Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2016/09 (H. K.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2016/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2016/09, rješavajući apelaciju Hasiba Karašina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija Hasiba Karašina.

Utvrđuje se povreda člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije BiH broj 070-0-Rev-08-000731 od 31. marta 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Hasiba Karašina podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-08-000731 od 31. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik broj 006-0-Gž-06-000705 od 6. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda Bugojno broj P- 223/05 od 21. juna 2006. godine u odnosu na ostale aspekte člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i u odnosu na član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Hasib Karašin (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bugojna, kojeg zastupa Stjepan Vukadin, advokat iz Bugojna, podnio je 25. juna 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000731 od 31. marta 2009. godine, Presude Kantonalnog suda Novi Travnik (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0- Gž-06-000705 od 6. februara 2008. godine i Presude Općinskog suda Bugojno (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-223/05 od 21. juna 2006. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Metaloprerađivačke industrije „Coming“ d.o.o. Bugojno (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 14, 16. i 15. oktobra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi 22, 30. i 27. oktobra i 10. decembra 2009. godine dostavili su odgovore na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 14. januara 2010. godine.

5. Ustavni sud 28. februara 2012. godine zatražio je od Općinskog suda kopiju spisa, koji je postupio po traženom 9. marta 2012. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

7. Apelant je 19. aprila 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja prava vlasništva, te prijenosa nekretnina, a tuženi je 29. juna 2001. godine dostavio odgovor na tužbu.

8. Općinski sud održao je ročišta 2. jula, 25. septembra i 3. decembra 2001. godine.

9. Tuženi je 22. februara 2002. godine podnio protivtužbu.

10. Općinski sud održao je ročišta 5. marta, 5. aprila, 9. aprila i 16. maja 2002. godine.

11. Općinski sud donio je Presudu broj P-307/01 od 16. maja 2002. godine kojom je utvrdio da je apelant kao najbolji ponuđač kod Agencije za privatizaciju Kantona Središnja Bosna (u daljnjem tekstu: Agencija) po javnom tenderu kupoprodajnim ugovorom zaključenim 29. maja 2000. godine (u daljnjem tekstu: kupoprodajni ugovor) kupio od tuženog pravo trajnog korištenja na nekretninama, zemljištu, zk. tijelo I (u izreci presude precizirane oznake nekretnina), te pravo vlasništva na zgradi sportskog centra (u daljnjem tekstu: zgrada), zk. tijelo II, bez zemljišta za ugovorenu i isplaćenu cijenu od 150.000,00 KM, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se nekretnine u javnim knjigama upišu kao apelantovo vlasništvo i posjed i predati nekretnine apelantu u posjed. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka.

12. Tuženi je 6. septembra 2002. godine uložio žalbu na navedenu presudu, a apelant je 15. oktobra 2002. dostavio odgovor na žalbu.

13. Rješenjem Kantonalnog suda u Travniku broj Gž-450/02 od 31. januara 2003.

godine ukinuta je prvostepena presuda i predmet vraćen na ponovni postupak. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije dao valjano obrazloženje za spornu činjenicu, a to je da li je kupoprodajnim ugovorom apelantu, pored zgrade, prodato i zemljište.

14. Općinski sud održao je ročišta 24. marta, 7. maja i 26. juna 2003. godine.

15. Općinski sud donio je Presudu broj P-205/03 od 26. juna 2003. godine kojom je utvrdio da je apelant kao najbolji ponuđač kod Agencije po javnom tenderu kupoprodajnim ugovorom kupio od tuženog pravo trajnog korištenja na zemljištu, te pravo vlasništva na zgradi bez zemljišta za ugovorenu i isplaćenu cijenu od 150.000,00 KM, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se nekretnine u javnim knjigama upišu kao apelantovo vlasništvo i posjed i predati nekretnine apelantu u posjed. Istom presudom obavezan je tuženi da apelantu naknadi troškove postupka.

16. Tuženi je uložio žalbu 29. decembra 2003. godine, a apelant je 23. januara 2004. godine dostavio odgovor na žalbu.

17. Rješenjem Kantonalnog suda od 16. marta 2005. godine ukinuta je presuda Općinskog suda i predmet vraćen na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno da prvostepeni sud nije u potpunosti postupio po uputama, jer nije utvrdio sve sporne činjenice. Također je navedeno da Općinski sud nije odlučio o protivtužbi tuženog.

18. Rješenjem broj P-205/03 od 16. januara 2006. godine Općinski sud pozvao je tuženog da uredi protivtužbeni zahtjev.

19. Općinski sud održao je ročišta 27. aprila i 21. juna 2006. godine.

20. Presudom Općinskog suda broj P-223/05 od 21. juna 2006. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je on, kao najbolji ponuđač kod Agencije po javnom tenderu kupoprodajnim ugovorom kupio pravo vlasništva na zgradi za kupoprodajnu cijenu u iznosu od 150.000,00 KM. Istom presudom odbijen je višak apelantovog tužbenog zahtjeva kojim je tražio da se utvrdi da je on kao najbolji ponuđač kod Agencije od tuženog kupio i trajno pravo korištenja na zemljištu, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se u zemljišnim knjigama upiše sa pravima i na zemljištu. Istom presudom usvojen je protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražio da se utvrdi da je predmet kupoprodajnog ugovora bila zgrada, a ne i zemljište, a apelant ima pravo na pripadajući dio zemljišta ispred zgrade, zakonski pojas zemljišta oko zgrade i prilaz oko zgrade za redovnu upotrebu. Istom presudom određeno je da svaka stranka snosi svoje troškove.

21. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je sporno da li je predmet kupoprodajnog ugovora bila samo zgrada ili se prodavalo zemljište. Općinski sud je istakao da je tuženi kao prodavač putem Agencije prijavio prodaju više nekretnina, između ostalih i zgradu, da je prije pripreme tendera tuženi imenovao komisiju čiji je zadatak bio da odredi početnu cijenu zgrade, da je u ovom postupku postupio po uputama drugostepenog suda i saslušao svjedoka S.M., koji je izjavio da je komisija utvrđivala samo početnu cijenu zgrade, a ne i zemljišta. Budući da je izjava ovog svjedoka saglasna drugim provedenim dokazima, Općinski sud je istakao da ju je prihvatio kao tačnu. Osim toga, tuženi je kao početnu cijenu zgrade naveo iznos od 20.876,70 KM koja je navedena i u prospektu tendera, a u knjigovodstvenoj kartici navedena je vrijednost zgrade kao osnovnog sredstva. Dalje, prilikom kontrole dokumentacije od Agencije utvrđeno je da su u predmetnom zk.ulošku sa pravima upisana fizička lica, da je Agencija tražila od tuženog dokumentaciju u vezi sa vlasništvom na nekretninama koje se prodaju, da je tuženi 20. marta 2000. godine podnio zahtjev nadležnoj službi Općine Bugojno radi uplanjenja zgrade, tako da je konstatirao da u vrijeme podnošenja prijave za tender zgrada nije bila upisana, niti uplanjena i tek je nakon podnošenja zahtjeva uplanjena. Općinski sud je, dalje, naveo da iz javnog poziva za tender slijedi da se prodavala samo zgrada, da iz izjave direktora Agencije slijedi da prodavač najbolje zna šta je predmet kupoprodaje, odnosno da se prodavala samo zgrada, da iz izjave Z.Č., djelatnice Agencije za malu privatizaciju, proizlazi da se u tender samo stavljao kratak opis predmeta, a u konkretnom slučaju to je zgrada. Da je predmet prodaje bila samo zgrada, potvrđuje i izjava E.Š., predsjednika Upravnog odbora tuženog, te djelatnika tuženog I.V. Iz nalaza i mišljenja vještaka geometra proizlazi da je izvršeno cijepanje čestica, nakon čega je došlo do spajanja zemljišnoknjižne parcele. Općinski sud je, dalje, naveo da je tuženi pozvao apelanta kako bi se u prisutnosti Agencije dogovorili o realizaciji kupoprodajnog ugovora, ali apelant nije prihvatio poziv, odnosno iz apelantovog dopisa slijedi da on ne pristaje ni na kakvo cijepanje parcele.

22. Općinski sud je naveo da niti tuženi, niti apelant nisu, nakon što je izvršena prodaja, bili dosljedni iako im je bilo jasno da su predmet kupoprodaje bili samo zgrada i zemljište za redovnu upotrebu zgrade, te da su raznim dogovorima pokušavali da otcijepe i dio zemljišta uz tu zgradu, ali se nisu uspjeli usaglasiti o veličini zemljišta uz zgradu. Međutim, i da su se usaglasili, takav dogovor o prodaji zemljišta bi bio ništav, jer zemljište nije moglo biti predmet kupoprodaje, zato što je odredbama člana 3. Zakona o početnoj bilansi stanja preduzeća i banaka regulirano da pravo raspolaganja nekretninama sa izgrađenim građevinskim zemljištem upisano u korist vlasnika subjekta (u konkretnom slučaju tuženog) postaje pravo vlasništva, tako da je zgrada i pravo raspolaganja (ali bez zemljišta koje je i dalje društveno-državno) postalo pravo vlasništva i kao takvo predstavlja kapital preduzeća koji se prodavao u postupku privatizacije putem Agencije. Agencija prodaje kapital preduzeća, a zemljište nije vlasništvo preduzeća, nego državna imovina, i ne predstavlja kapital koji se može privatizirati. Istina, u kupoprodajnom ugovoru i u prospektu tendera navedene su zk. i katastarske oznake parcele, ili ih treba tumačiti kao topografske oznake na kojim je izgrađena zgrada koja se kupuje, jer tuženi nije bio vlasnik zemljišta na kojem je zgrada izgrađena, tako da ga nije mogao prodavati, niti ga je prodavao. Apelant, u skladu sa članom 39. Zakona o građevinskom zemljištu, može tražiti da mu se odredi zemljište koje služi za redovnu upotrebu, da se to zemljište otcijepi i upiše kao njegovo vlasništvo, jer se na osnovu kupoprodajnog ugovora već upisao kao vlasnik zgrade. Općinski sud je istakao da, kako je na nesumnjiv način utvrđeno da je predmet kupoprodajnog ugovora bila zgrada, to je odlučio kao u izreci presude.

23. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud donio je Presudu broj 006-0-Gž-06- 000705 od 6. februara 2008. godine, kojom je preinačio presudu Općinskog suda samo u dijelu oznake k.č. (u obrazloženju navedeno da je vjerojatno greška u kucanju), dok je u ostalom dijelu potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, radi razjašnjenja spornih činjenica, svojim ranijim rješenjima nalagao prvostepenom sudu da utvrdi volju parničnih stranaka za zaključenje kupoprodajnog ugovora, u smislu člana 99. stav 2. Zakona o obaveznim odnosima, odnosno da se utvrdi da li je namjera ugovarača bila da se, pored zgrade, proda i zemljište. Prvostuepeni sud je utvrdio da je predmet prodaje bila samo zgrada, o čemu je dao detaljno obrazloženje. Vezano za žalbene navode da je presuda prvostepenog suda neizvršiva, Kantonalni sud je istakao da nisu osnovani, jer je u obrazloženju Općinski sud naveo da apelant može, u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu, a na osnovu kupoprodajnog ugovora, tražiti da mu se odredi zemljište za redovnu upotrebu.

24. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud donio je Presudu broj 070-0-rev-08- 000731 od 31. marta 2009. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je tokom postupka bilo sporno da li je predmet kupoprodaje bila samo zgrada ili zgrada sa zemljištem. Iz činjeničnog stanja slijedi da je tuženi, u skladu sa Zakonom o privatizaciju preduzeća, kao prodavač putem Agencije prijavio prodaju više nekretnina, a među njima i zgradu, da je formirao komisiju koja je utvrdila početnu cijenu zgrade, a ne i zemljišta, da je u javnom pozivu za prikupljanje ponuda navedeno da se prodaje zgrada, te da je najbolji ponuđač bio apelant koji je u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu. Dalje, u članu 1. kupoprodajnog ugovora navedeno je da je predmet prodaje zgrada, da je Agencija dopisom od 29. maja 2000. godine pozvala apelanta da potpiše kupoprodajni ugovor čiji je predmet prodaja zgrade. Kupoprodajni ugovor je potpisan u junu 2001. godine, a kako je nesumnjivo da je ugovor potpisan, apelantu je bilo jasno šta kupuje i bila mu je ponuđena mogućnost raskida ugovora. Vrhovni sud je istakao da je pravilno pozivanje sudova na odredbe člana 39. Zakona o građevinskom zemljištu, jer je apelant na osnovu kupoprodajnog ugovora upisan kao vlasnik zgrade zbog čega ima pravo da mu se, u skladu sa prostornim planom ili planom percelacije, zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade otcijepi i upiše kao njegovo vlasništvo.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

25. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi hronologiju postupanja redovnih sudova, te ističe da presuda u dijelu „Kupac ima pravo na pripadajući dio zemljišta ispod zgrade, zakonski pojas zemljišta oko zgrade i prilaz oko zgrade za redovnu upotrebu“ ne samo da nije izvršiva nego nije niti odrediva. Apelant navodi da se, zbog navedenog, obraćao nadležnim organima, koji su mu odgovorili da za predmetno područje nije donesen regulacioni plan, a niti bilo koja vrsta druge detaljne planske dokumentacije. Dakle, predmet ove kupoprodaje treba odrediti nekakav stručnjak za urbanizam, po svojoj slobodnoj procjeni s tim što za donošenje ove stručne procjene ne postoje nikakvi egzaktni podaci. Apelant ističe da u konkretnom slučaju nije postupano u smislu njegovog prava da se njegov slučaj ispita pravično i u razumnom roku.

b) Odgovor na apelaciju

26. Vrhovni sud je naveo da je presudu donio u skladu sa domaćim procesnim i materijalnim zakonom i odredbama Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije.

27. Kantonalni sud je istakao da apelacija nije osnovana, te predložio da se odbije.

28. Općinski sud je naveo da je donio pravilnu i zakonitu odluku.

29. Tuženi je, osim što je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, istakao da naknadno pribavljene potvrde ne mogu biti relevantne za predmetni postupak pred Ustavnim sudom.

V. Relevantni propisi

30. U Zakonu o građevinskom zemljištu Federacije Bosne i Hercegovine («Službene novine FBiH» br. 25/03 i 16/04) relevantne odredbe glase:

Član 39.

Vlasnik zgrade ili posebnog dijela zgrade stupanjem na snagu ovoga zakona stječe pravo vlasništva na zemljištu, pod zgradom i na onoj površini zemljišta koje je prostornim planom ili planom parcelizacije utvrđeno da služi za redovnu upotrebu zgrade, izuzev slučajeva koji su predmet revizije u skladu sa čl. 87. do 92. prelaznih odredaba ovoga zakona.

Ako prostornim planom ili planom parcelacije nije utvrđena površina zemljišta koje je potrebno za redovnu upotrebu zgrade, tu površinu utvrđuje rješenjem općinski organ uprave nadležan za imovinsko-pravne poslove uz pribavljeno mišljenje općinskog organa uprave nadležnog za poslove urbanizma.

31. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

32. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

33. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

34. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-08-000731 od 31. marta 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 30. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 25. juna 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

35. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

36. Apelant navodi da mu je pobijanim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

37. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […] Suđenje u razumnom roku

a) Relevantni principi

38. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

39. Ustavni sud podsjeća i na konzistentnu praksu Evropskog suda prema kojoj dužina trajanja postupka, na određenim instancama posmatranim pojedinačno, može biti smatrana razumnom. Međutim, u obzir se mora uzeti postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je ovaj standard iz člana 6. stav 1. prekršen (vidi, Evropski sud, Ruotulo protiv Italije, presuda od 27. februara 1992. godine, serija A broj 230-D, stav 99). Također, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A broj 194, stav 21, i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

b) Period koji se uzima u obzir

40. U konkretnom slučaju apelant je 19. aprila 2001. godine podnio tužbu protiv tuženog radi utvrđenja prava vlasništva, te prijenosa nekretnina, a Presudom Vrhovnog suda od 31. marta 2009. godine postupak je okončan. Dakle, postupak je trajao sedam godina i 11 mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

41. Ustavni sud ne može ustanoviti da je u postupku bilo složenih pravnih i činjeničnih pitanja koja je trebalo riješiti, tako da se konstatira da se nije radilo o složenom postupku, tj. da složenost predmeta nema utjecaja na njegovu dužinu.

42. Dalje, Ustavni sud uočava da apelant ničim nije doprinio dužini trajanja postupka, jer iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu nije vidljivo da je apelant koristio bilo kakve metode koje bi mogle dovesti do odugovlačenja postupka.

43. U odnosu na Općinski, Kantonalni i Vrhovni sud, Ustavni sud ukazuje da je postupak trajao sedam godina i jedanaest mjeseci, te smatra da je doneseno sedam odluka tako da se ne može konstatirati da sudovi nisu bili aktivni u navedenom periodu. Ustavni sud smatra da je predmet u više navrata vraćan na ponovni postupak. S tim u vezi, Ustavni sud napominje da ukidanje odluka nižih organa od viših organa i vraćanje na ponovni postupak, u principu, ne čini pravne lijekove nedjelotvornim, ali stalno vraćanje na ponovni postupak može učiniti pravne lijekove iluzornim a postupak beskonačnim i bespredmetnim. Upravo zbog toga, nadležni organi moraju uložiti dodatni napor kako bi postupak riješili u razumnom roku. Međutim, navedeno je u konkretnom slučaju izostalo. Ovdje se posebno ukazuje da je tek u trećoj presudi od 21. juna 2006. godine Općinski sud razjasnio spornu činjenicu, tj. da li je predmet prodaje bila samo zgrada ili zgrada i zemljište, iako mu je zbog navedenog prvi put ukinuta prvostepena presuda od 16. maja 2002. godine, dakle, nakon četiri godine. Vezano za doprinos Kantonalnog i Vrhovnog suda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prvi put odlučio u roku od sedam mjeseci, drugi put u roku od jedne godine i osam mjeseci i treći put u roku od jedne godine i sedam mjeseci, a da je Vrhovni sud odluku donio u roku od jedne godine i jedan mjesec. U odgovoru na apelaciju Općinski sud, Kantonalni sud i Vrhovni sud nisu se očitovali u vezi sa apelantovim navodima o dužini trajanja postupka.

44. Imajući u vidu prethodnu analizu, a u smislu prethodno navedenih standarda i principa prema kojim se mora uzeti u obzir postupak u cijelosti i dužina trajanja postupka na svim instancama zajedno, kao i svi ostali kriteriji koji se ocjenjuju u odlučivanju o tome da li je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju, zbog toga što je postupak radi utvrđenja trajao sedam godina i 11 mjeseci, povrijeđeno apelantovo pravo na suđenje u razumnom roku tim prije što se nije radilo o složenom postupku, da nisu navedeni razlozi za dugo trajanje postupka, te da apelant nije doprinio predmetnoj dužini postupka.

45. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi o kršenju prava na pravično suđenje

46. Povredu ostalih aspekata prava na pravično suđenje apelant nalazi u činjenici da presuda u dijelu u kojem je određeno da apelant, u smislu Zakona o građevinskom zemljištu, ima pravo na zemljište ispod zgrade i oko zgrade ne samo da nije izvršiva nego nije niti odrediva, jer se obraćao nadležnim organima koji su mu odgovorili da za predmetno područje nije donesen regulacioni plan, a niti bilo koja vrsta druge detaljne planske dokumentacije.

47. U vezi sa navedenim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

48. Ustavni sud ne može ustanoviti da je obrazloženje redovnih sudova proizvoljno. Naime, iz obrazloženja presuda slijedi da nije udovoljeno apelantovom tužbenom zahtjevu u dijelu kojim je tražio utvrđenje prava vlasništva i na zemljištu zbog toga što činjenično stanje ukazuje da je tuženi, u skladu sa Zakonom o privatizaciju preduzeća, kao prodavač putem Agencije prodao apelantu zgradu, a ne zemljište koji niti je prodavao, niti je mogao prodavati. Dalje, iz obrazloženja slijedi da apelant, u skladu sa članom 39. Zakona o građevinskom zemljištu, može tražiti da mu se odredi zemljište koje služi za redovnu upotrebu, da se to zemljište otcijepi i upiše kao njegovo vlasništvo, jer se na osnovu kupoprodajnog ugovora već upisao kao vlasnik zgrade. Apelantovo ukazivanje da se obraćao nadležnim službama u vezi sa izvršenjem presude nije relevantno za ispitivanje, jer se predmetni postupak vodio radi utvrđenja koji postupak je Ustavni sud analizirao i u kojem nije našao elemente proizvoljnosti niti u jednom dijelu. Imajući u vidu navedeno, te stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.

Pravo na imovinu

49. Apelant ističe da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima o povredi prava na pravično suđenje koji su već razmotreni u okviru ostalih aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII. Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak radi utvrđenja trajao sedam godina i 11 mjeseci, a nisu navedeni razlozi koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

51. Međutim, nema kršenja prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

52. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2016/09 (H. K.) | Sudska praksa | Aktio