Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1375/09 (N. G. i D. G.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1375/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1375/09, rješavajući apelaciju Nenada Glamočanina i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Nenada Glamočanina i Dragane Glamočanin.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž- 09-000156 od 24. marta 2009. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantima Nenadu Glamočaninu i Dragani Glamočanin, u skladu sa članom 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznose od po 900,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Nenada Glamočanina i Dragane Glamočanin podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-09-000156 od 24. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj P-1504/02 od 26.
decembra 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Nenad Glamočanin i Dragana Glamočanin (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Milorad Đukić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 7. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0- Gž-09-000156 od 24. marta 2009. godine i Presude Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1504/02 od 26. decembra 2008. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda, Okružnog suda i „Bobar-osiguranja“ a.d. Bijeljina (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 29. jula 2009. godine, a 6. decembra 2012. godine ponovo od Osnovnog suda i Okružnog suda, da dostave odgovore na apelaciju. Od Osnovnog suda je 6. decembra 2011. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj P-1504/02.
3. Osnovni sud je dostavio odgovore 8. avgusta 2009. godine i 15. decembra 2011. godine, Okružni sud 28. septembra 2009. godine i 23. januara 2012. godine. Tuženi nije dostavio odgovor. Osnovni sud je 15. decembra 2011. godine dostavio i spis broj P-1504/02.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Osnovnog suda i Okružnog suda dostavljeni su apelantima 10. decembra 2009. godine i 24. februara 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Apelanti su 2. jula 2002. godine podnijeli Osnovnom sudu tužbu protiv tuženog kojom su tražili da sud obaveže tuženog da im zbog smrti bliskog lica isplati naknadu na ime materijalne štete u iznosu od 7.400,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. juna 1994. godine, odnosno 15. juna 1995. godine, nematerijalne štete u iznosima od po 10.000,00 KM, te apelantkinji Dragani Glamočanin naknadu na ime izgubljenog izdržavanja mjesečno od 100,00 KM počev od 3. juna 1994. godine pa do isplate. U tužbi su apelanti naveli da se 3. juna 1994. godine na putu Banja Luka-Klašnice oko 15 časova u Ulici Ivana Gorana Kovačića broj 231 dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je, zbog neprilagođene brzine vozača putničnog motornog vozila čiji su podaci bliže navedeni u tužbi, poginula prednica apelanata (supruga, odnosno majka), te da je navedeno vozilo bilo osigurano kod tuženog od odgovornosti za štete pričinjene trećim licima. Apelanti su naveli i da su se prije podnošenja tužbe obratili tuženom zahtjevom za isplatu naknade, ali da je tuženi njihov zahtjev odbio uz obrazloženje da je nastupila zastara potraživanja.
7. Osnovni sud je 25. novembra 2002. godine dostavio tužbu na odgovor tuženom. Tuženi nije dostavio odgovor.
8. Osnovni sud je, zatim, zakazao i održao pripremno ročište 20. februara 2003. godine. Nakon toga u predmetu nije bilo nikakvih procesnih aktivnosti sve do 5. juna 2006. godine, kada je Osnovni sud zatražio od apelanata da dostave uređenu i dopunjenu tužbu. Apelanti su 20. juna 2006. godine dostavili Osnovnom sudu uređenu tužbu koju je Osnovni sud 14. septembra 2006. godine dostavio tuženom na odgovor. Tuženi je odgovor na tužbu dostavio 21. septembra 2006. godine nakon čega nije bilo nikakvih procesnih aktivnosti u predmetu sve do 21. aprila 2008. godine, kada je Osnovni sud poslao pozive za održavanje ročišta zakazanog za 22. maj 2008. godine, koje je poslije toga otkazano.
9. Nakon toga apelanti su podneskom od 18. maja 2008. godine ponovo precizirali tužbu tako da su tražili da sud obaveže tuženog da im na ime nematerijalne štete isplati iznose od po 7.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe i na ime materijalne štete ukupan iznos od 3.920,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 3. aprila 1994. godine pa do isplate, te da im tuženi naknadi troškove predmetnog postupka. Osnovni sud je, nakon toga, zakazao četiri ročišta od kojih su tri održana, a jedno odloženo, te je donio Presudu broj P-1504/02 od 26. decembra 2008. godine.
10. Osnovni sud je Presudom broj P-1504/02 od 26. decembra 2008. godine djelimično usvojio tužbeni zahtjev apelanata i obavezao tuženog da apelantu Nenadu Glamočaninu isplati iznos od 4.200,00 KM na ime nematerijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog lica (supruge) sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja i iznos od 3.150,00 KM na ime materijalne štete za troškove sahrane (sa zakonskom zateznom kamatom od dana nastanka štete) i za podizanje spomenika sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. juna 1994. godine kao dana podizanja spomenika, kao i da apelantkinji Gordani Glamočanin na ime nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica (majke) isplati iznos od 4.900,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja, te da apelantima naknadi troškove postupka u iznosu od 5.525,69 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana presuđenja.
11. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je na osnovu dokaza sprovedenih u postupku koji su bliže navedeni u presudi, između kojih i vještačenje vještaka saobraćajne struke, kao i nalaz i mišljenje vještaka medicinske struke koji je vještačio u krivičnom postupku protiv vozača, utvrđeno da se dogodila navedena saobraćajna nesreća u kojoj je učestvovao vozač navedenog motornog vozila koje je bilo osigurano kod tuženog od auto-odgovornosti i prednica apelanata koja je upravljala biciklom, te da je, zbog neprilagođene brzine vožnje, vozač motornog vozila udario prednicu apelanata koja je biciklom skretala sa predmetnog puta, ali koja ničim nije dala upozorenje ostalim učesnicima u saobraćaju da će obaviti skretanje, i koja je od udarca preminula na licu mjesta, te da sud zbog tih razloga utvrđuje doprinos vozača motornog vozila nastanku saobraćajne nesreće u iznosu od 70%, a doprinos prednice apelanata u iznosu od 30%. Takođe je utvrđeno da je protiv navedenog vozača obustavljen krivični postupak zbog zastare krivičnog gonjenja, ali da je, s tim u vezi, neosnovan prigovor tuženog da je time nastupila i zastara predmetnog potraživanja apelanata, budući da je predmetni krivični postupak obustavljen 7. novembra 2003. godine, dakle, poslije podnošenja tužbe apelanata.
12. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 940 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da, u slučaju osiguranja od odgovornosti, osiguravač odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treće oštećeno lice zahtijeva njenu naknadu a što su u konkretnom slučaju apelanti učinili, i to u skladu sa odredbama člana 154 ZOO. Dalje, navedeno je da je članom 200 ZOO propisano da se, zbog pretrpljenih duševnih bolova zbog smrti bliskog lica, može dosuditi pravična novčana naknada a zavisno od jačine duševnih bolova i njihovog trajanja, dok je članom 201 stav 1 istog zakona propisano da se navedena naknada može dosuditi članovima uže porodice (bračni drug, roditelji i djeca). Osim toga, navedeno je i da je članom 193 stav 1 ZOO propisano da ko prouzrokuje nečiju smrt dužan je da nadoknadi uobičajene troškove pogreba kao što su troškovi sahrane, nabavka kovčega, prevoz, nabavka odjeće, izgradnja spomenika i tome slično, te da je članom 192 ZOO propisano da, ako je oštećeni doprinio nastanku štete ili da ona bude veća nego što bi inače bila, ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu štete u skladu sa njegovim doprinosom nastanku štete.
13. Imajući u vidu sve navedeno, Osnovni sud je donio presudu kao u dispozitivu.
14. Protiv navedene presude apelanti i tuženi su izjavili žalbe Okružnom sudu, koji je Presudom broj 011-0-Gž-09-000156 od 24. marta 2009. godine žalbu apelanata djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu o odluci o troškovima postupka, tako da je tuženi obavezan da im na ime troškova postupka plati iznos od 5.688,80 KM umjesto iznosa od 5.525,69 KM, dok je u preostalom dijelu žalba apelanata odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu potvrđena. Presudom je, takođe, djelimično uvažena i žalba tuženog i preinačena prvostepena presuda u dijelu u kojem je odlučeno o dosuđenom iznosu troškova sahrane, te je obavezan tuženi da apelantima na ime naknade troškova sahrane isplati iznos od 900,00 KM, dok je u preostalom dijelu žalba tuženog odbijena. Okružni sud je, takođe, po službenoj dužnosti preinačio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zateznih kamata na iznos materijalne štete, tako što ih je dosudio počev od 3. juna 1994. godine do 18. maja 2001. godine po stopi koju su plaćale komercijalne banke u RS na neoročenu deviznu štednju u DM, a od 19. maja 2001. godine pa do isplate po stopi zakonske zatezne kamate. U preostalom dijelu je odluka o kamati ostala neizmijenjena. Presudom je odbijen zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka.
15. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi apelanata koji se odnose na visinu dosuđene naknade za nematerijalnu štetu, jer je članom 93 Zakona o osnovama sistema osiguranja imovine i lica („Službeni list SFRJ“ br. 17/90 i 82/90-u daljnjem tekstu: Zakon), koji se u RS primjenjuje na osnovu člana 12 Ustavnog zakona za sprovođenje Ustava RS a koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja, propisano da se najniža osigurana suma na koju se mora ugovoriti osiguranje od auto-odgovornosti utvrđuje odlukom Saveznog izvršnog vijeća (u daljnjem tekstu: SIV) a koje je donijelo odluku koja je objavljena u „Službenom listu SFRJ“ broj 17/92 od 13. marta 1992. godine prema kojoj je najniža suma osiguranja za ostala motorna vozila iznosila 10,000,00 tadašnjih jugoslovenskih dinara a što je iznosilo 10.000,00 DM, budući da je od januara 1994. godine odnos dinara prema DM bio 1:1. S tim u vezi, a imajući u vidu i da se, shodno zakonskim odredbama, sudovi moraju u presuđivanju kretati u okviru tužbenih zahtjeva stranaka, te uzimajući u obzir utvrđenu odgovornost i vozača motornog vozila i prednice apelanata na osnovu nalaza vještaka saobraćajne struke i medicinske struke, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo prilikom donošenja odluke o visini naknade za nematerijalnu štetu, dok je u odnosu na iznos materijalne štete trebalo uvažiti žalbene navode tuženog i dosuditi niži iznos naknade za troškove sahrane, budući da bi u suprotnom dosuđeni iznos prelazio zakonom, odnosno odlukom SIV-a propisani limit osiguranja. Okružni sud je naveo i da je odluka prvostepenog suda o zakonskoj kamati, u suštini, pravilna ali da ju je trebalo izmijeniti na navedeni način shodno zakonskim odredbama, a navedeno je da je bilo potrebno preinačiti prvostepenu presudu u odnosu na troškove postupka, budući da, shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata, ukupni troškovi predmetnog postupka iznose 10.195,00 KM, te kako su apelanti u sporu uspjeli u procentu od 55,80%, to im je pripadalo, prema obrazloženju Okružnog suda, pravo na naknadu troškova prvostepenog postupka u iznosu od 5.668,80 KM.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama, kao i zbog nedonošenja odluke u razumnom roku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni materijalnog prava i pri tome navode primjere iz sudske prakse za koje smatraju da su trebali biti primijenjeni na njihov slučaj. Takođe, smatraju da je predmetni postupak trajao neopravdano dugo zbog čega traže naknadu nematerijalne štete u iznosu od po 5.000,00 KM. Apelanti navode i da bi Ustavni sud po službenoj dužnosti, a u skladu sa svojom praksom, trebalo da pokrene ocjenu ustavnosti čl. 4a i 4b Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate iz 2006. godine, jer ona predstavlja smetnju za pravilno rješenje njihovog predmeta a ako bi Ustavni sud odbio ovaj zahtjev zbog neovlašćenosti podnosilaca, i Ustavni sud bi sam kršio Ustav. Apelanti smatraju da im je, shodno ustaljenoj sudskoj praksi, trebalo dosuditi znatno više iznose naknade nematerijalne štete, te su sudovi prekršili sve pravne norme uklapajući se u nekakve iznose i limite osiguranja i da je trebalo da im se dosudi zakonska zatezna kamata u iznosima kako ih sudi Evropski sud za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u iznosu najniže kamatne stope koju ugovaraju komercijane banke na kredite, a ne na način kako im je dosuđena. Takođe, navode da sudovi u Federaciji BiH i drugim krajevima bivše Jugoslavije zauzimaju drugačije pravno stanovište od sudova u RS. Smatraju da su i zbog toga diskriminisani u odnosu na druga lica koja su vodila ovakve sporove.
b) Odgovor na apelaciju
17. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo hronologiju postupka i relevantne zakonske propise i istakao da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava na koja se apelanti pozivaju.
18. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da smatra da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava koja apelanti navode u apelacije, te da je apelacija neosnovana.
V. Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br.
17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
20. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br.
58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/86 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 i 3/96) u relevantnom dijelu glasi: Član 154. stav 1.
Ko drugom prouzrokuje štetu dužan ju je nadoknaditi, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 192. stav 1.
Oštećenik koji je doprinio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na srazmjerno smanjenu naknadu.
22. Zakon o osnovama sistema osiguranja imovine i lica („Službeni list SFRJ“ br. 17/90 i 82/90 i „Službeni glasnik RS“ broj 21/92) u relevantnom dijelu glasi: Član 93.
Najniže osigurane iznose na koje se mora ugovoriti osiguranje od auto-odgovornosti određuje Savezno izvršno veće.
Obaveza organizacije za osiguranje na naknadu štete po osnovu osiguranja od auto-odgovornosti na može biti veća od iznosa koji utvrđuje Savezno izvršno veće ako ugovorom o osiguranju nije predviđen veći iznos.
Ako iznos iz stava 1. ovog člana nije dovoljan da se naknade sve štete prouzrokovane istim štetnim događajem, prvenstveno se naknađuju štete na licima.
Ako ima više oštećenih lica, a ukupna naknada premašuje iznos iz stava 1. ovog člana, prava oštećenih lica, prema organizaciji za osiguranje, srazmerno se smanjuju.
Organizacija za osiguranje koja je isplatila jednom oštećenom licu iznos veći od onog koji mu pripada s obzirom na srazmerno sniženje naknade, jer nije znala niti je mogla znati da postoje i druga oštećena lica, ostaje u obavezi prema tim drugim licima samo do visine iznosa iz stava 1. ovog člana.
23. Odluka Saveznog izvršnog vijeća o određivanju najnižih osiguranih iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od auto-odgovornosti za štete pričinjene trećim licima („Službeni list SFRJ“ broj 17/92) u relevantnom dijelu glasi: U odluci o određivanju najnižih iznosa na koje se mora ugovoriti osiguranje od auto-odgovornosti za štete pričinjene trećim licima („Službeni list SFRJ“ broj 56/91) u tački 1. odredbe pod 1. i 2. se mijenjaju i glase:
1)20,000,00 dinara- za autobuse i teretna vozila, 2)10,000,00 dinara-za ostala motorna vozila;
24. Zakon o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate („Službeni glasnik RS“ broj 52/06) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4a.
Na novčane obaveze iskazane u dinarima ne obračunava se kamata, već se glavni dug konvertuje u DM, odnosno KM po najpovoljnijem kursu po kojem su komercijalne banke otkupljivale tu valutu u mjestu ispunjenja obaveze na dan dospjelosti i na tako konvertovan iznos obračunava se zatezna kamata po kamatnoj stopi koja se plaća na neoročene štedne uloge (štednja po viđenju) u DM, i to na dan ispunjenja glavnog duga, a najdalje do 18. maja 2001. godine, od kojeg dana se kamata obračunava prema odredbama člana 3. osnovnog zakona.
Član 4b.
Iznos obračunate zatezne kamate ne može biti veći od glavnog duga.
VI. Dopustivost
25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
26. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000156 od 24. marta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 29. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
29. Apelanti pobijaju navedene presude, tvrdeći da su tim presudama i zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije.
30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
k) Pravo na imovinu.
31. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
32. Član 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uslovima predviđenim zakonom i opštim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korišćenje imovine u skladu s opštim interesima ili da bi obezbijedila naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
33. Član II/4 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih ovim članom ili međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, obezbeđeno je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi kao što su pol, rasa, boja, jezik, vjerospovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo ili povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14 Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih ovom konvencijom obezbjeđuje se bez diskriminacije po bilo kojoj osnovi, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza sa nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Dužina trajanja postupka
a) Relevantni principi
34. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
b) Period koji se uzima u obzir
35. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom tužbe apelanata pokrenut 2. jula 2002. godine, a da je postupak okončan Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-09-000156 od 24. marta 2009. godine. Dakle, postupak u ovoj pravnoj stvari ukupno je trajao šest godina i osam mjeseci, i to je period koji će Ustavni sud ispitati sa aspekta donošenja odluke u razumnom roku.
c) Analiza razumnosti dužine postupka
36. U konkretnom slučaju se radilo o sporu za naknadu materijalne i nematerijalne štete zbog smrti bliskog lica u automobilskoj nesreći. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebalo da razmotri.
37. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Osnovni sud, nakon prijema tužbe apelanata, proslijedio tužbu tuženom na odgovor, te nakon što tuženi nije dostavio odgovor na tužbu, zakazao pripremno ročište za 20. februar 2003. godine, koje je i održano, ali da nakon toga nije bilo nikakvih procesnih radnji u ovom predmetu više od tri godine (do 5. juna 2006. godine), kada je tužba vraćena apelantima da bi je precizirali i uredili. Nakon što je uređena tužba proslijeđena na odgovor tuženom i tuženi dostavio odgovor 21. septembra 2006. godine, ponovo nije bilo nikakvih procesnih aktivnosti jednu godinu i sedam mjeseci, tačnije sve do 21. aprila 2008. godine, kada je zakazano pripremno ročište koje je odloženo. Nakon toga, Osnovni sud je poslije održana tri ročišta donio Presudu broj P-1504/02 od 26. decembra 2008. godine protiv koje su i apelanti i tuženi izjavili žalbe Okružnom sudu koji je žalbeni postupak okončao za samo tri mjeseca. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak, koji je ukupno trajao šest godina i osam mjeseci, najduže trajao pred Osnovnim sudom, i to šest godina i pet mjeseci, od čega je četiri godine i deset mjeseci bila potpuna procesna neaktivnost Osnovnog suda. Pri tome Ustavni sud primjećuje da nadležni Osnovni sud u odgovoru na navode apelacije vezane za dužinu trajanja predmetnog postupka nije dao nikakve razloge, niti je ponudio bilo kakvo opravdanje za ovako dugu neaktivnost u konkretnom predmetu, niti je Ustavni sud iz dostavljenog spisa mogao da utvrdi bilo kakav doprinos apelanata za ovako dugo trajanje postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju odlučujuću odgovornost za dužinu trajanja postupka snosi Osnovni sud.
38. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka pred nadležnim sudovima od šest godina i osam mjeseci, od čega šest godina i pet mjeseci pred Osnovnim sudom od kojih je četiri godine i jedanaest mjeseci potpune procesne neaktivnosti, kao i ponašanje nadležnih sudova i apelanata, Ustavni sud smatra da postoji kršenje prava apelanata na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Kompenzacija
39. Apelanti su zatražili naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka vezanog za ostvarivanje prava na naknadu nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica. Prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu.
40. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantima bi za svaku godinu odlaganja da se donese odluka trebalo isplatiti po 150,00 KM, budući da se ne radi o predmetu u kojem je zakonom propisano hitno postupanje. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom tužbe apelanata pred nadležnim sudovima trajao šest godina i osam mjeseci, apelantima se određuje naknada u visini od po 900,00 KM. Ovaj iznos apelantima je dužna da isplati Vlada Republike Srpske s obzirom na sjedište nadležnih sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje, pravo na imovinu
41. Apelanti navode da su im osporenim presudama prekršeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje, kao i pravo na imovinu.
42. U vezi sa navodima apelanata o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6 stav 1 Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
43. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da su nadležni sudovi detaljno i argumentovano obrazložili zašto je apelantima trebalo dosuditi iznose za pretrpljenu nematerijalnu i materijalnu štetu zbog smrti bliskog lica i zašto je trebalo utvrditi pravo na zakonske zatezne kamate na način kako je to obrazloženo u osporenim presudama, a takva obrazloženja su u skladu sa standardima Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je navedenom odredbom Zakona, kao i Odlukom SIV-a propisan iznos osiguranja od auto-odgovornosti, kao i obaveze sudova da se prilikom određivanja naknada za na taj način pričinjenu štetu moraju kretati u okviru zakonom propisanog limita, kao i da je Zakonom o parničnom postupku propisano da sudovi odlučuju u okviru postavljenog zahtjeva iz tužbe iz čega proizilazi da su navodi apelanata da su sudovi neosnovano i nezakonito odredili visinu naknade štete koja im pripada, budući da su se sudovi prilikom donošenja odluka kretali u okviru zakonom propisanog limita i tužbenog zahtjeva apelanata, te uzimajući u obzir i nalaz vještaka saobraćajne struke i medicinske struke u pogledu doprinosa učesnika nesreće nastanku nesreće donijeli odluku o visini naknade nematerijalne štete shodno odredbama člana 200 ZOO. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o pogrešno dosuđenoj naknadi materijalne štete, u smislu da su sudovi u drugim predmetima dosuđivali znatno veće iznose, budući da se sama visina naknade materijalne štete dosuđuje u zavisnosti od okolnosti svakog konkretnog slučaja, a Ustavni sud obrazloženja nadležnih sudova o ovom pitanju smatra detaljnim i argumentovanim u skladu sa standardima Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra neosnovanim i navode apelanata vezane za način obračuna zakonske zatezne kamate shodno odredbama čl. 4a i 4b Zakona o dopuni Zakona o visini stope zatezne kamate i pri tome se Ustavni sud, umjesto posebnog obrazloženja ovog pitanja, poziva na svoju Odluku broj AP 401/08 (vidi AP 401/08 od 15. juna 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud .ba ) u kojoj je rješavao gotovo identično pravno pitanje i u tački 46 navedene odluke zaključio „da bi bilo van njegove nadležnosti da u konkretnom slučaju odlučuje, odnosno utvrđuje metodu obračuna zatezne kamate na iznos glavnog duga koji je dosuđen apelantu, odnosno da odlučuje o tome na osnovu kojih propisa o zateznoj kamati treba, u ovom slučaju, izvršiti obračun te kamate na dosuđeni iznos glavnog duga“. Zbog istih razloga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi da su redovni sudovi apelantima trebali dosuditi zateznu kamatu po visini kamatne stope koju utvrđuje Evropski sud.
44. Takođe, Ustavni sud zapaža da se sudska praksa koju apelanti navode kao dokaze u korist svojih tvrdnji ne može analogno primjenjivati na konkretan slučaj, budući da se u tim predmetima radi o naknadi nematerijalne i materijalne štete zbog pogibije lica koja su bila u službi u Vojsci RS u toku rata, ili koja su ranjena u toku rata kao pripadnici Vojske, odnosno naknade za pretrpljenu štetu suinvestitora i korišćenja služnosti puta, što predstavlja potpuno drugačiju činjeničnu i pravnu situaciju od one koja postoji u konkretnom slučaju. Zbog toga, pozivanje apelanata na ovu praksu i, s tim u vezi, kršenje prava na imovinu i pravično suđenje Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
45. Dalje, apelanti navode da im je osporenim presudama prekršeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
46. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelanti navode da su diskriminisani u vezi sa pravom na pravično suđenje. S tim u vezi, a u kontekstu elaboracije iz prethodnih tačaka ove odluke i zaključka Ustavnog suda da nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili nikakve dokaze i argumente da su u predmetom postupku bili diskriminisani, niti se takav zaključak može izvesti iz činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje neosnovani.
47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
VIII. Zaključak
48. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka u parnici naknade nematerijalne i materijalne štete zbog smrti bliskog lica u periodu od šest godina i osam mjeseci, od čega četiri godine i jedanaest mjeseci potpune procesne neaktivnosti Osnovnog suda, može staviti na teret nadležnom Osnovnom sudu, koji nije ponudio nikakav valjan razlog i argumenat za ovako dugo trajanje postupka.
49. Ustavni sud, međutim, zaključuje da nema kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su nadležni sudovi dali detaljno obrazloženje za svoje zaključke i presuđenje, pozivajući se pritom na relevantne odredbe Zakona i ZOO, a kada apelanti ne nude nikakve dokaze i argumente u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, niti takav zaključak proizilazi iz stanja spisa.
50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je Ustavni sud utvrdio da nije došlo do kršenja ostalih aspekata prava na pravično suđenje i kada apelanti ne nude nikakve dokaze o kršenju prava na nediskriminaciju, niti je iz činjenica konkretnog predmeta vidljivo da su apelanti diskriminisani po bilo kom osnovu.
51. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović