Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2029/09 (Š. B.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2029/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2029/09, rješavajući apelaciju Štefice Blaha, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Štefice Blaha podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-07- 000 892 od 7. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1069/05 od 30. maja 2007. godine.

Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine“, „Službenom glasniku Republike Srpske” i u „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Štefica Blaha (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Rijeke, Republika Hrvatska, koju zastupa Đuro Savić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 25. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-07-000 892 od 7. maja 2009. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1069/05 od 30. maja 2007. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Vrhovnog suda i Zorana Opačića (u daljnjem tekstu: tužilac) kao druge strane u postupku zatraženo je 8. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Također, od Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) zatraženo je 25. januara 2012. godine da dostavi odgovor na apelaciju kao i spis broj P-807/04 na uvid.

3. Vrhovni sud, tužilac i Okružni sud su 19, 20. i 21. oktobra 2009. godine dostavili odgovore na apelaciju. Osnovni sud je 8. februara 2012. godine dostavio traženi spis.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Okružnog suda, Vrhovnog suda i tužioca dostavljeni su apelantici 30. oktobra 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica i njen suprug Edo Blaha (u daljnjem tekstu: apelantica i njen suprug ili tuženi), s jedne strane, i tužilac, s druge strane, zaključili su 13. juna 2000. godine u Rijeci, Republika Hrvatska, predugovor (u daljnjem tekstu: predmetni predugovor) o prodaji stana koji se nalazi u Banjoj Luci, u zgradi Borik, lamela E, sa ukupnom stambenom površinom od 98 m², sa drugim podacima pobliže navedenim u članu I ugovora (u daljnjem tekstu: predmetni stan). U članu I predugovora je navedeno da apelantica i njen suprug: „[…] prodaju tužitelju [predmetni stan], na kome imaju stanarsko pravo […], za kupovnu cijenu od 35.000 DM, plus troškovi otkupa istog stana, te troškovi poreza na promet nekretnina povodom ove kupoprodaje, kao i ostali troškovi vezani za realizaciju predmetne kupoprodaje“. Dalje, u članu III predmetnog predugovora je navedeno da se apelantica i njen suprug obavezuju da će otkupiti predmetni stan i nakon toga sa tužiocem zaključiti glavni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, pod uvjetima iz člana I, a tužilac se obavezao da će snositi troškove otkupa stana kao i sve druge troškove navedene u članu I predugovora. Dalje, u članu V je navedeno: „Kupac predmetnog stana [će] ući u posjed istog čim bude ispražnjen tj. iz istog bude iseljen sadašnji privremeni korisnik LJ. M.“. U članu VI je navedeno da je tužilac ispatio kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 DM i da je isplatom tog iznosa u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena. Ugovorne strane su 20. juna 2000. godine predmetni predugovor potpisale kod javnog bilježnika u Rijeci, koji ga je ovjerio pod brojem OV-7223/2000.

7. Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske, Odsjek Banja Luka, je 6. novembra 2000. godine donijelo Rješenje broj 05-050-02-02-1205/99 kojim se potvrđuje da je apelanticin suprug, sa privremenim boravkom u Rijeci, nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu i da mu se dopušta vraćanje u posjed predmetnog stana. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je apelanticin suprug bio nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu od 14. novembra 1974. godine, po osnovu ugovora o korištenju stana, kao i 1. aprila 1992. godine, te mu je, u skladu sa odredbama čl. 14. i 18. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine, predmetni stan vraćen u posjed. Apelantica i njen suprug su 23. jula 2001. godine uvedeni u posjed predmetnog stana, o čemu je sačinjen Zapisnik broj 05-050-02-02- 1205/99.

Sudski postupak

8. Tužilac je 13. jula 2004. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv apelantice i njenog supruga, radi zaključenja glavnog ugovora. Predmet je u Osnovnom sudu evidentiran pod brojem P- 207/04. Osnovni sud je 15. oktobra 2004. godine tužbu dostavio na odgovor apelantici i njenom suprugu.

9. Apelantica i njen suprug su 8. novembra 2004. godine Osnovnom sudu dostavili odgovor na tužbu, te su istovremeno podnijeli i protivtužbu u kojoj su tražili da sud obaveže tužioca da im preda u posjed predmetni stan, a da se apelantica i njen suprug obavezuju da tužiocu isplate iznos od 30.000,00 KM. Osim toga, tražili su i da sud obaveže tužioca da im na ime izgubljene zakupnine isplati iznos od 500,00 KM mjesečno počevši od 23. jula 2001. godine kao dana ulaska u posjed i korištenja stana pa do konačne predaje u posjed stana, sa zakonskim zateznim kamatama pobliže preciziranim u protivtužbi.

10. Tužilac je 1. februara 2005. godine dostavio odgovor na protivtužbu, a Osnovni sud je održao pripremno ročište 2. februara 2005. godine.

11. Osnovni sud je održao ročište za glavnu raspravu 15. marta 2005. godine, koju je nakon provođenja predloženih dokaza i zaključio.

12. Presudom broj P-807/04 od 18. aprila 2005. godine odbijen je kao neosnovan (prvi stav izreke presude) tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se apelantici i njenom suprugu naloži da u roku od 15 dana s njim zaključe (glavni) kupoprodajni ugovor o kupoprodaji predmetnog stana, za kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 KM, da su u protivnom dužni trpjeti da se tužilac na osnovu donesene presude upiše kao vlasnik stana u Knjigu evidencije otkupljenih stanova, te da tužiocu naknade troškove postupka. Dalje, Osnovni sud je djelimično usvojio apelanticin protivtužbeni zahtjev i obavezao tužioca da apelantici preda u posjed predmetni stan, te je istovremeno obavezao apelanticu i njenog supruga da tužiocu isplate iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđivanja pa do isplate (drugi stav izreke presude). Osnovni sud je odbio kao neosnovan dio protivtužbenog zahtjeva apelantice i njenog supruga da se tužilac obaveže da im na ime izgubljene zakupnine isplati iznos od 500,00 KM mjesečno počevši od 23. jula 2001. godine kao dana ulaska u posjed i korištenja stana pa do konačne predaje stana u posjed apelantici (treći stav izreke presude). Osim toga, Osnovni sud je obavezao tužioca na naknadu troškova postupka tuženima (četvrti stav izreke presude).

13. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su zaključile predmetni predugovor kojim apelantica i njen suprug prodaju tužiocu stan na kojem apelanticin suprug ima stanarsko pravo, za kupovnu cijenu od 35.000,00 KM, te da se obavezuju otkupiti predmetni stan i nakon toga sa tužiocem zaključiti glavni kupoprodajni ugovor. Također je navedeno da je nesporno da je apelantica otkupila predmetni stan i da stan u posjedu drži tužilac. Ono što je sporno, kako je naveo Osnovni sud, jeste da li su apelantica i njen suprug dužni da sa tužiocem zaključe glavni kupoprodajni ugovor. Naime, Osnovni sud je istakao da je odredbom člana 45. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da je predugovor takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor, a da je stavom 2. istog člana propisano da propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uvjet punovažnosti ugovora, dok je stavom 3. istog člana propisano da predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora. Kako je dalje navedeno, da bi predugovor ispunjavao uvjete za zaključenje ugovora o prometu nekretnina, neophodno je da bude sačinjen u propisanoj formi i da nije u suprotnosti sa odredbom člana 103. ZOO-a, dakle da nije protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je odredbom člana 11. stav 3. Zakona o stambenim odnosima, koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog predugovora, propisano da je zabranjeno prodavati, odnosno kupovati ili na drugi način suprotno odredbama tog zakona prenositi, odnosno sticati stanarsko pravo. Navedeno je da je u konkretnom slučaju predmet predugovora stan na kojem u momentu zaključivanja predugovora predugovarači, prodavci, nisu imali stanarsko pravo niti su imali pravo vlasništva, nego su imali mogućnost povrata stanarskog prava, a i da su u trenutku zaključenja predugovora bili nosioci stanarskog prava, stanarsko pravo je pravo koje se ne može prometovati. Stoga, kako je zaključio Osnovni sud, jasno je da je predmetni predugovor protivan prinudnim propisima, odnosno odredbi člana 103. ZOO-a, pa je time i tužiočev tužbeni zahtjev neosnovan, zbog čega je i odbijen.

14. Dalje, Osnovni sud je naveo da je apelantica, u skladu sa odredbom člana 37. stav 1. Zakona o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima, dokazala da ima pravo vlasništva na predmetnom stanu, koji se nalazi u tužiočevoj faktičkoj vlasti, a nesporno je i da je stvar individualno određena. Stoga je, prema zaključku Osnovnog suda, osnovan dio apelanticinog protivtužbenog zahtjeva da joj tuženi preda u posjed predmetni stan. Također, Osnovni sud je istakao da je, u skladu sa odredbom člana 104. ZOO-a, obavezao tužene da tužiocu vrate novac koji su primili po osnovu predmetnog predugovora. Međutim, kako je dalje naveo Osnovni sud, budući da su predugovarači prilikom zaključenja predugovora bili nesavjesni i znali da zaključuju predugovor koji je protivan prinudnim propisima, sud je odbio protivtužbeni zahtjev apelantice i njenog supruga da im tužilac na ime izgubljene zakupnine isplati iznos od po 500,00 KM mjesečno počevši od 23. jula 2001. godine kao dana ulaska u posjed i korištenja stana pa do konačne predaje u posjed. Osim toga, Osnovni sud je istakao da apelantica i njen suprug nisu dokazali ni visinu koristi koju je tužilac pribavio držanjem stvari u posjedu, što su svakako bili dužni, shodno odredbi člana 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

15. Tužilac je 22. aprila 2005. godine podnio žalbu na prvostepenu presudu, koju je dopunio 25. aprila 2005. godine. Apelantica i njen suprug su dostavili odgovor na žalbu 28. aprila 2005. godine. Osim toga, oni su 9. maja 2005. godine podnijeli i žalbu na presudu.

16. Presudom broj Gž-1069/05 od 30. maja 2007. godine Okružni sud je tužiočevu žalbu uvažio i prvostepenu presudu preinačio na način da je usvojio tužbeni zahtjev i obavezao apelanticu i njenog supruga da u roku od 30 dana zaključe glavni kupoprodajni ugovor za predmetni stan za kupoprodajnu cijenu od 35.000,00 KM, a u suprotnom su apelantica i njen suprug dužni trpjeti da se tužilac na osnovu donesene presude upiše kao vlasnik predmetnog stana u Knjigu evidencije otkupljenih stanova. Dalje, odbijen je apelanticin protivtužbeni zahtjev da se tužilac obaveže da joj preda u posjed predmetni stan, te zahtjev apelantice i njenog supruga da ih sud obaveže da tužiocu isplate iznos od 30.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od presuđivanja pa do isplate. Dalje, žalba apelantice i njenog supruga je odbijena i prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu potvrđena. Apelantica i njen suprug su obavezani da tužiocu naknade troškove postupka.

17. U obrazloženju presude Okružni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravne zaključke Osnovnog suda. Dalje, Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da nije pravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da jezičkim, gramatičkim, logičkim i svakim drugim sredstvima tumačenja predmetnog predugovora proizlazi da je predmet tog predugovora predmetni stan a ne stanarsko pravo, kako pogrešno zaključuje Osnovni sud. Naime, iz sadržaja i smisla navedenog predugovora proizlazi da je u vrijeme njegovog zaključivanja gotovo izvjesno bilo da će tuženi otkupiti predmetni stan, što znači da su ugovaračima bile poznate okolnosti o odložnoj primjeni Zakona o privatizaciji državnih stanova. Prema odredbama tog zakona, koji je objavljen 25. aprila 2000. godine, njegova primjena je bila, u skladu sa odredbom člana 73, odložena za 90 dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“. Uslijed tih okolnosti, u vrijeme zaključivanja predugovora stranke nisu mogle zaključiti ugovor o prodaji stana jer stan nije bio otkupljen, ali su utanačili sve elemente glavnog ugovora, ugradili ih u predugovor i obavezali se na zaključivanje glavnog ugovora nakon što apelantica i njen suprug izvrše otkup stana. Okružni sud je naglasio da je, prema stanju spisa, zaključivanje tog predugovora pogodovalo svim ugovornim stranama zato što su postupku zaključivanja predugovora prethodili pregovori apelantice i njenog supruga sa davaocem stana na korištenje („Jelšingrad“ Banja Luka), da mu se ustupi predmetni stan, a da „Jelšingrad“ Banja Luka zauzvrat isplati tuženima iznos od 35.000,00 KM, kojim sredstvima bi tuženi kupili sebi manji stan u Rijeci. Dalje, Okružni sud je istakao da iz navedenih utvrđenja zaključuje da je zaključivanje predmetnog predugovora posljedica neuspjelog pokušaja zasnivanja materijalnopravnog odnosa između tuženih i davaoca stana na korištenje („Jelšingrad“ Banja Luka) i odlučne namjere tuženih da, s obzirom na zdravstveno stanje apelanticinog supruga, ostanu u Rijeci.

18. Kada se imaju u vidu karakteristike predugovora, prema kojem pravni posao, saglasno odredbi člana 45. ZOO-a, predstavlja saglasnost volja o stvaranju obaveza na zaključivanje ugovora određene vrste „glavnog ugovora“, kao i okolnosti u kojima je predmetni predugovor zaključen, Okružni sud je ocijenio da predmetni predugovor ima sve elemente iz navedenog člana. Uostalom, kako je dalje naveo Okružni sud, ni tuženi ne spore da predmetni pravni odnos ima pravni karakter predugovora već ističu da je pravno ništavan s obzirom na predmet predugovora. Okružni sud je naveo da se bavio pravnim karakterom spornog ugovornog odnosa zbog toga što je tužilac po tom predugovoru ispunio jednu od svojih obaveza – isplatu ugovorene cijene, što nije karakteristika predugovora, jer predugovorom ne nastaju obaveze na ispunjenje neke činidbe glavnog ugovora već nastaje obaveza zaključivanja glavnog ugovora. Pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti, Okružni sud je u pogledu navedenog pitanja zaključio da ispunjenje obaveze iz predugovora takav pravni odnos ne čini nezakonitim. Predmetnim predugovorom nije ugovorena tužiočeva obaveza da plati prodajnu cijenu već je ta činjenica (o isplati) konstatirana u tački VI predugovora, što isti predugovor, prema stavu Okružnog suda, ne čini ništavnim jer potvrda o isplati i ne predstavlja element predugovora.

19. Također, Okružni sud je naglasio da ugovorne strane mogu tražiti gašenje predugovora zbog promijenjenih okolnosti, na što su apelantica i njen suprug ukazivali tvrdeći da te okolnosti predugovor čine ništavnim. Okružni sud je naveo da se pod promjenom okolnosti podrazumijeva promjena propisa kojim se mijenja djelovanje predugovora i onemogućavanje postizanja njegovog cilja. Dalje je navedeno da su apelantica i njen suprug isticali da je cijena u predugovoru 35.000,00 KM, a da je sadašnja cijena predmetnog stana 120.000,00 KM i da to ugovor čini nedopuštenim. U pogledu tih drugih okolnosti (što znači i u slučaju izmjene cijene – smanjenja ili povećanja cijene predmeta budućeg ugovora), Okružni sud je naveo da se pravni značaj tih okolnosti prosuđuje prema pravilima o raskidu ugovora zbog promijenjenih okolnosti. Raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti (član 133. stav 1. ZOO-a) može se tražiti ako su, prije isteka roka za ispunjenje obaveze, nastupile okolnosti koje otežavaju obavezu jedne strane ili su nastupile okolnosti zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora, s tim da u svakom od ovih slučajeva kumulativno moraju biti ispunjene pretpostavke da je očito da ugovor više ne odgovara očekivanju ugovornih strana i da bi prema općem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takvim kakav je. U tom kontekstu je navedeno da je nesumnjivo da su očekivanja apelantice i njenog supruga bila da zaključivanjem glavnog ugovora prema elementima iz predugovora riješe svoje stambeno pitanje kupovinom manjeg stana u Rijeci, na što upućuju sva nastojanja i pokušaji tuženih da na ovaj način riješe svoje stambeno pitanje prodajom stana „Jelšingradu“. Navedeno je da su tužiočeva očekivanja bila da zaključi valjan pravni osnov za sticanje prava vlasništva na tom stanu. Budući da apelantica i njen suprug od 20. juna 2000. godine, kada im je isplaćena dogovorena cijena, nisu tužiocu vratili primljeni novčani iznos, niti su pokretali bilo kakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim organom u vezi sa osporavanjem predmetnog predugovora u proteklom dužem periodu, Okružni sud je ocijenio da se stoga ne može govoriti o očiglednosti da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana. Stoga, nije ispunjen ovaj zakonom propisani uvjet za raskid ugovora zbog izmijenjenih okolnosti, tako da, čak i u slučaju da je ispunjen drugi zakonom propisani uvjet za raskid ugovora po ovom osnovu, tj. da bi prema općem mišljenju bilo nepravično održati ugovor na snazi, nema mjesta raskidu ugovora po ovom osnovu jer i u slučaju da je ostvarena ova pretpostavka (a prema ocjeni Okružnog suda nije), nisu ostvarene obje navedene pretpostavke za raskid koje moraju biti ispunjene kumulativno.

20. Okružni sud je naveo da je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena u okviru zakonom propisanog roka iz stava 5. člana 45. ZOO-a. Naime, Okružni sud je istakao da je ugovor o otkupu predmetnog stana upisan u Knjigu uloženih ugovora 26. jula 2004. godine, pa je time od tog datuma, prema prirodi posla, glavni ugovor trebao biti zaključen, a tužba u predmetnoj pravnoj stvari je podnesena 13. jula 2004. godine.

21. Okružni sud je zaključio da predmetni predugovor, s obzirom na predmet, nije ništavan jer nije protivan prinudnim propisima, niti se radi o nedopuštenom osnovu ugovora (kao što tuženi tvrde). Predmet ugovora je ono o čemu ugovor glasi (prema predugovoru, predmet glavnog ugovora je stan a ne stanarsko pravo). Predmet te prodaje i predaje u posjed stana na osnovu pravnog posla je stvar u prometu nakon ispunjenih uvjeta iz predugovora koji se tiče tuženih, odnosno njihovog otkupa stana, kakav promet je dopušten. Osnov ugovora je razlog zašto su ugovorne strane zasnovale ugovor i obavezale se na tačno određeno ponašanje prema sadržaju ugovora. Budući da nema mjesta osporavanju predugovora prema osnovu izmijenjenih okolnosti, Okružni sud je zaključio da su ostvarene zakonske pretpostavke za zaključivanje glavnog ugovora na osnovu člana 45. stav 4. ZOO-a. Dalje, Okružni sud je istakao da, kada bi se i dovela u pitanje pravna valjanost predmetnog predugovora zbog djelimičnog ispunjenja tužiočeve obaveze (koja je prema ocjeni Okružnog suda neupitna), u tom slučaju bi se moglo govoriti o ugovoru koji je zaključen pod uvjetom (član 74. stav 1. ZOO-a). Uvjet se smatra neizvjesnom činjenicom od koje zavisi nastanak ili prestanak ugovora. Kako je u predmetnom predugovoru navedeno da je uvjet za zaključenje glavnog ugovora obaveza tuženih da otkupe stan, njihov otkup stana kao nosilaca stanarskog prava predstavlja uvjet za zaključivanje ugovora o prodaji. S obzirom na to da je ostvaren taj uvjet, ostvarene su zakonske pretpostavke za zaključivanje glavnog ugovora.

22. U odnosu na protivtužbeni zahtjev, Okružni sud je istakao da je on neosnovan jer su tužbeni i protivtužbeni zahtjev u odnosu povezanosti tako da jedan zahtjev (tužbeni) isključuje drugi (protivtužbeni).

23. Punomoćnik apelantice i njenog supruga je 18. jula 2007. godine izjavio reviziju protiv drugostepene presude. Predmetni spis je 1. oktobra 2007. godine dostavljen Vrhovnom sudu radi odlučivanja o reviziji.

24. Vrhovni sud je 30. januara 2009. godine vratio kompletan spis Osnovnom sudu jer je utvrdio da su apelantica i njen muž ovlastili punomoćnika za zastupanje u konkretnoj parnici do pravosnažnog okončanja postupka, ali da nisu dali punomoć za zastupanje pred Vrhovnim sudom. Osnovni sud je 5. februara 2009. godine punomoćniku dostavio dopis Vrhovnog suda, a punomoćnik je 18. februara 2009. godine Osnovnom sudu dostavio apelanticinu punomoć za zastupanje povodom izjavljene revizije, te je istovremeno dostavio i Rješenje o nasljeđivanju broj O-448/06 od 10. aprila 2006. godine, iza umrlog Ede Blaha, u kojem je apelantica proglašena za jedinu oporučnu nasljednicu. Osnovni sud je potom, 9. marta 2009. godine, predmetni spis vratio Vrhovnom sudu.

25. Vrhovni sud je 7. maja 2009. godine Presudom broj 118-0-Rev-07-000 892 odbio reviziju. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je osporena odluka pravilna i zakonita, a Vrhovni sud u cijelosti prihvata sve njene razloge. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno interpretirao sve provedene dokaze i valjanom ocjenom njihovog sadržaja izveo pravilan zaključak o odlučnim pravno relevantnim činjenicama koje su od značaja za presuđivanje. Stoga, prema ocjeni Vrhovnog suda, osporenom presudom nisu počinjene povrede odredaba parničnog postupka, a materijalno pravo je pravilno primijenjeno. Vrhovni sud je istakao da i prema njegovoj ocjeni predmetni predugovor sadrži dopušten osnov – promet stana, a ne stanarsko pravo, jer je riječ o predugovoru koji je zaključen pod uvjetom (član 74. stav 1. ZOO-a) koji je izričito definiran; vraćanje stana u posjed i potom njegov otkup prema Zakonu o privatizaciji državnih stanova, a da je nastupanje tog uvjeta bilo izvjesno govori i činjenica da je taj zakon prvobitno stupio na pravnu snagu 3. maja 2000. godine, dakle i prije nego je predugovor zaključen, da bi potom odlukom Visokog predstavnika za BiH njegova primjena bila odložena do naredne odluke o primjeni tog zakona, koja je stupila na pravnu snagu 29. jula 2001. godine. Također, Vrhovni sud je istakao da je, prema njegovom stavu, predmetni predugovor obavezujući, u smislu odredbe člana 45. stav 3. ZOO-a, jer sadrži sve bitne sastojke glavnog ugovora o kupoprodaji stana.

26. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da nije osnovan ni revizioni navod o tome da je tužba preuranjena. Naime, tužba je podnesena 13. jula 2004. godine, ali u vrijeme kada je apelantica stekla pravo vlasništva na stanu upisom u Knjigu uloženih ugovora (26. jula 2004. godine) parnica još nije otpočela da teče, iz čega slijedi da je tužba podnesena unutar roka iz člana 45. stav 5. ZOO-a. Dalje, Vrhovni sud je naveo da je neprihvatljiv i navod da tužilac predmetni stan drži u posjedu bez pravnog osnova jer iz tačke V predugovora slijedi da on stupa u posjed stana čim ga napusti privremeni korisnik, a to se, prema stanju spisa, desilo 23. jula 2001. godine.

27. Vrhovni sud je, dalje, naveo da revizioni navodi o postojanju zablude, promijenjenim okolnostima, apelanticinoj namjeri da se vrati u Banju Luku, povredi principa jednake vrijednosti kod uzajamnih davanja, kao i razlozima za zaključenje predugovora, prema njegovoj ocjeni, neosnovani su iz razloga navedenih u obrazloženju osporene presude. U vezi s tim, Vrhovni sud je naglasio da smatra da apelanticu i njenog supruga u slučaju postojanja zablude u bilo kojem obliku ništa nije sprječavalo da u odgovarajućem postupku osporavaju valjanost predmetnog predugovora. Štaviše, kako je istakao Vrhovni sud, oni to nisu tražili ni u predmetnoj parnici. Dalje, Vrhovni sud je istakao da pasivno držanje tuženih govori da su oni zaista znali i bili svjesni šta je predmet predugovora, kakve su im obaveze, pa su na njih i pristali. Isto vrijedi i u pogledu prigovora povrede principa jednakosti davanja, uz napomenu da se poništenje predugovora iz ovog razloga moglo tražiti u jednogodišnjem roku od dana zaključenja (član 139. stav 2. ZOO-a). Vrhovni sud je naglasio da ne postoje ni promijenjene okolnosti da bi se mogao tražiti raskid ugovora (član 133. stav 1. ZOO-a) jer nije ostvaren ni jedan od uvjeta za primjenu te odredbe, tj. nema okolnosti koja otežava obavezu jedne strane ili zbog koje se ne može ostvariti svrha ugovora.

28. Također, Vrhovni sud je naveo da se ne može reći da tužilac nije izvršio svoje obaveze iz predugovora, budući da je njegova obaveza bila da plati troškove otkupa i prometa stana, ali to ne znači da je te troškove trebalo da plati isključivo u momentu kada su tuženi te radnje preduzeli. S druge strane, kako je dalje naveo Vrhovni sud, apelantica nije dokazala da je od tužioca bilo kad zahtijevala izvršenje tih obaveza.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

29. Apelantica navodi da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica je navela da su osporene presude zasnovane na pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je imalo za posljedicu donošenje nezakonitih odluka, a u konačnici i povredu njenih ljudskih prava. Apelantica ističe da je predmetni predugovor ništavan jer mu je osnov nedopušten budući da u vrijeme zaključenja ona i njen suprug nisu „vratili stanarsko pravo niti su bili u posjedu stana“, te što, u vrijeme zaključivanja predugovora, nije postojao zakonski propis kao osnov za sticanje „vlasništva na imovini“, odnosno što Zakon o privatizaciji državnih stanova nije bio u primjeni. Dalje, apelantica ističe da je ona pravno neuka stranka i da su ona i njen suprug u vrijeme zaključenja predugovora bili u lošem općem, zdravstvenom i materijalnom stanju, te da su, stoga, u odnosu na zaključenje predugovora bili u zabludi o bitnim svojstvima predugovora, predmetu predugovora, o licu sa kojim se zaključuje i o okolnostima zaključenja predugovora. Apelantica ističe da tužilac predmetni stan drži u posjedu bez pravnog osnova, kao i da su od dana zaključenja predugovora okolnosti promijenjene pa da on ne bi ni bio zaključen da su postojale u vrijeme zaključenja. Naglašava da je tužba preuranjena i da tužilac nije ispunio svoje obaveze predviđene predugovorom, kao i da nije isplatio puni iznos ugovorene kupoprodajne cijene. Ukazuje na to da nije ocijenjena njena namjera i želja da se vrati u Banju Luku, te da nije valjan zaključak osporene presude da je zaključenje predugovora posljedica neuspjelog pokušaja prodaje tog stana davaocu stana na korištenje. Također, apelantica navodi da je oštećena i zbog toga što odluke Okružnog suda i Vrhovnog suda nisu donesene u razumnom roku, prema kojem osnovu potražuje naknadu štete.

b) Odgovor na apelaciju

30. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da je sadržaj apelacije gotovo identičan sadržaju revizije povodom koje je u svojoj presudi dao odgovore i na zakonu zasnovane razloge odbijanja. Također, Vrhovni sud je istakao da smatra da nema ni povrede prava na suđenje u razumnom roku u odnosu na Vrhovni sud jer je od dana prispijeća predmeta (2. oktobar 2007. godine) do donošenja odluke o reviziji (7. maj 2009. godine) proteklo vrijeme od jedne godine i oko sedam mjeseci. Vrhovni sud je naglasio da je i apelanticin punomoćnik doprinio dužini trajanja postupka budući da je propustio da uz reviziju dostavi punomoć za zastupanje.

31. Okružni sud je istakao da je donio odluku nakon što je tumačenjem predugovora koji je zaključen između parničnih stranaka ocijenio da je predmet ugovora predmetni stan a ne stanarsko pravo na njemu. Osporena odluka je donesena pravilnom primjenom materijalnog prava na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje.

32. Tužilac je istakao da je apelacija neblagovremena „jer revizija nije djelotvoran pravni lijek“. Osim toga, tužilac je istakao da je apelacija „prebukirana neistinama“ i ne smatra potrebnim da to elaborira budući da je, kako navodi, apelacija neblagovremena, zbog čega će biti odbačena.

33. U odgovoru na apelaciju Osnovni sud je naveo da je prvostepeni postupak proveden u skladu sa važećim zakonskim aktima i da nisu prekršena apelanticina prava.

V.Relevantni propisi

34. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 19/93, 22/93, 12/99 i 31/99) u relevantnom dijelu glasi: Član 11. stav 3.

Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.

35. Zakon o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 38/98, 12/99, 31/99, 38/99, 65/01, 13/02, 64/02, 39/03 i 96/03) u relevantnom dijelu glasi:

Član 14. stav 1.

Nosilac stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. ZOSO (u daljem tekstu: nosilac stanarskog prava), ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Odredbe ovog Zakona se primjenjuju na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. i 19. decembra 1998. godine, bez obzira na to da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne.

36. Zakon o privatizaciji državnih stanova („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 11/00 [objavljen 25. aprila 2000. godine], 20/00, 18/01, 35/01 [objavljen 28. jula 2001. godine] i 47/02) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuje se privatizacija stanova u državnoj svojini.

Privatizacija se vrši otkupom stana u skladu sa odredbama ovog zakona

1. Pravo na otkup stana Član 10. st. 1. i 2.

Pravo na otkup stana ima nosilac stanarskog prava.

Ako stanarsko pravo imaju bračni drugovi, pravo na otkup stana imaju zajednički, a jedan od njih uz saglasnost drugog.

Član 73.

Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u „Službenom glasniku Republike Srpske“ a primjenjuje se istekom roka od 90 dana od dana objavljivanja.

37. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi:

Predugovor Član 45.

(1) Predugovor je takav ugovor kojim se preuzima obaveza da se kasnije zaključi drugi, glavni ugovor.

(2) Propisi o formi glavnog ugovora važe i za predugovor, ako je propisana forma uslov punovažnosti ugovora.

(3) Predugovor obavezuje ako sadrži bitne sastojke glavnog ugovora.

(4) Na zahtjev zainteresovane strane sud će naložiti drugoj strani koja odbija da pristupi zaključenju glavnog ugovora da to uradi u roku koji će joj odrediti.

(5) Zaključenje glavnog ugovora može se zahtijevati u roku od šest mjeseci od isteka roka predviđenog za njegovo zaključenje, a ako taj rok nije predviđen, onda od dana kada je prema prirodi posla i okolnostima ugovor trebalo da bude zaključen.

(6) Predugovor ne obavezuje ako su se okolnosti od njegovog zaključenja toliko izmijenile da ne bi bio ni zaključen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme. Uslovi i njihovo dejstvo Član 74. st. 1 i 2.

(1) Ugovor je zaključen pod uslovom ako njegov nastanak ili prestanak zavisi od neizvjesne činjenice.

(2) Ako je zaključen pod odložnim uslovom pa se uslov ispuni, ugovor djeluje od trenutka njegovog zaključenja, osim ako iz zakona, prirode posla ili volje strana ne proističe nešto drugo.

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima ništav je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povrijedila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Pretpostavke za raskidanje Član 133. st. 1. i 3.

(1) Ako nakon zaključivanja ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obaveze jedne strane, ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, a u jednom i u drugom slučaju u toj mjeri da je očigledno da ugovor više ne odgovara očekivanjima ugovornih strana i da bi po opštem mišljenju bilo nepravično održati ga na snazi takav kakav je, strana kojoj je otežano ispunjenje obaveze odnosno strana koja zbog promijenjenih okolnosti ne može ostvarivati svrhu ugovora može zahtijevati da se ugovor raskine ili izmijeni.

(3) Strana koja zahtijeva raskid ugovora ne može se pozivati na promijenjene okolnosti koje su nastupile nakon isteka roka određenog za ispunjenje njene obaveze.

Očigledna nesrazmjera uzajamnih davanja Član 139. st. 1. i 2.

(1) Ako je između obaveza ugovornih strana u dvostranom ugovoru postajala u vrijeme zaključenja ugovora očigledna nesrazmjera, oštećena strana može zahtijevati poništenje ugovora ako za pravu vrijednost tada nije znala niti je morala znati. (2) Pravo da se zahtijeva poništenje ugovora prestaje istekom godine dana od njegovog zaključenja.

38. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine“ br. 38/78, 4/89, 29/90 i 22/91, te „Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 21/92 i 29/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 9. stav 2.

Ugovor na osnovu kojeg se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu.

39. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 86/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 60. stav 1.

(1) Parnica počinje da teče dostavljanjem tužbe tuženom.

VI.Dopustivost

40. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

41. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

42. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-07-000 892 od 7. maja 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 23. maja 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i

4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

43. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

44. Apelantica osporava navedene presude tvrdeći da su joj njima prekršena prava iz člana II/3. e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

45. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

46. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

47. Ustavni sud smatra nespornim da se u predmetnom parničnom postupku odlučivalo o apelanticinim građanskim pravima i stoga su član 6. stav 1. Evropske konvencije i član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjivi.

U odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku

a) Relevantni principi

48. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

b) Period koji se uzima u obzir

49. Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud 15. oktobra 2004. godine dostavio apelantici tužbu broj P-207/04 na odgovor. S obzirom na to da je apelantica bila tužena u konkretnoj parnici, predmetni postupak je u odnosu na nju, na osnovu odredbe člana 60. stav 1. ZPP, počeo tog datuma. Dalje, Vrhovni sud je odluku povodom apelanticine revizije, koja predstavlja konačnu odluku o meritumu spora, donio 7. maja 2009. godine. Dakle, predmetni postupak je trajao ukupno četiri godine i oko sedam mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

50. S obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je u konkretnom slučaju trebalo riješiti, Ustavni sud smatra da se radi o relativno složenom sudskom postupku, pogotovo uzimajući u obzir pravna pitanja koja su trebala biti riješena. Osim toga, Ustavni sud ukazuje na to da je riječ o sporu koji nije po prirodi hitan i za koji zakon nije propisao posebnu hitnost u postupanju izuzev što je odredbom člana 10. ZPP propisana opća obaveza suda da parnični postupak provede bez nepotrebnih odugovlačenja.

51. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je Osnovni sud s ciljem vođenja i okončanja postupka preduzeo sve procesne radnje koje su propisane relevantnim odredbama ZPP (prethodno ispitivanje tužbe, dostava tužbe i protivtužbe na odgovor), te održao pripremno ročište i glavnu raspravu i donio prvostepenu presudu u primjerenim rokovima (18. aprila 2005. godine). Dalje, da je nakon prijema žalbi obiju stranaka u postupku, ponovno, u primjerenim rokovima, izvršio dostavu žalbi suprotnim strankama na odgovor, te potom i Okružnom sudu kompletan spis na odlučivanje. Što se tiče postupanja Okružnog suda, Ustavni sud zapaža da je taj sud, odlučujući o podnesenim žalbama protiv prvostepene presude, 30. maja 2007. godine donio svoju odluku. Također, Ustavni sud zapaža da je i Vrhovni sud, nakon prijema predmeta (1. oktobra 2007. godine), o izjavljenoj reviziji odlučio 7. maja 2009. godine i da je u međuvremenu, 30. januara 2009. godine, upravo zbog apelanticinog, odnosno propusta njenog punomoćnika, kompletan spis morao vratiti Osnovnom sudu (30. januara 2009. godine) radi otklanjanja uočenih nedostataka, zbog čega je u narednom periodu od oko dva i po mjeseca predmet bio u Osnovnom sudu. Ustavni sud ne može da ne zapazi da je Vrhovni sud propust ovakve prirode (izostanak punomoći u spisu za postupak revizije) primijetio tek nakon godinu dana i četiri mjeseca. Dalje, Ustavni sud zapaža da je potom, nakon vraćanja predmetnog spisa sa Osnovnog suda, Vrhovni sud donio odluku u narednih dva mjeseca. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je i ponašanje apelantice, odnosno njenog punomoćnika, u određenoj mjeri doprinijelo dužini trajanja konkretnog postupka.

52. S obzirom na okolnosti konkretnog predmeta, te imajući u vidu da se radi o postupku za koji u zakonu nije propisana obaveza hitnog rješavanja, Ustavni sud smatra da apelantica nije navela bilo šta što bi ukazalo na to da su sudovi neopravdano odugovlačili donošenje odluke u konkretnom slučaju, niti je očigledna takva neaktivnost sudova koja bi mogla voditi zaključku o vjerovatnoći da postoji kršenje prava u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku.

53. Ocjenjujući kriterije navedene u prethodnim tačkama ove odluke, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta, u situaciji kad je postupak na tri sudske instance trajao četiri godine i oko sedam mjeseci, ne postoji kršenje apelanticinog prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te time nema ni osnova za dosuđivanje naknade nematerijalne štete.

U odnosu na aspekte prava na pravično suđenje

54. Apelantica, također, smatra da su joj redovni sudovi donoseći osporene odluke povrijedili pravo na pravično suđenje, a ti se navodi suštinski odnose na njeno nezadovoljstvo utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom materijalnog prava.

55. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02), a Ustavni sud se, u okviru apelacione nadležnosti, bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

56. Ustavni sud, prije svega, primjećuje, a što je u odgovoru na apelaciju naglasio i Vrhovni sud, da su navodi apelacije, faktički, ponovljeni navodi revizije, te da je na sve te navode Vrhovni sud odgovorio u osporenoj odluci.

57. Dalje, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su sudovi na dvije sudske instance vrlo detaljno razmotrili sva pitanja koja apelantica ponavlja u apelaciji, te da su dali veoma jasna i razložna obrazloženja zbog čega se ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o tome da se u konkretnom slučaju radilo o ništavnom predugovoru, te da je tužilac obavezan da joj preda u posjed predmetni stan i naknadi izgubljenu zakupninu. Osim toga, Okružni i Vrhovni sud su, također, u obje osporene odluke dali iscrpna obrazloženja o tome zašto su usvojili tužbeni zahtjev i naložili apelantici da sa tužiocem zaključi glavni kupoprodajni ugovor za predmetni stan, a u suprotnom da se tužilac na osnovu donesene presude upiše kao vlasnik predmetnog stana u odgovarajućim registrima. U odnosu na apelanticu, sudovi su također jasno obrazložili i da je njen protivtužbeni zahtjev neosnovan budući da je taj zahtjev u suprotnosti sa tužiočevim tužbenim zahtjevom, te zbog činjenice da jedan isključuje drugi. Dakle, sudovi su, suprotno apelacionim navodima, ispitali tužbu i protivtužbu i jasno zaključili da, bez obzira na to kako bi se tumačila pravna priroda predmetnog predugovora, apelantica ima obavezu da zaključi glavni kupoprodajni ugovor za predmetni stan.

58. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su Okružni i Vrhovni sud o svojim zaključcima dali dovoljna, jasna i precizna obrazloženja u svojim odlukama, koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim već dovoljnim i prihvatljivim u smislu prava na obrazloženu odluku kao elementa prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica nije svojim navodima ni na koji način dovela u pitanje poštivanje prava na pravično suđenje, niti je ponudila bilo kakve druge argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je u konkretnom slučaju na bilo koji način to pravo prekršeno, već je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koje se apelantica pozvala.

Ostali navodi

59. U pogledu apelanticinih navoda o povredi prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i apelanticini navodi o kršenju prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

60. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na „suđenje u razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je parnični postupak, za koji zakon nije propisao da je hitan, okončan za četiri godine i oko sedam mjeseci, te kada su redovni sudovi na tri stepena preduzimali radnje s ciljem okončanja postupka u razumnim rokovima, a za postupak pred revizionim sudom postoji i apelanticin doprinos za predmetnu dužinu trajanja postupka.

61. Dalje, Ustavni sud smatra da nema povrede u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te prava na dom i imovinu iz člana II/3.f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada su Okružni sud i Vrhovni sud detaljno i jasno obrazložili svoje odluke, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

62. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2029/09 (Š. B.) | Sudska praksa | Aktio