Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3183/09 (NIPEX d.o.o. Tuzla)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Propisano zakonom
  • Izvršni postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3183/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3183/09, rješavajući apelaciju NIPEX-a d.o.o. Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija NIPEX-a d.o.o. Tuzla.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog neizvršenja pravosnažne Presude Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine broj P-313/05-I od 15.

novembra 2005. godine.

Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da hitno preduzme sve neophodne mjere kako bi se, u skladu sa Zakonom o izvršnom postupku, okončao izvršni postupak u predmetu tog suda broj 96 0 I 008819 06 I (raniji broj: 096-0-I-06-002103).

Nalaže se Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da apelantu NIPEX-u d.o.o. Tuzla, u skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.800,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka izvršenja u predmetu broj 96 0 I 008819 06 I (raniji broj: 096-0-I-06-002103).

Nalaže se Osnovnom sudu Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine i Vladi Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. NIPEX d.o.o. Tuzla (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Enver Hogić, advokat iz Tuzle, podnio je 9. oktobra 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nemogućnosti izvršenja pravosnažne presude u razumnom roku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 23. juna 2010. godine da dostavi odgovor na apelaciju. Također, od Osnovnog suda je 11. januara 2012. godine zatražena dodatna informacija i spis izvršnog predmeta broj 96 0 I 008819 06 I (raniji broj: 096-0-I-06-002103).

3. Osnovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 16. jula 2010. godine, a spis je sa istim izjašnjenjem koje je i ranije poslao dostavio 25. januara 2012. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je apelantu 11. augusta 2010. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Pravosnažnom Presudom Osnovnog suda broj P-313/05-I od 15. novembra 2005. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i obavezan je Vladimir Ivić (u daljnjem tekstu: tuženi) da na ime duga isplati apelantu iznos od 7.555,00 KM sa zateznom kamatom na dospjele a neisplaćene račune bliže navedene u dispozitivu navedene presude, te da apelantu naknadi troškove parničnog postupka. Budući da tuženi nije dobrovoljno izvršio navedenu presudu, apelant je 5. jula 2006. godine podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje „pljenidbom, procjenom i prodajom udjela koji [tuženi] ima u pravnom licu „Ivić-Ikić“ d.o.o. za graditeljstvo, promet i usluge, uvoz-izvoz, Brčko, Boće“. Osnovni sud je Rješenjem raniji broj 096-0-I-06 002103 od 7. jula 2006. godine dozvolio predloženo izvršenje protiv tuženog, kako je to prijedlogom traženo, pa je odredio da će se izvršenje provesti „pljenidbom, procjenom i prodajom udjela [tuženog], te namirenjem apelanta kao tražioca izvršenja“.

7. Rješenje o izvršenju je postalo pravosnažno 7. augusta 2006. godine, pa je Osnovni sud naredbom od 22. augusta 2006. godine naložio da se „cio spis dostavi sudskim izvršiteljima na daljnje postupanje“. Od tada apelant je četiri puta, 2006, 2007, 2008. i 2009. godine, podnescima tražio od Osnovnog suda da preduzme mjere radi provođenja dozvoljenog izvršenja. Zapisnikom od 11. marta 2010. godine konstatirano je da je sudski izvršitelj utvrdio da „izvršenik ne posjeduje imovinu koja bi mogla biti predmet popisa i prodaje radi naplate duga“. Također, u istom zapisniku je konstatirano da je 23. aprila 2010. godine ponovo pokušan popis imovine i da je utvrđeno da tuženi „ne posjeduje imovinu koja bi mogla biti predmet izvršenja“.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

8. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da sud u dugom vremenskom periodu od 7. jula 2006. godine, kada je dozvolio izvršenje pravosnažne presude u apelantovu korist, nije preduzeo niti jednu radnju radi provođenja izvršenja iako je apelant u nekoliko navrata urgirao kod suda da se izvršni postupak provede. Apelant je, također, naveo da mu je prekršeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, jer nema nikakvog pravnog sredstva da izdjejstvuje provođenje izvršenja pravosnažne sudske odluke. Dalje, apelant traži da mu Ustavni sud na ime naknade štete zbog neizvršenja pravosnažne sudske odluke u razumnom roku odredi naknadu nematerijalne štete u iznosu od 687,00 KM za svaku godinu odgađanja u predmetima koji zahtijevaju posebnu hitnost, kakav je i izvršni postupak. U vezi s tim, apelant, također, navodi da je dosadašnja praksa Ustavnog suda da dosuđuje naknadu od 150,00 KM za svaku godinu kašnjenja diskriminirajuća i suprotna ranijoj praksi Doma i Komisije za ljudska prava.

9. Apelant je 20. augusta 2010. godine dostavio Ustavnom sudu izjašnjenje na odgovor Osnovnog suda, navodeći da Osnovni sud nezakonito provodi predmetni izvršni postupak. Naime, apelant je naveo da je Osnovni sud tek nakon podnošenja apelacije u dva navrata naložio sudskim izvršiteljima „da na licu mjesta u Boću utvrde da li tuženi ima imovinu“, što, kako navodi, ne bi bilo sporno da je apelant tražio izvršenje na pokretnoj imovini. Međutim, kako je dalje apelant naveo, on je prijedlogom za izvršenje predložio izvršenje „pljenidbom, procjenom i prodajom udjela u privrednom društvu“, a kao dokaz da izvršenik ima udjele dostavio je izvod iz sudskog registra. Ovaj prijedlog za izvršenje Osnovni sud je odobrio svojim rješenjem o izvršenju, pa stoga apelant smatra da nije bilo potrebno „da izvršioci izlaze na lice mjesta i utvrđuju postojanje imovine“, jer se „[c]ijeli postupak može provesti u [Osnovnom sudu] u kojem se nalazi i Izvršno odjeljenje i registar privrednih društava“.

b) Odgovor na apelaciju

10. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je, nakon što je rješenje o dozvoli izvršenja postalo pravosnažno, izvršni predmet 2006. godine dostavljen na daljnje postupanje izvršiteljima tog suda. Nakon toga je, prema zapisniku sudskog izvršitelja od 11. marta i 23. aprila 2010. godine, utvrđeno da tuženi nema imovine na kojoj bi moglo biti provedeno izvršenje „uz obavijest da postoji još nekoliko izvršnih predmeta kod ovog suda protiv istog izvršenika u odnosu i na druge tražioce izvršenja, koji, također, nisu realizirani“. Stoga, Osnovni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da sud nije preduzeo nijednu radnju radi provedbe predmetnog izvršenja.

V. Relevantni propisi

11. U Zakonu o izvršnom postupku – prečišćeni tekst („Službeni glasnik DBBiH“ broj 50/11) relevantne odredbe glase:

Žurnost i redoslijed postupanja Član 6.

(1) U postupku izvršenja i osiguranja sud je dužan postupati žurno.

(2) Sud je dužan predmete uzimati u rad redom kako ih je primio, izuzev ako priroda tražbine ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drugačije.

Sredstva i predmet izvršenja i osiguranja Član 7.

(1) Sredstva izvršenja i osiguranja su izvršne radnje, odnosno radnje osiguranja ili sistem takvih radnji kojim se po zakonu tražbina prisilno ostvaruje ili osigurava. (2) Kao sredstvo izvršenja radi ostvarenja novčane tražbine mogu se odrediti samo: izvršenje na nekretnini, izvršenje na pokretnim stvarima, izvršenje na novčanoj tražbini izvršenika i izvršenje novčanim sredstvima na računu izvršenika kod pravne osobe koja obavlja poslove platnog prometa.

(3) Predmet izvršenja i osiguranja su stvari i prava na kojima se po zakonu može provesti izvršenje radi ostvarenja tražbine ili njezinog osiguranja.

Ograničenje sredstava i predmeta izvršenja i osiguranja Član 8.

(1) Sud određuje izvršenje, odnosno osiguranje onim sredstvom i na onim predmetima koji su navedeni u izvršnom prijedlogu, odnosno prijedlogu za osiguranje. [...] (4) Ako se pravomoćno rješenje o izvršenju na određenom predmetu ili sredstvu ne može provesti, tražitelj izvršenja može radi namirenja iste tražbine predložiti novo sredstvo ili predmet izvršenja. U tom slučaju sud će nastaviti sa izvršenjem na osnovi istog rješenja o izvršenju o čemu će zaključkom obavijestiti tražitelja izvršenja i izvršenika. Dovršenje izvršenja Član 58.

(1) Postupak izvršenja smatra se završenim pravomoćnošću odluke o odbacivanju ili odbijanju izvršnog prijedloga, provedbom izvršne radnje kojom se izvršenje dovršava ili obustavom izvršenja.

(2) Ako je izvršenje završeno provedbom radnje kojom je dovršena, sud će to utvrditi posebnim rješenjem.

Izvršne radnje Član 168. stav 2.

(2) Na udjelu u pravnom licu izvršenje se sprovodi pljenidbom udjela, njegovom procjenom i prodajom, te namirenjem tražioca izvršenja.

Izvršenje na osnivačkom ili drugom udjelu u pravnom licu Član 171.

Odredbe članova 169. i 170. ovog zakona na odgovarajući se način primjenjuju i na izvršenje na osnivačkom ili drugom udjelu u pravnom licu.

VI. Dopustivost

12. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

13. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

14. U skladu sa članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini.

U konkretnom slučaju apelant se žali na dužinu postupka izvršenja pravosnažne presude donesene u njegovu korist, pa Ustavni sud smatra da je apelacija dopustiva u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 414/09 od 6. decembra 2011. godine, tač. 23-25, objavljena na www.ustavnisud.ba). Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija ne bi bila dopustiva.

VII. Meritum

15. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog dužine trajanja postupka izvršenja pravosnažne presude Osnovnog suda.

16. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[...]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

17. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

18. Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavni sud konzistentno ukazuju da država ima obavezu da organizira sistem izvršenja presuda koji je djelotvoran i na nivou prava i u praksi i koji osigurava njihovo izvršenje bez nepropisnih odugovlačenja. Međutim, moguće propuštanje izvršenja presude zbog siromaštva dužnika ne može se uzeti protiv države osim u mjeri u kojoj se može pripisati domaćim vlastima, npr., njihovim pogreškama ili odugovlačenju izvršnog postupka (vidi, Evropski sud, predmet Šoštarić protiv Hrvatske, presuda od 12. aprila 2007. godine, apl. br. 39659/04, tačka 31. sa daljnjim referencama, i Ustavni sud, op.cit., AP 414/09, tačka 29).

19. Dalje, Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da, nakon što je 7. jula 2006. godine Osnovni sud dozvolio predloženo izvršenje i predmet nakon toga dostavio sudskim izvršiteljima, nije bilo nikakvih daljnjih aktivnosti suda na stvarnom provođenju izvršnog postupka. Ustavni sud zapaža da je apelant u više navrata urgirao kod Osnovnog suda da se izvršenje provede, ali da u vezi s tim nije dobio bilo kakav odgovor. Dalje, Ustavni sud zapaža da su sudski izvršitelji 2010. godine, dakle, tek nakon podnošenja apelacije i četiri godine nakon pravosnažnosti rješenja o izvršenju, prvi put preduzeli neke aktivnosti u pravcu provođenja rješenja o izvršenju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud ne može dužinu konkretnog izvršnog postupka pravdati time da je pravosnažno rješenje dostavljeno sudskim izvršiteljima, niti se može smatrati da time prestaje bilo kakva odgovornost suda da nadzire da li se izvršenje provodi, jer sudski izvršitelji nisu neki samostalni organ, već dio sudske izvršne mašinerije. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud ni na koji način nije ni pokušao opravdati zbog čega su sudskim izvršiteljima trebale četiri godine da počnu sa aktivnostima na izvršenju pravosnažnog rješenja o izvršenju. Pri tome, Ustavni sud smatra da to što su sudski izvršitelji u dva zapisnika iz 2010. godine naveli da „nisu našli imovinu koja je podobna za izvršenje“ ni na koji način ne može biti opravdanje za odgađanje provođenja izvršenja u konkretnom postupku, kao ni činjenica da protiv istog izvršenika ima još izvršnih postupaka u toku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelant ističe da je on tražio izvršenje „pljenidbom, procjenom i prodajom udjela u privrednom društvu“ koji tuženi ima u pravnom licu „Ivić-Ikić“ u vezi s čim je apelant dostavio izvršnom sudu i izvode iz sudskih registara, te da je sud tako predloženo izvršenje dozvolio. Međutim, Ustavni sud, također, zapaža da se ni iz odgovora Osnovnog suda, niti iz izvršnog spisa ne može utvrditi da je za sve vrijeme trajanja izvršnog postupka utvrđeno šta je to „udio tuženog u pravnom licu“, odnosno na kojem će se sredstvu izvršenja iz člana 7. stav 2. Zakona o izvršnom postupku dozvoljeno izvršenje provesti, pa se samim tim ne može utvrditi ni koju su imovinu kao sredstvo izvršenja pokušavali identificirati sudski izvršitelji. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu da su odredbama čl. 168. i 171. Zakona o izvršnom postupku propisane specifične izvršne radnje kojim se provodi izvršenje na udjelu u pravnom licu (na koji se shodno primjenjuju odredbe koje reguliraju izvršenje na dionici - čl.169. i 170) a koje u određenim aspektima odstupaju od radnji koje izvršni sud, odnosno sudski izvršitelj preduzima u postupku izvršenja na pokretnim stvarima.

21. S druge strane, uzimajući u obzir apelacione navode koji se isključivo tiču dužine izvršnog postupka, Ustavni sud naglašava da nije u njegovoj nadležnosti da unaprijed daje upute Osnovnom sudu na koji način, na kojim sredstvima i kako treba provesti dozvoljeno izvršenje, odnosno kako voditi i okončati izvršni postupak, što su pitanja koja su regulirana Zakonom o izvršnom postupku. Ali, u okviru svoje nadležnosti i apelacionih navoda Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju izvršni postupak traje od 2006. godine i da ni u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, dakle, šest godina nakon što je pokrenut, taj postupak nije okončan niti na jedan od načina propisanih članom 58. Zakona o izvršnom postupku. Stoga, uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju period trajanja izvršenja pravosnažne sudske presude ne može biti ocijenjen kao „razuman rok“ u smislu standarda prava na pravično suđenje.

22. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Slijedeći to, Ustavni sud smatra da postoji i kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog apelantove nemogućnosti da u izvršnom postupku, u dugom vremenskom periodu, dođe do svog novčanog potraživanja utvrđenog pravosnažnom presudom Osnovnog suda.

Kompenzacija

23. Apelant je zatražio da mu Ustavni sud odredi naknadu nematerijalne šteta zbog dužine trajanja izvršnog postupka tako što će mu za svaku godinu odgađanja dodijeliti iznos od 678,00 KM, pozivajući se na praksu Doma i Komisije za ljudska prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

24. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku BiH“ broj 20/06, st. 48-51). Pri tome, Ustavni sud posebno naglašava da pri određivanju ove naknade nije vezan praksom bilo kojeg drugog organa ili institucije na koje se apelant pozvao. Prema navedenom principu koji je utvrdio Ustavni sud, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se provede i okonča izvršni postupak trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM s obzirom na to da je izvršni postupak, po zakonu, hitan. Imajući u vidu da navedeni postupak nije okončan u periodu od skoro šest godina, odnosno ni u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda, apelantu se određuje naknada u visini od 1.800,00 KM, koju mu je dužna isplatiti Vlada Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

25. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na „suđenje u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada postupak izvršenja pravosnažne sudske presude u apelantovu korist nije okončan na način propisan zakonom ni šest godina nakon što je doneseno pravosnažno rješenje o izvršenju, a sud o tako dugom odgađanju nije dao bilo kakve razloge koji bi se mogli smatratri razumnim i opravdanim.

26. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

27. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3183/09 (NIPEX d.o.o. Tuzla) | Sudska praksa | Aktio