Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-994/09 (B. Š.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pasivna legitimacija
  • Materijalna šteta
  • Kamata
  • Naknada štete
  • Apelacija preuranjena
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-994/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 994/09, rješavajući apelaciju Branka Šurlana, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 14, člana 59 stav 2 alineje 1 i 2, člana 61 st. 1, 2 i 3, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Branka Šurlana.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na početak toka zatezne kamate na dosuđenu materijalnu štetu i pravo na suđenje u razumnom roku.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 120 od 29. decembra 2008. godine u dijelu koji se odnosi na odluku o zateznim kamatama na dosuđenu materijalnu štetu.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u odnosu na početak toka zateznih kamata na dosuđenu materijalnu štetu u skladu sa članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantu Branku Šurlanu, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u predmetu koji je djelimično okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 120 od 29. decembra 2008. godine.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske i Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se apelacija Branka Šurlana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 120 od 29. decembra 2008. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se apelacija Branka Šurlana podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 120 od 29. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-Gž-06-000 658 od 13. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-3076/01 od 10.

februara 2006. godine u odnosu na troškove parničnog postupka, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Branko Šurlan (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 30. marta 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001-120 od 29. decembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-Gž-06-000 658 od 13. juna 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-3076/01 od 10. februara 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, te od „Krajina-osiguranja“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Sarajevo-osiguranja“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: drugotuženi), kao učesnika u postupku, zatraženo je 28. avgusta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 9. septembra, Okružni sud 8. septembra, Osnovni sud 7. septembra, a drugotuženi 14. septembra 2009. godine. Prvotuženi nije dostavio odgovor.

4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. oktobra 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:

6. Apelant je 6. oktobra 1989. godine podnio tužbu protiv tadašnjeg ZOIL -a „Sarajevo“ PJ Banja Luka (u daljnjem tekstu: raniji tuženi) radi naknade materijalne štete na vozilu koja je nastala u saobraćajnoj nesreći krivicom osiguranika ranijeg tuženog, a predmet je zaveden pod brojem P-2501/89. Iz stanja u spisu proizilazi da je postupak vođen do juna 1992. godine, nakon čega, zbog ratnih okolnosti, nije bilo daljnjih aktivnosti suda u vezi sa ovim predmetom. Rad na predmetu je nastavljen 1997. godine. Nakon što je održao 14 ročišta, Osnovni sud je Presudom broj P-2501/89 od 29. decembra 1997. godine obavezao prvotuženog da apelantu isplati protivvrijednost iznosa od 3.158,33 DM po zvaničnom kursu na dan isplate sa zakonskom kamatom od dana presuđenja pa do isplate i troškove postupka, takođe, sa zakonskom kamatom od istog dana.

7. Okružni sud je Presudom broj Gž-146/98 od 22. februara 1999. godine uvažio žalbu prvotuženog, ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno suđenje. Predmet je u Osnovnom sudu zaveden pod brojem P-644/99. U ponovljenom postupku Osnovni sud je 13. jula 1999. godine donio presudu kojom je prvotuženog obavezao da apelantu isplati protivvrijednost iznosa od 3.158,55 DM po zvaničnom kursu na dan isplate, te zatezne kamate od dana presuđenja i troškove postupka u iznosu od 11.885,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Okružni sud je, zatim, Presudom broj Gž-1382/99 od 27. aprila 2000. godine uvažio žalbu prvotuženog i preinačio prvostepenu presudu tako što je smanjio dosuđeni iznos troškova na 3.049,35 KM. U ostalom dijelu žalbu prvotuženog je odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Protiv drugostepene presude apelant i prvotuženi su izjavili revizije.

8. Odlučujući o revizijama, Vrhovni sud je Rješenjem broj Rev-201/00 od 2. novembra 2001. godine uvažio reviziju prvotuženog, ukinuo obje nižestepene presude i predmet vratio na ponovno suđenje. Ovom presudom Vrhovni sud je naložio prvostepenom sudu da u ponovljenom postupku otkloni nedostatke tako što će utvrditi da li je prvotuženi različit pravni subjekat u odnosu na ranijeg tuženog ili je njegov pravni sljednik. Spis je na Osnovnom sudu zaveden pod brojem P-3076/01. Protiv navedene odluke Vrhovnog suda apelant je podnio apelaciju Ustavnom sudu, koja je Odlukom broj AP 6/02 od 19. aprila 2004. godine odbačena kao preuranjena.

9. U ponovnom postupku Osnovni sud je Presudom broj P-3076/01 od 10. februara 2006. godine obavezao prvotuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati „iznos od 1.058,05 DM u protivvrijednosti KM“, te da mu od 13. jula 1999. godine pa do 18. maja 2001. godine isplati zakonsku zateznu kamatu prema kamatnoj stopi „koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na valutu DM“, a od 18. maja 2001. godine pa do isplate „na tako dobiven konvertovan (u valutu KM) iznos“ zakonsku zateznu kamatu prema stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate u Republici Srpskoj. Takođe, Osnovni sud je apelantu dosudio i troškove postupka u iznosu od 1.386,65 KM sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate. Višak apelantovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete i za troškove parničnog postupka preko dosuđenog iznosa je odbijen.

10. U obrazloženju ove presude Osnovni sud je naveo da je apelant podneskom od 20. decembra 2004. godine uredio tužbu tako što je na strani tuženih, pored prvotuženog, označio i drugotuženog kao pravnog sljednika ranijeg tuženog, pa je tražio da sud obaveže tužene da mu isplate „na ime naknade materijalne štete sa dospjelim zakonskim kamatama iznos od 26.000,00 KM počev od obračuna pa do isplate“ i troškove parničnog postupka. Dalje, apelant je podneskom od 23. avgusta 2005. godine zatražio i naknadu troškova u izvršnim postupcima u predmetu broj I-1152/00 koji je bio pokrenuo radi naplate troškova postupka dosuđenih Presudom Osnovnog suda broj 644/09 od 13. jula 1999. godine i u predmetu broj I -3188/00 kojim je tražio naplatu glavnog duga i kamata. Osnovni sud je, takođe, naveo da je apelant na ročištu za glavnu raspravu od 10. januara 2006. godine povukao tužbu u odnosu na drugotuženog.

11. Osnovni sud je izveo predložene dokaze koji su detaljno navedeni u obrazloženju prvostepene presude. Na osnovu tih dokaza Osnovni sud je zaključio da je među parničnim strankama nesporno da je 3. septembra 1989. godine došlo do saobraćajne nesreće u kojoj je krivicom osiguranika ranijeg tuženog, inače pravnog prednika prvotuženog, apelant pretrpio štetu na svom vozilu. Takođe, među parničnim strankama je bilo nesporno i da postoji podijeljena odgovornost vozača apelantovog vozila i drugog vozila koje je učestvovalo u saobraćajnoj nesreći, i to, kako je Osnovni sud ocijenio, 30% na apelantovoj strani. Dalje, Osnovni sud je odbio prigovor prvotuženog o nedostatku pasivne legitimacije, zato što je iz sprovedenih dokaza utvrdio da je prvotuženi pravni sljednik bivše PJ drugotuženog, te da je preuzeo imovinu i novčana sredstva drugotuženog, kao i sva prava i obaveze. U odnosu na dosuđenu visinu materijalne štete, Osnovni sud je obrazložio da je dosudio iznos naknade „u DM u protivvrijednosti KM“ prihvativši u cijelosti nalaz vještaka od 10. oktobra 1997. godine koji je urađen na osnovu zapisnika o procjeni štete od 29. septembra 1989. godine. Prema tom nalazu, na apelantovom vozilu je nastala totalna šteta koja je na dan izrade nalaza vještaka iznosila „4.998,00 dinara“ a taj iznos je „ekvivalentan iznosu od 1.511,52 KM“. Dalje, Osnovni sud je naveo da je na ovako utvrđen iznos materijalne štete „od 13.7.1999. godine do 18.5.2001. godine dosudio [apelantu] pripadajuću zateznu kamatu u odnosu na čvrstu valutu DM na navedeni dosuđeni iznos od 1.058,05 DM (koji je jednak iznosu od 1.058,05 KM [...]) [...]. Sud je naveo da je kao početak toka zatezne kamate uzet „13. juli 1999. godine, kada je visina štete utvrđena i određena“, te da je od tog datuma dužnik pao u docnju. U vezi s tim, Osnovni sud je, takođe, naveo da je naknada materijalne štete odmjerena prema cijenama na dan presuđenja u smislu odredbe člana 189 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) „i u cijelosti prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Drage Talijana, koji je utvrdio da je na vozilu [apelanta] nastupila totalna šteta i da nema ekonomske opravdanosti za opravku vozila“. Takođe, sud je naveo da je apelant istakao da je popravio vozilo, ali da nije dostavio račun za popravku, već da je samo priložio predračun na osnovu kojeg sud nije mogao da utvrdi tačan iznos visine štete. Slijedeći to, sud je naveo da je pogrešno i apelantovo „pozivanje [...] da mu pripadaju zatezne kamate od dana kada je šteta otklonjena, odnosno kada su učinjeni troškovi radi otklanjanja štete, a ne od dana presuđenja“.

12. Okružni sud je Presudom broj 011-Gž-06-000 658 od 13. juna 2006. godine apelantovu žalbu protiv prvostepene presude djelimično uvažio, pa je prvostepenu presudu ukinuo u dijelu kojim je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova izvršnog postupka, te u dijelu kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka. Takođe, Okružni sud je prvostepenu presudu preinačio u odbijajućem dijelu u odnosu na naknadu materijalne štete, tako što je obavezao prvotuženog da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati iznos od 1.133,64 KM sa kamatom prema kamatnoj stopi precizno navedenoj u dispozitivu drugostepene presude, i to za period od 10. oktobra 1997. godine do 18. maja 2001. godine, „te tako dobiven iznos konvertovati na isti dan u valutu KM prema paritetu 1 DM:1 KM, te zakonsku kamatu na valutu KM za period od 19.5.2001. pa do isplate“. Okružni sud je prihvatio apelantov žalbeni navod da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio apelantov doprinos nastanku štete od 30%. Naime, Okružni sud je naveo da apelant tokom prvostepenog postupka nije sporio da njegov doprinos iznosi 25%, pa je konačno postavljenim tužbenim zahtjevom „iznose štete koje je utvrdio vještak Miodrag Zeljković umanjio za procenat od 25%“. Prema stanovištu Okružnog suda, pošto je apelant priznao da je njegov doprinos nastanku štete 25%, za taj procenat mu je trebalo umanjiti utvrđeni iznos štete, a ne za 30%, kako je to učinio prvostepeni sud.

13. Kad je riječ o visini štete koju je utvrdio prvostepeni sud, Okružni sud je naveo da je nalazom vještaka od 10. oktobra 1997. godine utvrđeno da bi popravka apelantovog vozila „renault 4“ bila neracionalna, jer je u vrijeme nastanka štete to vozilo bilo staro 15 godina, ali i zbog opšteg stanja i stepena oštećenja, pa je šteta obračunata po principu totalne štete. Okružni sud je, takođe, utvrdio da je na dan štetnog događaja visina štete iznosila „26.865,645 dinara ili 1.770,85 DM, a na dan izrade nalaza 4.988,00 dinara ili 1.1511,52 DM“. Takođe, Okružni sud je naveo da se apelant tokom prvostepenog postupka saglasio sa utvrđenim iznosom totalne štete. Međutim, Okružni sud je naveo da je apelant tvrdio i tokom prvostepenog postupka i u žalbi da je, uprkos neekonomičnosti popravke, vozilo, ipak, popravio za šta je kao dokaz dostavio dopis MUP-a prema kojem je predmetno vozilo bilo registrovano do 1999. godine. Apelant je, kako je obrazložio Okružni sud, naveo da nema račune za popravku, te da smatra da mu pripada naknada u visini dinarskog iznosa utvrđenog na dan nastanka štete sa troškovima šlepanja vozila „revalorizovan od dana popravke vozila (24.10.1989. godine) sa obračunom dospjelih zateznih kamata do dana izrade nalaza“. U vezi sa ovim, Okružni sud je naveo da, ako se i prihvati da je apelant popravio vozilo (iako se apelant o tome različito izjašnjavao na ročištima, kako je sud ukazao), on je imao obavezu da dokaže tačnu visinu popravke, navodeći da bi i tada ta visina morala biti u okvirima totalne štete, te da bi mu od dana popravke pripadala zatezna kamata „s tim što bi i tada bila u pitanju kamata u odnosu na čvrstu valutu“. Zbog toga, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio da tužiocu pripada naknada štete obračunate po principu totalne štete, kako je to utvrđeno nalazom vještaka, od koje treba odbiti 25% na ime apelantovog doprinosa, dakle, ukupan iznos od 1.133,64 KM. Takođe, Okružni sud je zaključio da na ovako utvrđen iznos naknade štete apelantu pripada zatezna kamata od dana izrade navedenog nalaza vještaka, tj. 10. oktobra 1997. godine, kao dana kada je utvrđena visina štete, pa do 18. maja 2001. godine, i to „kamata u odnosu na čvrstu valutu (DM) prema kamatnoj stopi koju su plaćale komercijalne banke u Republici Srpskoj na tu valutu (DM) na štedne uloge po viđenju [...], a od 19.5.2001. godine pa do isplate zakonska zatezna kamata prema Zakonu o visini stope zatezne kamate [...]“.

14. Okružni sud je, takođe, obrazložio da je prvostepeni sud odbio dio tužbenog zahtjeva u odnosu na troškove izvršnog postupka, ali da o tome nije dao bilo kakvo obrazloženje, niti se u spisu prvostepenog suda nalaze spisi izvršnih predmeta, pa je zaključio da je na ovaj način apelant onemogućen da raspravlja, odnosno da iznese žalbene razloge. Stoga, budući da se radi o povredi odredaba parničnog postupka, Okružni sud je zaključio da u ovom dijelu predmet treba vratiti na ponovno odlučivanje.

15. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-06-001 120 od 29. decembra 2008. godine odbio apelantovu reviziju protiv drugostepene presude, a reviziju tuženog je odbacio. U obrazloženju ove odluke Vrhovni sud je, između ostalog, obrazložio da se odredbe čl. 190, 189 i 186 u vezi sa članom 277 ZOO u praksi sudova shvataju tako da oštećenom licu, koje je samo i o svom trošku otklonilo štetu na stvari, pripada pravo na naknadu štete u visini stvarnih izdataka učinjenih za popravku te stvari sa zakonskom kamatom od dana izvršene popravke. Međutim, kako je dalje naveo Vrhovni sud, oštećeni je dužan dokazati da je izvršio popravku, kako to proizilazi iz odredbe člana 123 stav 1 u vezi sa članom 7 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U konkretnom slučaju Vrhovni sud je ukazao da apelant nije dokazao visinu uloženih sredstava za popravku vozila u toku 1989. godine, tj. da nije dostavio odgovarajuće račune o tome, nego samo predračun „koji se nije mogao prihvatiti kao relevantan dokumenat za razrješenje ovog spora“. Dokaz koji je apelant dostavio o tome da je vozilo bilo registrovano poslije popravke nije, prema stanovištu Vrhovnog suda, bitan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Vrhovni sud je, takođe, naveo da je visina štete pravilno obračunata u skladu sa odredbama čl. 189 i 190 ZOO i na osnovu nalaza vještaka koji je štetu obračunao na bazi totalne štete. Takođe, Vrhovni sud je zaključio i da je pravilna odluka drugostepenog suda u odnosu na početak toka zatezne kamate i visinu kamatne stope. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da se, „usljed ratnih dejstava i raspada bivše države SFRJ, te priznanja njenih republika kao država tokom 1992. godine, više nije mogla primjenjivati odredba člana 277 stav 1 ZOO, kao ni ranijeg Zakona o visini stope zatezne kamate [...], jer je i Narodna banka Jugoslavije prestala da djeluje van republika koje su u to vrijeme (1992. godine i dalje) sačinjavale Saveznu Republiku Jugoslaviju“. Stoga se, kako je dalje naveo Vrhovni sud, na potraživanje konvertovano u čvrstu valutu obračunava zakonska zatezna kamata od njegove dospjelosti, što je u konkretnom slučaju 10. oktobar 1997. godine, kada je utvrđena visina štete, pa do 18. maja 2001. godine, i to u visini kamatne stope koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na štedne uloge po viđenju u toj valuti. Dalje, na zbir glavnog potraživanja i tako obračunatih kamata zakonska zatezna kamata se od 19. maja 2001. godine, kao dana stupanja na snagu Zakona o visini stope zatezne kamate, plaća prema odredbama tog zakona, kako je pravilno odlučio drugostepeni sud.

16. Takođe, Vrhovni sud je obrazložio i da su u konkretnom slučaju bilo sporni apelantovo potraživanje naknade štete i njena visina, pa se, stoga, nisu mogle primijeniti odredbe člana 919 stav 1 ZOO o rokovima plaćanja, niti odredbe opštih uslova tuženog na koje se apelant poziva, vać je relevantna odredba člana 919 stav 2 ZOO. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da docnja tuženog nije počela da teče od momenta štetnog događaja, nego od dana izrade nalaza i mišljenja vještaka Drage Talijana, 10. oktobra 1997. godine, „kad su njeno postojanje i visina postali izvjesni i odredivi (član 324 ZOO)“. S obzirom na to da apelant nije dokazao visinu ulaganja u popravku vozila 1989. godine, Vrhovni sud je naveo da se „ni vrijeme izvršenih popravki nije moglo da smatra momentom nastanka docnje tuženog“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant se, takođe, poziva i na odredbe čl. I/2 i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine. Apelant najprije ističe da je Zakon o visini stope zatezne kamate neustavan i protivan odredbama ZOO koje propisuju pravo na potpunu naknadu štete, a time protivan, kako navodi, i odredbama Evropske konvencije. U tom pravcu, apelant ističe da „dužnik kroz pet godina dugovanja glavnog duga i kamata neosnovano ostvari korist u navedenom iznosu, pa i ako plati dug, realno je oslobođen plaćanja i glavnog duga i kamata, a sve na štetu povjerioca“. Takođe, apelant navodi da „država nije mogla, na način kako je to urađeno samo na štetu povjerioca, da ograniči iznos kamata“. Dalje, što se tiče prava na pravično suđenje, apelant navodi da mu je osporenim odlukama, suprotno stanovištima Ustavnog suda, dosuđena zatezna kamata samo od dana utvrđivanja visine štete, odnosno izrade nalaza vještaka, a ne od dana nastanka štetnog događaja. U tom pravcu apelant se pozvao na praksu Ustavnog suda i stanovišta u Odluci broj AP 1433/06. Drugo, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno i zato što sudovi nisu uzeli u obzir činjenicu da je vozilo nakon saobraćajne nesreće popravljeno o čemu je kao dokaz dostavio dopis MUP-a iz kojeg se vidi da je vozilo bilo „svake godine registrovano od 1990. godine do 1997. godine, a notorna je činjenica da se vozilo ne može reigistrovati ako nije bilo popravljeno i tehnički ispravno, a prema Zapisniku o utvrđenim oštećenjima nakon nesreće je očigledno da se radi o većem obimu oštećenja, gdje se šteta rješava po principu obračuna 'totalne štete', pa [apelant] nije bio dužan ni da čuva račune o popravci vozila“. Apelant smatra da su osporene odluke u ovom dijelu proizvoljne i nedovoljno obrazložene, te da zaključci sudova „nemaju uporište u utvrđenom činjeničnom stanju“. Treće, apelant smatra da postupak nije okončan u razumnom roku, jer „spor traje više od 20 godina“, pa traži i „pravičnu naknadu u iznosu od 20.000,00 KM“. Četvrto, apelant smatra da su sudovi „krajnje proizvoljno i prije bi se reklo uz zloupotrebu ovlašćenja, a ne uz savjesnu i brižljivu ocjenu svih okolnosti, donijeli odluku o troškovima spora koji traje nepune dvije decenije, gdje su samo materijalni izdaci za troškove vještačenja i sudske takse iznosili više od 3.000,00 KM ne računajući kamate“. S tim u vezi, apelant smatra i da je diskriminisan „u odnosu na građane koji su predmet okončali u razumnom roku“, kao i zato što je „donesen zakon koji je ograničio obračun kamata iznad glavnog duga, sa retroaktivnom primjenom“.

b) Odgovori na apelaciju

18. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je osporio apelantove navode, ponovivši stanovišta koja je iznio i u osporenoj odluci. Vrhovni sud je naročito naveo da docnja prvotuženog nije počela da teče od momenta nastanka štetnog događaja, nego od dana izrade nalaza i mišljenja vještaka Drage Talijana, 10. oktobra 1997. godine, kad su postojanje i visina štete postali odredivi (član 324 ZOO). Takođe, Vrhovni sud je naveo da je postupak pred tim sudom okončan u roku koji može da se smatra razumnim, jer je predmet dostavljen sudu 7. novembra 2006. godine, a odluka je donesena 29. decembra 2008. godine.

19. Okružni sud je, takođe, osporio navode iz apelacije, navodeći stanovišta iz obrazloženja drugostepene odluke. Okružni sud je posebno istakao da je prvostepena presuda po apelantovoj žalbi ukinuta u dijelu koji se tiče troškova izvršnog, ali i troškova parničnog postupka i da je u tom dijelu predmet vraćen na ponovno suđenje.

20. Osnovni sud je osporio navode iz apelacije i istakao da je taj sud postupao u potpunosti u skladu sa zakonom.

21. Drugotuženi je detaljno obrazložio zašto smatra da je apelacija neosnovana, ali budući da je apelant u odnosu na drugotuženog povukao tužbu, Ustavni sud neće posebno iznositi navode iz odgovora drugotuženog.

V. Relevantni propisi

22. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase:

Član 186.

Obaveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.

Član 189.

Oštećenik ima pravo na naknadu obične štete, tako i na naknadu izmakle koristi.

Visina naknade štete određuje se prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, izuzev slučaja kad zakon naređuje što drugo. [...] Član 277.

Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu prema stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

Član 919.

(1) Kad se dogodi osigurani slučaj, osiguravač je dužan isplatiti naknadu ili svotu određenu ugovorom u ugovorenom roku koji ne može biti duži od četrnaest dana, računajući od kada je osiguravač dobio obavještenje da se osigurani slučaj dogodio.

(2) Ali, ako je za utvrđivanje postojanja osiguravačeve obaveze ili njenog iznosa potrebno izvjesno vrijeme, ovaj rok počinje teći od dana kada je utvrđeno postojanje njegove obaveze i njen iznos. [...]

23. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03 i 74/05) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

a) Dopustivost u odnosu na troškove parničnog postupka

26. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, u dijelu koji se tiče troškova parničnog postupka, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16 stav 1 i stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kog je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(14) apelacija je preuranjena;

27. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Presudom Okružnog suda broj 011- Gž-06-000 658 od 13. juna 2006. godine prvostepena Presuda broj P-3076/01 od 10. februara 2006. godine ukinuta u dijelu kojim je odlučeno o troškovima izvršnog postupka koje je apelant precizirao u okviru konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, te u dijelu o troškovima parničnog postupka koji su dosuđeni prvostepenom presudom, pa je u tom dijelu predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje. Prema navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju, prema raspoloživim informacijama, postupak u dijelu koji se tiče troškova parničnog postupka još je u toku pred Osnovnim sudom, pa slijedi da je apelacija u ovom dijelu preuranjena.

28. Imajući u vidu odredbu člana 16 stav 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na ostale navode

29. Kad je riječ o ostalim apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom Presuda Vrhovnog suda broj broj 118-0-Rev-06-001- 120 od 29. decembra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 31. januara 2009. godine, a apelaciju je podnio 30. marta 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, u ovom dijelu apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na ostale apelantove navode ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

31. Apelant pobija navedene odluke, tvrdeći da mu je njima povrijeđeno pravo iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i to zato što smatra da osporene odluke nisu na zadovoljavajući način obrazložene u dijelu koji se tiče načina obračuna visine štete i zbog toga što postupak nije okončan u razumnom roku. Zbog istih razloga, apelant smatra da mu je prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, takođe, smatra da je, zbog dužine trajanja konkretnog postupka, diskriminisan.

a) Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

[...]

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

i) Pravo na suđenje „u razumnom roku“

34. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na suđenje „u razumnom roku“, Ustavni sud ponovo ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda opravdanost dužine trajanja postupka mora da ocjenjuje u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari pokrenut još 1989. godine podnošenjem tužbe za naknadu štete Osnovnom sudu, a da je o meritumu apelantovog zahtjeva odlučeno tek donošenjem osporene presude Vrhovnog suda 29. decembra 2008. godine. Istovremeno, o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na potraživanje troškova izvršnog postupka i o troškovima parničnog postupka nije, prema raspoloživim informacijama, konačno odlučeno ni u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje u vrijeme podnošenja tužbe, već 14. decembra 1995. godine, kao datuma na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, prema sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud u ocjenjivanju opravdanosti dužine postupka u ovakvim slučajevima uzima u obzir i stadijum postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 31, objavljena na: www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da je u relevantnom periodu postupak koji je rezultirao osporenim odlukama trajao 13 godina, dok je ukupan period trajanja postupka koji je protekao do konačnog odlučenja o meritumu konkretne pravne stvari skoro 20 godina.

35. Dalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o naročito složenom predmetu, jer se tužbeni zahtjev tiče pitanja naknade materijalne štete, a sporno je bilo pitanje pasivne legitimacije prvo i drugotuženog i pitanje visine štete. Ustavni sud zapaža da je prvostepena odluka dva puta ukidana u relevantnom periodu, zato što prvostepeni sud nije pravilno riješio pitanje pasivne legitimacije tuženih, što je propust koji se na teret može staviti isključivo prvostepenom sudu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi, Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV), a sudovi u vezi sa apelantovim navodima o neopravdanoj dužini konkretnog postupka nisu dali bilo kakvo relevantno obrazloženje koje bi Ustavni sud mogao da uzme u obzir. Takođe, Ustavni sud zapaža da je, nakon što je Vrhovni sud 2001. godine ukinuo i drugostepenu i prvostepenu presudu, Osnovnom sudu trebalo još pet godina da donese odluku, jer je osporenu prvostepenu presudu donio tek u februaru 2006. godine. Ovakvo postupanje sa predmetom Osnovni sud nije na bilo koji način obrazložio, niti je ponudio bilo kakvo opravdanje za ovako dugo odlaganje u odlučivanju. U takvim okolnostima Ustavni sud smatra da ne postoji bilo kakvo razložno i prihvatljivo opravdanje zbog čega je postupak za naknadu štete u konkretnom slučaju trajao 13 godina u relevantnom periodu, odnosno ukupno skoro 20 godina.

36. Uzimajući u obzir navedeno, a naročito složenost predmeta i njegov status 14. decembra 1995. godine, odnosno ukupnu dužinu postupka koji je trajao skoro 20 godina, Ustavni sud smatra da ukupna dužina konkretnog postupka ne zadovoljava standarde „razumne“ dužine postupka iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije zbog čega postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Kompenzacija

37. Apelant je zatražio da mu Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka u iznosu od 20.000,00 KM. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.

38. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema tako utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od 150 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao 13 godina u relevantnom periodu za koji postoji nadležnost Ustavnog suda, apelantu se određuje naknada u visini od 1.950,00 KM, koji mu je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke. ii) Navodi u vezi sa početkom toka zatezne kamate

39. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno i zato što su mu sudovi na dosuđeni iznos materijalne štete dosudili zateznu kamatu od dana kada je izvršeno vještačenje i utvrđena visina štete, a ne od dana nastanka štetnog događaja. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud ukazuje da je o istom pravnom pitanju već usvojio stanovište u svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. januara 2007. godine, tačka 27, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 86/07). Naime, Ustavni sud je zaključio da, s obzirom na odredbe člana 186 ZOO, kojima je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete, te člana 277 ZOO kojim je propisano da dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu, proizilazi da zateznu kamatu u odnosu na dosuđeni iznos materijalne štete treba dosuditi od dana nastanka štete. Ustavni sud smatra da nema razloga da u konkretnom slučaju odstupi od svoje prakse, pa se umjesto posebnog obrazloženja poziva, mutatis mutandis, na obrazloženje iz navedene odluke broj AP 1433/06.

40. U skladu sa navedenim, Ustavni sud smatra da su, u konkretnom slučaju, u pogledu dosuđivanja zateznih kamata na utvrđeni iznos materijalne štete, proizvoljno protumačene relevantne odredbe ZOO, čime je došlo do povrede apelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. iii) Ostali navodi u odnosu na pravo na pravično suđenje

41. U odnosu na ostale navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču načina obračuna visine štete i navodno proizvoljnog obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i na sopstvenu praksu prema kojoj zadatak tih sudova nije da zamijene domaće sudove u ocjeni dokaza sprovedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuju činjenice i tumače domaće zakone. Evropski sud je usvojio jasan stav da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije, osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).

Naime, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente. Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Toria protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A broj 303-A, stav 29). Dalje, Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoje odluke tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, stav 83 sa daljnjim referencama, i Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22 sa daljnjim referencama, objavljena na: www.ustavnisud.ba).

42. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri instance utvrdili da je popravka apelantovog vozila bila ekonomski neopravdana, te da je štetu trebalo obračunati po principu totalne štete. Ovakve zaključke sudovi su jasno i detaljno obrazložili, a u tom pravcu su drugostepeni i Vrhovni sud jasno i detaljno odgovorili na apelantove žalbene navode i dali jasne i nedvosmislene razloge za svoja odlučenja, a Ustavni sud takva obrazloženja ne smatra proizvoljnim. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelant i ne spori činjenicu da je na vozilu nastupila totalna šteta, te da nije dostavio račun kao dokaz o popravci automobila, već je nezadovoljan visinom dosuđene naknade štete, što ni na koji način ne pokreće pitanje eventualnog kršenja neke od garancija prava na pravično suđenje.

43. Imajući u vidu navedeno, a naročito stanovišta Evropskog i Ustavnog suda navedena u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant u ovom dijelu ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su ovi apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije neosnovani.

b) Ostali navodi

44. S obzirom na odluku Ustavnog suda u odnosu na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati apelantove navode u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, Ustavni sud smatra da nema potrebe posebno razmatrati ni apelantove navode o diskriminaciji, budući da su ti navodi zasnovani isključivo na tome da je postupak u apelantovom slučaju trajao neopravdano dugo, o čemu je Ustavni sud već odlučio, a činjenica da je postupak trajao neopravdano dugo ni na koji način ne pokreće pitanje prava na nediskriminaciju. Osim toga, apelant je predložio i da Ustavni sud ispita ustavnost odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate. Međutim, Ustavni sud ukazuje da apelant ne može kroz apelacioni postupak pokrenuti pitanje ocjene ustavnosti nekog zakona ili propisa. Osim toga, apelant ničim nije ukazao, niti argumentovao da je primjena ovog zakona direktan uzrok kršenja nekog apelantovog ustavnog prava na koje se pozvao, pa Ustavni sud ove njegove navode neće posebno razmatrati.

VIII. Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na pravo na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak za naknadu štete, koji nije naročito složen, trajao 13 godina u periodu koji je Ustavni sud nadležan da ispita, odnosno ukupno skoro 20 godina. Takođe, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na pravično suđenje i zbog proizvoljnog stanovišta sudova u pogledu dosuđivanja zakonske zatezne kamate na iznos dosuđene materijalne štete u kojem slučaju se zakonska zatezna kamata ima dosuditi od dana nastanka štetnog događaja.

46. Međutim, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje koji se tiču načina obračuna visine materijalne štete u konkretnom slučaju, zato što su ti navodi zasnovani isključivo na apelantovom nezadovoljstvu osporenim odlukama, te zato što su o tome sudovi dali dovoljna i relevantna obrazloženja koja nisu dovela u pitanje pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Na osnovu člana 16 stav 1 i stav 4 tačka 14, člana 61 st. 1, 2 i 3, člana 64 stav 1 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-994/09 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio