Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1972/09 (L. I.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Smetanje posjeda
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1972/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1972/09, rješavajući apelaciju Ljiljane Ivanić, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Ljiljane Ivanić.

Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku okončanom Rješenjem Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 001156 09 GŽ od 13. maja 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Ljiljane Ivanić podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 78 0 P 001156 09 GŽ od 13. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 P 001156 03 P od 26. marta 2009.

godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Ljiljana Ivanić (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Mladen D. Sarić, advokat iz Prnjavora, podnijela je 23. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 001156 09 GŽ od 13. maja 2009. godine i Rješenja Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 001156 03 P od 26. marta 2009. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog suda kao i od Dragoljuba Lepira (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 15. oktobra 2009. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Od Osnovnog suda je 31. oktobra 2011. godine zatraženo da dostavi Ustavnom sudu na uvid spis broj 78 0 P 001156 03 P, koji je Osnovni sud dostavio 11. novembra 2011. godine.

4. Okružni sud i Osnovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 12. novembra i 1. decembra 2009. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

5. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda i Osnovnog suda dostavljeni su apelantkinji 20. januara 2010. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata koji su predočeni Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

7. Apelantkinja je 20. marta 2003. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv tuženog radi smetanja posjeda, uz prijedlog da se donese privremena mjere osiguranja. U podnijetoj tužbi apelantkinja je tražila da sud utvrdi da ju je tuženi (kao i članove njenog porodičnog domaćinstva) smetao u posljednjem mirnom posjedu prava služnosti, prolaska putnim pravcem koji ide preko parcele označene kao k.č. broj 2088/2 upisane u pl. broj 410 k.o. Gornja Mravica (u daljnjem tekstu: sporna parcela), u dužini od 63 m i širini 3,5 m, tako što je 1. marta 2003. godine na spornoj parceli zasadio stabla šljiva i time joj onemogućio prolaz do njenih nekretnina. Apelantkinja je tražila da sud naloži tuženom da odmah, a najkasnije u roku od 48 časova, uspostavi o svom trošku stanje koje je bilo prije učinjenog smetanja i da omogući apelantkinji i njenoj porodici nesmetan prolaz preko sporne parcele na način opisan u dispozitivu, te da se ubuduće uzdržava od ovakvog ili sličnog smetanja prava služnosti. Pored toga, apelantkinja je tražila i da sud donese privremenu mjeru kojom će se naložiti tuženom da odmah po prijemu rješenja a najkasnije u roku od 24 časa prestane sa smetanjem posjeda sporne parcele i da uspostavi pređašnje stanje – ukloni posađena stabla šljive i omogući apelantkinji i njenoj porodici nesmetan prolaz na način opisan u dispozitivu. Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod brojem P-69/03.

8. Osnovni sud je pripremno ročište od 22. aprila 2003. godine odložio na neodređeno vrijeme zbog bolesti sutkinje koja je bila zadužena sa predmetom.

9. Osnovni sud je zatim Rješenjem broj P-69/03 od 26. decembra 2006. godine apelantkinji vratio tužbu radi dopune, buduću da nije sadržavala sve elemente propisane odredbom člana 336 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), po kojem nalogu je apelantkinja postupila 28. decembra 2006. godine.

10. Osnovni sud je 24. februara 2007. godine dostavio tužbu tuženom na odgovor, a tuženi je 13. marta 2007. godine odgovor dostavio sudu .

11. Osnovni sud je na ročištu od 1. avgusta 2007. godine donio Rješenje broj P-69/03 kojim se apelantkinjina tužba smatra povučenom, budući da na ročište nije pristupio uredno obaviješteni apelantkinjin punomoćnik.

12. Nakon prijedloga za povraćaj u pređašnje stanje, koji je apelant podnio 24. septembra 2007 godine, Osnovni sud je održao ročište 29. januara 2008. godine i tom prilikom donio Rješenje broj P-69/03 kojim je usvojio prijedlog za povraćaj u pređašnje stanje. Predmet je zatim evidentiran pod brojem 78 0P 001156 03 P.

13. Osnovni sud je 11. juna 2008. godine održao pripremno ročište, a ročište za glavnu raspravu 5. septembra 2008. godine je održano na licu mjesta, kojom prilikom su provedeni dokazi sudskim uviđajem i provođenjem vještačenja vještaka geometra.

14. Vještak geometar je 5. septembra 2008. godine nakon uviđaja na licu mjesta sačinio geodetski nalaz, koji je Osnovni sud proslijedio parničnom strankama 15. septembra 2008. godine.

15. Osnovni sud je zatim održao ročišta 6. oktobra i 12. decembra 2008. godine, 26. i 27. februara 2009. godine, te je na ročištu od 27. februara 2009. godine zaključio glavnu raspravu.

16. Osnovni sud je Rješenjem broj 78 0 P 001156 03 P od 26. marta 2009. godine odbio u cijelosti apelantkinjin tužbeni zahtjev, te je apelantkinju obavezao da tuženom naknadi troškove postupka u iznosu od 2.725,00 KM.

17. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da je nakon analize provedenih dokaza (iskaza parničnih stranaka i svjedoka, nalaza vještaka geometra kao i uviđaja na licu mjesta) utvrdio da se nekretnina na kojoj je, prema apelantkinjinim navodima, izvršeno smetanje posjeda nalazi u posjedu tuženog. Navedeno je da je sud na osnovu skice lica mjesta utvrdio da je tuženi zasadio stabla šljive i da je rastojanje od žičane ograde do stabala šljiva 7,20 m odnosno 14,20 m. Iz nalaza vještaka geometra, kao i iz neposrednog opažanja na licu mjesta, Osnovni sud je utvrdio da se spornom parcelom, i to putnim pojasom, može nesmetano proći i da na navedenom putnom pojasu nema sadnica šljiva. Sud je istakao da je i sam tuženi naveo da je bio zasadio nekoliko sadnica na navedenom zemljištu, ali i da nikada nije branio apelantkinji prolaz spornom parcelom te da se njom „i tad“ moglo nesmetano proći. Dalje je Osnovni sud naveo da su i saslušani svjedoci, koji su kao članovi „mirovnog vijeća mjesne zajednice“, bili na licu mjesta nakon što je tuženi zasadio sadnice šljiva, takođe potvrdili da se spornom parcelom uvijek moglo proći te da je tuženi tom prilikom nudio da prođe kombajnom, beračem ili traktorom. Osim toga, sud je utvrdio i da je tuženi, a što je ponovio i na licu mjesta izjavivši da nikada nije smetao apelantkinju, voljan da joj dozvoli i da se ustanovi služnost puta preko sporne parcele. Budući da, kako je to naveo Osnovni sud, u radnjama tuženog nema svjesnog i voljnog elementa da se mijenja posjedovno stanje tako što bi se zabranio prolaz apelantkinji tim putnim pojasom, sud je odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev, u smislu odredbe čl. 75 i 78 Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO). Naime, sud je naveo da je utvrdio da je tuženi bio faktički i zadnji posjednik sporne parcele te da nije učinio smetanje.

18. Protiv prvostepenog rješenja apelantkinja je 7. aprila 2009. godine podnijela žalbu, te je predmetni spis 23. aprila 2009. godine dostavljen Okružnom sudu na odlučivanje.

19. Okružni sud je Rješenjem broj 78 0p 01156 09 Gž od 13. maja 2009. godine apelantkinjinu žalbu odbio i prvostepeno rješenje potvrdio. U obrazloženju rješenja Okružni sud je istakao da sud, u skladu s članom 78 ZOVPO-a, pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju pri čemu nije od uticaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda niti savjesnost držaoca. Navedeno je da je u konkretnom slučaju bio sporan čin smetanja posjeda prolaska preko dijela sporne parcele koji je, prema apelantkinjinim navodima, njoj i njenoj porodici bio oduzet, jer je tuženi na tom dijelu zasadio sadnice šljiva. Međutim, i prema zaključku Okružnog suda, iz sadržaja izjava svjedoka koji su bili članovi mirovnog vijeća prilikom izlaska na lice mjesta proizilazi da se navedenim putnim pravcem moglo proći i pored zasađenih sadnica. Stoga je Osnovni sud, i prema zaključku Okružnog suda, pravilno utvrdio da apelantkinja nije dokazala da je učinjeno smetanje posjeda kao jednog od kumulativnih potrebnih uslova za pružanje posjedovne zaštite. Takođe, Okružni sud je naglasio i da, zbog toga što je u postupku utvrđeno da je tuženi spreman i voljan da dozvoli apelantkinji prolaz i služnost puta preko sporne parcele, slijedi logičan zaključak da je izostala njegova namjera da mijenja posjedovno stanje. Pored toga, Okružni sud je istakao da iz provedenih dokaza proizilazi da na licu mjesta više nema zasađenih sadnica, a što je i među strankama nesporno, pa je stoga neosnovana apelantkinjina žalbena tvrdnja o povredi odredbe člana 8 ZPP-a. Takođe, Okružni sud je naveo da navodi žalbe o dužini trajanja postupka nemaju uticaja na konkretno rješavanje ovog spora, budući da je, i prema zaključku Okružnog suda, cilj posjedovne zaštite - povraćaj predmeta posjeda, a tuženi u ovom predmetu je omogućio apelantkinji nesmetan prolaz spornom parcelom.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantkinja smatra da joj je osporenim rješenjima Okružnog i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za ljudska prava i osnovne sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ona ističe da je u konkretnom slučaju postupak trajao nerazumno dugo budući da je tužba podnesena 5 marta 2003. godine a Osnovni sud je donio odluku tek 26. marta 2009. godine. Apelantkinja ističe da je članom 424 ZPP-a propisana hitnost u ovakvim postupcima, te da je u njenom slučaju hitnost „imala posebno opravdanje“. Pored toga, apelantkinja ističe da su redovni sudovi povrijedili odredbe člana 78 ZOVPO-a, s obzirom da je tim članom propisano da sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju. Osnovni sud je povrijedio zakon na apelantkinjinu štetu jer je svoju odluku zasnovao na neposrednom opažanju tokom uviđaja koji je obavljen 27. februara 2009. godine. Apelantkinja smatra da je sud povrijedio odredbe materijalnog prava jer je donio odluku na osnovu stanja u vrijeme donošenja odluke, nakon izlaska na lice mjesta. Pored toga, apelantkinja ističe da je Osnovni sud povrijedio i odredbe čl. 278 i 424 ZPP-a, jer nije odlučio o njenom prijedlogu za određivanje privremene mjere koja je predložena uz tužbu. Isto tako, prema navodima apelantkinje i Okružni sud je donio „protivzakonito“ rješenje jer je zauzeo stav da je „tuženi apelantkinji u ovom periodu donošenja konačne odluke omogućio nesmetan prolaz“. Stoga, apelantkinja traži da Ustavni sud usvoji njenu apelaciju i „presudi u njenu korist“.

b) Odgovor na apelaciju

21. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je iznio hronologiju predmetnog postupka i istakao da je predmetni postupak trajao toliko dugo, dijelom iz objektivnih razloga (reizbor sudija i odsustvo jednog sudije) a dijelom i zbog neaktivnosti „tužilačke“ strane na početku postupka. Pored toga, Osnovni sud je istakao da u toku postupka nije bilo urgiranja za rješavanje ovog predmeta.

22. U odgovoru na apelaciju Okružni sud je naveo da je o apelantkinjinoj žalbi odlučio nakon manje od mjesec dana nakon prijema spisa. Stoga, Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 440.

Pri određivanju rokova i ročišta povodom tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja.

Član 441. stav 1.

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiće se samo na pretresanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.

Isključeno je pretresanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

24. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05 i 63/07) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 424.

Pri određivanju rokova i ročišta povodom tužbi zbog smetanja posjeda sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. Pri tome, sud može odrediti i rokove kraće od onih predviđenih odredbama ovog zakona o redovnom postupku.

Član 425.

Raspravljanje o tužbi zbog smetanja posjeda ograničiće se samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja.

Isključeno je raspravljanje o pravu na posjed, o pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete.

25. Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 38/03) u relevantnom dijelu glasi: Član 70. stav 1.

Posjed stvari ima svako lice koje neposredno vrši faktičku vlast na stvari (neposredni posjed).

Član 75.

Svaki posjednik stvari i prava (član 70) ima pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja posjeda (smetanje posjeda).

Član 78. stav 1.

Sud pruža zaštitu prema posljednjem stanju posjeda i nastalom smetanju, pri čemu nisu od utjecaja pravo na posjed, pravni osnov posjeda i savjesnost posjednika.

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući shodno zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Okružnog suda broj 78 0 P 001156 09 GŽ od 13. maja 2009. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih shodno zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelantkinja je primila 9. juna 2009. godine a apelacija je podnesena 23. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Na kraju, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

30. Apelantkinja osporava navedena rješenja tvrdeći da su joj tim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

31. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

32. Član 6 stav 1 Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A, broj 18, stav 36).

33. Ustavni sud konstatuje da se u postupku koji je okončan osporenim rješenjem Okružnog suda odlučivalo o apelantkinjinom tužbenom zahtjevu vezanom za smetanje posjeda, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizilazi da je član 6 Evropske konvencije primjenjiv na apelantkinjin slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako zahtijeva član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje – razuman rok

a) Relevantni principi

34. Ustavni sud prije svega ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine postupka mora da se ocjenjuje u svjetlu okolnosti predmeta i pozivom na sljedeće kriterijume: složenost predmeta, ponašanje podnosioca zahtjeva i nadležnih vlasti kao i važnost onog što se za podnosioca zahtjeva dovodi u pitanje u sporu (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zagorec protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 26).

35. Evropski sud je, takođe, ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).

b) Period koji se uzima u obzir

36. Apelantkinja je tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela 5. marta 2003. godine, a Okružni sud je odluku o apelantkinjinoj žalbi, koja predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, donio 13. maja 2009. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao ukupno šest godina i oko dva mjeseca.

c) Analiza dužine trajanja postupka

37. U konkretnom slučaju se radi o parničnom postupku koji je vođen povodom apelantkinjine tužbe zbog smetanja posjeda. Budući da je odredbom člana 441 ranijeg ZPP, odnosno članom 425 novog ZPP, propisano da će se u postupcima zbog smetanja posjeda raspravljanje ograničiti samo na raspravljanje i dokazivanje činjenice posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, predmetni postupak, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može da se smatra posebno složenim.

38. U vezi s postupanjem Osnovnog suda, Ustavni sud prevashodno zapaža da je taj sud, odmah nakon prijema tužbe, zakazao pripremno ročište (22. april 2003. godine) u skladu s relevantnim odredbama ZPP-a, ali i da je to ročište odloženo zbog objektivnih razloga (bolest sudije). Nakon toga, Ustavni sud primjećuje da je Osnovni sud bio potpuno neaktivan tri godine i osam mjeseci (od odlaganja ročišta do pa do poduzimanja prve procesne radnje - davanje dnevne naredbe od 28. decembra 2006. godine). Dalje, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud i tokom 2007. godine, iako su, nakon dobivanja odgovora tuženog na tužbu, 13. marta 2007. godine bile ispunjene sve procesne pretpostavke za zakazivanje pripremnog ročišta, tek nakon četiri i po mjeseca, zakazao pripremno ročište. Dalje, Ustavni sud zapaža da je taj sud, u daljnjem toku postupka, budući da je bilo doneseno i rješenje kojim se tužba smatra povučenom, ponovno tek nešto duže od četiri mjeseca počeo da intenzivno radi u ovom predmetu te da je nakon 11. juna 2008. godine preduzimao radnje u razumnim rokovima.

39. U vezi s postupanjem Osnovnog suda, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na odredbe člana 440 ranijeg ZPP-a odnosno člana 424 ZPP-a koji je u primjeni nakon 1. avgusta 2003. godine kojima je propisano da će pri određivanju rokova i ročišta povodom tužbi zbog smetanja posjeda sud uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja prema prirodi svakog pojedinog slučaja. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje da je predmetni parnični postupak, koji se, dakle, prema izričitoj zakonskoj odredbi, smatra hitnim, trajao šest godina i oko dva mjeseca. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da Osnovni sud u periodu od tri godine i oko osam mjeseci nije preduzeo ni jednu procesnu radnju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je dužina predmetnog sudskog postupka a priori suprotna principu „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da bi kao takva mogla da se opravda samo u izuzetnim okolnostima. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u odgovoru na apelaciju, kao razloge za nepostupanje u predmetnom postupku, naveo činjenice koje ne mogu da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovoliko trajanje predmetnog postupka a naročito navod „da nije bilo urgiranja“.

40. Osim toga, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194 stav 21 i Ustavni sud, odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). S obzirom na to, Ustavni sud ne može da prihvati kao valjane razloge koje je naveo Osnovni sud u odgovoru na apelaciju, a naročito jer nije ponudio objašnjenje za potpunu neaktivnost tog suda u periodu od tri godine i oko osam mjeseci, koja bi inače samo izuzetno mogla da se opravda.

41. U vezi s postupanjem Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je odlučio o žalbi za manje od jednog mjeseca od prijema predmeta. Takođe, Ustavni sud zapaža da u određenoj mjeri postoji i apelantkinjin doprinos predmetnoj dužini postupka zbog propuštanja pripremnog ročišta od 1. avgusta 2007. godine. Međutim, Ustavni sud smatra da apelantkinjin doprinos nije odlučujući razlog zbog kog je predmetni postupak, trajao šest godina i oko dva mjeseca.

42. Na kraju, posmatrajući postupak u cjelini, vodeći računa o ispitanim kriterijumima i činjenici da se postupak zbog smetanja posjeda, prema izričitim odredbama ZPP-a, smatra hitnim, Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka od šest godina i oko dva mjeseca ne zadovoljava zahtjev «razumnosti». Zbog toga je povrijeđeno apelantkinjino pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje – ostali segmenti

43. Iz navoda apelacije proizilazi da apelantkinja smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava.

44. U vezi s apelacionim navodima, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminatorska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. Stoga će Ustavni sud u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

45. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, nakon što je Osnovni sud u prvostepenom postupku svojim rješenjem odbio podneseni tužbeni zahtjev, rješavajući u žalbenom postupku, odbio žalbu apelantkinje i potvrdio rješenje Osnovnog suda. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud u osporenom rješenju, ocjenom dokaza provedenih u postupku, detaljno i jasno obrazložio svoje stavove u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja. Dato obrazloženje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je procjena činjenica i dokaza zloupotrijebljena na apelantkinjinu štetu, zbog čega se apelantkinjini navodi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju pokazuju kao neosnovani. Takođe, Ustavni sud zapaža da osporena rješenja u obrazloženju sadrže precizne i jasne razloge za primjenu relevantnih odredbi materijalnog i procesnog prava (ZPP-a i ZOVPO-a). Ustavni sud zapaža da je apelantkinja imala mogućnost da svoj slučaj prezentuje sudu i da je s punomoćnikom učestvovala u svim fazama postupka a iz dokumentacije predočene Ustavnom sudu ne proizilazi da je u odnosu na tuženog bila drugačije tretiran. Dakle, nesporno je da je apelantkinja imala pristup sudu i to na dvije sudske instance, a prema stanju spisa ni u jednoj fazi postupka apelantkinji nije onemogućena suštinska ravnopravnost u iznošenju argumenata, dokaza i činjenica.

46. Dalje, u pogledu apelantkinjinih navoda da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog proizvoljne primjene procesnog prava, jer Osnovni sud nije odlučio o njenom prijedlogu da se donese privremena mjera, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, gdje je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju da se, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenu u prethodnim fazama postupka ukoliko takvi prigovori žele s uspjehom da se koriste pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelantkinja ovaj svoj prigovor nije isticala u žalbi protiv rješenja kojim je odbijen njen tužbeni zahtjev, već taj prigovor, kako proizilazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelantkinja na ovaj način propustila da iskoristi priliku da putem redovnog pravnog sredstva koje je imala na raspolaganju istakne prigovor i na taj način pruži mogućnost drugostepenom sudu da se o tom prigovoru izjasni. Imajući u vidu navedenu praksu Ustavnog suda, Ustavni sud smatra da su ovi apelantkinjini navodi neosnovani, te neće ulaziti u njihovo dalje ispitivanje.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da i u odnosu na apelantkinjine navode o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

48. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak, koji po mišljenju Ustavnog suda ne može da se smatra složenim i koji je po zakonu hitan, trajao šest godina i oko dva mjeseca, kada je doprinos Osnovnog suda u Prnjavoru odlučujući za dužinu trajanja postupka, te kada taj sud nije dao razloge koji bi mogli da se smatraju razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

49. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje budući da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali detaljno obrazloženje za svoje zaključke u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava.

50. Na osnovu člana 61 st. 1, 2 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Shodno članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1972/09 (L. I.) | Sudska praksa | Aktio