Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3653/09 (S.L.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Troškovi postupka
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3653/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u predmetu broj AP 3653/09, rješavajući apelaciju S.L., na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 59. stavak 2. alineja 2, članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, dopredsjednica Seada Palavrić, dopredsjednica Mato Tadić, sudac Zlatko M. Knežević, sudac na sjednici održanoj 18. travnja 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija S.L.

Utvrđuje se povreda članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 001475 09 Gž od 10. studenog 2009. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu, koji je dužan po žurnom postupku odlučiti o troškovima postupka, sukladno članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Širokom Brijegu da, sukladno članku 74. stavak 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S.L. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubuškog, kojeg zastupa Davor Kovač, odvjetnik iz Ljubuškog, podnio je 23. studenog 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 001475 09 Gž od 10. studenog 2009. godine, Rješenja Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 Mal 001475 07 Mal od 22. travnja 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 22. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog i Općinskog suda, te od JP «Elektroprivreda» d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: tužitelj) zatraženo je 3. lipnja 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor dostavio 10. lipnja 2009. godine, Općinski sud 8. lipnja 2009. godine, a tužitelj je svoj odgovor dostavio 18. lipnja 2009. godine.

4. Na temelju članka 26. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju dostavljen je podnositelju apelacije 1. srpnja 2010. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Tužitelj je 6. rujna 2007. godine tužbom pokrenuo parnični postupak protiv apelanta radi isplate duga za isporučenu električnu energiju.

7. Apelant je u odgovoru na tužbu koji je Općinskom sudu dostavio 28. svibnja 2008. godine, između ostalog, naveo da je dug za razdoblje od 15. rujna 2006. godine do 15. srpnja 2007. godine izmirio po pojedinačnim računima u razdoblju od 11. do 13. rujna 2007. godine, a za sva ostala potraživanja istaknuo je prigovor zastare, sukladno odredbi članka 378. Zakona o obligacijskim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Apelant je u odgovoru na tužbu tražio naknadu troškova postupka koje je u odgovoru precizirao.

8. Presudom Općinskog suda broj 63 0 Mal 001475 07 Mal od 27. ožujka 2009. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja. U obrazloženju je navedeno da su na ročištu za glavnu raspravu izvedeni dokazi uvidom i čitanjem isprava, i to izvatka iz poslovnih knjiga tužitelja od 29. kolovoza 2007. godine, te isplaćenih računa za siječanj, veljaču, ožujak i lipanj 2007. godine i pet priznanica od 13. rujna 2007. godine. Temeljem istaknutog prigovora zastare potraživanja, te izvedenih dokaza, Općinski sud je utvrdio da je djelomično utemeljen prigovor zastare, budući da je nastupila zastara potraživanja neplaćenih računa počevši sa računom od 31. srpnja 2006. godine, pa unatrag, a uzimajući u obzir da je tužba podnesena 6. rujna 2007. godine, odbijen je tužiteljev tužbeni zahtjev u odnosu na taj dio potraživanja. Dalje, Općinski sud je temeljem istaknutog prigovora ispunjenja obveze, te izvedenih dokaza utvrdio da je apelant nezastarjeli dio dugovanja prema tužitelju izmirio, pa je i u tom dijelu odbio tužitelja, u smislu odredbe članka 295. ZOO. Na koncu obrazloženja je navedeno da je ocjenom svih izvedenih dokaza pojedinačno i jednih u svezi s drugim utvrđeno da je tužbeni zahtjev neutemeljen, pa je odlučeno kao u izreci, u smislu odredbi čl. 102, 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

9. Pošto presudom nije odlučeno o troškovima postupka, apelant je Općinskom sudu podnio prijedlog za donošenje dopunske presude.

10. Odlučujući o podnesenom prijedlogu Općinski sud je Rješenjem broj 63 0 Mal 001475 07 Mal od 22. travnja 2009. godine odbio prijedlog, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju je navedeno da je prijedlog neutemeljen, budući da je sud odbio tužiteljev tužbeni zahtjev djelomično zbog zastare potraživanja, a djelomično zbog ispunjenja apelantove obveze prema tužitelju. U svezi sa navedenim, Općinski sud je istaknuo da je apelant dio svoje obveze ispunio, ali tek nakon podizanja tužbe, budući da je tužba podnesena 6. rujna 2007. godine, a apelant je nezastarjeli dio duga isplatio 11. i 13. rujna 2007. godine, što znači da je apelant imao povoda za podnošenje tužbe. Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, odlučio kao u izreci temeljem odredbi čl. 387. i 396. ZPP.

11. Nezadovoljan prvostupanjskim rješenjem apelant je podnio priziv Kantonalnom sudu koji je Rješenjem broj 63 0 P 001475 09 Gž od 10. studenog 2009. godine priziv odbio i potvrdio prvostupanjsko rješenje. U obrazloženju je navedeno da iz stanja spisa proizlazi da je tužba u konkretnom predmetu podnesena 6. rujna 2007. godine, te da je apelant dio potraživanja isplatio 11. i 13. rujna 2007. godine, dakle, nakon podnošenja tužbe. Zbog navedenog i zastare potraživanja, prvostupanjski sud je i odbio tužbeni zahtjev tužitelja, pa iz navedenog proizlazi da je tužitelj imao razloga za podnošenje tužbe, te su, prema ocjeni Kantonalnog suda, neutemeljeni navodi priziva da su troškovi postupka nastali nemarom tužitelja. Pošto tužitelj nije bez osnove podnio tužbu, te pošto je tužbeni zahtjev odbijen zbog istaknutog prigovora zastare i zbog isplate dijela duga nakon podnošenja tužbe, to je prvostupanjski sud, za razliku od neutemeljenih navoda priziva, pravilno postupio kada je odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, te odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

12. U navodima apelacije se ističe da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) kao i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Apelacijom se ukazuje na proizvoljnu primjenu procesnog prava, jer sudovi nisu dosudili tražene troškove postupka u situaciji kada je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen. Dalje, apelacijom se ističe da je apelant već u odgovoru na tužbu i na pripremnom ročištu pravilno istaknuo prigovor zastare potraživanja i prigovor ispunjenja obveze, te poduzeo sve zakonom predviđene procesne radnje koje su potrebne za zakonito okončanje postupka. U apelaciji se navodi da je apelant račune za obračunsko razdoblje od 15. rujna 2006. godine do 15. srpnja 2007. godine pravodobno izmirio u razdoblju od 11. do 13. rujna 2007. godine, dakle, skoro godinu dana prije dostavljanja tužbe na odgovor. Sukladno navedenom, prvostupanjski sud je u pogledu tužbenog zahtjeva pravilno odlučio odbijajajući tužbeni zahtjev, ali mu taj sud nije dosudio tražene troškove postupka.

13. Apelant je u dopuni apelacije istaknuo da su postupajući sudovi, donoseći osporene odluke, proizvoljno primijenili odredbe procesnog prava, što je dovelo do povrede njegovog prava na imovinu, jer je imao «legitimno očekivanje» da će, obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev u cijelosti, biti udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka, pri čemu se pozvao na praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetima br. AP 2422/07 i AP 3437/07.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je odgovoru na apelaciju naveo da u postupku pred tim sudom nije došlo do kršenja apelantovih prava na koja se poziva u apelaciji, te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

15. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je istaknuo da u predmetnom postupku nije došlo do bilo kakvog nezakonitog postupanja, budući da iz stanja spisa proizlazi da je tužitelj imao razloga za podnošenje tužbe, pa su zbog toga neutemeljeni apelantovi navodi da su troškovi postupka nastali nemarom tužitelja, te je još istaknuto da taj sud smatra da niti jednoj stranci u postupku, pa tako ni apelantu, nije povrijeđeno nijedno pravo zajamčeno Ustavom.

16. Tužitelj je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da apelaciju smatra neutemeljenom, jer, prema njegovom mišljenju, ne postoje razlozi kako objektivno-činjenične, tako ni procesnopravne naravi koji bi se mogli nazvati povredama Ustava, odnosno povredama u smislu nadležnosti Ustavnog suda, te je predložio da se apelacija kao neutemeljena odbije. V.Relevantni propisi

17. Zakon o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Članak 59. st. 1. i 2.

(1) Tužitelj može povući tužbu bez pristanka tuženog prije nego što je tužba dostavljena tuženom. Tužba se može povući i nakon dostave tuženom, sve do zaključenja glavne rasprave, ako tuženi na to pristane. Ako se tuženi u roku od osam dana od dana obavijesti o povlačenju tužbe ne izjasni o tome, smatrat će se da je pristao na povlačenje.

(2)Povučena tužba smatra se kao da nije ni podnesena i može se ponovno podnijeti. Članak 60. stavak 1.

(1) Parnica počinje teći dostavom tužbe tuženom.

Članak 383.

Parnične troškove sačinjavaju izdaci učinjeni u tijeku ili povodom postupka.

Parnični troškovi obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba kojima zakon priznaje pravo na nagradu.

Članak 386. st. 1. i 2.

(1) Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove. (2) Ako stranka djelomično uspije u parnici, sud može, a obzirom na postignuti uspjeh, odrediti da svaka stranka podmiruje svoje troškove, ili da jedna stranka naknadi drugoj srazmjeran dio troškova.

Članak 387.

(1) Pri odlučivanju koji će se troškovi stranci nadoknaditi, sud će uzeti u obzir samo troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti. (2) Ako je propisana tarifa za nagradu odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema tarifi.

Članak 396.

(1) O naknadi troškova odlučuje sud na određen zahtjev stranke bez raspravljanja. (2) Stranka je dužna u zahtjevu određeno navesti troškove za koje traži naknadu. Zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba odlučiti.

(3) O zahtjevu za naknadu troškova sud će odlučiti u presudi ili rješenju kojim se završava postupak pred tim sudom.

(4) U tijeku postupka sud će posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne ovisi o odluci u glavnoj stvari.

(5) U slučaju iz članka 390. ovog zakona, ako povlačenje tužbe ili odustanak od pravnog lijeka nisu obavljeni na raspravi, zahtjev za naknadu troškova može se staviti u roku od 15 dana nakon prijema obavijesti o odustanku povlačenja tužbe.

VI.Dopustivost

18. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. Sukladno članku 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 63 0 P 001475 09 Gž od 10. studenog 2009. godine protiv kojeg nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporeno rješenje apelant je primio 17. studenog 2009. godine, a apelacija je podnesena 23. studenog 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 16. stavak 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

21. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant osporava navedeno rješenje, tvrdeći da je tim rješenjem povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju i pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije.

23. Članak II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

Članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Nitko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utječu na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine sukladno općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Apelant smatra da je u konkretnom slučaju, zbog odbijanja redovitih sudova da mu dosude troškove postupka i odluke da svaka strana snosi svoje troškove usprkos tomu što je tužbeni zahtjev protiv njega u cijelosti odbijen, povrijeđeno njegovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne primjene odredaba ZPP obzirom da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, te da su mu, u smislu odredbe članka 386. stavak 1. ZPP, troškovi koje je precizirao i u odgovoru na tužbu i na ročištu trebali biti dosuđeni.

25. U svezi sa ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati je li članak II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju primjenjiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja osoba ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Europski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, odluka o dopustivosti od 10. srpnja 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stavak 69).

26. U konkretnom slučaju za apelanta je sporno što mu sudovi nisu dosudili precizirane troškove postupka u situaciji kada je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen, pa je, obzirom na navedeno, nesporno da apelantovo pravo na naknadu troškova sudskog postupka ne predstavlja «postojeću imovinu». Međutim, obzirom na relevantne odredbe ZPP koje reguliraju pravo na naknadu troškova, odnosno obvezu stranke koja u cjelini izgubi parnicu da protivnoj stranci naknadi troškove postupka, Ustavni sud smatra da je apelant, na temelju odredbe članka 386. stavak 1. ZPP, imao «legitimno očekivanje» da će, pošto je tužiteljev tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti, biti udovoljeno njegovom zahtjevu za naknadu troškova postupka. Iz navedenog Ustavni sud zaključuje da se pravo na naknadu sudskih troškova u okolnostima konkretnog slučaja može smatrati imovinom, u smislu članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

27. Prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju obuhvaća tri različita pravila. Prvo pravilo, koje je izraženo u prvoj rečenici prvog stavka i koje je opće prirode, izražava načelo mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, u drugoj rečenici istog stavka, odnosi se na lišavanje imovine i podvrgava ga izvjesnim uvjetima. Treće pravilo, sadržano u stavku dva ovog članka, dopušta da države potpisnice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine sukladno općem interesu. Ova tri pravila nisu različita, u smislu da nisu povezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedine slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje imovine i trebaju biti tumačena u svjetlu općeg načela izraženog u prvom pravilu (vidi, Europski sud, Sporrong i Lönnorth protiv Švedske, presuda od 23. rujna 1982. godine, serija A broj 52, stavak 61).

28. Dovodeći navedeno u svezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da su osporena rješenja dovela do miješanja u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine. Stoga je daljnji zadatak Ustavnog suda ispitati je li miješanje u apelantovu imovinu bilo zakonito, te, ovisno o odgovoru na to pitanje, utvrditi je li miješanje u javnom interesu i sukladno načelu proporcionalnosti.

29. Razmatrajući pitanje zakonitosti miješanja u apelantovo pravo na imovinu, Ustavni sud, dakle, prvo treba dati odgovor na pitanje je li miješanje predviđeno zakonom, odnosno jesu li osporena rješanja suda u kojima je odlučeno o troškovima postupka arbitrarna.

30. Ustavni sud zapaža da je slično činjenično i pravno pitanje razmatrao u predmetu broj AP 2422/07 (vidi, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2422/07 od 11. studenog 2009. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ), na koju se i apelant poziva u svojoj apelaciji. Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, utvrdio da je Kantonalni sud proizvoljno primijenio odredbu članka 386. stavak 2. ZPP( i odlučio da svaka strana snosi svoje troškove), budući da je nesporno da je tužbeni zahtjev tuženog u odnosu na apelanta u cijelosti odbijen, pa je u kontekstu navedenog Ustavni sud zaključio da se Kantonalni sud, donoseći osporenu presudu u dijelu odluke kojim je odlučivao o troškovima postupka proizvoljnom primjenom odredaba ZPP umiješao u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, te da je stoga došlo do povrede članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

31. Slijedeći praksu Ustavnog suda usvojenu u predmetu broj AP 2422/07 od 11. studenog 2009. godine, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju sudovi, primijenivši odredbe ZPP, i to odredbe čl. 387. i 396, na koje su se pozvali u osporenim rješenjima, odlučili da svaka stranka snosi svoje troškove uz obrazloženje da tužitelj nije bez razloga podnio tužbu, jer je tužbeni zahtjev odbijen dijelom zbog istaknutog prigovora zastare i dijelom zbog isplate dijela duga, ali tek nakon podnošenja tužbe.

32. Ustavni sud primjećuje da je apelanta tijekom postupka zastupao odvjetnik koji je na ročištu održanom 27. veljače 2009. godine tražio naknadu troškova postupka, i to za sastav odgovora na tužbu 240,00 KM i pristup ročištu 240,00 KM. Osim toga, Ustavni sud još zapaža da je tužitelj u završnoj riječi na održanom ročištu u cijelosti ostao pri postavljenom tužbenom zahtjevu, tražeći da se on u cijelosti usvoji, bez obzira na istaknuti prigovor zastare i ispunjenje dijela obveze. Za apelanta je sporno to što mu sudovi nisu dosudili precizirane troškove postupka, u smislu odredbe članka 386. stavak 1. ZPP.

33. Ustavni sud podsjeća da je odredbom članka 386. stavak 1. ZPP precizirano da je stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove postupka. Apelantov prijedlog da se donese dopunska presuda kojom bi se raspravilo pitanje troškova postupka na način da se troškovi postupka apelantu u cijelosti dosude, odbijen je uz obrazloženje da svaka stranka snosi svoje troškove, jer je tužbeni zahtjev odbijen dijelom zbog zastare potraživanja, a dijelom zbog ispunjenja obveze, ali tek nakon podnošenja tužbe, pa je tužitelj imao razlog da podnese tužbu. Ustavni sud ovakvo obrazloženje smatra proizvoljnim.

34. Naime, točno je da je tužitelj zbog neplaćenih računa za isporučenu električnu energiju imao razlog da podnese tužbu, ali je, isto tako, točno da je apelant dio duga izmirio prije nego je, u smislu odredbe članka 60. stavak 1. ZPP, parnica počela teći, dakle, prije nego je apelant uopće i znao da je tužitelj protiv njega pokrenuo postupak. Ustavni sud smatra da je ova činjenica tužitelju morala biti poznata, pa je na taj način i sam izazvao troškove postupka nastavljajući postupak. Dakle, apelant je isplatio dio duga koji nije bio obuhvaćen zastarom prije nego što je parnica uopće počela teći, potom u odgovoru na tužbu (godinu dana nakon što je izmirio dio duga) istaknuo prigovor zastare potraživanja, te obavijestio sud da je nezastarjeli dio duga izmirio i, obzirom na navedeno, tražio naknadu troškova koje je na ročištu precizirao. Obzirom na takvo apelantovo ponašanje u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da su sudovi izveli pogrešan zaključak da je apelant svojim nemarom izazvao troškove postupka ne dosudivši mu precizirane troškove, u smislu odredbe članka 386. stavak 1. ZPP obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen i konačno što je sam tužitelj zapravo izazvao troškove, jer je u navedenim okolnostima u cijelosti ostao pri tužbenom zahtjevu i nije povukao tužbu.

35. Ustavni sud još podsjeća da je u citiranoj Odluci broj AP 2422/07, na koju se i apelant u apelaciji pozvao, istaknuto i to da pravo na naknadu troškova postupka, prema svojoj suštini, ima akcesorni karakter, te da odluka o glavnoj stvari praktično determinira odluku suda o troškovima postupka, pa iz navedenog slijedi, a što je i materijalizirano u odredbi članka 386. stavak 1. ZPP, da je stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna protivnoj stranci nadoknaditi troškove. U citiranoj odluci je još navedeno da osnovni kriterij prema kojem se određuje koja stranka je obvezna nadoknaditi parnične troškove jeste uspjeh u parnici. Prema načelu rizika (causae), odnosno odgovornosti za uspjeh, onaj koji je svojim držanjem prije i izvan parnice doveo do potrebe da se parnica vodi, pa je zbog toga parnicu izgubio, konačno je dužan snositi svoje troškove i naknaditi troškove svom protivniku. Stranka koja je prouzrokovala parnicu, odnosno koja je dala povoda za njezino održavanje povredom subjektivnih prava, pa je parnicu izgubila, dužna je konačno snositi svoje troškove i naknaditi troškove svome protivniku.

36. Uzimajući u obzir sve navedeno u konkretnom slučaju i razloge koji su dani u citiranoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su se Općinski i Kantonalni sud, donoseći sporna rješenja, proizvoljno primijenivši odredbe ZPP, umiješali u apelantovo pravo na mirno uživanje imovine, te da je i u konkretnom slučaju došlo da povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

37. Obzirom na ovakav zaključak, Ustavni sud neće provoditi daljnju analizu u pogledu toga je li «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu bilo u javnom interesu i sukladno načelu proporcionalnosti.

Pravo na pravično suđenje

38. U svjetlu utvrđene povrede prava na imovinu, Ustavni sud ne nalazi da je potrebno da posebno ispituje apelantove navode u svezi sa povredom prava na pravično suđenje iz članka II/3. (e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stav 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Povreda se ogleda u tome što su Općinski i Kantonalni sud zanemarili odredbu članka 386. stavak 1. ZPP, odnosno proizvoljno primijenili odredbe čl. 387. i 396. ZPP, odlučivši da svaka stranka snosi svoje troškove postupka iako je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen.

40. Na temelju članka 61. st. 1. i 2. i članka 64. stavak 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3653/09 (S.L.) | Sudska praksa | Aktio