Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-943/09 (R. H.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Upravni spor
  • Uporedive situacije
  • Upravni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-943/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 943/09, rješavajući apelaciju Rahime Hopovac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012.. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rahime Hopovac, podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 000800 08 U od 11. februara 2009. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske broj 16-534-4773/08 od 19. novembra 2008. godine i Rješenja Odjeljenja za boračku-invalidsku zaštitu Opštine Prijedor broj 03-534-28/07 od 8. aprila 2008. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Rahima Hopovac (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prijedora podnijela je 26. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000800 08 U od 11. februara 2009. godine, Rješenja Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 16-534-4773/08 od 19. novembra 2008. godine i Rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Prijedor (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03- 534-28/07 od 8. aprila 2008. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Ministarstva i Odjeljenja zatraženo je 3. i 4. septembra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Ministarstvo i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 18. i 23. septembra 2009. godine. Odjeljenje nije postupilo po zahtjevu Ustavnog suda.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Ministarstva dostavljeni su apelantici 16. decembra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 7. augusta 2007. godine podnijela zahtjev Odjeljenju da joj se prizna pravo na porodičnu invalidninu po osnovu pogibije supruga i dvojice sinova.

7. Rješenjem Odjeljenja broj 03-534-28/07 od 8. aprila 2008. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Ministarstva broj 16-534-4773/08 od 19. novembra 2008. godine, apelanticin zahtjev je odbijen kao neosnovan.

8. U obrazloženju drugostepenog rješenja istaknuto je da je članom 36a. stav 5. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 25/93 i 60/07) propisano da lice koje je steklo određeno pravo kao civilna žrtva rata ili član porodice civilne žrtve rata po propisima Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija BiH) ili po propisima neke od država u okruženju, nema pravo da podnese zahtjev za priznavanje prava po ovom zakonu.

9. Navedeno je da je u postupku odlučivanja o apelanticinom zahtjevu prvostepeni organ utvrdio da je apelantica bila korisnik civilne invalidnine po rješenju Centra za socijalni rad Sanski Most, što je utvrđeno iz uvjerenja od 18. februara 2008. godine. Po mišljenju Ministarstva, imajući u vidu navedenu zakonsku odredbu, prvostepeni organ je pravilno postupio kada je apelanticin zahtjev odbio jer ne ispunjava uvjete za priznavanje navedenog prava jer je kao član porodice civilne žrtve rata određeno pravo stekla po propisima Federacije BiH i bila korisnik civilne invalidnine po rješenju Centra za socijalni rad od 8. augusta 2000. godine do 1. jula 2003. godine kada joj je rješenjem tog organa dalja isplata porodične invalidnine obustavljena.

10. Protiv drugostepenog rješenja apelantica je podnijela tužbu. Okružni sud je Presudom broj 11 0 U 000800 08 U od 11. februara 2009. godine apelanticinu tužbu u dijelu kojim se pobija rješenje Ministarstva odbio kao neosnovanu. Apelanticina tužba u dijelu kojim se pobija rješenje Odjeljenja je odbačena. Apelantica je oslobođena obaveze plaćanja takse na tužbu i presudu.

11. U obrazloženju presude se navodi da je u tužbi apelantica navela da je nadležnom organu dostavila sve dokaze odlučne za ostvarivanje prava u skladu sa Zakonom o zaštiti civilnih žrtava rata među kojima je i uvjerenje JU Centra Sanski Most o tome da nije korisnik po osnovu porodične invalidnine civilnih žrtava rata prema propisima Federacije BiH. Dalje je navela da je prvostepeni organ povrijedio načelo istine tako što nije utvrdio pravo stanje stvari i sve činjenice koje su relevantne za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja, te da je paušalno tumačio odredbe člana 36. stav 5. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata. Istakla je da je ranije ostvareno pravo na području Federacije izgubila preseljenjem s područja Federacije u Republiku Srpsku zbog čega smatra da ima pravo da u Republici Srpskoj ostvari ranije stečeno, a potom izgubljeno pravo na području Federacije. Posebno je ukazala da joj u predmetnom postupku nije data mogućnost da bude saslušana, čime je onemogućena u ostvarivanju i zaštiti svojih prava i pravnih interesa.

12. Istaknuto je da je apelantica ostvarila pravo na porodičnu invalidninu po osnovu pogibije supruga i dvojice sinova, te da je navedena činjenica utvrđena tokom prvostepenog postupka na osnovu uvjerenja Centra za socijalni rad Sanski Most od 18. februara 2008. godine.

13. Po mišljenju Okružnog suda, nije od presudnog značaja za pravilnu primjenu zakona činjenica da apelantica to pravo nije imala u momentu podnošenja zahtjeva kako ona navodi. Naime, sticanje navedenog prava po odredbi člana 36a. stav 5. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata isključuje da se navedeno pravo može ponovo ostvariti ako je prethodno ostvareno na području Federacije BiH ili neke od država u okruženju. Okružni sud je naveo da je nesporno da je apelantica ovo pravo ostvarila po propisima Federacije BiH, zbog čega nije bilo potrebe za dalje provođenje postupka, a ni utvrđivanja činjenica, pa prema tome nije bilo neophodno ni saslušanje apelantice tokom prvostepenog postupka.

14. Također, Okružni sud je naveo da se prema odredbi člana 7. stav 1. Zakona o upravnim sporovima upravni spor može voditi samo protiv konačnog upravnog akta. S obzirom da je tužbom apelantica osporila i prvostepeni akt, po mišljenju Okružnog suda, tužbu je u tom dijelu trebalo odbaciti.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da je povratnik u Prijedor. Smatra da upravni organi nisu proveli postupak na pravilan i zakonit način i nisu utvrdili sve činjenice neophodne za zakonito odlučivanje. Ističe da joj u postupku nije data mogućnost da zaštiti svoja prava i interese. Smatra da je Okružni sud pogrešno tumačio odredbu člana 36a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o civilnim žrtvama rata RS („Službeni glasnik“ broj 60/70). Stoga smatra da je pogrešnim tumačenjem zakona diskriminisana u ostvarivanju svojih prava. Iz navedenog proizlazi da apelantica navodi povredu prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

15. U svom odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je u predmetnom slučaju pravilno primijenjen Zakon o civilnim žrtvama rata Republike Srpske.

16. U svom odgovoru na apelaciju Ministarstvo je navelo da ostaje pri svom odlučenju jer smatra da je zakonito odlučeno pravilnim tumačenjem i primjenom materijalnih propisa.

V. Relevantni propisi

17. U Zakonu o zaštiti civilnih žrtava rata («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 25/93, 32/94, 37/07 i 60/07) relevantna odredba glasi:

Član 36a. stav 5.

Lice koje je stekle određeno pravo kao civilna žrtva rata ili član porodice civilne žrtve rata po propisima Federacije BiH ili po propisima neke od država u okruženju, nema pravo podnijeti zahtjev za priznavanje prava po ovom zakonu.

U Zakonu o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite obitelji sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/99 i 54/04) relevantne odredbe glase: Član 54.

Civilna žrtva rata, glede ovog zakona je osoba kod koje je nastupilo tjelesno oštećenje od najmanje 60% zbog rane, povrede i ozljede (u daljnjem tekstu: invalid) zadobivene: 1) zlostavljanjem odnosno lišavanjem slobode u toku ratnog stanja ili neposredne ratne opasnosti;

2) u svezi sa ratnim događanjima (bombardiranja, ulične borbe, eksplozija ratnog materijala, zalutali metak i sl.);

3) od eksplozije zaostalog ratnog materijala nakon završetka rata, 4) u svezi sa diverzantskim odnosno terorističkim akcijama kojima se ugrožava sigurnost i ustavni poredak Federacije.

Invalid je i osoba kod koje je nastupilo tjelesno oštećenje od najmanje 60% zbog bolesti zadobivene, odnosno pogoršane ili ispoljene pod okolnostima iz stavka 1. ovog članka. Civilnom žrtvom rata, smatra se i osoba koja je poginula, umrla ili nestala pod okolnostima iz stavka 1. ovog članka.

Član 62. stav 1.

Članovi obitelji civilnih žrtava rata iz članka 54. stavak 3. ovog zakona imaju, uz uvjete propisane ovim zakonom, pravo na obiteljsku invalidninu.

Član 64. stav. 1 Roditelji imaju pravo na porodičnu invalidninu, iako su članovi uže porodice ostvarili to pravo.

Član 78.

O pravima utvrđenim ovim zakonom za civilne žrtve rata rješava nadležno tijelo određeno propisom kantona-županije.

Član 83.

Isplate po ovom zakonu za civilne žrtve rata vrši mjerodavno tijelo sukladno propisu kantona-županije.

U Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/06) relevantna odredba glasi:

Član 33.

Civilnim žrtvama rata i članovima porodice civilnih žrtava rata sa privremenim boravištem na teritoriji Federacije, po povratku u svoja ranija mjesta prebivališta u Republici Srpskoj ili Brčko Distriktu Bosne i Hercegovine, obezbjediće se prava koja su imali u mjestu privremenog boravišta. O ostvarivanju prava iz stava 1. ovog člana, rješava nadležna općinska služba prema mjestu posljednjeg privremenog boravka prije povratka u Republiku Srpsku ili Brčko Distrikt Bosne i Hercegovine.

Član 37.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenim novinama Federacije BiH“ , a primjenjuje se od 1. septembra 2006. godine.

U Zakonu o socijalnoj zaštiti, zaštiti civilnih žrtava rata i zaštiti porodice s djecom („Službeni glasnik US kantona br. 5/00 i 7/01) relevantna odredba glasi:

Član 92. stav 1, 2. i 4.

Civilne žrtve rata po ovom i federalnom zakonu imaju sljedeća prava:

...

4. porodičnu invalidninu;

...

Prava iz stava 1. tačka 1, 2, 3, 4. i 5. ovog člana ostvaruju se pod uvjetima na način i po postupku utvrđenim federalnim zakonom.

Kanton može utvrditi i druga prava i proširiti opseg prava utvrđenih ovim i federalnim zakonom na osnovi svojih materijalnih mogućnosti i drugih potreba civilnih žrtava rata.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 11 0 U 000800 08 U od 11. februara 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. februara 2009. godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2009. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

22. Apelantica smatra da joj je osporenim odlukama povrijeđeno ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

23. U konkretnom slučaju potrebno je, prije svega, odgovoriti na pitanje da li predmetni postupak ima karakter «spora» u kojem su se utvrđivala apelanticina «građanska prava i obaveze». Ustavni sud ukazuje na vlastitu jurisprudenciju i na praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojima pojam «spora», u smislu značenja člana 6. stav 1. Evropske konvencije, podrazumijeva «sve postupke čiji je rezultat presudan za privatna prava i obaveze» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 540/04 od 18. januara 2005. godine, stav 20, i Evropski sud za ljudska prava, Ringeisen protiv Austrije, presuda od 28. juna 1978. godine, serija A broj 13, stav 94).

24. Ustavni sud smatra da je član 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju primjenjiv, jer se u predmetnom postupku odlučivalo o priznavanju prava na porodičnu invalidninu tako da je rezultat predmetnih postupaka bio presudan za apelanticina privatna prava i obaveze. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak bio pravičan onako kako zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije.

25. Apelantica u suštini smatra da nije imala pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava u predmetnom postupku.

26. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

27. Razmatrajući apelanticine navode Ustavni sud nalazi da su nadležni upravni organi i Okružni sud za svoje odluke dali jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti proizvoljnost u primjeni materijalnog i procesnog prava u bilo kojem segmentu postupka. Naime, u predmetnom postupku po zahtjevu apelantice za priznavanje prava na porodičnu invalidninu nesporno je utvrđeno da je apelantica bila korisnik civilne invalidnine po osnovu rješenja Centra za socijalni rad Sanski Most broj 09-2-534-161/97 od 8. augusta 2000. godine, na osnovu pogibije supruga i dvojice sinova. Navedeno pravo apelantica je ostvarivala u periodu od 8. augusta 2000. godine do 1. jula 2003. godine. S obzirom na navedenu činjenicu odbijen je apelanticin predmetni zahtjev u skladu s odredbom člana 36a. stav 5. Zakona o zaštiti civilnih žrtava rata, kojom je isključeno da se pravo na civilnu invalidninu može ponovo ostvariti ako je prethodno ostvareno na području Federacije ili neke države u okruženju. Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u radu upravnih organa i Okružnog suda prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu u predmetnom postupku. Po mišljenju Ustavnog suda obrazloženja koja su u svojim odlukama dali upravni organi i Okružni sud zadovoljavaju standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Međutim, za Ustavni sud se postavlja pitanje da li je ovakvim odlučenjem upravnih organa i Okružnog suda na apelanticu stavljen pretjeran teret s obzirom na nespornu činjenicu da je ona već jednom stekla pravo na porodičnu invalidninu u Federaciji BiH, te da su joj nadležni upravni organi Federacije BiH 1. jula 2003. godine obustavili isplatu invalidnine (uz napomenu da apelantica ne problematizira obustavljanje isplate invalidnine u Federaciji BiH).

29. S tim u vezi, Ustavni sud nalazi da se apelantica sa zahtjevom za priznavanje prava na porodičnu invalidninu obratila prvostepenom nadležnom upravnom organu u Republici Srpskoj 7. augusta 2007. godine. Dalje, Ustavni sud ukazuje da je odredbom člana 33. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice sa djecom („Službene novine Federacije BiH“ broj 39/06), propisano da će se članovima porodice civilnih žrtava rata s privremenim boravištem na teritoriji Federacije po povratku u njihova ranija mjesta prebivališta u Republici Srpskoj obezbijediti prava koja su imali u mjestu privremenog boravišta. Navedena odredba se počela primjenjivati 1. septembra 2006. godine. Dakle, iz navedenog proizlazi da je u Federaciji BiH, prije nego što je apelantica podnijela zahtjev nadležnom organu u Republici Srpskoj, došlo do izmjene Zakona o osnovama socijalne zaštite, zaštite civilnih žrtava rata i zaštite porodice s djecom tako da apelantica ima pravo da i dalje ostvaruje naknadu po osnovu civilne invalidnine u Federaciji BiH i po povratku u ranije prebivalište u Republici Srpskoj. Prema tome, po mišljenju Ustavnog suda apelantica nije bila u obavezi da pokreće predmetni postupak pred nadležnim organima u Republici Srpskoj jer, u skladu s navedenom odredbom izmijenjenog zakona koji reguliše ovu oblast u Federaciji BiH, apelantica je mogla i može podnijeti zahtjev nadležnom organu u Federaciji BiH radi ostvarivanja ovog prava.

30. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku nije došlo do povrede apelanticinog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Nediskriminacija

31. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom osigurava se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.

32. Prema praksi Evropskog suda, pravo iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da ovaj član ne osigurava nezavisno i samostalno pravo na nediskriminaciju, već se na diskriminaciju prema ovom članu može pozvati samo u vezi s «uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom».

33. Iako apelantica nije eksplicitno navela u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 14. Evropske konvencije, Ustavni sud nalazi da iz apelacije proizlazi da se navodi o kršenju ovog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, prema kojoj diskriminacija postoji samo ako se lice ili grupa lica u istoj situaciji različito tretira, a ne postoji neko objektivno i razumno opravdanje za različit tretman (vidi Evropski sud, Belgijski predmet o jezicima, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6).

34. Ustavni sud, prije svega, mora utvrditi da li se prema apelantici postupalo drugačije nego prema drugima u istoj ili sličnoj situaciji. Svako različito postupanje se smatra diskriminacijskim ukoliko nema razumno i objektivno opravdanje, odnosno ukoliko ne slijedi zakoniti cilj ili ako nema razumnog odnosa proporcionalnosti između upotrijebljenih sredstava i cilja koji se želi postići. Ustavni sud zapaža da, osim što je navela da je diskriminisana, apelantica nije pružila bilo kakve argumente kojima bi potkrijepila svoje tvrdnje da je različito tretirana u odnosu na druga lica ili grupe lica u istoj ili sličnoj situaciji, pa su ovi apelanticini navodi neosnovani.

35. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

36. Ustavni sud ne smatra svrsishodnim razmatrati apelanticine navode u odnosu na navodnu povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju s obzirom da su i ti navodi u suštinu isti kao i navodi koji se odnose na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što je Ustavni sud već razmotrio u ovoj odluci.

VIII. Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, s obzirom da u obrazloženjima osporenih odluka Ustavni sud nije našao proizvoljnost u pogledu primjene materijalnog niti procesnog prava.

38. Također, Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na nediskriminaciju u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelantica nije ponudila nikakav dokaz o tome da su lica koja se nalaze u istoj i sličnoj situaciji tretirana na različit način, a takva diskriminacija ne proizlazi ni iz osporenih odluka.

39. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović