Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1346/09 (A.K.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Testament
- Doživotno izdržavanje
- Ugovor o poklonu
- Raskid ugovora
- Pravično suđenje - razuman rok
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 123
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-1346/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1346/09, rješavajući apelaciju A.K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija A.K.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Općinskim sudom u Zenici, a okončan Presudom Vrhovnog sud Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001447 od 5. februara 2009. godine.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da apelantu A.K., u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija A.K., podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-07-001447 od 5. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-06-001824 od 4. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-04-000 959 od 28.
maja 2006. godine, u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. A.K. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Zenice, koju zastupa Razija Huseinagić, advokat iz Zenice, podnijela je 4. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001447 od 5. februara 2009. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-06-001824 od 4. jula 2007. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-04- 000 959 od 28. maja 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog, Kantonalnog i Općinskog suda, te od Vakuf Sultan Ahmedove džamije (u daljnjem tekstu: tuženi) kao učesnika u postupku, zatraženo je 29. jula 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 4. augusta, Kantonalni sud 13. augusta, Općinski sud 21. augusta, a tuženi 4. augusta 2009. godine. Također, od Općinskog suda je 29. decembra 2011. godine zatraženo da dostavi spis broj 043-0-P-04-000 959, koji je Općinski sud dostavio 20. januara 2012. godine.
4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 3. septembra 2009. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Nura Hercegovac (u daljnjem tekstu: prednica apelantice i ostalih tužitelja), podnijela je 5. januara 1993. godine tužbu Općinskom sudu (tadašnjem Osnovnom sudu) protiv tuženog radi poništenja darovnog ugovora zaključenog 4. oktobra 1990. godine, koji je ovjeren kod tog suda, na temelju kojeg se tuženi uknjižio kao vlasnik nekretnina koje su bile predmetom tog darovnog ugovora. Općinski sud je 4. maja 1993. godine donio Presudu broj P-14/03, koja je ukinuta Rješenjem tadašnjeg Višeg suda u Zenici broj Gž-60/94 od 5. maja 1994. godine, i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Spis je u Općinskom sudu dobio novi broj P-369/94.
7. Općinski sud je raspravljanje u konkretnoj pravnoj stvari nastavio 1996. godine. Budući da je prednica apelantice umrla 27. juna 1993. godine, o čemu je Općinski sud obaviješten podneskom iz jula 1996. godine, njeni zakonski nasljednici i apelantica kao testamentarna nasljednica preuzeli su parnicu koju je njihova pravna prednica pokrenula. Nakon što je održao pet ročišta, Općinski sud je donio Presudu broj P-369/94 od 14. jula 1998. godine. Ovu presudu Kantonalni sud je ukinuo Rješenjem broj Gž-20/99 od 12. jula 1999. godine zbog formalnih nedostataka na tužilačkoj strani, pa je predmet opet vraćen na ponovno odlučivanje Općinskom sudu, u kojem je dobio novi broj, P- 1609/99.
8. Nakon što mu je predmet vraćen, Općinski sud nije preduzimao bilo kakve radnje sve do 2002. godine kada je Rješenjem broj P-1609/99 od 20. juna 2002. godine prekinuo parnični postupak. U obrazloženju ovog rješenja sud je naveo da je postupak prekinuo zato što je utvrdio da je „tužiteljica Hercegovac Nura umrla [...], da je pokrenut ostavinski postupak u predmetu O- 758/93.“, te da je punomoćnik umrle prednice apelantice i ostalih tužitelja brisan sa spiska advokata Advokatske komore u Zenici, a „za likvidatora mu je postavljen advokat [...] koja je sada sudija na Kantonalnom sudu u Zenici“. Općinski sud je također naveo da će postupak nastaviti „kada nasljednik ili staratelj ostavštine preuzmu postupak ili kada ih sud na prijedlog protivne strane pozove da to učine. Apelantica i ostali tužitelji podnijeli su Općinskom sudu prijedlog za nastavak postupka 2. septembra 2002. godine i predložili uvid u ostavinski spis, nakon čega ih je sud, dopisom od 27. novembra 2002. godine, obavijestio da nastavak postupka nije moguć zato što ostavinski postupak nije okončan. Općinski sud je, zatim, Rješenjem broj P-1609/99 od 19. novembra 2003. godine, nastavio parnični postupak nakon što su apelantica i ostali tužitelji obavijestili sud da „prihvataju parnicu“. Međutim, raspravljanje u konkretnom predmetu nije otpočelo sve do pripremnog ročišta 23. januara 2006. godine, koje nije održano, već je sud rješenjem zakazao novo pripremno ročište.
9. Nakon pripremnog, održana su i tri ročišta za glavnu raspravu, pa je Općinski sud, Presudom broj 043-0-P-04-000959 od 28. maja 2006. godine odbio postavljeni tužbeni zahtjev apelantice i ostalih tužitelja, te su apelantica i ostali tužitelji obavezani da tuženom solidarno naknade parnične troškove. U obrazloženju ove presude Općinski sud je naveo da je prednica apelantice i ostalih tužitelja podnijela 1993. godine tužbu radi poništenja darovnog ugovora s tuženim. Međutim, njeni zakonski nasljednici i apelantica kao testamentarna nasljednica su, podneskom od 9. novembra 2004. godine, preuredili tužbeni zahtjev i zatražili raskid darovnog ugovora iz razloga predviđenih članom 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, apelantica i ostali tužitelji su smatrali da tuženi nije ispunjavao obavezu koja je bila utvrđena članom 5. darovnog ugovora – da će tuženi obezbijediti podobno lice koje će se brinuti o apelanticinoj prednici, da će preuzeti obavezu oko održavanja zgrade odmah, da će nakon njene smrti snositi sve troškove sahrane i podizanja nišana, kao i zato što je prednica apelantice i ostalih tužitelja, testamentom koji je sačinjen nakon darovnog ugovora, svu svoju imovinu ostavila apelantici.
10. U vezi s navedenim, Općinski sud je obrazložio da, prema odredbi člana 124. ZOO, kada jedna strana ne ispuni svoju obavezu, onda druga strana može zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima propisanim zakonom, raskinuti ugovor. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantica i ostali tužitelji, kao nasljednici umrle prednice, nemaju pravo tražiti raskid darovnog ugovora zbog neispunjenja ugovornih obaveza zato što to pravo imaju samo ugovorne strane, a ne i treća lica. Općinski sud je dalje obrazložio da su se apelatnica i ostali tužitelji svojim podneskom jasno opredijelili i postavili svoj tužbeni zahtjev za raskid darovnog ugovora između njihove prednice i tuženog kao ugovarača, a „nisu postavili eventualni tužbeni zahtjev za ništavost kako je to prednica tužitelja umrla Nura postavila u tužbi od 5.1.1993. godine“. Također, Općinski sud je naveo da je bitno napomenuti i okolnost da prednica apelantice i ostalih tužitelja, u vrijeme svoje smrti, nije imala niti je bila vlasnica bilo kakve imovine, s obzirom da je prilikom zaključenja darovnog ugovora sa tuženim dala saglasnost za prenos vlasništva nad svojom imovinom na tuženog. Stoga, kako je zaključio Općinski sud, u vrijeme sačinjavanja pismenog testamenta u korist apelantice, prednica apelantice i ostalih tužitelja nije bila vlasnica imovine koja je bila predmet tog testamenta, pa njena izjava u pismenom testamentu da „opoziva sve ranije testamente i poklone koje je učinila“ nema pravnog dejstva. U vezi s tim, Općinski sud je na naveo i da se testamentom, kao jednostranom izjavom volje, može opozvati samo drugi testament, ali ne i darovni ugovor kao dvostrani pravni posao.
11. Kantonalni sud je Presudom broj 004-0-Gž-06-001 824 od 4. jula 2007. godine djelimično uvažio žalbu apelantice i ostalih tužitelja u odnosu na troškove postupka tako što je iznos troškova koji apelantica i ostali tužitelji treba da isplate tuženom smanjen, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju svoje odluke Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi da prvostepeni sud prilikom donošenja presude nije cijenio sve dokaze na način propisan zakonom, kao i navodi da analiza iskaza saslušanih svjedoka potvrđuje da tuženi nije ispunjavao svoje obaveze prema prednici apelantice. U tom smislu, Kantonalni sud je ukazao da je prvostepeni sud saslušao veliki broj svjedoka koje su predložile obje strane u postupku, te da je sve izvedene dokaze cijenio i analizirao na način propisan zakonom. Dalje, Kantonalni sud je također naveo da nije pravilan žalbeni navod koji se tiče „stanovišta sudske prakse u pogledu aktivne legitimacije nasljednika umrle ugovorne strane da traže raskid ugovora“. Naime, Kantonalni sud je istakao da se stanovište sudske prakse na koje je u žalbi ukazano odnosi isključivo na ugovore o doživotnom izdržavanju iz člana 120. Zakona o nasljeđivanju, a da „predmetni darovni ugovor nema niti može imati svojstvo ugovora o doživotnom izdržavanju. Da može i da ima, onda bi taj ugovor bio u direktnoj suprotnosti s odredbama čl. 120. Zakona o nasljeđivanju a time i u suprotnosti s odredbom čl. 103. st. 1. [ZOO] bi bio ništav, a na ništavost [...] sud pazi po službenoj dužnosti“.
12. Dalje, Kantonalni sud je analizirao predmet iz sudske prakse na koji su se apelantica i ostali tužitelji pozvali i obrazložio je da u toj odluci sud nije iznio stav da darovni ugovor koji je bio predmet tog spora ima elemente ugovora o doživotnom izdržavanju. Naprotiv, kako je dalje naveo Kantonalni sud, sud je u tom predmetu utvrdio da se radi o mješovitom ugovoru „koji predstavlja, [...] 'kombinaciju čistih ugovora o darovanju i naplatnih pravnih poslova'“. Stoga je Kantonalni sud zaključio da pozivanje u žalbi na sentencu iz navedene odluke objavljene u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda BiH broj 3/87 „nije utemeljeno, jer je taj pravni stav primjenjiv isključivo na ugovore o doživotnom izdržavanju zaključene u skladu sa odredbama iz čl. 120. Zakona o nasljeđivanju, a predmetni darovni ugovor [...] nema i ne može imati to svojstvo“. Također, Kantonalni sud je ukazao i da je pravo na opoziv ugovora o darovanju iz bilo kojeg razloga „osobno pravo darodavca koje ne prelazi na njegove nasljednike. Samo u situacijama kada je darodavac za života podnio tužbu za opoziv ugovora o darovanju, njegovi nasljednici mogu u toj parnici samo u svoje ime ostati kod zahtjeva iz tužbe za opoziv ugovora o darovanju“.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-001447 od 5. februara 2009. godine odbio reviziju apelantice i ostalih tužitelja. U obrazloženju svoje odluke, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju bio zahtjev apelantice i ostalih tužitelja kojim su tražili raskid darovnog ugovora zaključenog između njihove prednice i tuženog, po osnovu kojeg je prednica apelantice i ostalih tužitelja darovala tuženom svoje nekretnine – kuću, šupu i dvorište. Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepeni sudovi utvrdili da se temeljem tog darovnog ugovora tuženi uknjižio u zemljišno-knjižnom uredu kao vlasnik darovanih nekretnina sa dijelom 1/1. Također, Vrhovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno i da je prednica apelantice i ostalih tužitelja, nakon izvršene uknjižbe darovanih nekretnina u korist tuženog, sačinila pred svjedocima testament kojim je već darovane nekretnine ostavila apelantici „iako tada na svom imenu nije imala imovine“. Dalje je, kako je naveo Vrhovni sud, utvrđeno da je darovni ugovor po svojoj sadržini predstavljao ugovor s nalogom, te da je prednica apelantice i ostalih tužitelja zadržala pravo doživotnog uživanja prizemlja darovanih nekretnina, a tuženi je svoje obaveze iz ugovora ispunjavao tako da joj je dostavljao hranu. Također, Vrhovni sud je naveo i da su sudovi utvrdili da je obaveza tuženog bila da obezbijedi „podobno lice koje će se brinuti o [prednici apelantice i ostalih tužitelja], a koje bi stanovalo na spratu zgrade“, ali da je utvrđeno i to da je prednica apelantice i ostalih tužitelja „imala podstanare koji nisu htjeli mirnim putem napustiti sprat kuće“, pa da je tuženi protiv njih podnio tužbu radi iseljenja kako bi mogao useliti osobu koja bi se brinula oko prednice apelantice i ostalih tužitelja. Dalje, Vrhovni sud je ukazao i da je utvrđeno da je prednica apelantice i ostalih tužitelja, tužbom iz 1993. godine tražila poništenje ugovora o darovanju tvrdeći da tuženi nije ispunio svoje obaveze prema njoj jer nije obezbijedio podobnu osobu za brigu o njoj, a da su apelantica i ostali tužitelji, nakon što su prihvatili parnicu, tražili raskid darovnog ugovora zbog neispunjavanja te obaveze.
14. Uzimajući u obzir sve što je utvrđeno pred nižestepenim sudovima, Vrhovni sud je zaključio da je neprihvatljiv revizijski prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava „kroz navode da iako darovateljica za života nije tražila raskid već poništenje darovnog ugovora, to pravo pripada tužiteljima kao njenim nasljednicima, jer ugovor (iako je naslovljen kao 'darovni'), po svojoj sadržini ima sve elemente ugovora o doživotnom izdržavanju“, pri čemu se revizija pozvala na odluke Vrhovnog suda iz 1987. godine na koje su se pozvali i u žalbi pred Kantonalnim sudom. Naime, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi izveli valjan pravni zaključak da sporni ugovor nema svojstvo ugovora o doživotnom izdržavanju iz člana 120. Zakona o nasljeđivanju, već je zaključen kao darovni ugovor. Dalje, Vrhovni sud je naveo da „sve i da se prihvati da je [prednica apelantice i ostalih tužitelja] zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju, član 123. stav.
3. Zakona o nasljeđivanju daje pravo samo ugovornim stranama da mogu tražiti raskid takvog ugovora“. Također, razmatrajući apelanticino pozivanje na presude iz 1987. godine, Vrhovni sud je ukazao da je taj sud „u kasnijoj praksi odstupio od navedene sentence i suprotan stav izrazio u Presudi Rev. Br. 241/01 od 19.11.2003. godine. Taj kasnije izraženi pravni stav je obavezujući.“ Imajući u vidu da je prednica apelantice i ostalih tužitelja s tuženim nesumnjivo zaključila darovni ugovor, Vrhovni sud je zaključio da su nižestepeni sudovi, primjenom člana 124. ZOO, pravilno zaključili da apelantici i ostalim tužiteljima ne pripada pravo da zahtijevaju raskid tog ugovora jer to pravo pripada samo ugovornim stranama.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje „i donošenje odluke u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Osim što smatra da je postupak trajao neprimjereno dugo, apelantica povredu navedenih prava vidi u nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Naime, apelantica smatra da „naziv spornog ugovora 'darovni ugovor' ne opredjeljuje njegova svojstva i pravnu prirodu, već to čine stvarna volja ugovarača i sadržina ugovora“. Na osnovu toga, apelantica smatra da se „i po stvarnoj volji njene prednice i po sadržini ugovora“ radi o ugovoru o doživotnom izdržavanju koji „prema usvojenom pravnom stavu 'nije neophodno da bude zaključen u formi propisanoj za ugovor o doživotnom izdržavanju' obzirom da je zaključen u formi propisanoj za ugovore o prenosu prava vlasništva na nekretninama“. U tom pravcu, apelantica smatra da je ugovor sačinjen u pismenoj formi, „pa iako nije ovjeren od strane sudije, važi kao ugovor o doživotnom izdržavanju“. Apelantica smatra da se, zbog pogrešne primjene materijalnog prava u pogledu tumačenja prirode ugovora, došlo do pogrešnog zaključka da nasljednici nemaju pravo tražiti raskid ugovora iza umrle prednce. U tom pravcu apelantica ističe da „kad se analizira sadržina i pravni osnov tužbe [prednice apelantice i ostalih tužitelja], vidi se da je i ona tražila raskid ugovora zbog neispunjenja, jer nije bila zadovoljna uslugama tuženog preuzetog samim ugovorom“. Budući da tuženi nije ispunjavao sve obaveze preuzete ugovorom, apelantica ističe da je prednica apelantice i ostalih tužitelja „opozvala“ sve ranije poklone i „testamentom od 1.1.1993. godine svoju imovinu (kuću) ostavila [apelantici] [...] i pokrenula sudski postupak 5.1.1993. g.“. Apelantica se također pozvala i na stav Vrhovnog suda da je sud dužan da o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, odluči primjenom pravila za koje on smatra da je mjerodavno za konkretan slučaj „nezavisno o tome da li je tužitelj i kako kvalifikovao pravni osnov svog tužbenog zahtjeva“, te da sud ne može odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan sve dok, imajući u vidu utvrđeno činjenično stanje „usvajanjem tužbenog zahtjeva omogućava primjenu bilo koje odredbe materijalnog prava“. Apelantica smatra da se primjenom ovog stava „predmetni ugovor imao posmatrati kroz njegovu stvarnu sadržinu – kao ugovor o doživotnom izdržavanju“. Apelantica smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije ispitao sve navode istaknute u postupku i da je donio proizvoljnu odluku, zbog čega je apelantica neosnovano i nezakonito lišena imovine i doma, jer predmetnu imovinu, kako navodi, koristi po ovlaštenju prednice „od prije 1990. godine, gdje sa porodicom zadovoljava svoje stambene potrebe“. Apelantica je također postavila i zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM zbog neprimjerene dužine postupka koji traje više od 16 godina.
b) Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju osporio apelacione navode naglasivši da je osporena presuda tog suda donesena u skladu sa zakonom i Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.
17. Kantonalni sud je također osporio navode iz apelacije, te je naveo da je apelantica imala mogućnost da na dvije instance iznosi i dokazuje svoje činjenične tvrdnje na kojima je zasnivala tužbeni zahtjev. Također, Kantonalni sud je istakao da su u konkretnom slučaju utvrđene sve relevantne činjenice i okolnosti od odlučujućeg značaja za pravilnu primjenu materijalnog prava, te da su sudovi cijenili sve njene tvrdnje i navode kod donošenja odluka. Također, Kantonalni sud je naveo da u postupcima pred prvo i drugostepenim sudom nije bilo povrede procesnih pravila, te da presude sadrže odgovarajuće razloge i u pogledu činjeničnih utvrđenja i u pogledu primjene materijalnog prava.
18. Općinski sud je osporio navode iz apelacije tako što je naveo da u postupku nije bilo kršenja prava na koja se apelantica pozvala
19. Tuženi je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, te da su sudovi dali uvjerljive razloge o svojim zaključcima da se u konkretnom slučaju radi o poklonu s nalogom i zadržavanju određenih prava u korist poklonodavca. Tuženi je također naveo da su sudovi obrazložili i zašto takav ugovor ne može biti smatran ugovorom o doživotnom izdržavanju, a naročito da je apelanticina prednica u darovnom ugovoru odmah iskazala volju da se poklonjena nekretnina odmah uknjiži kao vlasništvo tuženog. Dalje, tuženi je naveo da je apelanticina prednica zadržala pravo doživotnog besplatnog stanovanja u kući koju je poklonila tuženom na kojeg je prešlo pravo vlasništva. Dalje je istakao da su „[apelantica] i Kadić Midhat bez naknade primljeni da stanuju na spratu predmetne kuće, a sve s ciljem da se u ime poklonoprimca, koji je ujedno bio i vlasnik objekta brinu o poklonodavcu, bez obaveze nabavljanja hrane i drugih namirnica“. Tuženi je dalje naveo da je apelantica zloupotrijebila takvu poziciju i počela je ometati tuženog u izvršavanju njegove obaveze, pa je tuženi odmah pokrenuo parnicu radi njenog iseljenja iz kuće „a sve u cilju dovođenja drugog lica da stanuje zajedno sa [prednicom tužitelja]“. Također, tuženi je naveo da se apelantica ne može pozivati na pravo na dom zato što je tužitelj nju i Midhata Kadića primio kao podstanare, „da bi oni nakon toga okupirali cijeli objekat i potpuno onemogućili vlasnika nekretnine da na istoj ostvaruje svoja vlasnička prava“, zbog čega je tuženi „već 19. godinu onemogućen da kao vlasnik kuće istu posjeduje, koristi i sa njom raspolaže“. Tuženi navodi i da je dužina predmetnog postupka odgovarala jedino apelantici i ostalim tužiteljima „jer su besplatno koristili cijelu stambenu zgradu u centru grada“, a postupak njihovog iseljenja je bio prekinut do okončanja konkretnog postupka koji je predmet apelacije.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveza, ili pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora na nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
21. U Zakonu o nasljeđivanju („Službeni list SRBiH“ br. 7/80 i 15/80) relevantne odredbe glase:
Član 120.
Ugovor kojim se jedan ugovarač obavezuje da izdržava doživotno drugog ugovarača, ili neko treće lice, a u kome drugi ugovarač jzavljuje da mu ostavlja svu svoju imovinu ili jedan njen dio u nasljedje nije ugovor o nasljedjivanju. To je ugovor o otudjivanju uz naknadu cijele ili dijela imovine koja pripada primaocu izdržavanja u vrijeme zaključenja ugovora, čija je predaja davaocu izdržavanja odložena do smrti primaoca izdržavanja (ugovor o doživotnom izdržavanju).
Ugovor o doživotnom izdržavanju mora biti sastavljen u pismenom obliku i ovjeren od sudije.
Prilikom ovjere sudija će pročitati ugovor i upozoriti ugovarače na posljedice ugovora. Kao ugovori o doživotnom izdržavanju smatraju se i ugovori kojim je uz obećanje nasljedstva poslije smrti ugovorena zajednica života ili zajednica imanja, ili obaveza jednog ugovarača da će čuvati, paziti drugog obradjivati njegovo imanje i poslije smrti ga sahraniti ili učiniti nešto drugo u istom cilju.
[...] Član 123.
[...] Svaka strana može tražiti raskid ugovora ako druga strana ne izvršava svoje obaveze. [...]
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070- 0-Rev-07-001447 od 5. februara 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Ovu presudu apelantica je primila 6. marta 2009. godine, a apelaciju protiv ove odluke je podnijela 4. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelantica osporava navedene presude, tvrdeći da su joj njima prekršena prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropke konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
a) Pravo na pravično suđenje
28. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
i) Pravo na suđenje u razumnom roku
30. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na „suđenje u razumnom roku“, Ustavni sud ponovo ističe da se prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koju konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak u konkretnoj pravnoj stvari pokrenut 5. januara 1993. godine podnošenjem tužbe prednice tužitelja protiv tuženog za poništenje darovnog ugovora. Postupak je u ovoj pravnoj stvari okončan donošenjem osporene presude Vrhovnog suda 5. februara 2009. godine. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da period koji ratione temporis ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje u vrijeme podnošenja tužbe, već 14. decembra 1995. godine kao datuma na koji je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, prema vlastitoj jurisprudenciji, Ustavni sud u ocjenjivanju opravdanosti dužine postupka u ovakvim slučajevima uzima u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2349/06 od 27. februara 2008. godine, tačka 31, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na navedeno, Ustavni sud zapaža da je u relevantnom periodu postupak koji je rezultirao osporenim odlukama trajao 14 godina, dok je od podnošenja tužbe pa do konačnog odlučenja o meritumu konkretne pravne stvari proteklo 16 godina.
31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razriješiti, ne radi o naročito složenom predmetu, bez obzira što je smrću prednice tužitelja nastupila pravna situacija u kojoj je bilo potrebno razriješiti pitanje ko može kao njen nasljednik preuzeti pokrenutu parnicu. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Općinski sud o smrti prednice tužitelja obaviješten podneskom iz jula 1996. godine, kada je nastavio postupak nakon prestanka ratnih sukoba. Ipak, uprkos tome, Općinski sud nije vodio dovoljno računa o stranačkoj legitimaciji na tužilačkoj strani, iako je to morao po službenoj dužnosti, zbog čega je presuda koju je donio 1998. godine morala biti ukinuta iz formalnih razloga. Dalje, Ustavni sud zapaža da od tada, pa sve do 2002. godine, dakle u periodu od četiri godine, Općinski sud nije preduzimao bilo kakve aktivnosti na konkretnom predmetu, već je tek 2002. godine donio rješenje o prekidu postupka zbog, kako je naveo, smrti prednica apelantice i ostalih tužitelja i potrebe da se razriješi pitanje stranačke legitimacije na tužilačkoj strani. Za ovakvu neaktivnost općenito, a naročito kada je u pitanju ispitivanje formalnih pitanja valjanosti tužbe, Općinski sud nije ponudio bilo kakvo obrazloženje.
32. Dalje, čak i nakon što su apelantica i ostali tužitelji 2003. godine, nakon što su se za to stekli formalno-pravni uslovi, obavijestili Općinski sud da „prihvataju parnicu“, nakon čega je sud donio rješenje o nastavku postupka, raspravljanje nije otpočelo sve do 2006. godine, o čemu Općinski sud ponovo nije dao bilo kakvo obrazloženje. Iako su, nakon što je raspravljanje o meritumu konačno otpočelo, odluke na tri instance donesene relativno brzo, Ustavni sud zapaža da je od valjanog stupanja apelantice i ostalih tužitelja u parnicu do donošenja konačne odluke prošlo šest godina, pri čemu su naročito dugi periodi odlaganja donošenja odluke bili pred Općinskim sudom koji ni na koji način nije osporio navode o neopravdanoj dužini postupka, niti je dao bilo kakvo obrazloženje za svoju neaktivnost u konkretnom slučaju. Kada se u obzir uzme i ukupna dužina postupka od 14 godina u relevantnom periodu, odnosno 16 godina od podnošenja tužbe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
ii) Kompenzacija
33. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja konkretnog postupka. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
34. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema tom principu, apelantici bi za svaku godinu odlaganja da se donese konačna odluka trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM. Imajući u vidu da je apelantica kao tužiteljica pravno valjano stupila u parnicu tek 2003. godine kada je zajedno s drugim tužiteljima obavijestila sud da prihvataju parnicu, Ustavni sud smatra da apelantici pripada naknada nematerijalne štete samo za period od šest godina koliko je proteklo od kada je postala stranka u konkretnom postupku, pa do donošenja konačne odluke suda. Stoga Ustavni sud apelantici određuje naknadu nematerijalne štete u iznosu od 900,00 KM, koji joj je dužna isplatiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, budući da je Ustavni sud zaključio da je za neopravdanu dužinu postupka u konkretnom slučaju odlučno postupanje Općinskog suda.
iii) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
35. Apelantica, također smatra da joj je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
36. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
37. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi na tri sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelantica ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o tome da se u konkretnom slučaju radilo o ugovoru o doživotnom izdržavanju, a ne o darovnom ugovoru između prednice apelantice i ostalih tužitelja. Osim toga, sudovi su, također, u sve tri osporene odluke dali iscrpna obrazloženja o tome zašto apelantici i ostalim tužiteljima ne pripada pravo da traže raskid darovnog ugovora, kao i zašto im ne bi pripadalo pravo da traže ni raskid ugovora o doživotnom izdržavanju čak i kada bi se sporni ugovor mogao protumačiti kao ta vrsta ugovora, obrazloživši vrlo iscrpno da to pravo pripada samo ugovornim stranama. U odnosu na apelanticu, sudovi su također jasno obrazložili i da je testamentom, koji je prednica apelantice i ostalih tužitelja sačinila nakon što je zaključen i u zemljišnim knjigama proveden darovni ugovor u korist tuženog, prednica apelantice raspolagala imovinom koju u tom trenutku više nije imala. U vezi s navodima da sud nije vezan pravnim osnovom tužbe, Ustavni sud ukazuje da su sudovi raspravili sve navode apelantice i ostalih tužitelja koji su svoj tužbeni zahtjev usmjerili na raskid darovnog ugovora, ali da su raspravili i njihovu tvrdnju da taj ugovor treba smatra ugovorom o doživotnom izdržavanju. Dakle, sudovi su, suprotno apelacionim navodima, ispitali tužbu po oba osnova i jasno zaključili da bez obzira kako bi se tumačila pravna priroda spornog ugovora, apelantica i ostali tužitelji nemaju pravo tražiti raskid ni darovnog ni ugovora o doživotnom izdržavanju, jer to pravo pripada samo ugovornim stranama u oba slučaja.
38. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su sudovi o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja svojih zaključaka, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica, izuzev navoda o dužini konkretnog postupka koje je Ustavni sud već ispitao, nije svojim navodima ni na koji način dovela u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti je ponudila bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelantica pozvala.
b) Ostali navodi
39. Apelantica, također, smatra da je osporenim odlukama prekršeno i njeno pravo na dom i imovinu, ali nije posebno obrazložila kršenje ovih prava, već ove navode zasniva na tvrdnjama o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
40. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radilo o sporu koji se ticao apelanticinog pokušaja da stekne imovinu i nastavi stanovati u nekretnini koja je vlasništvo tuženog, u kojoj je živjela kao podstanar, a i dalje je koristi uprkos nastojanjima tuženog da je iz te nekretnine iseli. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nije pružila bilo kakve dokaze ili ponudila argumente koji bi ukazali da se osporenim odlukama na bilo koji način pokreće pitanje prava na dom ili imovinu kako su ona zaštićena članom 8. Evropske konvencije i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zbog čega Ustavni sud smatra da ove navode nije potrebno posebno razmatrati.
VIII. Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na suđenje „u razumnom roku“ iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak, koji nije naročito složen, u odnosu na apelanticu koja je naknadno kao stranka stupila u parnicu, trajao šest godina, odnosno 14 godina u periodu koji je Ustavni sud nadležan ispitati, a ukupno 16 godina otkad je prednica apelantice i ostalih tužitelja podnijela tužbu, a za šta Općinski sud nije dao bilo kakvo relevantno obrazloženje. Međutim, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje zato što su ti navodi zasnovani isključivo na osporavanju utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava, odnosno na apelanticinom nezadovoljstvu osporenim odlukama .
42. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović