Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-557/12 (R. A.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Trajanje pritvora
  • Zahtjev za puštanje iz pritvora
  • Proceduralne garancije preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Ratni zločin
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-557/12

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 557/12, rješavajući apelaciju Ramiza Avdovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ramiza Avdovića, podnesena protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 008241 11 KV3 od 25. januara 2012. godine i S1 1 K 008241 11 Kro od 16. januara 2012. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske“ i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ramiz Avdović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirza Kovač, advokat iz Sarajeva, podnio je 9. februara 2012. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 008241 11 KV3 od 25. januara 2012. godine i S1 1 K 008241 11 Kro od 16. januara 2012. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud "obustavio izvršenje gore navedenog rješenja zbog neotklonjivih posljedica po apelanta koje već trpi". Apelant je 27. februara 2012. godine dopunio apelaciju.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) zatraženo je 20. februara 2012. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Sud BiH je odgovor na apelaciju dostavio 2. marta 2012. godine, a Tužilaštvo BiH 23. februara 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 6. marta 2012. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Sud BiH je, postupajući u krivičnom predmetu protiv apelanta i još dvojice optuženih zbog postojanja osnovane sumnje da su učinili krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c), e) i f) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH) u vezi s čl. 29. i 180. stav 1. KZ BiH, donio Rješenje broj 1 K 008241 11 Kro od 16. decembra 2011. godine kojim je apelantu produžen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH), koje po tom rješenju može trajati najduže tri godine, odnosno do 16. decembra 2014. godine ili do drugačije odluke suda. Navedeno je da će se kontrola opravdanosti pritvora vršiti po proteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 008241 11 Kv od 23. decembra 2011. godine kojim je odbio žalbu kao neosnovanu.

7. Rješenjem Suda BiH broj S1 1 K 008241 11 Kro od 16. januara 2012. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelantovog branioca da se apelantu ukine pritvor. U obrazloženju rješenja Sud BiH je, prije svega, naveo da su prethodna rješenja tog suda, kojima je apelantu određen i produžen pritvor po osnovu člana 132. stav 1. tač. b) ZKP BiH, između ostalog, zasnovana na Službenoj zabilješci Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA) broj 16-04/2-4-04-2-824/11 ĐD od 14. oktobra 2011. godine. Naime, Sud BiH je ukazao da je u predmetnoj službenoj zabilješci navedeno da je apelant, koji je u to vrijeme bio osumnjičeni, tokom proteklih par mjeseci dolazio kod Željka Kljajića, bivšeg logoraša u kasarni "Viktor Bubanj", te tom prilikom molio Željka Kljajića da izjavi "da apelant nije učestvovao u fizičkom i psihičkom zlostavljanju zatvorenika". Sud BiH je naveo da je apelantov branilac 31. decembra 2011. godine dostavio tom sudu prijedlog da se apelantu ukine pritvor, te da je uz prijedlog dostavio pisanu izjavu svjedoka Željka Kljajića prema kojoj "apelant nije nikada dolazio kod njega niti je na bilo koji način stupio u kontakt s njim, te da samim tim nije uticao na njega po pitanju konkretnog predmeta pred Sudom BiH". S obzirom da je pisana izjava svjedoka Željka Kljajića predstavljala novu činjenicu u smislu člana 131. stav 5. ZKP BiH, Sud BiH je naveo da je u svrhu ispitivanja tačnosti navoda predmetne službene zabilješke održao ročište na koje su pristupili svjedoci, tužitelj, apelant i njegov branilac. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da je na ročištu održanom 11. januara 2012. godine saslušao svjedoka Željka Kljajića koji je tom prilikom potvrdio da je istinita izjava koju je dao apelantovom braniocu, tj. "da niko nije dolazio kod njega, niti ga kontaktirao u vezi svjedočenja u apelantovom predmetu, a da službena zabilješka pripadnika SIPA-e predstavlja dezinformaciju". Sud BiH je dalje naveo da je na ročištu održanom 13. januara 2012. godine saslušao zaposlenika SIPA-e Draženka Đerića, koji je sačinio predmetnu službenu zabilješku, koji je tom prilikom izjavio da mu je svjedok Željko Kljajić rekao da je apelant dolazio da ga moli da ne svjedoči protiv njega, te da u tom smislu nema zabune jer je lično od tog svjedoka čuo apelantovo ime. Sud BiH je dalje naveo da je na spomenutom ročištu saslušao zaposlenika SIPA-e Mesuda Ormanovića koji je izjavio da je bio ispred ugostiteljskog objekta u kojem je njegov kolega Draženko Đerić razgovarao sa Željkom Kljajićem i PP vezom (poznaničko prijateljska veza), te da mu je poznato onoliko koliko mu je kolega rekao. Pri tome, Sud BiH je naveo da je spomenuti svjedok izjavio "da sve izvršene provjere u takvoj vrsti zabilješke, koje su sačinjene na osnovu operativnih podataka, nisu potpuno pouzdane". Također, Sud BiH je naveo da je zaposlenik SIPA-e Dragan Marković izjavio da je učestvovao u ovom predmetu samo u smislu lociranja mjesta stanovanja, dok je zaposlenik SIPA-e Emir Vardo izjavio da nije bio posebno uključen u ovaj predmet, budući da je počeo da radi 1. septembra 2011. godine, te da nije imao iskustva u tim poslovima.

8. Sud BiH je naveo da postojanje osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo proizlazi iz samog čina potvrđivanja Optužnice Tužilaštva BiH broj T20 0 KTRZ 0002454 11 od 9. decembra 2011. godine. Sud BiH je dalje naveo da iz rješenja tog suda o određivanju i produženju pritvora proizlazi da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant, ukoliko bude na slobodi, ometati krivični postupak uticajem na svjedoke-oštećene, svjedoke i druga lica koja se sumnjiče za učešće u događajima koji su predmet optužnice, među kojima su Kerim Lučarević, Sulejman Kapo, Himzo Dolan, Fahrudin Alić i dr., a koji se i dalje nalaze na slobodi. Pri tome, Sud BiH je naveo da ima u vidu da je apelant, kao komandir straže u bivšoj kasarni "Viktor Bubanj", bio nadređen stražarima – osumnjičenima koji se nalaze na slobodi, te da se stoga može osnovano zaključiti da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da će apelant u slučaju puštanja na slobodu stupiti u kontakt s tim licima, a sve s ciljem dogovora i izbjegavanja krivične odgovornosti. Dalje, Sud BiH je ukazao da saslušani zaposlenici SIPA-e nisu bili saglasni u svojim izjavama, pa samim tim ni dovoljno uvjerljivi, te da stoga taj sud nalazi da je sadržaj sporne službene zabilješke doveden u sumnju, ali ne i potpuno osporen. Naime, Sud BiH je naveo da je uvažio činjenicu da sporna službena zabilješka nije potpuno pouzdana, kako je to izjavio svjedok Mesud Omerović, a najčešće zbog toga što zaposlenici SIPA-e imaju puno zaduženih predmeta, tako da su moguće nepreciznosti u prikupljenim podacima, ali da to ne znači da su takvi podaci potpuno netačni. Međutim, imajući u vidu da predmetna službena zabilješka nije bila jedini razlog za zadržavanje apelanta u pritvoru, Sud BiH je naveo da u konkretnom slučaju i dalje postoji opasnost da bi apelant, ukoliko bi bio pušten iz pritvora, uticao na svjedoke Tužilaštva BiH, te na saučesnike koji se nalaze na slobodi. S obzirom da se svrha, koja je do sada ostvarivana mjerom pritvora, ne može postići mjerama zabrane, Sud BiH je naveo da je odlučio kao u izreci rješenja shodno odredbama člana 131. stav 5. u vezi sa članom 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH.

9. Odlučujući o žalbi apelantovog branioca protiv navedenog rješenja, Sud BiH je donio Rješenje broj S1 1 K 008241 11 KV3 od 25. januara 2012. godine kojim je žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelantovog branioca da je Službena zabilješka SIPA-e broj 16-04/2-4-04-2-824/11 ĐD od 14. oktobra 2011. godine predstavljala jedini osnov za određivanje i produženje pritvora apelantu. Naime, Sud BiH je naveo da iz pobijanog rješenja, suprotno žalbenim navodima, proizlazi da je osnov za zaključak da postoje naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od uticaja na svjedoke, osim navedene službene zabilješke, bila i činjenica da je apelant u vrijeme koje je obuhvaćeno optužnicom obavljao funkciju komandira straže u bivšoj kasarni "Viktor Bubanj". Sud BiH je naveo da apelant, zbog funkcije koju je obavljao, može da iskoristi svoj uticaj kako bi ometao krivični postupak koji se vodi protiv njega, kako je to navedeno u pobijanom rješenju, kao i ranijim rješenjima o produženju pritvora apelantu. Pri tome, Sud BiH je naveo da je apelant svjestan visine zaprijećene kazne za predmetno krivično djelo, što nesumnjivo može uticati na njegovu odluku da, uz prethodno navedeno, utiče na tok krivičnog postupka onako kako to predviđa odredba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Dalje, Sud BiH je naveo da je u konkretnom predmetu predložen veliki broj svjedoka, prvenstveno oštećenih, čije saslušanje na glavnom pretresu tek slijedi, te da je neophodno obezbijediti tim svjedocima da iskaze daju slobodno bez straha po svoju sigurnost ili sigurnost članova svoje porodice. Naime, Sud BiH je naveo da, iako su u toku istrage saslušani svjedoci optužbe, treba imati u vidu da je istraga u isključivoj nadležnosti Tužilaštva BiH, a da će se dokazi konačno obezbijediti na način kako to predviđa član 132. stav 2. ZKP BiH - neposrednim svjedočenjem svjedoka na glavnom pretresu. Konačno, Sud BiH je naveo da je u konkretnom slučaju razmotrio mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora, ali da ipak sve okolnosti predmetnog slučaja nesumnjivo ukazuju da u ovom trenutku nijedna druga mjera, osim mjere pritvora, ne bi bila adekvatna da obezbijedi apelantovo prisustvo, a što je apsolutno bitna pretpostavka za uspješno vođenje krivičnog postupka.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je u postupku pred Sudom BiH, koji se vodi protiv njega zbog navodnog izvršenja krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. KZ BiH, određen pritvor zbog postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Apelant navodi da mu je pritvor određen samo na osnovu službene zabilješke SIPA-e prema kojoj je apelant navodno uticao na svjedoka Željka Kljajića. U vezi s tim, apelant navodi da je podnio prijedlog Sudu BiH za ukidanje pritvora, uz koji je priložio pisanu izjavu svjedoka Željka Kljajića, povodom koje je Sud BiH održao ročište na kojem je saslušao svjedoka Željka Kljajića, koji je tom prilikom potvrdio navode iz pisane izjave, tj. da apelant niti bilo ko drugi nije uticao na njega u konkretnom predmetu. S obzirom na to, apelant smatra da u konkretnom slučaju ne postoji poseban pritvorski razlog iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, te da je stoga njegovo zadržavanje u pritvoru suprotno ZKP BiH i članu 5. Evropske konvencije.

b) Odgovor na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju Sud BiH je naveo da se u situaciji kada postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor može odrediti, između ostalog, ako naročite okolnosti ukazuju da će ta osoba ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Sud BiH je naveo da je okolnost da je apelant obavljao rukovodeću funkciju u vremenskom periodu koji je obuhvaćen optužnicom doveo u vezu sa ozbiljnošću optužbe, visinom zaprijećene kazne, kao i potrebom da se omogući svjedocima da svoje iskaze daju u atmosferi lišenoj straha, koje je u njihovoj sveukupnosti i međusobnoj vezi prepoznao kao motiv za postojanje uticaja na svjedoke na način kako to predviđa odredba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. U vezi s tim, Sud BiH je naveo da naročite okolnosti koje opravdavaju osnovanu bojazan moraju biti takvog karaktera da se čine stvarnom opasnošću po uspjeh krivičnog postupka, odnosno da postoje određeni objektivni dokazi koji upućuju na to da bi apelant boravkom na slobodi imao realnu mogućnost da ometa krivični postupka uticajem na svjedoke. S obzirom na to, Sud BiH je naveo da su apelantovi navodi da je u pobijanim rješenjima izostala konkretizacija uticaja na svjedoka irelevantni. Slijedom navedenog, Sud BiH je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo BiH je navelo da smatra da osporenim rješenjima Suda BiH nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

13. Zakon o krivičnom postupku BiH ("Službeni glasnik BiH" br. 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08 i 12/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 131.

Određivanje pritvora (1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom.

[...] (5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvoreni će odmah biti pušten na slobodu. Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama, Sud ce održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o čemu će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprječava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća. Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dozvoljena. Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su značajne za ukidanje pritvora, Sud neće donijeti posebno rješenje.

Član 132.

Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo pritvor mu se može odrediti:

[...]

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju na to da će ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače;

VI. Dopustivost

14. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

15. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

16. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Suda BiH broj S1 1 K 008241 11 KV3 od 25. januara 2012. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 30. januara 2012. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2012. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

17. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

18. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

c. zakonitog hapšenja ili lišavanja slobode u pogledu privođenja nadležnoj sudskoj vlasti kada postoji opravdana sumnja da je to lice izvršilo krivično djelo ili kada postoje valjani razlozi da se lice spriječi da izvrši krivično djelo ili da, nakon izvršenja krivičnog djela, pobjegne.

3. Svako ko je uhapšen ili lišen slobode prema odredbama stava 1.c) ovog člana mora odmah biti izveden pred sudiju ili drugo službeno lice zakonom ovlašteno da vrši sudsku vlast i mora imati pravo na suđenje u razumnom roku ili na puštanje na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može se uvjetovati garancijama o pojavljivanju na suđenju.

19. U konkretnom slučaju apelant smatra da mu je osporenim rješenjima, kojima je odbijen njegov prijedlog za ukidanje pritvora, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud je u više svojih odluka naglasio da se pravo na slobodu ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se u prvom redu u odnosu na poštivanje proceduralnih zahtjeva ZKP BiH, koji je primijenjen u konkretnom slučaju i koji mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije.

20. Ustavni sud ukazuje na to da odredba člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da lice bude lišeno slobode u skladu s članom 5. stav 1.c. Evropske konvencije, tj. da je lišavanje «zakonito» u smislu navedenog člana, a obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštivanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo koje mu se stavlja na teret conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora. Međutim, to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Prema daljnjem stavu Evropskog suda, opravdanost pritvora zavisi i od okolnosti konkretnog slučaja koje moraju biti takve da upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da, uprkos presumpciji nevinosti, preteže nad principom poštivanja slobode pojedinca.

21. Ustavni sud zapaža da je apelantu određen i produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je učinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tač. c), e) i f) KZ BiH (kao opšteg uslova za određivanje i produženje pritvora) i zbog postojanja pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tač. b) ZKP BiH, tj. kada naročite okolnosti ukazuju na to da će optuženi ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike (kao posebnog uslova za određivanje i produženje pritvora). U konkretnom slučaju apelant i ne osporava da je odluka o pritvoru zasnovana na osnovanoj sumnji da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, pa se Ustavni sud neće ni baviti ovim pitanjem. Međutim, apelant osporava da postoji poseban pritvorski razlog za njegovo zadržavanje u pritvoru, budući da je svjedok Željko Kljajić u pisanoj izjavi, kao i na ročištu pred Sudom BiH, negirao da je apelant vršio bilo kakav uticaj na njega povodom svjedočenja u konkretnom predmetu. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, postupajući po apelantovom prijedlogu za ukidanje pritvora, zakazao ročište na kojem je saslušao svjedoka Željka Kljajića, kao i zaposlenike SIPA-e na okolnost sastavljanja sporne službene zabilješke (u kojoj je konstatovano da je spomenuti svjedok izjavio da je apelant vršio uticaj na njega). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Sud BiH, cijeneći iskaze navedenih svjedoka, zaključio da je iskazima tih svjedoka sadržaj sporne službene zabilješke doveden u sumnju, ali da nije potpuno osporen. Međutim, nezavisno od toga, Sud BiH je jasno ukazao da predmetna službena zabilješka nije bila jedini razlog za zadržavanje apelanta u pritvoru, odnosno da u konkretnom slučaju postoje drugi relevantni razlozi koji opravdavaju daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru u smislu odredaba člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH. Naime, Sud BiH je jasno ukazao da se veći broj lica, koji se sumnjiče za izvršenje predmetnog krivičnog djela, nalazi na slobodi, te da postoji ozbiljan rizik da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, kontaktirati s ovim licima, kojima je inače bio nadređeni u spornom periodu, a sve s ciljem dogovora i izbjegavanja krivične odgovornosti. Također, Sud BiH je jasno ukazao da je konkretnom predmetu predložen veliki broj svjedoka, prvenstveno oštećenih, čije saslušanje na glavnom pretresu tek slijedi, te da je neophodno obezbijediti tim svjedocima da iskaze daju slobodno bez straha po svoju sigurnost ili sigurnost članova svoje porodice. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, pri donošenju osporenih rješenja, dao detaljno obrazloženje u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 132. stav 1. tačka b) ZKP BiH, koje, po mišljenju Ustavnog suda, nije ni proizvoljno niti neprihvatljivo samo po sebi. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Sud BiH dao detaljne i jasne razloge zbog čega je opravdano daljnje zadržavanje apelanta u pritvoru, te da okolnosti konkretnog slučaja upućuju na postojanje važnog i značajnog općeg interesa koji preteže nad principom poštivanja prava na slobodu pojedinca.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 3. Evropske konvencije kada je Sud BiH, povodom apelantovog prijedloga za ukidanje pritvora, utvrdio da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na to da će apelant, ukoliko bude pušten na slobodu, ometati krivični postupak uticajem na svjedoke i saučesnike u smislu člana 132. stav 1. tač. b) ZKP BiH.

24. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

25. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

26. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović