Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1491/09 (Z. S.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Apelacija preuranjena
- Stanarsko pravo
- Povrat stana
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1491/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1491/09, rješavajući apelaciju Zore Smiljanić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 1 i 2, člana 16 stav 4 tačka 14, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Zore Smiljanić.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 001861 10 Uvp od 20. aprila 2011. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da apelantkinji Zori Smiljanić, u skladu s članom 76 stav 2, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.650,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja sudske odluke u razumnom roku.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o mjerama koje su preduzete s ciljem da se izvrši ova odluka.
Odbacuje se apelacija Zore Smiljanić u odnosu na kršenje ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, jer je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Zora Smiljanić (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 15. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka povraćaja stana koji je pred upravnim i sudskim organima vođen po njenom zahtjevu za povraćaj stana počev od 11. aprila 2000. godine. Apelantkinja je dostavila dopunu apelacije 14. septembra 2009. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Ministarstva za izbjeglice Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) zatraženo je 30. jula 2009. godine, a od Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) 25. avgusta 2011. godine da dostave odgovor na apelaciju. Od Okružnog suda je 25. avgusta 2011. godine, a od Ministarstva 7. decembra 2011. godine zatraženo da dostave kompletne spise u predmetima u kojima je rješavano o apelantkinjinom zahtjevu za povraćaj stana.
3. Ministarstvo je dostavilo odgovor 12. avgusta 2009. godine a spis 19. decembra 2012. godine, dok je Okružni sud dostavio odgovor i spis 9. septembra 2011. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor Ministarstva dostavljen je apelantkinji 31. avgusta 2009. godine, a odgovor Okružnog suda 2. marta 2012. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelantkinja je 11. aprila 2000. godine podnijela Ministarstvu-Odsjek Kneževo (u daljnjem tekstu: Odsjek) zahtjev za povraćaj stana koji se nalazi u Kneževu u ulici Dujka Komljenovića bb. Odsjek je donio Rješenje broj 05-050-17-139/02 od 29. marta 2002. godine kojim je odbilo kao neosnovan apelantkinjin zahtjev za povraćaj „stanarskog prava“. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je izjavila žalbu Ministarstvu zbog činjenice da je u preambuli rješenja navedeno ime drugog lica a ne njeno nakon čega je Odsjek donio novo Rješenje broj 05-050-17-295/02 od 6. juna 2002. godine kojim je rješenje od 29. marta 2002. godine stavljeno van snage i odlučeno da je zahtjev apelantkinje za povraćaj stanarskog prava na predmetnom stanu neosnovan. U obrazloženju je navedeno da je u postupku utvrđeno da je apelantkinja sklopila dva ugovora za korišćenje istog stana, i to Ugovor broj 1/02-329/77 od 15. februara 1977. godine koji nije potpisala apelantkinja i na kom su datumi zaključivanja prepravljani i Ugovor broj 08-44/1/76 od 10. februara 1976. godine koji je zaključen između apelantkinje i Zajednice za stambeno komunalnu oblast Skender Vakuf koji je potpisala apelantkinja a koji nije stavljen van snage ugovorom od 15. februara 1977. godine, te da prvi original ugovora koji je priložen u spis nije potpisala apelantkinja ali da je kopija tog ugovora, koja je priložena uz žalbu na prvobitno doneseno rješenje a koje je greškom glasilo na drugo lice, naknadno potpisana. S tim u vezi, Odsjek je naveo da je shodno članu 202 Zakona o opštem upravnom postupku, članu 43 Zakona o stambenim odnosima, te članu 14 stav 2 i članu 19 Zakona o prestanku primjene Zakona o napuštenoj imovini (u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) odlučeno kao u dispozitivu.
7. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je izjavila žalbu 20. juna 2002. godine Ministarstvu koje je Rješenjem broj 05-050-01-290/03 od 29. aprila 2003. godine žalbu odbilo i potvrdilo osporeno rješenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da je na osnovu obavještenja Odsjeka koje je u žalbenom postupku pribavilo Ministarstvu (budući da ih činjenica utvrđenih u prvostepenom postupku bilo nesporno utvrđeno da li je apelantkinja bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu) utvrđeno da apelantkinja nije bila nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu 30. aprila 1991. godine, te da u tom slučaju nema pravo na povraćaj stanarskog prava.
8. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je podnijela tužbu 15. maja 2003. godine Vrhovnom sudu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) koji je 15. juna 2003. godine dostavio tužbu Ministarstvu na odgovor. Ministarstvo nije dostavilo odgovor na tužbu. Vrhovni sud je Presudom broj U-610/03 od 17. maja 2006. godine tužbu uvažio i poništio osporeni akt uz obrazloženje da je u predmetnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, zbog čega je predmet vratio na ponovni postupak uz nalog Ministarstvu da se zakaže i održi usmena rasprava i da se pri tom izvedu svi raspoloživi dokazi, kako oni koji se već nalaze u spisima predmeta tako i oni koje stranke eventualno predlože. Osim toga, navedeno je i da je osnovan tužbeni navod apelantkinje da su nadležni upravni organi pogrešno tumačili njen zahtjev jer on nije glasio na povraćaj stanarskog prava već na povraćaj stana.
9. U ponovljenom postupku Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2- P690/06 od 1. septembra 2006. godine kojim je poništilo rješenje Odsjeka od 6. juna 2002. godine i predmet zbog reorganizacije u Ministarstvu vratilo na ponovni postupak Odsjeku Banja Luka uz nalog da u ponovnom postupku u svemu postupi prema Presudi Vrhovnog suda broj U-610/03 od 17. maja 2006. godine.
10. Odsjek Banja Luka je 13. marta 2007. godine održao usmenu raspravu te je donio Rješenje broj 05-050-02-02-777/00 i 05-050-17-295/02 od 22. marta 2007. godine kojim je odbio apelantkinjin zahtjev za povraćaj predmetnog stana. U obrazloženju je navedeno da je postupku pred tim organom, a shodno nalozima iz presude Vrhovnog suda od 17. maja 2006. godine, utvrđeno da je apelantkinja sa SIZ-om stanovanja Skender Vakuf 1976. godine zaključila ugovor o korišćenju predmetnog stana na osnovu kog je useljenjem stekla stanarsko pravo; da je apelantkinja 9. marta 1994. godine sa ZZ „15 maj“ Kneževo (nosilac prava raspolaganja i davalac predmetnog stana na korišćenje-u daljnjem tekstu: nosilac prava raspolaganja) zaključila Ugovor broj 236 kojim nosiocu prava raspolaganja ustupa stanarsko pravo na predmetnom stanu za protivvrijednost od 4.000,00 DEM na ime troškova za preseljenje koji su isplaćeni apelantkinjinom sinu 11. marta 1994. godine, te da se apelantkinja tada preselila kod svog sina koji posjeduje kuću u vlasništvu u Banjoj Luci i da još uvijek tamo živi. S tim u vezi, Odsjek Banja Luka je, citirajući relevantne odredbe Zakona o prestanku primjene i Zakona o stambenim odnosima, zaključio da je apelantkinja predmetni stan napustila sporazumno sa nosiocem prava rasplaganja uz naknadu, dakle, nevezano za ratne okolnosti, zbog čega joj ne pripada pravo na povraćaj predmetnog stana.
11. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je 3. aprila 2007. godine izjavila žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 18.05/2-P515/07 od 20. avgusta 2007. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje uz obrazloženje da je u predmetnom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.
12. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je 9. avgusta 2007. godine podnijela tužbu Okružnom sudu. Okružni sud je 7. septembra 2007. godine dostavio tužbu Ministarstvu na odgovor koje je 27. septembra 2007. godine, 8. oktobra i 24. oktobra 2007. godine, dostavilo odgovor na tužbu. Nakon toga Okružni sud je donio Presudu broj 011-0- U-07-000702 od 21. marta 2008. godine kojom je tužbu uvažio, poništio osporeni akt i predmet vratio na ponovni postupak uz obrazloženje da u postupku pred upravnim organima nije utvrđena činjenica gubitka i razloga gubitka posjeda stana.
13. Ministarstvo je donijelo Rješenje broj 18.05/2-P130/08 od 15. aprila 2008. godine kojim je uvažilo apelantkinjinu žalbu, poništilo rješenje Odsjeka Banja Luka od 22. marta 2007. godine i predmet vratilo prvostepenom organu na ponovno rješavanje.
14. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je 15. maja 2008. godine podnijela tužbu Okružnom sudu koji je 9. septembra 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu uz obrazloženje da je osporeno rješenje doneseno u postupku izvršenja presude Okružnog suda kojom je poništeno ranije rješenje Ministarstva, i jer je drugostepeni organ u osporenom aktu izričito naveo koje sve činjenice u ponovnom postupku treba ponovo da se rasprave i na taj način upotpuni prvostepeni postupak i na osnovu potpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno primijeni materijalno pravo zbog čega je apelantkinjina tužba neosnovana.
15. Nakon toga, Odsjek Banja Luka je održao usmene rasprave 16. decembra 2008. godine, 19. marta i 27. marta 2009. godine, te nakon toga donio rješenja broj 05-050-02-02- 777/00 i 05-050-17-295/02 od 9. aprila 2009. godine kojim je odbio apelantkinjin zahtjev za povraćaj stana uz obrazloženje da apelantkinjino napuštanje predmetnog stana nije uzrokovano ratnim zbivanjima i da ne može da se dovede ni u kakvu uzročnu vezu s ratnim zbivanjima na tim prostorima jer je činjenica da na području opštine Kneževo nije bilo nikakvih neposrednih ratnih dejstava, da se i u to vrijeme a i sada predmetni stan nalazi u RS, da je u Kneževu većinsko stanovništvo srpske nacionalnosti što je i apelantkinja kao i njen pokojni suprug, te s obzirom na navedeno kao i da je apelantkinja stan napustila dobrovoljno uz sporazum sa nosiocem prava raspolaganja uz novčanu naknadu, apelantkinji ne pripada pravo na povraćaj predmetnog stana.
16. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je 27. aprila 2009. godine izjavila žalbu Ministarstvu koje je Rješenjem broj 18.5/2-P330/09 od 29. jula 2009. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje uz obrazloženje da je prvostepeni organ pravilno utvrdio činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo.
17. Protiv navedenog rješenja apelantkinja je pokrenula spor tužbom podnesenom Okružnom sudu 28. avgusta 2009. godine. Okružni sud je 9. septembra 2009. godine dostavio Ministarstvu tužbu na odgovor, te je nakon toga Presudom broj 11 0 U 001861 09 U od 9. februara 2010. godine tužbu odbio kao neosnovanu, kao i zahtjev zainteresovanog lica za naknadu troškova postupka uz obrazloženje da je osporeno rješenje doneseno na osnovu pravilno i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava.
18. Protiv navedene presude apelantkinja je Vrhovnom sudu podnijela zahtjev za vanredno preispitivnje sudske odluke. Vrhovni sud je Presudom broj 11 0 U 001861 10 Uvp od 20. aprila 2011. godine zahtjev odbio kao neosnovan uz obrazloženje da taj sud u potpunosti prihvata činjenično utvrđenje i pravni stav nižestepenog suda i upravnih organa, kao i da apelantkinja u toku postupka nikada nije dokazala niti predložila izvođenje dokaza na okolnost prinudnog napuštanja predmetnog stana, zbog čega nije ni bilo osnova da joj se predmetni stan vrati u posjed.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelantkinja smatra da su joj zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Takođe smatra da su sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo kada su odbili njen zahtjev za povratćaj predmetnog stana, jer je nesporno da je stan napustila prinudno uz pritiske izbjeglica iz drugih krajeva države i nosioca prava raspolaganja, kao i da nije tačno da je primila navedeni iznos od 4.000,00 KM jer nikada nije obavljeno vještačenje kako bi se utvrdilo da li potpis na priznanici stvarno pripada njenom sinu. Apelantkinja traži da joj Ustavni sud dodijeli novčanu kompenzaciju zbog dužine trajanja postupka, utvrdi zateznu kamatu ukoliko ne bude postupljeno po odluci Ustavnog suda kao i da Ustavni sud utvrdi rok u kom postupak mora da se okonča.
b) Odgovor na apelaciju
20. U odgovoru na apelaciju Ministarstvo je iznijelo hronologiju predmeta i navelo da su apelantkinjini navodi o kršenju ustavnih prava neosnovani.
21. Okružni sud je naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja prava koje apelantkinja navodi u apelaciji.
V. Relevantni propisi
22. Zakon o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku
VI. Dopustivost
23. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
Dopustivost u odnosu na dužinu trajanja postupka
25. Ustavni sud primjećuje da u vrijeme podnošenja apelacije postupak po apelantkinjinom zahtjevu za povraćaj predmetnog stana pred nadležnim upravnim organima i sudom nije bio okončan, ali da iz stanja spisa koji je dostavljen Ustavnom sudu na uvid proizilazi da je predmetni postupak okončan Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 001861 10 Uvp od 20. aprila 2011. godine. Imajući u vidu da shodno članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, u smislu člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, predmetna apelacija u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2, 3 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija, u dijelu koji se odnosi na dužinu trajanja postupka, ispunjava uslove u pogledu dopustivosti. Dopustivost u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje, pravo na imovinu i pravo na dom
27. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na navodna kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 32 i člana 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda.
28. Član VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
29. Član 16 st. 1 i 4 tačka 14 Pravila Ustavnog suda glasi:
1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(14) apelacija je preuranjena;
Član 32 Pravila Ustavnog suda glasi:
Kod odlučivanja Ustavni sud ispituje postoje li samo one povrede koje su iznesene u zahtjevu/apelaciji
30. Shodno navedenim odredbama, apelacija može da se podnese samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen, odnosno Ustavni sud prilikom odlučivanja o apelaciji mora da se kreće u okviru navoda koji su izneseni u apelaciji. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju u vrijeme podnošenja apelacije i dopune apelacije postupak o predmetu apelacije bio u toku pred Okružnim sudom te da, s tim u vezi, u to vrijeme nije bila donesena konačna odluka o meritumu tužbenog zahtjeva niti je konačno riješeno o apelantkinjinom pravu na povrat predmetnog stana. Međutim, Ustavni sud je naknadno, na osnovu dostavljenih spisa upravnih organa, odnosno suda, utvrdio da je predmetni postupak okončan Presudom Vrhovnog suda 11 0 U 001861 10 Uvp od 20. aprila 2011. godine, budući da apelantkinja do dana donošenja ove odluke Ustavnog suda nije dostavila informaciju o okončanju predmetnog postupka za povraćaj spornog stana niti je osporila odluku kojom je postupak okončan iako je u apelaciji i dopuni apelacije istakla kršenja navedenih prava. Imajući u vidu navedeno, kao i odredbe člana 32 Pravila Ustavnog suda prema kojima Ustavni sud prilikom odlučivanja o apelaciji mora da se kreće u okviru navoda i zahtjeva postavljenih u apelaciji, te imajući u vidu da apelantkinja nije obavijestila Ustavni sud da je u međuvremenu donesena konačna odluka povodom njenog zahtjeva za povrat stana niti ju je dostavila, Ustavni sud, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su s ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud Odluka broj AP 1007/08 od 8. decembra 2010. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 47/11, točka 48), zaključuje da nisu ispunjene procesne pretpostavke iz člana 16 Pravila Ustavnog suda da odlučuje o navodnom kršenju ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije (osim s aspekta donošenja odluke u razumnom roku), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i prava na dom iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, budući da apelantkinja ove povrede nije dovela u kontekst u međuvremenu donesene presude Okružnog suda, odnosno presude Vrhovnog suda donesene u postupku za vanredno preispitivanje, a one su u vrijeme podnošenja apelacije u odnosu na tadašnje stanje postupka bile preuranjene.
VII. Meritum
31. Apelantkinja smatra da joj je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
a) Relevantni principi
34. Shodno konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora da se ocjenjuje u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome mora da se vodi računa o kriterijumima koji su uspostavljeni praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
35. Osim toga, shodno praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta koji su uzeti u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može da pokaže da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
36. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelantkinjinog zahtjeva za povraćaj stana započeo 11. aprila 2000. godine i da je okončan presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 001861 10 Uvp od 20. aprila 2011. godine. Dakle, postupak je u ovoj pravnoj stvari trajao ukupno jedanaest godina i to je period koji će Ustavni sud ispitati s aspekta donošenja odluke u razumnom roku.
s) Analiza razumnosti dužine postupka
37. U konkretnom slučaju se radilo o postupku u kom je trebalo da se utvrdi da li apelantkinji pripada pravo na povraćaj predmetnog stana. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenim činjeničnim i pravnim pitanjima koja je sud trebao da razmotri.
38. Ustavni sud zapaža da iz navoda apelacije i dostavljenih spisa proizilazi da su u konkretnom slučaju Vrhovni sud i Okružni sud po tužbama apelantkinje protiv osporenih rješenja dva puta ukidali osporena rješenja i predmet vraćali upravnim organima na ponovni postupak isključivo zbog propusta upravnih organa prilikom utvrđivanja činjeničnog stanja te da je, s tim u vezi, postupak, iako su nadležni organi i sudovi aktivno radili na predmetu, pred upravnim organima trajao pet godina i devet mjeseci a pred nadležnim sudovima pet godina i tri mjeseca (pred Vrhovnim sudom ukupno četiri godine a pred Okružnim sudom godinu dana) a da pri tom niti upravni organi niti nadležni sudovi nisu ponudili nikakvo razložno opravdanje za ovako dugo trajanje postupka. S tim u vezi, činjenica da je u pojedinim fazama postupak okončan relativno brzo (postupci po tužbama pred Okružnim sudom te ponovljeni postupci pred Ministarstvom koje je rješenjima vratilo predmet Ministarstvu-Odsjek Banja Luka na ponovni postupak), ne može da bude opravdanje za trajanje postupka povraćaja stana od jedanaest godina. Premda je evidentno da apelantkinja nije koristila žalbu odnosno tužbu zbog ćutanja administracije, koje se prema praksi Ustavnog suda u pravilu smatraju efektivnim pravnim lijekom, Ustavni sud u činjenicama konkretnog predmeta nije mogao da utvrdi apelantkinjinu eventualnu odgovornost za ovakvu dužinu trajanja postupka. Evidentno da su upravni organi preduzimali radnje iz svoje nadležnosti u relativno primjerenim rokovima (pa apelantkinja nije imala interes da koristi ova pravna sredstva), s tim što su zbog pogrešne primjene materijalnog prava njihove odluke više puta poništavane i vraćane na ponovni postupak, a da u postupku pred sudovima (Vrhovnim i Okružnim) apelantkinja, s obzirom na relevantne odredbe Zakona o upravnim sporovima, ne postoji efektivan pravni lijek u pogledu dužine postupka (vidi Ustavni sud odluka broj AP 3311/08 od 12. oktobra 2011. godine, točka 40). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da, u okolnostima konkretnog predmeta, odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka podjednako snose nadležni upravni organi i sudovi.
39. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su izneseni u prethodnim stavovima ove odluke, uključujući složenost predmeta, ukupnu dužinu postupka od jedanaest godina od čega pred nadležnim upravnim organima pet godina i devet mjeseci a pred nadležnim sudovima pet godina i tri mjeseca, kao i ponašanje nadležnih upravnih organa, sudova i apelantkinje, Ustavni sud smatra da postoji kršenje apelantkinjinog prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
d) Kompenzacija
40. Apelantkinja je zatražila naknadu nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka vezanog za povrat stana. Shodno članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, da odredi naknadu za nematerijalnu štetu.
41. Prilikom odlučivanja o zahtjevu apelanata za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Shodno utvrđenom principu, apelantkinji bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo da se isplati po 150,00 KM budući da se ne radi o predmetu u kom je zakonom propisano hitno postupanje. Imajući u vidu činjenicu da je postupak povodom apelantkinjinog zahtjeva za povraćaj stana trajao ukupno jedanaest godina, apelantkinji se određuje naknada u visini od 1.650,00 KM. Ovaj iznos apelantkinji je dužna da isplati Vlada Republike Srpske, s obzirom na sjedište nadležnih upravnih organa i sudova, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
VIII. Zaključak
42. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na dužinu trajanja postupka kada je postupak po apelantkinjinom zahtjevu za povraćaj stana u posjed trajao ukupno jedanaest godina od čega pred nadležnim upravnim organima pet godina i devet mjeseci a pred nadležnim sudovima pet godina i tri mjeseca i kada dužina tog postupka može podjednako da se stavi na teret upravnim organima i sudovima koji nisu ponudili nikakve valjane razloge za dužinu trajanja postupka.
43. Na osnovu člana 16 stav 4 tačka 14, člana 61 st. 1 i 2 i člana 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović