Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-6/09 (PP „Ostojatrans“ iz Banja Luke)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Građanski postupak
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-6/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 6/09, rješavajući apelaciju PP „Ostojatrans“ Banja Luka, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija PP „Ostojatrans“ Banja Luka.
Utvrđuje se povreda člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07-000 440 od 29. oktobra 2008. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu sa članom 74 stav 5 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. PP „Ostojatrans“ (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, koje zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnijelo je 30. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 440 od 29. oktobra 2008. godine. Apelacija je registrovana u sudskom upisniku 5. januara 2009. godine kao AP 6/09.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske – sjedište zamjenika u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo RS) zatraženo je 25. marta 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i Vrhovni sud su dostavili odgovore na apelaciju 31. marta i 6. aprila, a Pravobranilaštvo RS i Osnovni sud 14. aprila i 15. maja 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i Pravobranilaštva RS su dostavljeni apelantu 26. januara 2010. godine.
III. Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Presudom Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj PS-445/02 od 21. februara 2006. godine obavezana je Republika Srpska – Vlada Republike Srpske, Ministarstvo prosvjete RS (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantu na ime obavljenih usluga isplati iznos od 24.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 21. februara 2006. godine pa sve do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 6.436,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od presuđenja pa do isplate, a preko dosuđenog iznosa apelantov tužbeni zahtjev, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka su odbijeni kao neosnovani. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je apelant kao povjerilac prvobitno podnio predlog za izvršenje protiv tuženog kao dužnika, po osnovu ispostavljenih faktura br. 10/97 od 31. decembra 1997. godine i 15/98 od 31. decembra 2008. godine, u iznosima od po 12.000,00 KM, koje je ispostavio tuženom za izvršene usluge prevoza radnika Osnovne škole „Petar Kočić“ Han-Kola (u daljnjem tekstu: OŠ) za školsku 1997. i 1998. godinu za koje tuženi apelantu nije platio naknadu. Osnovni sud je Rješenjem o izvršenju broj IP 1234/00 od 27. februara 2002. godine odredio predloženo izvršenje, a pošto je tuženi blagovremeno uložio prigovor, navedeno rješenje je stavljeno van snage, ukinute su sve sprovedene radnje i postupak je nastavljen kao po tužbi.
7. Osnovni sud je naveo da je apelant svoj zahtjev zasnovao na tvrdnji da je za tuženog obavio dogovorene usluge prevoza radnika OŠ, te da je za izvršene usluge dostavio fakture, ali da one nisu plaćene, pa je predložio da sud donese presudu i obaveže tuženog da mu na ime obavljenih usluga isplati glavni dug u iznosu od 45.033,75 KM. Navedeno je da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, jer sa apelantom nikada nije zaključio bilo kakav pismeni, niti usmeni ugovor, niti je apelant bio obavezan da vrši prevoz đaka i nastavnika na navedenoj relaciji.
8. Osnovni sud je naveo da je na osnovu sprovedenih dokaza utvrdio da je apelant, na osnovu dogovora sa predstavnikom organa uprave Opštine Banja Luka (Jovom Radanovićem) nadležnim za angažovanje prevoza prosvjetnih radnika, sa čime je bila upoznata i služba tadašnjeg Ministarstva prosvjete (Zorica Vukotić), te „molbe“ direktora škole (Boška Marića), vršio usluge prevoza prosvjetnih radnika OŠ na relaciji Banja Luka – Han-Kola za školsku 1997-1998. godinu i da je za izvršene usluge tuženom dostavio fakture. Naime, Osnovni sud je istakao da je „svjedok Boško Marić, koji je obavljao funkciju direktora OŠ u spornom periodu, istakao da je zajedno sa zakonskim zastupnikom apelanta, radi regulisanja obaveza u vezi sa vršenjem usluge prevoza, kontaktirao i odlazio kod šefa Službe za društvene djelatnosti Opštine Banja Luka Jove Radanovića, koji je zakonskom zastupniku apelanta rekao da vrši usluge prevoza a da će mu to već neko platiti. Kako je bilo sporno ko je u obavezi da plaća troškove prevoza da li Opština ili Ministarstvo, svjedok je istakao da je zajedno sa zakonskim zastupnikom apelanta otišao i do radnika Ministarstva prosvjete Zore Vuković, šefa računovodstva, koja je, takođe, rekla da vrši usluge prevoza i da će mu iste usluge biti plaćene“. Dalje, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da tuženi nije izvršio isplatu po navedenim fakturama.
9. U predmetnom postupku je sporno bilo, kako je to naveo Osnovni sud, da li je tuženi obavezan da isplati naknadu za usluge koje je izvršio apelant, budući da je tuženi istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U vezi s tim, Osnovni sud je zaključio da je, prema njegovom stanovištu, neosnovana tvrdnja tuženog o nedostatku pasivne legitimacije, budući da je odredbom člana 135 Zakona o osnovnoj školi propisano, između ostalog, i da „Ministarstvo prosvjete“ obezbjeđuje sredstva školama za plate, naknade i druga primanja, sredstva zajedničke potrošnje, stručno usavršavanje nastavnika, stručnih saradnika i vaspitača, te prevoz učenika koji su nastanjeni na udaljenosti većoj od 4 km od sjedišta škole, ako na toj udaljenosti nema škole.
10. Dalje, Osnovni sud je naveo da iz iskaza svjedoka, radnika škole, jasno proizilazi da su koristili usluge prevoza koje je vršio apelant i da za prevoz nisu platili naknadu, te da je apelant besplatnim vršenjem usluga za koje mu nikada nije plaćena naknada pretrpio štetu. Sud je, takođe, naveo da je članom 155 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), između ostalog, propisano da je šteta umanjenje nečije imovine, a član 154 stav 1 ZOO predviđa da ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice. Sud je zaključio da je apelant vršenjem usluga prevoza pretrpio štetu, jer mu tuženi nije isplatio naknadu za izvršene usluge, te ju je tuženi dužan da nadoknadi, u smislu člana 154 stav 1 ZOO. Osnovni sud je, takođe, naveo da je visinu štete utvrdio prihvatajući iznos naveden u fakturama, jer tuženi u zakonskom roku fakture na iznos od 24.000,00 KM nije vratio apelantu, niti ih je osporio, odnosno tokom postupka nije pružio dokaze kojima bi osporio visinu tužbenog zahtjeva, pa je Osnovni sud na osnovu člana 185 stav 1 i člana 189 stav 2 ZOO obavezao tuženog da apelantu naknadi materijalnu štetu.
11. Okružni sud je Presudom broj 011-0-PŽ-06-000131 od 15. februara 2007. godine žalbu tuženog odbio i prvostepenu presudu, u dosuđujućem dijelu, potvrdio. Okružni sud je istakao da je, i prema njegovom mišljenju, Osnovni sud, na osnovu sprovedenih dokaza, pravilno utvrdio da postoji pravno relevantni odnos između apelanta i tuženog, u smislu uspostavljanja obaveze u konkretnom materijalnopravnom odnosu, koji određuje i pasivnu legitimaciju tuženog, odnosno obavezu tuženog da apelantu isplati dosuđeni iznos. Međutim, kako je dalje istakao Okružni sud, u konkretnom slučaju se ne radi o naknadi štete, nego o ispunjenju obaveze, te da promijenjeni pravni osnov ne utiče na obavezu tuženog. Okružni sud je naveo da žalba tuženog neosnovano ukazuje da nije odgovoran, jer ne postoji pismeni ugovor o prevozu, što i nije sporno. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda, izostanak pismenog ugovora čija forma ne predstavlja uslov za punovažnost, ne znači da je apelant nezvano i neovlašćeno obavljao usluge prevoza pri čemu ne može da se zanemari osnovna svrha i cilj koji je postignut angažovanjem apelanta s obzirom na to da bi bilo dovedeno u pitanje normalno odvijanje nastavnog procesa u navedenoj školi, koja bi, kao seoska i područna, bila dovedena u neravnopravan odnos sa drugim gradskim školama.
12. Okružni sud je zaključio da pitanje forme ugovora ne može da eliminiše apelantovo pravo koje bi on mogao da crpi i iz drugog izvora obligacija koji, pored ugovora, može da bude i „neosnovano obogaćenje“ za vrijednost usluga koje je tuženi obavezan da snosi. Dalje, Okružni sud je naveo da ne može da se prihvati navod iz žalbe da su apelanta angažovala neovlašćena lica s obzirom na to da je tokom prvostepenog postupka utvrđeno da su apelantove usluge korišćene tokom dvije školske godine, te da su s tim uslugama bile upoznate sve strukture u čijoj je nadležnosti odgovornost za odvijanje nastavnog procesa i obezbjeđenje prava građana na obrazovanje kroz funkcionisanje nastavnog sistema. Stoga je, kako je dalje naveo Okružni sud, bez značaja prigovor tuženog da direktor škole koji je potpisao fakturu za prevoz 1997. godine u to vrijeme nije bio imenovan na tu funkciju, jer je i u svojoj izjavi kao svjedok naveo da je fakture potpisao samo kao dokaz da su usluge izvršene. Osim toga, Okružni sud je naveo da su bez značaja i žalbeni navodi da „ni Vlada Republike Srpske, ni resorno ministarstvo nisu odobravali sredstva za troškove prevoza, jer je postignuti sporazum već stvorio obavezu za ugovarače a obavljanje poslova je bilo odobreno od Odjeljenja za društvene djelatnosti Opštine Banja Luka i tuženog [Ministarstva prosvjete]“. S tim u vezi, sud je naveo da je bez značaja i prigovor tuženog da je apelant prevozio i druga lica, te da je u istom periodu usluge prevoza obavljao i „Auto-prevoz“ Banja Luka.
13. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-07-000 440 od 29. oktobra 2008. godine reviziju tuženog uvažio i obje nižestepene presude preinačio na način da je apelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naglasio da su nižestepene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Vrhovni sud je istakao da u predmetnoj parnici odluka o pravu i dužnosti, koja je predmet spora, zavisi od utvrđenja u kakvom se pravnom odnosu nalaze parnične stranke. Vrhovni sud je naveo da iz stanja spisa proizilazi da apelant svoj zahtjev zasniva na tvrdnji da je na osnovu usmenog dogovora sa opštinskim funkcionerom Banje Luke vršio usluge prevoza nastavnika i ostalih zaposlenih u OŠ u školskoj 1997. i 1998. godini, kao i da te usluge nije mogao da naplati od Opštine, odnosno grada Banja Luka, da je dvije fakture ovjerio direktor OŠ, te je na taj način zasnovan građanskopravni odnos između apelanta i trećeg lica, dok takav odnos nije zasnovan između parničnih stranaka. Vrhovni sud je naglasio da je „prevoz nastavnika vršen bez znanja i ovlašćenja tuženog, pa obaveza plaćanja usluga prevoza prema tuženom nije ni mogla da nastane“. Sud je istakao da je odredbom člana 135 Zakona o osnovnoj školi propisana obaveza tuženog prema školama u pogledu obezbjeđenja sredstava za plate i druge naknade, kao i za prevoz učenika, te da na tom materijalnom propisu ne može da se temelji obaveza tuženog da sporni dug plati apelantu, jer ne postoji nikakva zakonska obaveza tuženog u odnosu na privatna preduzeća. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da su osnovani prigovori tuženog da on nema pasivnu legitimaciju u konkretnom sporu s obzirom na to da sa apelantom nije stupio u obligacioni odnos, pa ne može biti nosilac prava i obaveza iz takvog odnosa. Osim toga, Vrhovni sud je naglasio da je, u konkretnom slučaju, apelant stupio u obligacioni odnos sa licem zaposlenim u Opštini, odnosno gradu Banja Luka, sa kojim je dogovorio prevoz nastavnika i koji mu je obećao da će mu usluge biti plaćene. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u predmetnoj parnici.
14. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pogrešno zaključio da se obaveza tuženog temelji i na institutu sticanja bez osnova. Sud je istakao da je sticanje bez osnova definisano u članu 210 st. 1 i 2 ZOO, kojim odredbama je propisano da, kad neki dio imovine jednog lica pređe na bilo koji način u imovinu drugog, a taj prelaz nije imao svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati kada je to moguće, a inače, da vrati vrijednost postignutih koristi. Međutim, kako je dalje naveo Vrhovni sud, u konkretnom slučaju nema sticanja bez osnova na strani tuženog, jer njegova imovina nije uvećana „nauštrb“ apelantove imovine. Konačno, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju ne mogu da se primijene ni odredbe člana 220 ZOO s obzirom na to da se ne radi o poslovodstvu bez naloga, jer apelant nije bez ovlašćenja tuženog u njegovo ime i za njegov račun vršio prevoz, već je to činio na osnovu usmenog dogovora sa trećim licima. S obzirom na to da je tuženi u reviziji ukazao da su nižestepeni sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo, Vrhovni sud je na osnovu člana 250 stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) uvažio reviziju, obje nižestepene presude preinačio i odbio apelantov tužbeni zahtjev.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u tome što, kako to navodi, obrazloženje i usvojena stanovišta Vrhovnog suda nisu prihvatljivi. Naime, apelant ističe da je presuda Vrhovnog suda nezakonita, prije svega, zbog toga što je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke „stao na stanovište da ne postoji obaveza tuženog, jer je prevoz nastavnika vršen bez njegovog znanja i ovlašćenja, pa obaveza plaćanja usluga prema tuženom nije ni mogla nastati, već je ispostavljanjem faktura direktoru škole nastao građanskopravni odnos između apelanta i trećeg lica“. Apelant smatra da ova konstatacija predstavlja dokaz da Vrhovni sud prilikom odlučivanja o reviziji nije proučio sve dokaze koji se nalaze u spisu i da je odluku donio na osnovu „površnog i pogrešnog sagledavanja svih dokaza“. Naime, apelant ističe da on nije ispostavio fakture direktoru OŠ, nego tuženom, a da je direktor OŠ fakture samo parafirao, čime je potvrdio da je usluga prevoza obavljena. Takođe, apelant navodi da je sprovedenim dokazima nedvojbeno utvrđeno da je tuženi bio upoznat sa njegovim aktivnostima (prevozom) i da ničim nije pokazao svoje protivljenje vršenju usluge prevoza, već je, kako to navodi apelant, tu aktivnost podupirao. Dalje, apelant ističe da je Vrhovni sud preinačenjem nižestepenih presuda zanemario činjenice koje su ispravno utvrđene u dokaznom postupku pred Osnovnim sudom. Stoga, apelant smatra da je Vrhovni sud pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u ovom sporu, istaknuvši da se pitanje pasivne legitimacije ne smije posmatrati kroz prizmu pravnog formaliteta, već je mnogo primjerenija, radi njenog određivanja, upotreba pravne logike, koja bi u prvi plan istakla pitanje interesa [...]. Osim toga, apelant smatra da je neprihvatljivo stanovište Vrhovnog suda da nema sticanja bez osnova na strani tuženog. Apelant je predložio da Ustavni sud utvrdi da su donesenom odlukom povrijeđena apelantova ljudska prava i da se ukine osporena presuda Vrhovnog suda i naredi Vrhovnom sudu da donese „zakonitu“ odluku. Takođe, apelant je zatražio da Ustavni sud naredi Republici Srpskoj da mu isplati troškove sudskog postupka i troškove postupka pred Ustavnim sudom, kao i da mu isplati dodatni iznos od 12.000,00 KM na ime naknade štete koju je pretrpio i koju trpi zbog donošenja odluke na njegovu štetu.
b) Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da između apelanta i tužioca nikad nije zaključen ni pismeni ni usmeni ugovor o prevozu i da je apelant trebalo da tuži ona lica sa kojim je zaključio „navodni usmeni ugovor o prevozu“. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju bilo samo izvršenje obaveze o prevozu nastavnika, ali ne i učenika, te da se u tužbenom zahtjevu nije tražila naknada za usluge prevoza učenika. Vrhovni sud je istakao i da je neosnovana apelantova tvrdnja da je Jovo Radanović, sa kojim je dogovorio prevoz, bio spona između navedene škole i tuženog, jer taj svjedok nije bio zaposlen u Ministarstvu prosvjete, nego u Opštini. Dalje, Vrhovni sud je istakao da apelant nije dokazao ni da je fakture dostavio tuženom, jer na njima nema potpisa ovlašćenog službenog lica tuženog, niti službenog pečata. Fakture je ovjerio i potpisao samo direktor škole. Na teritoriji Republike Srpske prevozničku djelatnost obavlja veći broj preduzeća kako privatnih, tako i državnih, pa je, kako je to dalje naveo Vrhovni sud, nejasno zašto apelant smatra da samo on ima ekskluzivno pravo da za tuženog obavlja usluge prevoza iako s njim nije zaključio nikakav ugovor o tome. Dalje, Vrhovni sud je istakao da se, inače, troškovi prevoza nastavnog osoblja obezbjeđuju iz budžeta tuženog tako da im se mjesečno isplaćuje naknada za prevoz. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da apelant nije dokazao da u školskoj 1997/1998. godini ta naknada nije isplaćivana prosvjetnim radnicima i takve tvrdnje u apelaciji su proizvoljne. Ali, kako je dalje istakao Vrhovni sud, sve i da su tačne, ni tada ne bi postojala obaveza tuženog da apelantu plati troškove prevoza, jer se na to nije obavezao nikakvim pravnim poslom sa apelantom. Lica koja su sa apelantom dogovarala prevoz nisu imala ovlašćenje da u ime i za račun tuženog ugovaraju taj posao. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je Zakonom o osnovnoj školi propisana obaveza tuženog da obezbijedi sredstva za prevoz učenika, a taj zakon ne propisuje istu obavezu u odnosu na nastavnike. U svakom slučaju, tuženi je slobodan da sam odluči sa kojim prevoznikom će zaključiti ugovor o prevozu i nijedna prevoznička firma ne može da se nametne jednostrano kao ugovorna strana. Dalje, Vrhovni sud je istakao da je apelant u konkretnom slučaju „želio da prisili tuženog da sa njim zaključi ugovor, odnosno da mu isplati naknadu za usluge“, koju prethodno nije mogao dobiti od Grada Banje Luke kojem se obraćao istim zahtjevom. Takođe, Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka dokazano da je apelant, osim nastavnika i đaka, prevozio i treća lica, pa on nije dokazao da je njegova imovina umanjena u korist tuženog. U svakom slučaju, zaključio je Vrhovni sud, apelant ima pravo da traži naknadu za izvršene usluge prevoza, ali samo od onog lica sa kojim je zaključio usmeni ugovor o prevozu.
17. Okružni sud je u odgovoru istakao da su navodi iz apelacije osnovani i da u svemu podržavaju činjenični i pravni zaključak iz drugostepene presude u kojoj su dati razlozi iz kojih jasno proizilazi pasivna legitimacija tuženog, te njegova odgovornost, kao i visina tužbenog zahtjeva.
18. Osnovni sud je odgovorio da pred tim sudom nisu povrijeđena apelantova ustavna prava, budući da je prvostepenom presudom apelantov tužbeni zahtjev usvojen.
19. U odgovoru na apelaciju Pravobranilaštvo RS je navelo da tokom prvostepenog i drugostepenog postupka „nije utvrđen pravni odnos između apelanta i tuženog“. Takođe, navelo je da je odluka Okružnog suda bazirana na odredbama Zakona o osnovnom obrazovanju, ali, prema navodima Pravobranilaštva RS, pogrešno su primijenjene odredbe tog zakona. Dalje, Pravobranilaštvo RS ističe da su navedene usluge prevoza izvršene bez ikakvog ovlašćenja tuženog, kao i bez njegovog znanja, pa samim tim nije mogla ni da nastane obaveza za plaćanje. Stoga, Pravobranilaštvo RS predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.
V. Relevantni propisi
20. U Zakonu o osnovnoj školi („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 4/93; koji se primjenjivao do 7. maja 2004. godine, kada je stupio na snagu Zakon o osnovnoj školi, koji je objavljen u ,,Službenom glasniku Republike Srpske" broj 38/04 od 29. aprila 2004. godine) relevantna odredba glasi:
Član 135.
U budžetu Republike obezbjeđuju se sredstva za prava građana iz člana 7. tačke 1., 2., 3. i 4. ovog zakona u cjelini a sredstva iz tačke 5. u visini 50% troškova obrazovno-vaspitnog rada utvrđenih cijenom usluga, na osnovu ovog zakona. Sredstva iz budžeta Republike prenose se Ministarstvu na poseban račun.
Ministarstvo obezbjeđuje sredstva školama za plate, naknade i druga primanja, sredstva zajedničke potrošnje, stručno usavršavanje nastavnika, stručnih saradnika i vaspitača, prevoz učenika koji su nastanjeni na udaljenosti većoj od četiri kilometra od sjedišta škole ako na toj udaljenosti nema škole, a za učenike ometene u razvoju obezbjeđuje sredstva za prevoz bez obzira na udaljenost strana od škole, izgradnju, investiciono i tekuće održavanje, opremanje, materijalne troškove i amortizaciju u skladu sa zakonom.
Plata radnika škole određuje se u skladu sa posebnim propisom.
[ ]
21. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) relevantne odredbe glase: Neformalnost ugovora Član 67. stav 1.
(1) Sklapanje ugovora ne podliježe nikakvoj formi, osim ako je zakonom drugačije određeno.
Osnovi odgovornosti Član 154.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
(2) Za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivicu.
(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.
Šteta Član 155.
Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njezina povećanja (izmakla korist), kao i nanošenje drugome fizičkog ili psihičkog bola ili straha (nematerijalna šteta).
Sticanje bez osnova Član 210.
(1) Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće – da naknadi vrijednost postignutih koristi.
(2) Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Kad se ne može tražiti vraćanje Član 211.
Ko izvrši isplatu, znajući da nije dužan platiti, nema pravo da zahtijeva vraćanje, izuzev ako je zadržao pravo da traži vraćanje ili ako je platio da bi izbjegao prinudu.
Poslovodstvo bez naloga Član 220.
(1) Poslovodstvo bez naloga je vršenje tuđih poslova, pravnih ili materijalnih, bez naloga ili ovlašćenja, ali za račun onoga čiji su poslovi, a radi zaštite njegovih interesa.
(2) Vršenju tuđeg posla može se nezvano pristupiti samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi.
Obaveze poslovođe bez naloga Član 221.
(1) Poslovođa bez naloga dužan je obavijestiti o svom postupku što je moguće prije onog čiji je posao i nastaviti započeti posao, ako je to razumno moguće, dok ovaj ne bude mogao preuzeti brigu o njemu.
(2) Nakon svršenog posla on je dužan položiti račun i ustupiti onome čiji je posao sve što je pribavio obavljajući njegov posao.
(3) Ako nije što drugo zakonom navedeno, poslovođa bez naloga ima obaveze nalogoprimca.
PREVOZ
Pojam Član 648.
(1) Ugovorom o prevozu obavezuje se prevoznik da preveze na određeno mjesto neku osobu ili neku stvar, a putnik, odnosno pošiljalac se obavezuje da mu za to isplati određenu naknadu.
(2) Prevoznikom, prema ovom zakonu, smatra se kako osoba koja se bavi prevozom kao svojim redovnim poslovanjem, tako i svaka druga osoba koja se ugovorom obaveže da izvrši prevoz uz naknadu.
22. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05,63/07 i 49/09) relevantne odredbe glase:
Član 240.
Revizija se može izjaviti:
1) zbog povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. ovog zakona koja je učinjena u postupku pred drugostepenim sudom;
2) zbog pogrešne primjene materijalnog prava;
3) zbog prekoračenja tužbenog zahtjeva ako je ta povreda učinjena u postupku pred drugostepenim sudom.
Revizija se ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Član 241.
Revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kome se ona pobija revizijom, u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 250.
Ako revizijski sud utvrdi da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, presudom će usvojiti reviziju i preinačiti pobijanu presudu.
Ako revizijski sud nađe da je zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog povrede pravila postupka činjenično stanje nepotpuno utvrđeno i da zbog toga nema uslova za preinačenje pobijane presude, rješenjem će usvojiti reviziju, ukinuti u cjelini ili djelimično presudu drugostepenog suda i predmet vratiti na ponovno suđenje istom ili drugom vijeću drugostepenog suda.
VI. Dopustivost
23. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
24. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 440 od 29. oktobra 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 17. novembra 2008. godine a apelacija je podnesena 30. decembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16 st. 1, 2. i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
27. Apelant osporava presudu Vrhovnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju.
28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
30. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje obaveze tuženog da apelantu plati izvršene usluge prevoza, dakle, na predmet građanskopravne prirode, te da je, stoga, član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenljiv u konkretnom slučaju.
31. Apelant, između ostalog, tvrdi da je Vrhovni sud donio nezakonitu odluku, jer nije uzeo u obzir sve činjenice koje su utvrdili nižestepeni sudovi, te da samim tim nije mogao pravilno da primijeni materijalno pravo na konkretan slučaj, budući da je taj sud, suprotno od nižestepnih sudova, zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom sporu. Ustavni sud smatra da a pelantovi navodi pokreću pitanje proizvoljnosti u obrazloženju presude Vrhovnog suda kako u pogledu odlučnih činjenica, tako i u pogledu primjene prava.
32. Imajući u vidu apelacione navode, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj zadatak tog suda nije da zamijeni domaće sudove u ocjeni dokaza sprovedenih pred domaćim sudovima, da utvrđuje činjenice i tumači domaće zakone. Evropski sud je usvojio jasno stanovište da u tom pravcu neće, u principu, intervenisati ako je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije osim ako presuda domaćeg suda nije očigledno proizvoljna, ili ako nije razumljivo i na zadovoljavajući način obrazložena (vidi, mutatis mutandis, Evropski sud, Van Kück protiv Njemačke, presuda od 12. juna 2003. godine, aplikacija broj 35968/97, st. 46-47, Izvještaji 2003-VII).
33. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste i to da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan, ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Zadatak Ustavnog suda u konkretnom slučaju, u smislu prava na pravičan postupak iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jeste da ocijeni da li je Vrhovni sud primijenio zakon u postupku po reviziji proizvoljno, da li je došlo do povrede procesnih prava, te da li utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava.
34. Iz prakse Evropskog suda za ljudska prava proizilazi, takođe, da su domaći sudovi dužni da obrazlože svoje presude pri čemu ne moraju da daju detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak od suštinske važnosti za ishod predmeta, sud u tom slučaju mora posebno da se pozabavi njime u svojoj presudi. Dakle, sudska odluka mora da ima razloge na kojima je utemeljena i mora da ima obrazloženje pogotovu na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).
35. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud, na osnovu odredbe člana 250 stav 1 ZPP, presudom preinačio pobijanu presudu, jer je zaključio da je činjenično stanje u nižestepnim postupcima pravilno utvrđeno, ali da je pogrešno primijenjen materijalni propis. Ustavni sud konstatuje da je Vrhovni sud u obrazloženju pobijane presude naveo da je tokom postupka bilo sporno da li je tuženi pasivno legitimisan, te zatim da li je obavezan da apelantu isplati traženi dug, što je ključno za rješenje konkretne pravne stvari.
36. Naime, Vrhovni sud svoju odluku kojom je u konačnici odbijen apelantov zahtjev da se utvrdi da je tuženi obavezan da mu isplati naknadu po osnovu izvršenih usluga prevoza zasnovao na odredbi člana 135 Zakona o osnovnoj školi, ističući da iz te odredbe ne proizilazi nikakva zakonska obaveza tuženog prema apelantu, jer su njome propisane obaveze tuženog prema školama u pogledu obezbjeđenja sredstava za plate i druge naknade, kao i za prevoz učenika, te da na ovom materijalnom propisu ne može da se zasniva obaveza tuženog da plati dug apelantu, jer, kako je to istakao Vrhovni sud, „ne postoji nikakva obaveza tuženog u odnosu na privatna preduzeća“. Stoga su, kako je to zaključio Vrhovni sud, osnovani prigovori tuženog da nije pasivno legitimisan u predmetnom sporu, jer sa apelantom nije stupio u obligacioni odnos.
37. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, zapaža da Vrhovni sud nije obrazložio zašto je u konkretnom slučaju uopšte bitno da li je apelant privatno ili državno/društveno preduzeće, budući da iz citiranog propisa ne proizilazi bilo kakva eventualna zabrana ili smetnja za poslovanje sa privatnim preduzećima. Dalje, Ustavni sud zapaža i da je tuženi od samog početka isticao prigovor nedostatka pasivne legitimacije (legitimatio ad causam) i da su povodom tog prigovora Osnovni sud i Okružni sud zaključili da je neosnovan, budući da, prema njihovom stanovištu, obaveza tuženog proizilazi iz odredbe člana 135 Zakona o osnovnoj školi u vezi sa, kako je to zaključio Osnovni sud, odredbama o naknadi štete (čl. 154 i 155 ZOO), odnosno, kako je to zaključio Okružni sud, u vezi sa odredbama o ispunjenju obaveze (član 67 stav 1 u vezi sa članom 648 ZOO), te, kako je to dalje protumačio Okružni sud, i iz osnova „neosnovanog obogaćenja“ (član 210 ZOO). Nasuprot tome, pozivajući se na istu odredbu (član 135 Zakona o osnovnoj školi), Vrhovni sud je zaključio da je istaknuti prigovor o nedostatku pasivne legitimacije osnovan a da je, posljedično tome, apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
38. Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 291 stav 1 ZPP propisano da stranka u postupku [tj. tužilac i tuženi] može da bude svako fizičko i pravno lice. Dalje, Ustavni sud podsjeća i da je u parničnom postupku tužilac aktivno legitimisan ako je nosilac prava koje je predmet spora, a tuženi je pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja proizilazi iz prava tužioca. Dakle, pasivna legitimacija je materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora i odnosi se samo na subjekte građanskopravnog odnosa. Stoga je tuženi pasivno legitimisan ako na njemu leži obaveza koja odgovara pravu koje „ima“ tužilac. Dalje, Ustavni sud ističe da iz navedenog slijedi da redovni sud u svakom konkretnom slučaju kada se pojavi kao sporno pitanje koje se tiče stvarne legitimacije stranaka (kako aktivne, tako i pasivne), mora utvrđeno činjenično stanje podvesti pod određenu normu materijalnog prava, te na osnovu toga odlučiti da li u konkretnom predmetu postoji međusobni materijalnopravni odnos stranaka prema predmetu spora. Iz toga proizilazi da sud u svakom slučaju mora, slijedeći činjenična utvrđenja tokom sprovedenog postupka, da riješi odgovorajućom presudom i pitanje postojanja pasivne legitimacije, te u tom pravcu da donese svoju odluku.
39. U kontekstu navedenog Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u osporenoj odluci zaključio da tuženi nije pasivno legitimisan u konkretnom sporu, jer nije stupio u obligacioni odnos sa apelantom, pa stoga ne može biti ni nosilac prava i obaveza iz takvog odnosa. Vrhovni sud je navedeno obrazložio činjenicom da su nižestepeni sudovi utvrdili da je apelant usluge prevoza, koje je nesporno obavio, izvršio na osnovu usmenog dogovora sa određenim licima iz Opštine Banja Luka i OŠ, te da „sa time tuženi nije bio upoznat“. Ustavni sud zapaža da su i Osnovni sud i Okružni sud u obrazloženjima svojih odluka naveli da je apelant prevozničke usluge vršio na osnovu usmenog dogovora sa predstavnikom Odjeljenja za društvene djelatnosti Opštine Banja Luka, te da je apelant bio u kontaktu i sa predstavnikom tuženog, odnosno da je tuženi upoznat sa apelantovim aktivnostima. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud zanemario činjenično utvrđenje nižestepenih sudova prema kojem je u dogovoru o prevozu „učestvovao“ i predstavnik tuženog. Dalje, Ustavni sud primjećuje, prije svega, da je apelant radnju prevoza za koju traži naknadu vršio tokom dvije godine, te da, samim tim, nije logičan navod da tuženi nije bio upoznat sa tom činjenicom. Navedena činjenica je naročito nelogična kada se uzmu u obzir obaveze tuženog da obezbijedi sredstva za škole, koje proizilaze iz odredbe člana 135 Zakona o osnovnoj školi, kojom je propisano da se sredstva iz budžeta Republike prenose (se) Ministarstvu na poseban račun, a da Ministarstvo obezbjeđuje sredstva školama za plate, naknade i druga primanja, sredstva zajedničke potrošnje, stručno usavršavanje nastavnika, stručnih saradnika i vaspitača, prevoz učenika [… ].
40. Dalje, Ustavni sud podsjeća da revizioni (Vrhovni) sud odlučuje samo na osnovu činjeničnog stanja i procesne građe koja je bila na raspolaganju drugostepenom sudu (ili koju je taj sud utvrdio i prikupio). Revizijom ne mogu da se iznose nove činjenice i predlažu novi dokazi u pogledu meritorne odluke suda o tužbenom zahtjevu, jer revizija ne može da se izjavi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (član 240 ZPP). Dakle, kao što je već navedeno, svoju odluku Vrhovni sud zasniva na navodima tuženog da apelant nije dokazao da je tuženi pasivno legitimisan u konkretnom slučaju. Pri tome Ustavni sud primjećuje da iz nižestepenih presuda proizilazi da je tuženi bio upoznat da je apelant vršio usluge prevoza za koje je u ovom predmetu tražio naknadu. Imajući ovo u vidu, Ustavni sud zapaža da Vrhovni sud u osporenoj odluci ni na koji način nije obrazložio zbog čega je sasvim zanemario činjenično utvrđenje nižestepenih sudova da je apelant bio u kontaktu sa predstavnicima tuženog i da je tuženi bio upoznat sa radnjama koje je preduzeo apelant, kao i to da navedene činjenice ni na koji način nije ni pomenuo u razlozima za svoje odlučenje. Ustavni sud primjećuje da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije naveo jasne, argumentovane i logične razloge koji su ga opredijelili da donese presudu kojom je apelantov zahtjev odbio, odnosno kojom je utvrđeno da tuženi nije pasivno legitimisan. Do ovakvog zaključka Ustavni sud je došao analizirajući pobijanu presudu, relevantne propise, propise primijenjene u prvostepenoj i drugostepenoj presudi, te dovodeći ih u vezu sa kriterijumima iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije i nizom elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, te konstatovao da je u konkretnom slučaju došlo do proizvoljne primjene prava. Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u postupku po reviziji nije dovoljno i jasno obrazložio svoju odluku kojom je na osnovu činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom postupku izveo drugačiji pravni zaključak da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan.
41. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je Vrhovni sud u svojoj odluci elaborirao da se, prema njegovom mišljenju, na konkretni slučaj ne može da primijeni institut „sticanja bez osnova“, niti institut „poslovodstva bez naloga“. Međutim, i u odnosu na taj dio odluke Vrhovni sud je, prema mišljenju Ustavnog suda, propustio da dā kvalitetno obrazloženje. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da iz odredbe člana 210 ZOO proizilazi da se sticanje bez osnova (condictio sine causa) sastoji u tome što se imovina jednog lica uveća ili sačuva na račun imovine drugog lica bez pravnog osnova iz čega nastaje obaveza da se ono što je neosnovano stečeno vrati, ili da se nadoknadi vrijednost postignute koristi. Dakle, za njegovu primjenu je neophodno da postoji umanjenje imovine na jednoj i uvećanje imovine na drugoj strani, te uzročna veza između umanjenja i uvećanja imovine. Osim toga, ključna činjenica koja je neophodna za primjenu ovog instituta jeste da se povraćaj dozvoljava samo u slučajevima u kojima obogaćenje nije u skladu sa objektivnim pravom, odnosno ako je do prelaza imovinskih vrijednosti došlo bez pravnog osnova, koje bi pravno opravdalo umanjenje i uvećanje imovine lica, ili kada se taj osnov nije ostvario, odnosno kada je kasnije otpao. U konkretnom predmetu Ustavni sud smatra da Vrhovni sud nije dovoljno jasno obrazložio zašto se ova odredba ZOO ne može da primijeni na konkretni slučaj pogotovo ako se uzme u obzir da je Okružni sud zaključio suprotno.
42. Dalje, i u pogledu navoda Vrhovnog suda da konkretni slučaj ne može da se zasniva na institutu „poslovodstva bez naloga“, prema mišljenju Ustavnog suda, izostalo je kvalitetno obrazloženje. U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da je odredbom člana 220 ZOO propisano da je poslovodstvo bez naloga (negotiorum gestio) vršenje tuđih poslova, pravnih ili materijalnih, bez naloga ili ovlašćenja, ali za račun onoga čiji su poslovi, a radi zaštite njegovih interesa (stav 1). Dalje je propisano da se vršenju tuđeg posla može nezvano da pristupi samo ako posao ne trpi odlaganje, te predstoji šteta ili propuštanje očigledne koristi (stav 2). Ustavni sud primjećuje da iz navedenog proizilazi da je za primjenu ove odredbe neophodno, između ostalog, i da su ispunjeni određeni preduslovi, odnosno da se radi o izvršenom tuđem poslu o čemu poslovođa bez naloga treba da ima uvjerenje (animus alinena negotia gerendi), zatim, da je posao preduzet radi zaštite interesa „gospodara posla“, a ne poslovođe bez naloga (sui lucri causa), da se zaštita interesa „gospodara posla“ konkretno ukazuje u vidu iznenadne predstojeće štete njegovoj imovini ili licu ili kao neko propuštanje očite koristi a šteta se mogla otkloniti,odnosno korist ne propustiti preduzimanjem odgovarajućeg hitnog posla koji nije trpio odgodu; da je posao preduzet bez ovlašćenja, odnosno naloga „gospodara posla“ (sine mandatu), da poslovođa bez naloga nije za izvršenje konkretnog posla prethodno obavezan ni ugovorom, ni zakonom, ni odlukom suda, kao i da je u vrijeme preduzimanja posla za drugog kod poslovođe bez naloga postojalo uvjerenje da će za izvršeni posao dobiti naknadu. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u osporenoj odluci, Vrhovni sud propustio da jasno i razložno obrazloži zašto ni ova odredba ne može da se primijeni na konkretni slučaj.
43. U kontekstu navedenog, imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud ponovo naglašava da njegov zadatak nije da svojim tumačenjem zakona supstituira domaći sud. Međutim, imajući u vidu standarde prava na pravično suđenje, koji su ranije navedeni, Ustavni sud smatra da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije na jasan i nedvosmislen način dao obrazloženje svoga pravnog stanovišta vezanog za primjenu materijalnog prava u konkretnom slučaju, koje bi naročito jasno i razložno ukazalo na to zbog čega se u osporenoj odluci usvaja drugačije pravno stanovište od onog koje su usvojili nižestepeni sudovi. Ovo naročito imajući u vidu da je iz obrazloženja presude evidentno da Vrhovni sud nije uzeo u obzir sve činjenice koje su utvrđene pred nižestepenim sudovima kojim je u smislu relevantnih odredbi ZPP vezan. U tom smislu, budući da iz obrazloženja nižestepenih presuda proizilazi da je u dogovorima vezanim za obavljanje poslova prevoza, osim predstavnika škole i Opštine Banja Luka, učestvovao i predstavnik tuženog, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud potpunim zanemarivanjem ove činjenice povrijedio apelantovo ustavno pravo. Naime, od te činjenice i njenog pozicioniranja u odnosu na druge utvrđene činjenice zavisi pravilna primjene materijalnog prava, što nesporno, prema članu 250 stav 1 ZPP, spada u nadležnost revizionog suda. Ovakvim postupanjem Vrhovni sud je propustio da se očituje na apelantove navode i utvrđenje nižestepenih sudova o činjenici koja je od suštinske važnosti za ishod spora a od koje zavisi i odgovor na pitanje da li je i koji od brojnih instituta obligacionog prava koji su navedeni u obrazloženjima odluka redovnih sudova primjenjiv na konkretni slučaj. S obzirom na to da Vrhovni sud, zbog zanemarivanja činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova, nije na jasan i nedvosmislen način dao obrazloženje svog pravnog stanovišta vezanog za primjenu materijalnog prava, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
44. Imajući u vidu navedene propuste Vrhovnog suda, ne prejudicirajući kakva će u konačnici biti odluka Vrhovnog suda povodom apelantovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da treba ukinuti osporenu Odluku Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 440 od 29. oktobra 2008. godine, te vratiti predmet Vrhovnom sudu kako bi se ispoštovale garancije i prava zaštićena Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
Ostali navodi
45. S obzirom na zaključke u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati ostale apelantove navode koji se tiču navodne povrede njegovog prava na imovinu i prava na nediskriminaciju iz čl. II/3k) i II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 14 Evropske konvencije.
Kompenzacija
46. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu troškova sudskog postupka i postupka pred Ustavnim sudom, kao i naknadu štete zbog donošenja „odluke na njegovu štetu“, Ustavni sud podsjeća da je, prema članu 76 stav 2 Pravila Ustavnog suda, ovlašćen da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju u ovome trenutku utvrđivanje povrede prava na pravično suđenje i nalog koji je dat Vrhovnom sudu u vidu pravnog lijeka za apelanta dovoljna satisfakcija. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da, prema Pravilima Ustavnog suda, ne postoji mogućnost da se obaveže bilo ko da snosi troškove postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na apelantov teret.
VIII. Zaključak
47. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada obrazloženje osporene odluke ne zadovoljava standarde prava na pravično suđenje u situaciji u kojoj Vrhovni sud, prilikom donošenja odluke, nije uzeo u obzir sve činjenice koje su utvrđene pred nižestepenim sudovima i na takvo utvrđeno činjenično stanje primijenio materijalno pravo.
48. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 i člana 64 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović