Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1891/09 (Ž. Č.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Stanarsko pravo
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1891/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1891/09, rješavajući apelaciju Željke Čulić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Željke Čulić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog sud Republike Srpske broj 71 0 P 044106 09 Rev od 17. decembra 2009. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Željki Čulić, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.350,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Željke Čulić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 044106 09 Rev od 17. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj 07 0 P 044106 09 P od 10.
februara 2009. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Željka Čulić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 18. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 07 0 P 044106 09 P, koji je u vrijeme podnošenja apelacije bio na odlučivanju o žalbi protiv prvostepene odluke pred Okružnim sudom u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud). Ovaj predmet u Ustavnom sudu zaveden je pod brojem AP 1891/09. Apelatkinja je apelaciju dopunila 7. decembra 2009. godine, te je obavijestila Ustavni sud da je Okružni sud donio odluku o žalbi, ali da ne može da izvrši prvostepenu presudu, te da ostaje pri podnesenoj apelaciji. Dalje, apelantkinja je ponovo dopunila apelaciju 2. februara 2010. godine, pa je obavijestila Ustavni sud da je Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 044106 09 Rev od 17. decembra 2009. godine predmetni postupak okončan i da ostaje pri navodu o kršenju prava na suđenje u razumnom roku s tim što traži i isplatu kompenzacije.
2. Apelatkinja je 28. januara 2010. godine podnijela još jednu apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 71 0 P 044106 09 Rev od 17. decembra 2009. godine i Presude Osnovnog suda broj 07 0 P 044106 09 P od 10. februara 2009. godine. Ova apelacija je zavedena pod brojem AP 406/10. U ovoj apelaciji apelantkinja je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio izvršenje osporene odluke Vrhovnog suda do donošenja odluke Ustavnog suda o apelaciji. Budući da apelacija nije ispunjavala uslove iz člana 19 stav 2 Pravila Ustavnog suda, od apelantkinje je 11. marta 2011. godine zatraženo da apelaciju dopuni, što je ona učinila 18. marta 2011. godine. Ustavni sud je svojom Odlukom broj AP 406/10 od 7. aprila 2011. godine odbio kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. S obzirom na to da se obje podnesene apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31 stav 1 Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 1891/09.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 11. septembra 2009. godine, a od Vrhovnog i Okružnog suda, te JF PIO Republike Srpske (u daljnjem tekstu: drugotuženi), Zavoda za izgradnju Banja Luka (u daljnjem tekstu trećetuženi) i Branke Maksić (u daljnjem tekstu: tužiteljka) 10. februara 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju
5. Vrhovni sud je dostavio odgovor 12. februara 2010. godine, Okružni sud 19. februara 2010. godine, a Osnovni sud 29. septembra 2009. godine. Tužiteljka, te drugo i trećetuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. Takođe, od Osnovnog suda je 3. juna 2010. godine zatraženo da dostavi spis broj 71 0 P 044106 07 P. Osnovni sud je dostavio predmetni spis 10. juna 2010. godine.
6. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantkinji 2. decembra 2009. godine i 7. marta 2012. godine.
7. Ustavni sud je, prije spajanja dviju apelacija koje je apelantkinja podnijela, Odlukom broj AP 406/10 od 7. aprila 2011. godine odbio apelantkinjin zahtjev za donošenje privremene mjere.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
9. Tužiteljka je protiv apelantkinje, te drugo i trećetuženog podnijela tužbu Osnovnom sudu neutvrđenog datuma 2001. godine, tražeći da sud utvrdi da je ona nosilac stanarskog prava na stanu u Banjoj Luci koji je bliže označen u osporenoj presudi Osnovnog suda (u daljnjem tekstu: sporni stan). Ta tužba je zavedena pod brojem P-2332/01. Apelatkinja je, nakon toga, 30. oktobra 2001. godine podnijela Osnovnom sudu tužbu protiv tužiteljke, te drugo i trećetuženog radi poništenja odluke o dodjeli tužiteljki spornog stana i ugovora o korišćenju tog stana, te predaje u posjed. Ta je tužba zavedena pod brojem P-2503/01. Tužiteljka je predložila da Osnovni sud spoji ova dva postupka, budući da se radi o istom činjeničnom i pravnom pitanju. Osnovni sud je odluku o spajanju ova dva postupka donio rješenjem od 9. oktobra 2003. godine, nakon što je održao četiri ili pet ročišta, što se ne može tačno utvrditi zbog stanja spisa koji je Osnovni sud dostavio na uvid, a raspravljanje je nastavljeno pod brojem P-2332/01.
10. Nakon spajanja spisa, Osnovni sud je održao još dva ročišta, nakon čega je Presudom broj P-2332/01 od 27. februara 2004. godine odbio apelantkinjin, a usvojio tužiteljkin tužbeni zahtjev protiv apelantkinje, te drugo i trećetuženog. Apelantkinja i trećetuženi su protiv te prvostepene presude izjavili žalbe. Okružni sud je, zatim, 29. maja 2006. godine vratio spis prvostepenom sudu radi otklanjanja nedostataka, istakavši da u spisu nema punomoći za Pravobranilaštvo Republike Srpske (u daljnjem tekstu:
Pravobranilaštvo) koje je u toku prvostepenog postupka zastupalo drugotuženog. Okružni sud je u svom dopisu naveo da, prema Zakonu o penzijsko-invalidskom osiguranju, drugotuženi ima svojstvo pravnog lica i da ga, prema istom zakonu, zastupa direktor, pa je zatražio da Osnovni sud pribavi odobrenje direktora drugotuženog za parnične radnje koje je u toku prvostepenog postupka izvršilo Pravobranilaštvo. Nakon što je spis ponovo dostavljen na odlučivanje o žalbama, Okružni sud je Presudom broj Gž-1044/04 od 13. marta 2007. godine ukinuo prvostepenu presudu i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Razloge za ukidanje presude Okružni sud je pronašao u činjenici da nisu otklonjeni propusti u vezi sa zastupanjem drugotuženog zbog čega je prvostepeni sud postupio suprotno Zakonu o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) i počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka.
11. U ponovnom postupku predmet je pred Osnovnim sudom zaveden pod brojem P-721/07, a 2008. godine je dobio broj 07 0 P 044106 09 P. Tokom ponovnog prvostepenog postupka Osnovni sud je održao ukupno sedam ročišta od kojih su tri ročišta odlagana zbog rješavanja pitanja ko je ovlašćen da zastupa apelantkinju. Nakon završenog dokaznog postupka, Osnovni sud je zaključio glavnu raspravu 22. decembra 2008. godine i objavio da će odluka u ovoj pravnoj stvari biti donesena i uručena 2. februara 2009. godine. Presuda je donesena sa nekoliko dana zakašnjenja, 10. februara 2009. godine.
12. Presudom Osnovnog suda broj 07 0 P 044106 09 P od 10. februara 2009. godine usvojen je tužiteljkin tužbeni zahtjev protiv apelantkinje i utvrđeno da je pravno valjan ugovor o korišćenju spornog stana koji je 18. oktobra 1999. godine tužiteljka zaključila sa trećetuženim, pa je utvrđeno da je tužiteljka nositeljka stanarskog prava na spornom stanu. Istom presudom odbijen je protivtužbeni zahtjev apelantkinje kojim je tražila da se utvrdi da je ništava Odluka drugotuženog broj 01-178/99 od 7. oktobra 1999. godine o davanju na korišćenje spornog stana tužiteljki, te da se utvrdi da je ništav i ugovor o korišćenju spornog stana koji je tužiteljka zaključila sa trećetuženim i da se obaveže tužiteljka da sporni stan preda apelantkinji u posjed.
13. Osnovni sud je u postupku utvrdio da je nosilac stanarskog prava na spornom stanu bio Rade Čulić, apelantkinjin otac (u daljnjem tekstu: raniji NSP), koji je ugovor o korišćenju stana zaključio 1970. godine, te u kojem je živio sve do smrti 1994. godine. Dalje, sud je utvrdio da se apelantkinja udala 1975. godine i da se odselila iz spornog stana u kojem su ostali živjeti raniji NSP, njena majka, koja je umrla 1984. godine, i njen brat Gabrijel Čulić, koji je stan napustio 1992. godine i otišao u Italiju kod apelantkinje. Dalje, Osnovni sud je obrazložio da činjenica da je vođen vanparnični postupak radi utvrđivanja nosioca stanarskog prava na spornom stanu „nedvosmisleno govori da [apelantkinja] nema uporište u svom stavu da se nije obraćala davaocu stana na korišćenje radi prenosa stanarskog prava, jer je, prema njenom mišljenju, upravo davalac stana na korišćenje bio dužan da njoj i njenom bratu otkaže stanarsko pravo“. Osnovni sud je naveo da je ovakva apelantkinjina tvrdnja u suprotnosti sa članom 22 Zakona o stambenim odnosnima prema kojem, nakon smrti nosioca stanarskog prava ili ukoliko nosilac stanarskog prava iz nekog drugog razloga prestane trajno da koristi stan koji nastave da koriste članovi njegovog porodičnog domaćinstva, te ukoliko u stanu nije ostao bračni drug kao nosilac stanarskog prava, članovi porodičnog domaćinstva sporazumno određuju jedno lice kao nosioca stanarskog prava o čemu obavještavaju davaoca stana na korišćenje. Ako ne uspiju da postignu takav sporazum u roku od tri mjeseca, onda sud u vanparničnom postupku, na njihov zahtjev, određuje nosioca stanarskog prava, vodeći računa o razlozima sadržanim u navedenoj zakonskoj odredbi. U vezi sa ovim, Osnovni sud je naveo da drugotužni nije imao „osnova a ni razloga da pokreće bilo kakvu inicijativu prema [apelantkinji] ili Gabrijelu Lučiću s obzirom na to da nisu imali nikakvo svojstvo iz kojeg bi se crpilo njihovo pravo da poslije smrti [njihovog oca] traže svoje pravo“. Osnovni sud je, takođe, naveo da je nesporno utvrđeno da apelantkinja od svoje udaje nije više bila članica porodičnog domaćinstva u spornom stanu, jer od tada više nije živjela sa ranijim NSP.
14. Takođe, Osnovni sud je utvrdio i da je drugotuženi dodjeljivao stan trećim licima u nekoliko navrata, a Odlukom broj 01-178/99 od 7. oktobra 1999. godine sporni stan je dodijelio tužiteljki na korišćenje, nakon čega je tužiteljka sa trećetuženim zaključila Ugovor o korišćenju stana broj 0303-3098 od 18. oktobra 1999. godine. Osnovni sud je, takođe, nesporno utvrdio da ni apelantkinja ni njen brat nisu do 19. aprila 2000. godine podnijeli zahtjev za povrat spornog stana kao članovi porodičnog domaćinstva ni nadležnom organu uprave, ni sudu, niti Komisiji za imovinske zahtjeve raseljenih i izbjeglih lica (u daljnjem tekstu: CRPC).
15. Apelantkinja je, kako je sud dalje utvrdio, 16. januara 2001. godine podnijela nadležnom sudu predlog za određivanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu u vanparničnom postupku, pa je Rješenjem suda broj R-II-170/01 od 10. avgusta 2001. godine apelantkinja određena za nositeljku stanarskog prava na spornom stanu. Međutim, rješenjem istog suda od 15. maja 2008. godine ukinuta je klauzula pravosnažnosti na navedenom rješenju. Kako proizilazi iz dokumentacije u spisu, ovo rješenje je preinačio drugostepeni sud koji je svojim Rješenjem broj 011-0-Gž-08-002 050 od 30. januara 2009. godine, kratko prije nego što je donesena predmetna prvostepena presuda, odbacio zahtjev tužiteljke i drugotuženog za učestvovanje kao umješača u taj vanparnični postupak kao nedozvoljen. Drugostepeni sud je obrazložio da tužiteljka i drugotuženi nisu učestvovali u prvostepenom vanparničnom postupku do donošenja prvostepenog rješenja, a žalbu protiv tog rješenja mogu da izjave samo stranke. Međutim, kako je naveo drugostepeni sud, pravosnažno rješenje u vanparničnom postupku vezuje samo učesnike u postupku, tako da tužiteljka i drugotuženi imaju mogućnost da svoja prava ostvaruju u parničnom postupku, što je tužiteljka i uradila podnošenjem tužbe protiv apelantkinje.
16. Osnovni sud je, nakon ovako utvrđenog činjeničnog stanja, zaključio da apelantkinja nije u predmetnom parničnom postupku dokazala da je u vrijeme smrti ranijeg NSP bila član njegovog porodičnog domaćinstva zbog čega je valjan ugovor o korišćenju stana koji je tužiteljka zaključila sa trećetuženim. Što se tiče rješenja iz vanparničnog postupka kojim je apelantkinja određena za nositeljku stanarskog prava na spornom stanu, Osnovni sud je zaključio da je „ukidanjem klauzule pravosnažnosti i dozvoljavanjem učešća u postupku tužiteljki i drugotuženom postalo neizvjesno da li će zahtjev prvotužene za određivanje nosioca stanarskog prava biti usvojen“. Osnovni sud je, takođe, utvrdio da je apelantkinja 30. oktobra 2001. godine podnijela tužbu protiv tužiteljke radi predaje u posjed spornog stana, te da su ova dva predmeta spojena, kako je to ranije već navedeno.
17. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 044106 09 Gž od 18. juna 2009. godine uvažio apelantkinjinu žalbu i preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio tužiteljkin tužbeni zahtjev u cijelosti, dok je apelantkinjin protivtužbeni zahtjev u cijelosti usvojio i utvrdio da je ništava odluka drugotuženog kojim je sporni stan dodijeljen tužiteljki na korišćenje, te da je ništav i ugovor o korišćenju spornog stana koji je tužiteljka zaključila sa trećetuženim. Ovakvu odluku drugostepeni sud je donio na osnovu svog zaključka da je apelantkinja pravosnažnim rješenjem u vanparničnom postupku od 10. avgusta 2001. godine određena za jedinog nosioca stanarskog prava na spornom stanu. Imajući u vidu odredbu člana 23 Zakona o stambenim odnosima, Okružni sud je zaključio da stan može da se dậ na korišćenje samo jednom nosiocu stanarskog prava. Pošto je drugotuženi, prema stavu Okružnog suda, isti stan dodijelio na korišćenje i tužiteljki „a da ranije stanarsko pravo nije prestalo“, Okružni sud je zaključio da je ta odluka ništava, pa slijedeći to, da je ništav i ugovor o korišćenju spornog stana. Osim toga, Okružni sud je naveo da je rješenjem donesenim u vanparničnom postupku utvrđeno da je apelantkinja bila član porodičnog domaćinstva ranijeg NSP na spornom stanu zbog čega joj je, u smislu odredaba čl. 14 i 15 u vezi sa članom 16 stav 1 Zakona o prestanku primjene Zakona o korišćenju napuštene imovine (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene), pripadalo pravo na vraćanje spornog stana u posjed. Okružni sud je zaključio da je apelantkinja predlog za određivanje nosioca stanarskog prava podnijela u roku koji predviđa Zakon o prestanku primjene, te da je taj zahtjev „isto što i zahtjev za povrat stana u smislu tog zakona“.
18. Vrhovni sud je osporenom Presudom broj 71 0 P 044106 09 Rev od 17. decembra 2009. godine uvažio tužiteljkinu reviziju i preinačio presudu Okružnog suda tako što je apelantkinjinu žalbu protiv prvostepene presude odbio i tu presudu potvrdio. U obrazloženju svoje odluke Vrhovni sud je naveo da je pogrešan zaključak drugostepenog suda da je tužiteljkin tužbeni zahtjev neosnovan. Naime, Vrhovni sud je ukazao da je raniji NSP umro 1994. godine a da je tužiteljki sporni stan dodijeljen na korišćenje tokom 1999. godine, dakle, u vrijeme kada je ranijem NSP to pravo prestalo njegovom smrću. Dalje, Vrhovni sud je naveo da, u takvom slučaju, članovi porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava imaju pravo da nastave koristiti stan nakon što se sporazumiju ko će biti nosilac stanarskog prava, odnosno kome to svojstvo bude utvrđeno u vanparničnom postupku. Vrhovni sud je istakao da je pred prvostepenim sudom nesporno dokazano da je sa umrlim ranijim NSP u spornom stanu ostao trajno da živi njegov sin, dok se apelantkinja 1975. godine udala i odselila se iz spornog stana. Stoga, kako je dalje naveo Vrhovni sud, moraju da se primijene odredbe Zakona o prestanku primjene koji se primjenjuje na sve nepokretnosti napuštene u periodu od 30. aprila 1991. pa do 19. decembra 1998. godine, što uključuje i stanove na kojima postoji stanarsko pravo, bez obzira na to da li su formalno proglašeni napuštenim.
19. Vrhovni sud je, zatim, naveo da je apelantkinjin brat, kao član porodičnog domaćinstva ranijeg NSP, zahtjev za povrat spornog stana morao da podnese nadležnom organu uprave, nadležnom sudu ili CRPC-u u roku koji je propisao Zakon o prestanku primjene, a taj rok je materijalno-prekluzivni rok i istekao je 19. aprila 2000. godine. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da ni apelantkinja nije u navedenom roku podnijela zahtjev za povrat spornog stana, te da je pogrešan zaključak Okružnog suda da se podnošenje predloga u vanparničnom postupku za određivanje nosioca stanarskog prava ima izjednačiti sa podnošenjem zahtjeva za povrat stana prema Zakonu o prestanku primjene. Dalje, Vrhovni sud je naveo da se u razrješenju konkretne pravne stvari imaju primijeniti odredbe Zakona o prestanku primjene, jer se taj zakon primjenjuje na sve nepokretnosti koje su napuštene u periodu od 30. aprila 1991. godine do 19. decembra 1998. godine, pa i na stanove na kojima postoji stanarsko pravo, bez obzira na to da li je stan proglašen napuštenim ili ne. Dalje, Vrhovni sud je obrazložio da je član porodičnog domaćinstva ranijeg NSP koji je umro „njegov sin Gabrijel Čulić, koji je tokom 1992. godine, zbog ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini“, napustio sporni stan, morao da podnese zahtjev za porat tog stana nadležnom organu u prekluzivnom zakonskom roku, najkasnije do 19. aprila 2000. godine, što nije učinio. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da je utvrđeno i da apelantkinja nije podnijela takav zahtjev do navedenog roka, pa je „prestalo nosiocu stanarsko pravo na spornom stanu, odnosno pravo da se zahtijeva predaja u posjed“.
20. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da je pogrešan i zaključak drugostepenog suda o tome da je apelantkinja blagovremeno podnijela zahtjev za predaju stana u posjed podnošenjem predloga za određivanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu u vanparničnom postupku. Naime, Vrhovni sud je obrazložio da se podnošenje tog predloga ne može da izjednači sa podnošenjem zahtjeva za povrat stana iz člana 16 Zakona o prestanku primjene, a i taj predlog u vanparničnom postupku apelantkinja je podnijela 16. januara 2001. godine, a tužbu za povrat stana „što se može izjednačiti sa predlogom za povrat stana“ iz Zakona o prestanku primjene podnijela je tek 30. oktobra 2001. godine, dakle, opet nakon proteka zakonom propisanog prekluzivnog roka. Vrhovni sud je, takođe, obrazložio da se, nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, na stanovima u državnoj svojini više ne mož da stekne stanarsko pravo, a budući da je taj zakon stupio na snagu 28. jula 2001. godine, dakle, prije donošenja rješenja u vanparničnom postupku kojim je apelantkinja određena za nosioca stanarskog prava na spornom stanu, takvo rješenje je u suprotnosti i sa navedenim zakonom.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
21. Apelantkinja je u prvoj podnesenoj apelaciji istakla da postupak u konkretnoj pravnoj stvari traje predugo. Pošto je nakon podnošenja te apelacije postupak okončan, apelantkinja je protiv konačne odluke Vrhovnog suda izjavila novu apelaciju u kojoj je navela da smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Osim navoda o kršenju prava na pravično suđenje zbog toga što je postupak, kako je navela, trajao neprimjereno dugo, apelantkinja kršenje navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelantkinja naročito osporava tačnost presude Vrhovnog suda koji je u svojoj odluci naveo da je samo njen brat, kao član porodičnog domaćinstva ranijeg NSP, morao u određenom roku da podnese zahtjev a da nigdje nije navedeno da je i njoj to pravo pripadalo „kao da ona nije kćerka Čulić Rade“. Apelantkinja naročito smatra da Vrhovni sud nije mogao da ulazi u pitanje zakonitosti rješenja donesenog u vanparničnom postupku, jer to nije bilo pitanje ovog pravnog spora, „a rješenje je pravosnažno“. Apelantkinja je, takođe, ukazala da sporni stan nikada nije bio proglašen napuštenim, pa se, stoga, nije ni morala, kako smatra, obraćati zahtjevom za povrat tog stana organima nadležnim za upravljanje napuštenim stanovima, niti se na taj stan mogu, prema njenom mišljenju, primijeniti propisi o napuštenoj imovini. U prilog tome navodi da je trećetuženi tim stanom raspolagao odmah nakon smrti ranijeg NSP i nekoliko puta ga dodjeljivao raznim licima, a tek 1999. tužiteljki. Takođe, apelantkinja navodi da je Vrhovni sud morao reviziju da odbaci, jer je tužiteljka kao vrijednost spora označila iznos od 500 KM, a istu vrijednost spora je označila i apelantkinja u protivtužbi. Apelantkinja navodi i to da trećetuženi kao sopstvenik stana nikada nije otkazao ugovor o korišćenju stana ni njoj ni njenom bratu „kao članovima porodičnog domaćinstva“, što je trebalo da uradi prema Zakonu o stambenim odnosima ako je smatrao da su ispunjeni uslovi. Apelantkinja je, takođe, zatražila da joj Ustavni sud na ime kompenzacije zbog dužine trajanja postupka u periodu od devet godina za svaku godinu dodijeli naknadu od 300,00 KM.
b) Odgovori na apelaciju
22. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju osporio apelacione navode i istakao da je u osporenoj odluci ukazano na osnovu kojih utvrđenih činjenica je bilo potrebno primijeniti materijalno pravo. Predmetni stan je, kako je naveo Vrhovni sud, spadao u kategoriju stanova koji se imaju smatrati napuštenim stanovima „nezavisno od toga što je nosilac stanarskog prava ostao u stanu gdje je i umro, ali je njegov sin Gabrijel Čulić, kao član porodičnog domaćinstva, stan napustio vezano za ratne sukobe u Bosni i Hercegovini“. Dalje, Vrhovni sud je naveo da su u predmetnom sporu postojale tužba i protivtužba „koje su u koneksitetu“, te da je vrijednost zahtjeva iz protivtužbe označena na 11.000,00 KM, što je tom sudu omogućilo raspravljanje o izjavljenoj reviziji. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da ima i diskreciono pravo da odlučuje o reviziji nezavisno od visine predmeta, ako je to značajno za primjenu prava u drugim slučajevima.
23. Okružni sud je, takođe, osporio navode iz apelacije, ali nije dao nikakvo posebno obrazloženje osim što je iznio hronologiju predmeta.
24. Osnovni sud je osporio apelacione navode, naročito u odnosu na dužinu postupka, istakavši da je 27. februara 2004. godine bila donesena odluka, koju je 13. marta 2007. godine ukinuo Okružni sud po službenoj dužnosti i da je predmet vraćen na ponovni postupak. Osnovni sud je naveo da je od podnošenja apelantkinjine tužbe 30. oktobra 2001. godine „sud neprekidno postupao u predmetnoj stvari u skladu i na način propisan zakonom“.
V. Relevantni propisi
25. U Zakonu o prestanku primjene Zakona o koriš ćenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03) relevantne odredbe glase:
Član 14 Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva, definisan u članu 6 ZOSO-a (u daljnjem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom . Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog zakona se primjenjuju na sve stanove napuštene između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne. [...] Lica koja su napustila svoje stanove nakon 30. aprila 1991. godine smatraju se izbjeglicama i raseljenim licima prema Aneksu 7, osim ako se dokaže da su stanove napustila iz razloga potpuno nevezanih za sukob, odnosno konflikt. Član 15 stav 1 Nosilac stanarskog prava iz člana 14 ovog zakona ima pravo da traži vraćanje stana u posjed.
26. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 13/74, 23/76, 34/83, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) relevantne odredbe glase:
Član 6. stav 2.
Članovima porodičnog domaćinstva nosioca stanarskog prava, u smislu ovog Zakona, smatraju se: bračni drug, djeca (rođena u braku ili van braka, usvojena, pastorčad), bračni drugovi djece, roditelji bračnih drugova (otac, majka, očuh, maćeha, usvojilac), braća i sestre, unučad, kao i lica koja je nosilac stanarskog prava dužan po zakonu da izdržava ili su ta lica dužna po zakonu da izdržavaju nosioca stanarskog prava, a koja zajedno s njima trajno žive i stanuju, [...].
27. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
28. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
30. Ustavni sud, dalje, ukazuje na član 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda prema kojem može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležni Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni instrumenti za zaštitu ljudskih prava koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Imajući u vidu ovu odredbu, Ustavni sud smatra da je prva apelacija koju je apelantkinja podnijela zbog dužine trajanja postupka već u vrijeme podnošenja bila dopustiva
31. Međutim, pošto je postupak u međuvremenu okončan, apelantkinja je novom apelacijom osporila konačnu Odluku Vrhovnog suda broj 71 0 P 044106 09 Rev od 17. decembra 2009. godine. Ovu presudu apelantkinja je primila 5. januara 2010. godine, a apelaciju protiv ove odluke je podnijela 28. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
33. Apelatkinja osporava presudu Vrhovnog i Osnovnog suda, tvrdeći da su tim odlukama prekršena njena prava iz člana II/3e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na dom iz člana 8 Evropske konvencije.
a) Pravo na pravično suđenje
34. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
[…]
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
35. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
i) Pravo na suđenje u razumnom roku
36. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“, Ustavni sud ponovo ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
37. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je postupak od podnošenja tužbe do donošenja presude Vrhovnog suda trajao nešto duže od devet godina, pa je to relevantan period koji će Ustavni sud ispitati. Dalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razriješiti, ne radi o naročito složenom predmetu. Ustavni sud, dalje, zapaža da su povodom istog pitanja 2001. godine bile podnesene dvije tužbe, te da je tužiteljka odmah predložila spajanje postupka koji se vodio po njenoj tužbi protiv apelantkinje sa postupkom po apelantkinjinoj tužbi protiv tužiteljke. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud odluku o spajanju ova dva predmeta donio tek 9. oktobra 2003. godine, dakle, dvije godine nakon što su obje tužbe podnesene, o čemu Osnovni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje. Dalje, Osnovni sud je prvu presudu u konkretnom slučaju donio brzo, četiri mjeseca nakon spajanja predmeta, 27. februara 2004. godine. Međutim, tu odluku je Okružni sud ukinuo presudom od 13. marta 2007. godine zbog bitnih povreda parničnog postupka koje su se odnosile na propust Osnovnog suda u vezi sa zastupanjem drugotuženog o čemu sudovi vode računa po službenoj dužnosti. Ustavni sud zapaža da je Okružnom sudu trebalo tri godine da odluči o žalbi protiv prvostepene presude, a o razlozima tako dugog odlučivanja u slučaju kada je prvostepena presuda ukinuta iz formalnih razloga, Okružni sud nije dao bilo kakvo obrazloženje. Poslije toga, ponovni postupak je pred prvostepenim sudom okončan u roku od dvije godine nakon što je održano sedam ročišta. Od toga tri ročišta su odlagana da bi se raspravilo pitanje ko je ovlašćen da zastupa apelantkinju, a Osnovni sud nije ni ovaj period trajanja konkretnog postupka opravdao na bilo koji način, naročito imajući u vidu da je dotad postupak bio u toku još od 2001. godine. Postupak pred drugostepenim sudom je u drugom navratu trajao samo četiri mjeseca, a postupak pred Vrhovnim sudom o odlučivanju po reviziji šest mjeseci.
38. Iako su, nakon što je postupak vraćen na ponovno odlučivanje 2007. godine, odluke donesene relativno brzo, naročito na Okružnom i Vrhovnom sudu, Ustavni sud mora uzeti u obzir da je konkretni postupak otpočeo još 2001. godine, te da o odlaganjima u periodu do vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje prvostepenom sudu nisu data bilo kakva obrazloženja koja bi Ustavni sud eventualno mogao da uzme u obzir kao relevantno opravdanje, a ta se odlaganja na teret mogu staviti i Osnovnom i Okružnom sudu. Osim toga, Ustavni sud uzima u obzir i da se u konkretnom slučaju radilo o postupku koji se tiče pitanja u vezi sa pravom na stan koji je, nesumnjivo, bio od velikog značaja za apelantkinju i za drugu stranu u postupku iako po zakonu nije hitan. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što bi moglo opravdati trajanje konkretnog postupka u periodu nešto dužem od devet godina. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
ii) Kompenzacija
39. Apelantkinja je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja konkretnog postupka. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i sloboda.
40. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema tom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odlaganja da se donese konačna odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao devet godina, apelantkinji se određuje naknada u visini od 1.350,00 KM, koju joj je dužna da isplati Vlada Republike Srpske u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.
iii) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
41. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
42. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud vrlo detaljno i jasno obrazložio na koji način je utvrdio činjenično stanje, te način na koji je primijenio materijalno pravo. S druge strane, Vrhovni sud je, imajući u vidu tako utvrđeno činjenično stanje, zaključio da je materijalno pravo, kako ga je primijenio Osnovni sud, pravilno, jer je nesumnjivo utvrđeno da apelantkinja nije sa ranijim NSP živjela u zajedničkom domaćinstvu od udaje 1975. godine, te da ni ona niti njen brat, koji je stan napustio tokom rata, nisu podnijeli nadležnom organu zahtjev za povrat spornog stana. Ustavni sud naročito ukazuje da apelantkinja ni u apelaciji nije osporila činjenicu da sa ranijim NSP nije živjela u zajedničkom domaćinstvu od 1975. godine, već svoj zahtjev temelji isključivo na tome što je ona kći ranijeg NSP i što sporni stan nije proglašen napuštenim. Međutim, Ustavni sud zapaža da su Osnovni i Vrhovni sud dali vrlo detaljna i jasna obrazloženja o svojim zaključcima u vezi sa primjenom relevantnih odredaba Zakona o stambenim odnosima, odnosno o tome da apelantkinja nije imala status člana porodičnog domaćinstva ranijeg NSP na spornom stanu, te da ni ona ni njen brat nisu tražili povrat spornog stana u prekluzivnom roku propisanom Zakonom o prestanku primjene, pri čemu je pitanje da li je stan proglašen napuštenim ili ne bilo irelevantno za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari.
44. Takođe, Ustavni sud ukazuje da su irelevantni i navodi apelantkinje o tome da je Vrhovni sud, navodno, odlučivao o zakonitosti rješenja donesenog u vanparničnom postupku. Naime, Vrhovni sud je to rješenje uzeo kao relevantno samo u odnosu na pitanje da li je apelantkinja blagovremeno tražila predaju spornog stana u posjed u smislu Zakona o prestanku primjene, naglasivši da se prema tom zakonu podnošenje predloga u vanparničnom postupku za određivanje nosioca stanarskog prava na spornom stanu ne može izjednačiti sa podnošenjem zahtjeva u smislu Zakona o prestanku primjene. Stoga, navod Vrhovnog suda da je rješenje koje je doneseno u tom vanparničnom postupku nezakonito, jer je doneseno nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, a uzimajući u obzir sve ostale zaključke i stavove u vezi sa konkretnom pravnom stvari, ni na koji način ne pokreće pitanje kršenja bilo kojeg aspekta prava na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije u konkretnom postupku. Osim toga, apelantkinja, izuzev navoda o dužini konkretnog postupka koje je Ustavni sud već ispitao, ne nudi bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije na koje se apelantkinja pozvala.
b) Ostali navodi
45. Apelantkinja se, takođe, žali da je osporenim odlukama prekršeno i njeno pravo na dom. Apelantkinja ne obrazlaže kršenje ovog prava posebno, već ove svoje navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
46. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o sporu koji se tiče apelantkinjinog pokušaja da joj se prizna status člana porodičnog domaćinstva, odnosno nositeljke stanarskog prava na spornom stanu koji je napustila još 1975. godine. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantkinja nije pružila bilo kakve dokaze ili ponudila argumente koji bi ukazali da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje prava na dom kako je ono zaštićeno članom 8 Evropske konvencije, zbog čega Ustavni sud smatra da ove navode nije potrebno posebno razmatrati.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je postupak koji se odnosi na pravo na stan koji nije naročito složen, a tiče se pitanja koje je za apelantkinju bilo od velike važnosti, trajao nešto duže od devet godina. Međutim, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje, zato što su ti navodi zasnovani isključivo na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, odnosno na apelantkinjinom nezadovoljstvu osporenim odlukama.
48. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović