničim ne ugrožava navedeni princip, nego ga potvrđuje.
33. Ugroziti, stoga, na bilo koji način slobodu izražavanja i, u okviru toga, slobodu medija, ne znači samo ugroziti neka lična Ustavom zajamčena prava novinara, nego to znači ugroziti jedan od ključnih principa demokratskog društva, pa, stoga, i samu demokratiju kao oblik vladavine i pretpostavku za ostvarenje svih drugih proklamiranih ljudskih prava i sloboda.
34. To, međutim, ne znači da je sloboda izražavanja apsolutna i da nije ničim ograničena. Naprotiv, u demokratskim i pravnim državama gotovo nijedno ljudsko pravo i sloboda, ma koliko bili primarni ili značajni, nisu i ne mogu biti apsolutni i neograničeni. Budući da su apsolutna sloboda i apsolutno pravo contradictio in adjecto za uspostavljanje pravične ravnoteže između zagarantiranih sloboda i prava u demokratskom društvu, presudan je način na koji se neki utvrđeni pravni princip tumači i praktično primjenjuje. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.
35. Član 10. Evropske konvencije je strukturiran tako da prvi stav definira zaštićene slobode, a drugi stav propisuje okolnosti pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja.
36. Za član 10. Evropske konvencije je karakteristično da štiti izražavanje koje nosi rizik ugrožavanja, ili zaista ugrožava interese drugih. Ovaj član štiti ne samo informacije i ideje koje su primljene pozitivno, ili se smatraju bezopasnim, ili prema njima nema stava, već i one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju, a to je ono što zahtijeva tolerantnost i pluralizam bez kojih nema demokratskog društva (vidi Evropski sud, Handyside protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 7. decembra 1976. godine).
37. Svaka restrikcija, uvjet, ograničenje ili bilo koja vrsta miješanja u slobodu izražavanja može se primijeniti samo na određeno ostvarivanje te slobode, a sadržaj prava na slobodu izražavanja uvijek ostaje netaknut. Javna vlast ima samo mogućnost, a ne i obavezu, da naloži ograničavajuću ili krivičnu mjeru protiv ostvarivanja prava na slobodu izražavanja.
38. Naknada štete u građanskoj parnici, dodijeljena kao naknada za štetu nanesenu nečijem dostojanstvu ili ugledu, predstavlja jasno miješanje u ostvarivanje prava na slobodu izražavanja. U skladu sa stavom 2. člana 10. Evropske konvencije, vlast se može miješati u ostvarivanje slobode izražavanja samo ako se ispune tri kumulativna uvjeta: a) miješanje je propisano zakonom, b) miješanje ima cilj da zaštiti jedan ili više predviđenih interesa ili vrijednosti, c) miješanje je neophodno u demokratskom društvu. Stoga, sudovi moraju slijediti ova tri uvjeta kad razmatraju i odlučuju o predmetima koji se tiču slobode izražavanja. U predmetu Tolstoy Miloslavski (vidi Evropski sud, Tolstoy Miloslavski protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Presuda broj 18139/91 od 13. jula 1995. godine) Evropski sud je zaključio da sama suma naknade štete predstavlja kršenje člana
10. Evropske konvencije, obrazlažući da ne znači da je porota imala pravo da dodijeli štetu potpuno po svom nahođenju jer, prema Konvenciji, dodjela štete za klevetu mora biti razumno proporcionalna šteti nanesenoj nečijem ugledu.
39. U konkretnom slučaju, presuda Vrhovnog suda je donesena na osnovu Zakona o javnom informiranju i ZOO-a, dakle, miješanje je propisano zakonom. Ovi zakoni su javno objavljeni u službenom glasilu, njihov tekst je jasan, pristupačan i predvidiv.
40. Presuda Vrhovnog suda je donesena u građanskoj parnici koju je pokrenuo tužilac protiv apelanta radi naknade štete zbog narušavanja njegovog ugleda, pa je jasno da je cilj miješanja zaštita „ugleda ili prava drugih“, odnosno tužiočevog ugleda, što je, svakako, legitiman cilj.
41. Ustavni sud još mora utvrditi da li su korištena sredstva proporcionalna cilju koji se želi ostvariti. Kako je već rečeno, „cilj“ na koji se osporene presude pozivaju je zaštita „ugleda ili prava drugih“, a „sredstvo“ je nalog suda apelantu da tužiocu plati štetu koju je nanio njegovom ugledu. Da bi se dokazalo da je miješanje bilo „neophodno u demokratskom društvu“, potrebno je dokazati da postoji „hitna društvena potreba“, koja je tražila konkretno ograničenje u ostvarivanju slobode izražavanja. Hitna društvena potreba se ogleda u uspostavljanju ravnoteže između dva zaštićena dobra, a to su pravo slobode izražavanja, zaštićeno članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i pravo pojedinca na zaštitu svog ugleda, zaštićeno članom 10. stav 2. Evropske konvencije.
42. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je apelantu kao osnov za objavu spornog teksta poslužila optužnica Osnovnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci iz koje nesporno proizlazi da je tužilac optužen za krivično djelo prikrivanja. Međutim, apelant je objavljivanjem spornog teksta odstupio od navedene optužnice na način da je o tužiocu objavio neistinite informacije iz kojih proizlazi da je tužilac optužen za krivično djelo razbojništva, teške razbojničke krađe i teške krađe, a ne za krivično djelo prikrivanja kako ga je optužnica teretila. Prema tome, iznošenjem neistinitih informacija apelant je narušio tužiočev ugled u porodici i u društvenoj sredini kojoj pripada zbog čega je obavezan da tužiocu naknadi štetu u obimu kako je to utvrdio Vrhovni sud. Ustavni sud zapaža da je pri odmjeravanju visine naknade Vrhovni sud uzeo u obzir detaljan nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra u pogledu duševnih bolova koje je tužilac pretrpio objavljivanjem spornog članka. Također, Vrhovni sud je prilikom odmjeravanja visine naknade ocijenio i činjenicu da apelant nije objavio tužiočevu reakciju na predmetni članak u vidu njegove ispravke. Stoga, Ustavni sud smatra da je osporenom presudom, prema principu proporcionalnosti, uspostavljena ravnoteža između apelantovog prava na slobodu izražavanja, zaštićenog članom 10. stav 1. Evropske konvencije, i tužiočevog prava na zaštitu njegovog ugleda, zaštićenog članom 10. stav 2. Evropske konvencije. Dakle, donošenjem osporene presude Vrhovni sud je ocijenio da postoji „hitna društvena potreba“ koja je tražila konkretno ograničenje apelantovog prava na slobodu izražavanja. Ustavni sud ne može zaključiti da je Vrhovni sud izašao izvan dopuštenog stepena slobodne procjene.
43. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, jer u konkretnom slučaju nema proizvoljnosti u primjeni materijalnog i procesnog prava.
45. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije jer je „miješanje“ u apelantovo pravo na slobodu izražavanja bilo u skladu sa zakonom, imalo cilj zaštitu „ugleda ili prava drugih“ i bilo „neophodno u demokratskom društvu“.
46. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović