Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-362/09 (M. J.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Građanski postupak
- Naknada
- Proporcionalnost
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-362/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 362/09, rješavajući apelaciju Mustafe Jašarevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Mustafe Jašarevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06- 001 049 od 12. decembra 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-461/05 od 6. septembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj R-5/04 od 30. juna 2005.
godine.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine pred Kantonalnim sudom u Goraždu, Općinskim sudom u Goraždu, Vrhovnim sudom Republike Srpske, Okružnim sudom u Istočnom Sarajevu i Osnovnim sudom u Višegradu a koji je okončan donošenjem Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Rev-06-001 049 od 12. decembra 2008.
godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Jašarevića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-06-001 049 od 12. decembra 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj Gž-461/05 od 6. septembra 2006.
godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu broj R-5/04 od 30. juna 2005. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Mustafe Jašarevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 766 od 15. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 014-0-Gž-06-000 551 od 10. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Višegradu broj P-427/05 od 21. jula 2006. godine.
Odluku objaviti u “Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, “Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, “Službenom glasniku Republike Srpske” i u «Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine».
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Mustafa Jašarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kog zastupa Faruk Jašarević, opunomoćenik iz Sarajeva, podnio je 9. februara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) registriranu pod brojem AP 362/09 protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 049 od 12. decembra 2008. godine, Rješenja Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-461/05 od 6. septembra 2006. godine i Rješenja Osnovnog suda u Višegradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj R-5/04 od 30. juna 2005. godine. Apelant je dopunio apelaciju 9. februara 2012. godine.
2. Apelant je 25. februara 2010. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu registriranu pod brojem AP 725/09 protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 766 od 15. januara 2010. godine, Presude Okružnog suda broj 014-0-Gž-06-000 551 od 10. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda broj P-427/05 od 21. jula 2006. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda, te „Hidroelektrane na Drini“ a.d. („HE na Drini“ - Višegrad u daljnjem tekstu: protivnik predlagača - tuženi) zatraženo je 20. maja 2009. godine i 28. oktobra 2010. godine da dostave odgovore na apelaciju.
4. Vrhovni sud je dostavio odgovor 29. maja 2009. godine i 19. novembra 2010.
godine. Okružni sud je dostavio odgovor 11. juna 2009. godine i 18. novembra 2010. godine. Protivnik predlagača je dostavio odgovor 8. juna 2009. godine i 17. novembra 2010. godine. Osnovni sud, kom su apelacije dostavljene na odgovor 22. maja 2009. godine i 1. novembra 2010. godine, do dana donošenja ove odluke nije dostavio odgovore.
5. Ustavni sud je zatražio od Osnovnog suda 11. jula i 26. augusta 2011. godine da dostavi na uvid spis broj R-5/04. Kompletan spis je dostavljen 12. septembra 2011. godine. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Osnovnom sudu 19. septembra 2011. godine.
6. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelacije dostavljeni su apelantu 22. septembra 2009. godine i 7. aprila 2011. godine.
7. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojem AP 362/09 i AP 725/09 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 362/09.
III. Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
Činjenice u predmetu broj AP 362/09
9. Osnovnom sudu u Goraždu 24. aprila 1989. godine dostavio je spis broj R-93/89 Odsjek za imovinskopravne poslove Općine Goražde radi određivanja naknade za nekretnine koje je eksproprirao apelant u korist SOUR-a „Elektroprivreda BiH“, „HE na Drini“, RO u osnivanju (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača).
10. Osnovni sud u Goraždu u periodu od juna 1989. godine do aprila 1991. godine održao je pet ročišta, izvršen je uviđaj na licu mjesta i pribavljeni nalazi i mišljenja triju vještaka, te je zakazao glavnu raspravu za 24. april 1992. godine.
11. Apelant je 11. aprila 1997. godine i 1. decembra 1997. godine uputio prijedloge Općinskom sudu u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) da se nastavi i okonča postupak u predmetu broj R-93/89. Protivnik predlagača, sada JP „Elektroprivreda BiH“ Sarajevo, u povodu apelantovih prijedloga 3. marta 1998. godine istakao je prigovor o nedostatku pasivne legitimacije, ističući da je „HE na Drini“ Višegrad pravni sljednik svih prava i obaveza proisteklih od izgradnje do konstrukcije ovog objekta.
12. U toku 1998. godine do februara 1999. godine Općinski sud je zakazao i odgodio tri ročišta na kojim je protivnik predlagača isticao prigovor o nedostatku pasivne legitimacije.
13. Općinski sud se Rješenjem broj R-93/89 od 3. februara 1999. godine proglasio mjesno nenadležnim za postupanje po apelantovom prijedlogu za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je Rješenjem broj G-37/99 od 26. augusta 1999. godine ukinuo rješenje Općinskog suda i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
14. Općinski sud je zakazao ročište 3. novembra 1999. godine, usvojio apelantov prijedlog da se pribave nalazi i mišljenja vještaka građevinske, poljoprivredne i šumarske struke, te zakazao ročište za 9. mart 2000. godine.
15. U toku 2000. godine Općinski sud je zakazao devet ročišta od kojih su tri odgođena zbog nedolaska protivnika predlagača, jedno na apelantovo traženje i jedno zbog službenog odsustva sudije. Na ročištima koja su održana raspravljano je o prigovorima koje su isticali apelant i protivnik predlagača u odnosu na nalaze i mišljenja navedenih vještaka, odnosno usvajanjem prijedloga stranaka vršene su njihove dopune.
16. Općinski sud je Rješenjem broj R-620/99 od 12. oktobra 2000. godine odredio naknadu za eksproprirane nekretnine. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-77/01 od 31. augusta 2001. godine uvažio žalbe apelanta i protivnika predlagača, te ukinuo prvostepeno rješenje i predmet vratio na ponovno odlučivanje.
17. Općinski sud je na ročištu održanom 17. oktobra 2001. godine prihvatio prijedlog protivnika predlagača i naložio vještačenje visine naknade određene za eksproprirano zemljište, a na ročištu od 29. aprila 2002. godine prihvatio prijedlog za dopunu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke. Ročište zakazano za 8. novembar 2002. godine odgođeno je zbog izostanka protivnika predlagača.
18. Općinski sud je Rješenjem broj R-493/01 od 6. januara 2003. godine odredio apelantu naknadu za eksproprirano zemljište.
19. Protiv ovog rješenja žalbe su izjavili apelant, protivnik predlagača i „HE na Drini“ Višegrad, kao umješač na strani protivnika predlagača.
20. Kantonalni sud je Rješenjem broj Gž-118/03 od 11. septembra 2003. godine uvažio žalbe apelanta i protivnika predlagača, prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Žalba „HE na Drini“ Višegrad je odbačena jer je zaključeno da ne može imati svojstvo umješača u ovom postupku.
21. U novembru 2003. godine između JP „Elektroprivreda BiH“ (protivnik predlagača) i „HE na Drini“ Višegrad zaključen je sporazum shodno kom je „HE na Drini“ Višegrad, kao jedini i isključivi korisnik eksproprijacije, preuzela obaveze u vezi sa sudskim postupcima pokrenutim u povodu određivanja naknade za eksproprirano zemljište.
22. Općinski sud je putem pošte 11. februara 2004. godine apelantov spis broj R-307/03 dostavio Osnovnom sudu u Rogatici u skladu sa Memorandumom o razumijevanju o reguliranju poslova pravne pomoći između FBiH i RS. Osnovni sud u Rogatici je dostavio 14. juna 2004. godine spis Osnovnom sudu u Višegradu.
23. Osnovni sud je u apelantovom predmetu sada protiv „HE na Drini“ Višegrad, kao protivnika predlagača (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača), zakazao ročište za 3. mart 2005. godine. Osnovni sud je usvojio apelantov prijedlog da se odrede vještačenja vještaka poljoprivredne, građevinske i šumarske struke, nabrojanim po imenu, iz Banje Luke. U dogovoru sa strankama Osnovni sud je 11. marta 2005. godine odredio novog vještaka šumarske struke. Sva tri vještaka su svoje nalaze i mišljenja dostavili u martu 2005. godine.
24. Na ročištu održanom 6. aprila 2005. godine apelant je iznio primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne i građevinske struke a u pogledu nalaza vještaka šumarske struke je zatražio i dopunu. Protivnik predlagača je na sva tri vještačenja iznio svoje primjedbe.
25. Na ročištu održanom 11. maja 2005. godine zaključeno je da vještaci građevinske i poljoprivredne struke nisu postupili po nalogu suda prilikom izrade nalaza, pa su po apelantovom prijedlogu, s kojim se saglasio protivnik predlagača, određeni novi vještaci. Apelant i protivnik predlagača imali su primjedbe i na nalaze novoodređenih vještaka građevinske i poljoprivredne struke.
26. Osnovni sud je Rješenjem broj R-5/04 od 30. juna 2005. godine apelantu odredio naknadu za eksproprirane nekretnine pojedinačno pobrojane u izreci rješenja u ukupnom iznosu od 137.730,43 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 30. juna 2005. godine koje mu je protivnik predlagača dužan isplatiti, te ga obavezao da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 1.744,00 KM. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da se Osnovni sud pri određivanju visine naknade za eksproprirano zemljište rukovodio čl. 41, 43, 44, 49. st. 2. i 50. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 8/96, 15/96 i 64/04 ). Vrijednost naknade za šumske i parkovne zasade utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke koji su sačinjeni na temelju stanja koje su obje strane prihvatile, a koje je utvrđeno u zapisniku broj 06/II-473/85 od 24. juna 1985. godine. Osnovni sud je prihvatio obrazloženje ovog vještaka da je svaka od vrsta sadnica i biljaka koje su se nalazile u apelantovom dvorištu imala vrijednost do oduzimanja zemljišta, te da više nemaju vrijednost kao dekorativno i drugo bilje, odnosno da bi ovo bilo značajno da je apelant ostao da živi na dijelu prostora koji je bio predmet oduzimanja. Dalje, naknada za poljoprivredno zemljište utvrđena je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke koji je primjenom kombinirane metode, koristeći tržišne podatke za 2002. i 2003. godinu, jer nije mogao doći do podataka za 2004. godinu, odnosno podatke Općine Ustiprača i Republičke porezne uprave - PJ Rogatica (u daljnjem tekstu: Porezna uprava), primjenom aritmetičke sredine utvrdio vrijednost poljoprivrednog zemljišta, te iznos naknade za drvnu masu za posječena stabla voća. Na osnovu tržišnih vrijednosti, te kvartalnih statističkih pregleda određena je i visina naknade za voće i vinovu lozu. Primjedbe protivnika predlagača na nalaz ovog vještaka su ocijenjene kao neosnovane, a apelant nije imao primjedaba na nalaz. Na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke utvrđena je ukupna tržišna vrijednost za pojedinačno pobrojane objekte i komunalne i druge uređaje. Vještak je obrazložio da je cijenu 1 m stambenog prostora odredio shodno podatku dobivenom od Porezne uprave, te prema podacima koje je sam prikupio na području Ustiprače. Osnovni sud je zaključio da je ovako određena cijena u skladu i sa stavom Vrhovnog suda iz odluke broj Rev-40/01 od 21. septembra 2001. godine o postupku i načinu utvrđivanja tržišne cijene zemljišta. Dalje, zaključeno je da se u konkretnom slučaju ne može odrediti naknada veća od tržišnih vrijednosti shodno članu 50. Zakona o eksproprijaciji, a s obzirom na to da u apelantovom slučaju ne postoje materijalne i druge okolnosti i lične prilike koje bi ukazale da je to značajno za njegovu egzistenciju. Ovakav zaključak utemeljen je na činjenici da je apelant vlasnik stana u Sarajevu i da ima penziju. Osnovni sud je ukazao da su vještacima čiji su nalazi prihvaćeni kao objektivni i jasni dostavljeni na uvid, te da su na glavnoj raspravi i pročitani: tabelarni prikaz Porezne uprave sa ugovorom o kupoprodaji nekretnina od 22. oktobra 2002. godine, 24. maja 2005. godine, porezna prijava od 25. maja 2005. godine, ali da su sva tri vještaka ostala pri svojim nalazima i mišljenjima. Najzad, Osnovni sud, pozivajući se na član 130. Zakona o vanparničnom postupku, kojim je regulirano da troškove postupka određivanja naknade za eksproprirane nekretnine snosi korisnik eksproprijacije, obavezao je protivnika predlagača da apelantu nadoknadi označeni iznos. Apelantu su dosuđeni troškovi postupka pred Osnovnim sudom, ali je odbijen dio kojim je tražio naknadu troškova postupka koje je imao pred Općinskim sudom u Goraždu s obzirom na to da je pred sudom u Goraždu protivnik predlagača bilo JP „Elektroprivreda BiH“, a u postupku pred ovim sudom „HE na Drini“ Višegrad.
27. Apelant je protiv rješenja Osnovnog suda 27. jula 2005. godine uložio žalbu Okružnom sudu kojem je cjelokupan spis po izjavljenoj žalbi dostavljen na odlučivanje 16. septembra 2005. godine.
28. Okružni sud je Rješenjem broj Gž-461/05 od 6. septembra 2006. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje Osnovnog suda. U obrazloženju rješenja, a u povodu apelantovih navoda kojim je osporavao nalaz vještaka poljoprivredne struke, na osnovu uvida u nalaz ovog vještaka, Okružni sud se saglasio sa razlozima i obrazloženjima iz prvostepene presude, te ukazao da iz zapisnika sa rasprave održane 30. juna 2005. godine proizlazi da je ovaj vještak obrazložio svoj nalaz i mišljenje, te da apelant nakon toga nije imao primjedaba. Apelantovi navodi kojim je tvrdio da nije pravilno utvrđena građevinska vrijednost pojedinih građevinskih objekata u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke ocijenjeni su kao neosnovani. S tim u vezi, detaljno je ukazano na način na koji je ovaj vještak odredio tržišnu vrijednost, a zbog čega je apelantov navod da je trebalo pribaviti i cijenu od građevinskih firmi pri utvrđivanju tržišne vrijednosti građevinskih objekata ocijenjen kao neosnovan, te da apelant na ročištu održanom 30. juna 2005. godine ovaj nalaz nije osporavao, niti je navodio u čemu se ogleda nestručnost. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka šumarske struke. S tim u vezi je ukazano na osnovu čega je ovaj nalaz sačinjen, te na elemente na osnovu kojih su utvrđene vrijednosti i da iz raspravnog zapisnika od 11. maja 2005. godine proizlazi da apelant, nakon što je ovaj vještak dao pojašnjenje, nije imao primjedaba na njegov nalaz i mišljenje. Apelantov navod da je prvostepeni sud pogrešno postupio jer mu nije odredio naknadu po osnovu izmakle koristi za eksproprirane nekretnine od dana njihove predaje do dana donošenja odluke o naknadi je ocijenjen kao neosnovan. U vezi s tim je ukazano da pri eksproprijaciji raniji vlasnik gubi pravo vlasništva pravosnažnošću rješenja o eksproprijaciji, a ne isplatom naknade za eksproprijaciju, pa da naknadu za izmaklu korist apelant nije mogao ostvarivati u ovom sudskom postupku. Okružni sud se u cijelosti saglasio sa ocjenom i razlozima prvostepenog suda da se u apelantovom slučaju nisu stekli uvjeti za određivanje većeg iznosa naknade u smislu člana 50. Zakona o eksproprijaciji. Najzad, u pogledu apelantovih navoda kojim je osporavao odluku o troškovima postupka ukazano je da se, u skladu sa članom 396. stav 2. Zakona o parničnom postupku, zahtjev za njihovu naknadu postavlja u troškovniku u kom moraju biti specificirani svi troškovi koje je stranka imala povodom procesnih radnji. U konkretnom slučaju ocijenjeno je da apelant svoj zahtjev od 30. juna 2005. godine nije opredijelio u skladu sa navedenom zakonskom odredbom. Naime, apelant je tražio naknadu troškova u označenom iznosu a po Rješenju Općinskog suda broj R-493/1, koje je ukinuto Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-118/03 od 11. septembra 2003. godine, te naknadu troškova postupka pred Osnovnim sudom. S obzirom na navedeno, zaključeno je da je apelantu pravilno dosuđena naknada troškova postupka u onom dijelu u kom se istaknuti zahtjev za naknadu odnosio na troškove postupka koje je apelant imao pred Osnovnim sudom.
29. Protiv rješenja Okružnog suda apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu 2. oktobra 2006. godine.
30. Vrhovni sud je Rješenjem broj 118-0-Rev-06-001 049 od 12. decembra 2008. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv rješenja Okružnog suda odbio kao neosnovanu. Vrhovni sud je zaključio da su nalazi i mišljenja vještaka građevinske, poljoprivredne i šumarske struke u skladu sa čl. 41, 42, 44, 46. i 47. Zakona o eksproprijaciji. U vezi s tim ukazano je da činjenica da protivnik predlagača nije u propisanom roku isplatio ili položio u sudski depozit „nikakav iznos“ nema značaja za određivanje visine novčane naknade za eksproprirane nekretnine. U vezi sa apelantovim navodom da je vještak poljoprivredne struke propustio da ocijeni ugovore o kupoprodaji zemljišta zaključene 2002. i 2005. godine, ukazano je da je ovaj vještak izjavio da oni kao dokazi nisu značajni za korekciju njegovog nalaza i mišljenja, što je, prema ocjeni ovog suda, i razumljivo zato što kupoprodajna cijena nekretnina navedena u samo dva ugovora ne može utjecati na podatak o godišnjem prosjeku cijena kojim je raspolagao vještak. Dalje, ukazano je da je u nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke navedeno da je tržišna cijena građevinskih objekata izračunata „u skladu sa Uredbom o primjeni Zakona o porezima na imovinu („Službeni glasnik RS“ broj 30/02), Zakonom o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 8/95, 15/96 i 64/04) i sa ostalim propisima nauke i struke“, te su detaljno pobrojani elementi na temelju kojih je ovaj vještak odredio visinu naknade. Shodno navedenom, zaključeno je da Uredba o primjeni Zakona o porezu na imovinu na kojoj je apelant insistirao nije jedini propis na osnovu kog se utvrđuje tržišna vrijednost građevinskih objekata, te da to ne proizlazi ni iz odredbe člana 42. Zakona o eksproprijaciji, kao i da nisu izostali jasni i obrazloženi razlozi zbog kojih nije uzeta u obzir i cijena novoizgrađenog stambenog prostora. U vezi sa apelantovim navodima koji su se ticali nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke, istaknuto je da je, prema ocjeni ovog suda, angažirani vještak imao dovoljno stručnog znanja da utvrdi vrijednost šumskih i parkovnih zasada, da su osnov i način za procjenu šumskog i vrtnog bilja sadržani u čl. 45, 46. i 47. Zakona o eksproprijaciji, a što su uvažili i vještak i nižestepeni sudovi, pa je zaključeno da se apelantovi navodi u ovom dijelu ne mogu prihvatiti. Dalje, Vrhovni sud, uz uvažavanje činjenice da je apelant starije lice narušenog zdravlja, da je od prinosa iz voćnjaka i bašte ostvarivao dodatni prihod kog je sada lišen, kao i da je sada izložen dodatnim izdacima, saglasio se sa obrazloženjem i zaključcima nižestepenih sudova da u apelantovom slučaju nije primjenjiv član 50. Zakona o eksproprijaciji, odnosno da apelant svoju egzistenciju nije isključivo zasnivao na ekspropriranim nekretninama s obzirom na to da ima stan u Sarajevu i da ostvaruje pravo na penziju. Također, s obzirom na to da je, u skladu sa članom 4. stav
2. Zakona o eksproprijaciji, apelant prestao da bude vlasnik ekspropriranih nekretnina pravosnažnošću rješenja o eksproprijaciji, zaključeno je da apelant nije mogao biti ekonomski i socijalno diskriminiran time što više nije koristio eksproprirano zemljište. Naime, prestankom prava vlasništva na ekspropriranom zemljištu prestaje i pravni osnov da se ono dalje koristi, odnosno ekonomski iskorištava. Dalje, ukazano je da se, u skladu sa čl. 40. do 54. Zakona o eksproprijaciji a koji su mjerodavni za rješenje konkretne stvari, u ovom postupku odlučivalo o naknadi za eksproprirane nekretnine, pa da apelant u ovom postupku nije mogao ostvarivati pravo na naknadu izgubljene dobiti. Najzad, Vrhovni sud se saglasio sa odlukom nižestepenih sudova o naknadi troškova postupka, te posebno ukazao da troškovi u pogledu kojih apelantov zahtjev za naknadu nije usvojen nisu ni nastali u odnosu na protivnika predlagača u predmetnom vanparničnom postupku (član 28. Zakona o vanparničnom postupku).
Činjenice u predmetu broj AP 725/10
31. Osnovni sud je Presudom broj 427/05 od 21. jula 2006. godine odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi „HE na Drini“ Višegrad a.d. Višegrad (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da mu na ime naknade za izgubljenu korist isplati iznos od 182.016,28 KM, te da mu nadoknadi troškove postupka. U obrazloženju presude je ukazano da je članom 74. stav 2. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 8/96, 15/96 i 64/04) propisano da se postupak određivanja naknade za eksproprirane nekretnine u kom do dana stupanja na snagu ovog zakona nije zaključen sporazum o naknadi ima okončati prema odredbama ovog zakona, kao i da ovaj zakon ne sadrži odredbu koja propisuje odgovornost za štetu zbog izmakle koristi bez obzira na krivicu. Dalje, ukazano je da je članom 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) regulirano da ko drugom prouzrokuje štetu dužan je da je nadoknadi ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice, te da se za štetu odgovara bez obzira na krivicu u slučajevima propisanim zakonom, odnosno bez obzira na član 155. istog zakona koji regulira izmaklu dobit kod instituta štete. U konkretnom slučaju utvrđeno je kao nesporno da tuženi nije samovoljno uzeo nekretnine od apelanta iz posjeda, a nije utvrđeno bilo kakvo samovoljno postupanje tuženog prema apelantu. S obzirom na to da nije utvrđeno protivpravno ponašanje tuženog, zaključeno je da ne postoji pravni osnov za dosuđivanje naknade za izgubljenu korist zbog čega je apelantov tužbeni zahtjev odbijen.
32. Okružni sud je Presudom broj 014-0-Gž-06-000 551 od 10. juna 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude je ukazano da je rješenje o eksproprijaciji doneseno 25. oktobra 1988. godine, kada je na snazi bio Zakon o eksproprijaciji objavljen u „Službenom listu SRBiH“ broj 12/87. U članu 31. navedenog zakona bilo je regulirano da korisnik eksproprijacije stječe pravo na posjed eksproprirane nekretnine danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji ili danom određenim samim rješenjem, a na temelju čega je zaključeno da tadašnji korisnik eksproprijacije nije postupao protivpravno stupanjem u posjed ekspropriranih nekretnina koje su pripadale apelantu, jer mu stupanje u posjed nije bilo uvjetovano isplatom naknade za eksproprirane nekretnine. Dalje, ukazano je da je, u skladu sa članom 74. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ broj 8/96), prestao da važi Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 19/77, 18/86, 9/87, 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89), te da je članom 73. stav 2. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ broj 8/96) regulirano da se neokončani postupci za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine imaju okončati prema odredbama ovog zakona. S obzirom na to da je u konkretnom slučaju u vanparničnom postupku donijeto Rješenje o određivanju naknade za eksproprirane nekretnine pod brojem R-5/04 od 30. juna 2005. godine, zaključeno je da se na konkretni slučaj imaju primjenjivati odredbe zakona iz 1996. godine prema kojim nije predviđena naknada za izgubljenu korist. Dalje, shodno čl. 154, 155. i 158. ZOO, ukazano je na to da bi postojala odgovornost štetnika za nastalu štetu, moraju da budu ispunjeni sljedeći uvjeti: da šteta postoji, da je prouzrokovana protivpravnom radnjom ili propuštanjem koji se mogu pripisati štetniku u krivicu, te da postoji uzročna veza između radnje, odnosno propuštanja i nastale štete. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je tuženi kao korisnik eksproprijacije u posjed ekspropriranih nekretnina ušao nakon pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji, a to pravo je stekao na temelju člana 31. Zakona o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ broj 12/87), pa je zaključeno da se nisu stekli uvjeti iz člana 189. stav 3. ZOO prema kojim bi apelantu pripalo pravo na naknadu štete po osnovu izmakle koristi.
33. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 766 od 15. januara 2010. godine apelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da je apelantu naknada za eksproprirane nekretnine utvrđena u vanparničnom postupku Rješenjem Osnovnog suda broj R-5/04 od 30. juna 2005. godine shodno članu 41. stav 2. Zakona o eksproprijaciji (za vinograd i vinovu lozu) i članu 44. istog zakona (za poljoprivredno zemljište). Također, ukazano je da je članom 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ broj 64/04) brisan član 73. Zakona o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ broj 8/96), ali da je i dalje ostao na snazi član 74. prema kom danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje da važi Zakon o eksproprijaciji („Službeni list SRBiH“ br. 19/77, 18/86, 9/87, 12/87 - prečišćeni tekst i 38/89). S obzirom na to da je apelantu naknada za poljoprivredno zemljište određena u skladu sa članom 41. Zakona o eksproprijaciji koji tom odredbom, a ni nekom drugom odredbom ne regulira i naknadu za izgubljenu dobit po osnovu nekorištenja poljoprivrednog zemljišta, apelantovi navodi da je dosuđivanjem naknade za poljoprivredno zemljište dobio samo dio naknade, te da mu pripada pravo i na izmaklu korist ocijenjeni su kao neosnovani. Dalje, ukazano je da je naknada za vinograd i voćnjak (prema kom osnovu je apelant tražio izmaklu korist u iznosu od 189.345,15 KM) Rješenjem Osnovnog suda broj R-5/04 određena u ukupnom iznosu od 83.895,00 KM, a koja je obračunata u skladu sa članom 44. u vezi sa članom 41. Zakona o eksproprijaciji. Pritom, vještak poljoprivredne struke je uračunao iznos čistog prinosa koji bi apelantov vinograd i voćnjak dali za onoliko godina koliko je potrebno da se podignu novi vinograd i voćnjak i da počnu davati plodove. Shodno navedenom, zaključeno je da je iznos čistog prinosa određenog u vanparničnom postupku pravno izjednačen sa pojmom izmakla korist iz člana 155. ZOO, jer odgovara prinosu koji je apelant mogao očekivati prema redovnom toku stvari od vinograda i voćnjaka u navedenom periodu, pa da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili apelantov zahtjev za naknadu štete po osnovu izmakle koristi za eksproprirano zemljište pod voćnjakom i vinogradom. Dalje, neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi navodi da mu pripada pravo na naknadu štete za izmaklu dobit za 17 godina neostvarenog prinosa zasađenog voćnjaka i vinograda s obzirom na to da mu naknada za neostvareni prinos pripada za onoliko godina koliko je potrebno da se podignu voćnjak i vinograd i da počnu davati plodove, a ta naknada mu je već određena u vanparničnom postupku. S tim u vezi je ukazano da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da nisu ispunjeni uvjeti za naknadu štete iz čl. 154. stav 1. i 158. ZOO.
IV. Apelacija
Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 362/09
34. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
35. Povreda prava na pravično suđenje, prema apelantovom mišljenju, ogleda se u činjenici da je vanparnični postupak za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine okončan 30. juna 2005. godine, odnosno nakon 17 godina.
36. Apelantovi navodi o povredi prava na imovinu, u suštini, svode se na tvrdnju da određena naknada za eksproprirane nekretnine nije adekvatna. U prilog ovoj tvrdnji apelant ističe da nalaz vještaka poljoprivredne struke nije urađen u skladu sa članom 41. Zakona o eksproprijaciji, da je pri njegovoj izradi zanemarena Odluka Vrhovnog suda broj Rev-40/01, odnosno da nije primijenjen postupak utvrđivanja tržišne cijene poljoprivrednog zemljišta opisan u ovoj odluci, te da su neopravdano zanemareni kupoprodajni ugovori poljoprivrednog zemljišta na koje je ukazivao i u žalbi i u reviziji, odnosno da su se pri utvrđivanju tržišne vrijednosti poljoprivrednog zemljišta i oni morali uzeti u obzir. Dalje, apelant smatra da sudovi nisu odgovorili na pitanje da li je pri utvrđivanju visine naknade za građevinske objekte dosljedno primijenjena i Uredba za primjenu Zakona o porezu na imovinu („Službeni glasnik RS“ broj 30/02), odnosno da li je korištena i cijena 1 m novoizgrađenog stambenog prostora na području Ustiprače. Dalje, u pogledu nalaza i mišljenja vještaka šumarske struke, apelant ističe da se naknada za specifične šumsko-dekorativne parkovne nasade nije mogla odrediti shodno čl. 45, 46. i 47. Zakona o eksproprijaciji, da je trebalo odrediti vještaka hortikulture, jer određeni vještak šumarske struke nije bio kompetentan, a pri utvrđivanju vrijednosti ovih nasada nije uzeo u obzir i „osjećanje posebne naklonosti“. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili njegove lične i imovinske prilike, da nisu angažirali kompetentne vještake da ih procijene, pa da su pogrešno zaključili da u njegovom slučaju nije primjenjiv član 50. Zakona o eksproprijaciji. Najzad, apelant smatra da je proizvoljan zaključak redovnih sudova da zahtjev za naknadu troškova postupka nije bio opredijeljen s obzirom na to da se u istaknutom zahtjevu za naknadu troškova pozvao na Rješenje Općinskog suda broj R-493/01 od 6. januara 2003. godine.
37. U dopuni apelacije od 9. februara 2012. godine apelant se pozvao na stav Ustavnog suda u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09, tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje. U prilog ovome apelant se ponovo pozvao na Presudu Vrhovnog suda broj Rev-40/01 od 21. septembra 2001. godine, ponavljajući tvrdnju da su redovni sudovi propustili da utvrde tržišnu cijenu poljoprivrednog zemljišta na način i po postupku koji su opisani u ovoj odluci, odnosno da je to propustio da učini i Vrhovni sud donoseći presudu koju osporava apelacijom, a što, prema njegovom mišljenju, predstavlja arbitrarnost. Navodi iz apelacije registrirane pod brojem AP 725/10
38. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
39. U suštini, apelantovi navodi o povredi navedenih prava svode se na tvrdnju da su sudovi arbitrarno primijenili materijalno pravo. Apelant ističe da je 20 godina obespravljen i da ne uspijeva da dođe do pravične naknade za nekretnine koje su mu eksproprirane, budući da je njegova imovina umanjena (obična šteta) i da je spriječen da je poveća (izmakla korist), a zbog čega je doveden u ekonomski i socijalno diskriminirajuću situaciju. Prema apelantovom mišljenju, arbitrarnost se naročito ogleda u zaključku redovnih sudova da se tuženi nije protivpravno ponašao, jer predmetne nekretnine nije preuzeo samovoljno, nego na osnovu odluke nadležnog organa, u zanemarivanju činjenice da je tuženi, ističući prigovor o zastari potraživanja, sam rekao da apelantu eventualno pripada pravo na naknadu samo za posljednje tri godine, kao i da mu je šteta izravno prouzrokovana izgradnjom hidroelektrane, te da je ovako nastala šteta, a koju mu treba nadoknaditi, znatno manja od koristi koju tuženi, kao korisnik eksproprijacije, permanentno ostvaruje. Također, apelant ukazuje da nije obeštećen pravično iako štetu trpi već 20 godina, kao i da je vanparnični postupak za određivanje naknade za eksproprirane nekretnine trajao nerazumno dugo.
b) Odgovor na apelacije
40. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju kojom je osporeno rješenje ovog suda ukazao da je naknada za eksproprirane nekretnine određena uz pomoć vještaka odgovarajućih struka čiji su nalazi i mišljenja prihvaćeni kao nepristrasni, istiniti i zasnovani na pravilima struke, te da smatra da apelantu nije povrijeđeno pravo na imovinu, kao i eventualno druga prava. U odgovoru na navode iz apelacije kojom je osporena presuda ovog suda istaknuto je da u svemu ostaje pri činjeničnim utvrđenjima i pravnim zaključcima iznesenim u osporenoj presudi. Također, ukazano je da „apelant nije diskriminiran“, jer mu pravo na naknadu štete ne pripada ni po jednom materijalnom propisu, te da su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
41. Okružni sud je u odgovoru na obje apelacije istakao da smatra da apelantu nisu povrijeđena prava na koja ukazuje u apelacijama.
42. Protivnik predlagača je u odgovoru na apelacije istakao da smatra da su redovni sudovi postupali ispravno, da su tačno utvrdili činjenično stanje na koje su pravilno primijenili materijalno pravo, te da su za svoje odluke dali jasna i nedvosmislena obrazloženja. Također, ukazano je da apelantu nisu povrijeđena prava na koja ukazuje u apelaciji.
V. Relevantni propisi
43. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik RS“ br. 8/96, 15/96 i 64/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 4.
Danom pravosnažnosti rješenja o eksproprijaciji mijenja se vlasnik na eksproprisanim nepokretnostima (potpuna eksproprijacija).
(...)
Član 41.
Naknada za eksproprisano poljoprivredno zemljište i građevinsko zemljište određuje se u novcu prema tržišnoj cijeni takvog zemljišta.
(...)
Član 43.
Naknada za jedan metar kvadratni oduzetog gradskog građevinskog zemljišta određuje se u procentu od prosječne cijene koja se formira u vrijeme određivanja naknade za jedan metar kvadratni izgrađenog stambenog prostora u tom mjestu, s tim da taj procenat ne može biti manji od 0,5% niti veći od 1,5%.
(...)
Član 44.
Naknada za eksproprisani vinograd ili voćnjak koji daje plodove određuje se tako što se odredi obeštećenje za zemljište prema članu 41. ovog zakona, pa se tom iznosu doda tržišna cijena neamortizovanih investicija uloženih za podizanje i održavanje takvog vinograda ili voćnjaka i iznos čistog prinosa koji bi taj vinograd ili voćnjak dao, s obzirom na svoju starost ili plodnost za onoliko godina za koliko je potrebno da se podigne i da stupi u punu rodnost novog vinograda ili voćnjaka.
(...)
Po odredbama st. 1. i 2. ovog člana određuje se naknada i za pojedina stabla voćnjaka i čokota vinove loze koji se nalazi na eksproprisanom zemljištu.
Član 46.
Naknada za eksproprisani rasadnik određuje se kao za poljoprivredno zemljište (član 41.). Ovako utvrđena naknada uvećava se za tržišnu cijenu sadnog materijala (sadnica i ostalog materijala za reprodukciju) koje raniji vlasnik nije iskoristio do dana predaje nepokretnosti korisniku eksproprijacije.
(...)
Član 50.
Pri određivanju naknada u smislu odredaba ovog zakona može se odrediti veći iznos od tržišne cijene, uzimajući u obzir materijalne i druge lične i porodične prilike ranijeg vlasnika ako su te okolnosti od bitnog značaja za njegovu egzistenciju (broj članova porodičnog domaćinstva koji su sposobni za privređivanje, odnosno koji su zaposleni, zdravstveno stanje članova porodičnog domaćinstva, mjesečni prihodi domaćinstva i dr.).
44. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni list SRBiH“ broj 10/89 i „Službeni glasnik RS“ broj 75/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 28.
(...)
U vanparničnim stvarima iz prethodnog stava sud može odlučiti da sve troškove postupka snosi učesnik u čijem se interesu postupak vodi, odnosno učesnik koji je svojim ponašanjem isključivo dao povoda za pokretanje postupka.
Član 148.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost sud vodi po službenoj dužnosti.
Postupak iz prethodnog stava je hitan.
Član 149.
Sud će odrediti ročište na kom će omogućiti učesnicima da se izjasne o obliku i obimu, odnosno visini naknade, kao i o dokazima o vrijednosti nepokretnosti, koji se pribavljaju po službenoj dužnosti.
Sud će na ročištu izvesti i druge dokaze koje učesnici predlože, ako nađe da to ima značaja za određivanje naknade, a po potrebi odrediće i vještačenje.
Član 150.
Troškove postupka određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti snosi korisnik eksproprijacije, osim troškova koji su izazvani neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika.
45. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/92, 37/96, 39/03 i 74/04) u relevantnom dijelu glasi: Član 154.
(1) Ko drugom prouzrokuje štetu dužan je nadoknaditi je, ukoliko se ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Član 155.
Šteta je umanjenje (…) nečije imovine (obična šteta) i sprečavanje njenog povećanja (izmakla korist)… Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namjerno ili krajnjom nepažnjom.
VI. Dopustivost
46. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
47. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
48. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su Rješenje Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-001 049 od 12. decembra 2008. godine i Presuda Vrhovnog suda broj 118-0- Rev-08-000 766 od 15. januara 2010. godine protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 12. januara 2009. godine, a apelacija je podnesena 9. februara 2009. godine, osporenu presudu je primio 6. februara 2010. godine, a apelacija je podnesena 25. februara 2010. godine, tj. u oba slučaja apelacije su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
49. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
50. Apelant najprije pobija navedena rješenja i presude tvrdeći da mu je tim rješenjima i presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
51. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
52. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje u odnosu na osporena rješenja svode se na tvrdnju da mu je bilo uskraćeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, a u odnosu na osporene presude da su redovni sudovi arbitrarno primijenili materijalno pravo. Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
53. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Evropski sud je ukazao i na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi, Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
54. U konkretnom slučaju postupak za utvrđivanje naknade za eksproprirano zemljište pokrenut je najprije pred nadležnim općinskim organom uprave da bi, nakon što stranke nisu mogle da se dogovore o visini naknade, predmet bio dostavljen Osnovnom sudu u Goraždu 24. aprila 1989. godine. Postupak u ovoj pravnoj stvari okončan je Rješenjem Vrhovnog suda od 12. decembra 2008. godine.
55. Ustavni sud zapaža da period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda počinje 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Međutim, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelant žali Ustavni sud će uzeti u obzir i stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi s navedenim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja osporenog rješenja o reviziji, dakle, period od 13 godina. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao više od 19 godina.
56. U pogledu složenosti predmeta, Ustavni sud primjećuje da je u vanparničnom postupku raspravljano o pitanju naknade za eksproprirane nekretnine u kom je, u činjeničnom dijelu, bilo neophodno pribaviti nalaze i mišljenja triju različitih vještaka, odnosno u kom je kao pravno pitanje bilo potrebno raspraviti o postojanju pasivne legitimacije protivnika predlagača. Stoga, Ustavni sud smatra da se radilo o relativno složenom predmetu, ali da složenost, u okolnostima konkretnog slučaja, ne može biti ocijenjena kao odlučujuća za trajanje postupka.
57. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je u postupku određivanja naknade za eksproprirano zemljište glavna rasprava bila zakazana još 1992. godine s obzirom na to da su prethodno već bili pribavljeni nalazi i mišljenja odgovarajućih vještaka, te izvršen uviđaj na licu mjesta. Međutim, tek nakon apelantove dvije urgencije da se predmet uzme u rad, Općinski sud je prvu radnju preduzeo 1998. godine, te do 2000. godine raspravljao o pitanju pasivne legitimacije tadašnjeg protivnika predlagača, kao i svojoj mjesnoj nadležnosti. Raspravljanje o meritumu stvari otpočelo je tek 2000. godine i u periodu do 2003. godine Općinski sud je u dva navrata donosio odluke o meritumu koje je ukidao Kantonalni sud, te je predmet vraćan na ponovno odlučivanje. Najzad, krajem 2003. godine, nakon zaključivanja sporazuma između elektroprivrednih preduzeća u FBiH i RS, došlo je i do promjene protivnika predlagača i mjesno nadležnog suda za vođenje postupka. U apelantovom predmetu, koji je Osnovnom sudu dostavljen u junu 2004. godine, prva radnja je preduzeta u martu 2005. godine. Nakon toga, do 2008. godine pred tri sudske instance donesene su odluke i postupak određivanja naknada za eksproprirane nekretnine je okončan.
58. Ustavni sud podsjeća da je relevantnim odredbama Zakona o vanparničnom postupku u oba entiteta određeno da sud po službenoj dužnosti vodi postupak određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, kao i da je ovaj postupak zakonom određen kao hitan. U konkretnom slučaju, imajući u vidu dužinu trajanja postupka, Ustavni sud smatra da sudovi u FBiH i RS nisu odgovorili navedenim zakonskim obavezama, te da svojim ponašanjem nisu doprinijeli efikasnom upravljanju postupkom.
59. Ocjenjujući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u postupku određivanja naknade za eksproprirane nekretnine, koji sudovi vode po službenoj dužnosti i koji je zakonom određen kao hitan, a koji je ukupno trajao više od 19 godina pred Kantonalnim sudom, Općinskim sudom, Vrhovnim sudom, Okružnim sudom i Osnovnim sudom, od čega 13 godina od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
60. Apelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu izmakle koristi povrijeđeno pravo na pravično suđenje zbog arbitrarne primjene prava.
61. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
62. U vezi sa apelantovim navodima o arbitrarnoj primjeni prava, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi ispitivali osnovanost apelantovog tužbenog zahtjeva u smislu odredaba Zakona o eksproprijaciji i ZOO. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da Zakon o eksproprijaciji koji je bio na snazi u vrijeme donošenja osporenih presuda nije sadržavao odredbu koja regulira pravo bivšeg vlasnika na izmaklu korist. U pogledu instituta naknade štete i izmakle koristi u smislu ZOO, redovni sudovi su dali jasna obrazloženja zbog čega su zaključili da se u konkretnom slučaju nisu stekli uvjeti u smislu čl. 154, 155. i 158. navedenog zakona. Pritom, Vrhovni sud je u presudi dao iscrpno obrazloženje o naknadi za eksproprirani voćnjak i vinograd na čemu je apelant i temeljio svoj zahtjev za naknadu izmakle koristi. Vrhovni sud je ukazao da je jedan od elemenata ovog vida naknade tržišna cijena neamortiziranih investicija uloženih za podizanje i održavanje vinograda i voćnjaka, kao i iznos cijelog prinosa koji bi taj vinograd i voćnjak dali s obzirom na starost i plodnost za onoliko godina koliko je potrebno da se podignu i da počnu davati prinose novi vinograd i voćnjak, što je, ustvari, ekvivalent izmakloj koristi iz člana
155. ZOO. Shodno navedenom, a imajući u vidu da je apelantu ovaj vid naknade određen u vanparničnom postupku, uvažavanjem i ovog elementa, Vrhovni sud je zaključio da bi uvažavanjem apelantovog zahtjeva i u parničnom postupku apelant bio obeštećen prema istom osnovu dva puta. S obzirom na navedeno, irelevantne su apelantove tvrdnje da je tuženi i sam priznao da mu za bar jedan period pripada pravo na naknadu izmakle koristi, ukazivanjem na dužinu postupka u kom je utvrđivana naknada za eksproprijaciju, kao i osporavanje zaključka redovnih sudova da se tuženi nije protivpravno ponašao. Najzad, za odlučivanje o apelantovom tužbenom zahtjevu u konkretnom slučaju irelevantna je korist koju tuženi permanentno ostvaruje od izgrađene hidrocentrale na području na kojem su se nalazile njegove nekretnine.
63. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenim presudama Vrhovnog, Okružnog i Osnovnog suda, zbog arbitrarne primjene prava, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
Ostali navodi U dopuni apelacije od 9. februara 2012. godine apelant je istakao da mu je osporenim rješenjima Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda kojim je utvrđena visina naknade za ekspropriranu imovinu povrijeđeno pravo na pravnu sigurnost kao segment prava na pravično suđenje, te se pozvao na stav Ustavnog suda u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda: www.ustavnisud.ba). U prilog ovoj tvrdnji apelant je ponovo ukazao da u njegovom slučaju tržišna cijena poljoprivrednog zemljišta nije utvrđena na način i prema postupku koji je opisan u Odluci Vrhovnog suda broj Rev-40/01.
64. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud primjećuje da je apelant identične navode isticao u apelaciji, te na njima temeljio tvrdnje o povredi prava na imovinu, pa su u ovoj odluci ovi navodi obrađeni u odnosu na pravo na imovinu. Također, stav iznesen u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine nije relevantan u okolnostima konkretnog slučaja, pa Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno razmatra i u odnosu na pravo na pravično suđenje.
Pravo na imovinu
65. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima i presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
66. Član II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
(…)
k) Pravo na imovinu.
67. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:
Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.
Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.
68. Apelant, u suštini, smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, jer su sudovi propustili da utvrde činjenice relevantne za određivanje visine naknade, odnosno da mu zbog toga nije dosuđena adekvatna naknada za eksproprirane nekretnine. Razlog za to, prema njegovom mišljenju, jesu nalazi i mišljenja vještaka poljoprivredne, šumarske i građevinske struke sačinjeni suprotno zakonu, te to što su sudovi propustili da angažiraju vještaka hortikulture, kao i vještaka koji bi procijenio njegove lične prilike. Najzad, apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na imovinu, zato što mu nisu nadoknađeni troškovi postupka u iznosu koji je tražio.
69. Apelantovi navodi o povredi prava na imovinu u odnosu na osporene presude svode se na tvrdnje o arbitrarnoj primjeni prava.
70. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju obuhvata tri različita pravila. Prvo pravilo, navedeno u prvom stavu, jeste opće prirode i iskazuje princip mirnog uživanja imovine. Drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici istog stava, obuhvata lišavanje imovine i čini ga podložnim određenim uvjetima. Treće pravilo, koje se nalazi u drugom stavu, priznaje da države članice imaju pravo, između ostalog, kontrolirati korištenje imovine u skladu sa javnim interesom. Ova tri pravila nisu «različita» u smislu da su nepovezana: drugo i treće pravilo se odnose na pojedinačne slučajeve ometanja prava na mirno uživanje imovine, te ih, stoga, treba tumačiti u svjetlu općeg principa iskazanog u prvom pravilu.
71. Ustavni sud podsjeća na to da svako miješanje u pravo prema drugom ili trećem pravilu mora biti predviđeno zakonom, služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između prava nosioca prava i javnog i općeg interesa (princip proporcionalnosti). Povreda prava na imovinu u odnosu na visinu dosuđene naknade za ekspropriranu imovinu
72. U konkretnom slučaju nije bilo sporno da je postupak eksproprijacije proveden u skladu sa zakonom i da je slijedio legitiman cilj - postojanje općeg interesa za izgradnju hidroelektrane. Shodno navedenom, u konkretnom slučaju Ustavni sud će se, u smislu pravila sadržanog u drugoj rečenici stava 1. Protokola broj 1, ograničiti na ispitivanje da li je prilikom određivanja visine naknade zadovoljen i princip proporcionalnosti.
73. Miješanje u mirno uživanje prava na imovinu mora postići „pravičnu ravnotežu“ između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu fundamentalnih prava pojedinca (vidi, pored ostalih, Sporrong i Lönnroth protiv Švedske, 23. septembar 1982, stav 69, serija A broj 52). Pri ispitivanju relevantnih zakonskih odredaba o kompenzaciji ocjenjuje se da li sporne mjere poštuju zahtjev za pravičnu ravnotežu i, posebno, da li nameću neproporcionalan teret na pojedince.
74. Prema stavu Evropskog suda, oduzimanje imovine bez plaćanja naknade koja razumno odgovara njenoj vrijednosti konstituira neproporcionalno miješanje a potpuno odsustvo naknade može se smatrati opravdanim u smislu člana 1. Protokola broj 1 samo u izuzetnim okolnostima (vidi, Evropski sud, The Holy Monasteries protiv Grčke, 9. decembar 1994, stav 71, serija A broj 301-A, i The former King of Greece i drugi protiv Grčke, [GC], broj 25701/94, stav 89, ECHR 2000-XII). Međutim, član 1. Protokola broj 1 ne garantira pravo na potpunu kompenzaciju u svim uvjetima (vidi, Evropski sud, James i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 21. februar 1986, stav 54, serija A broj 98).
75. U konkretnom slučaju visina naknade određena je shodno kriterijima propisanim odredbama Zakona o eksproprijaciji koje se primjenjuju u svim slučajevima provođenja eksproprijacije bez obzira na to kako je određen opći interes i u kom kontekstu se eksproprijacija provodi. Dalje, pri utvrđivanju visine naknade sudovi su se rukovodili nalazima i mišljenjima vještaka iz odgovarajućih oblasti koji su izvršili procjenu tržišne vrijednosti apelantove imovine u vrijeme presuđenja. Iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su pribavljeni relevantni podaci od nadležne Porezne uprave o tržišnoj vrijednosti na relevantnom području, te da nisu zanemareni ni Uredba za primjenu Zakona o porezu na imovinu, stav Vrhovnog suda u Presudi broj Rev-40/01, na kojim je apelant posebno insistirao, te, najzad, ni dva ugovora o prometu nekretnina, kao i cjenovnik novoizgrađenog stambenog prostora u vezi s kojim su ponuđeni razlozi i obrazloženja zbog kojih nisu bili relevantni za određivanje visine naknade. U tom smislu ne može se zaključiti da su nalazi i mišljenja vještaka nezakoniti, a koje, prema obrazloženjima osporenih rješenja, apelant nakon dodatnih pojašnjenja nije ni osporavao u postupku pred redovnim sudovima. Također, apelantov propust da traži da se angažira eventualno i vještak hortikulture, odnosno vještak finansijske struke, irelevantan je pri ocjeni visine naknade koja mu je određena. S obzirom na to da je vrijednost naknade utvrđena u skladu sa tržišnom vrijednosti kojom su se rukovodili vještaci pri izradi svojih nalaza i mišljenja, da su redovni sudovi ove nalaze i mišljenja ocijenili kao objektivne i stručne, sačinjene u skladu sa pravilima struke, te imajući u vidu široko polje procjene koje član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju dozvoljava državama, kao i postojanje nespornog općeg interesa – izgradnje hidroelektrane, Ustavni sud zaključuje da je visina određene naknade koja je utemeljena na tržišnim vrijednostima razumna u odnosu na vrijednost apelantove eksproprirane imovine, odnosno da je zadovoljena pravična ravnoteža između općeg i apelantovog interesa.
76. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima kojim je utvrđena visina naknade za eksproprirane nekretnine povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 neosnovani.
Povreda prava na imovinu u odnosu na odluku o naknadi troškova postupka
77. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima o određivanju naknade za eksproprirane nekretnine povrijeđeno pravo na imovinu s obzirom na odluku o troškovima postupka. Naime, apelant smatra da su mu morali biti dosuđeni troškovi cjelokupnog postupka, a ne samo troškovi postupka koji je imao pred Osnovnim sudom.
78. U vezi sa ovim dijelom navoda, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojoj «imovina», u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra», uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizirati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69).
79. Ustavni sud najprije primjećuje da je Zakonom o vanparničnom postupku određeno da troškove postupka određivanja naknade za eksproprirane nekretnine snosi korisnik eksproprijacije osim onih koji su nastali neopravdanim postupcima ranijeg vlasnika. Samim zakonom nije određeno šta čini troškove postupka, na koji način i do kada oni moraju biti iskazani i sl., pa se na ova pitanja primjenjuju pravila parničnog postupka shodno kojim, da bi sud odlučivao o zahtjevu za naknadu troškova postupka, on mora biti određen i opredijeljen, odnosno u njemu moraju biti specificirani svi troškovi koji se traže prema izdacima koje je stranka imala. U slučaju kada izostane ovakav zahtjev za naknadu troškova postupka, bez obzira na uspjeh stranaka u postupku, odnosno označenu vrijednost predmeta spora, smatrat će se kao i da nije postavljen, jer se ne može prihvatiti da je „određen“ u smislu člana 396. ZPP s obzirom da sud nikad ne odlučuje o troškovima postupka po službenoj dužnosti, već na osnovu posebno postavljenog zahtjeva stranke.
80. Shodno navedenom, apelant je imao legitimno očekivanje da će mu biti nadoknađeni troškovi postupaka koje je vodio pred sudovima u Federaciji BiH i RS. Svoj zahtjev za naknadu troškova postupka apelant je zasnovao i na Rješenju Općinskog suda broj R-493/01 od 6. januara 2003. godine, koje je ukinuto Rješenjem Kantonalnog suda broj Gž-118/03 od 11. septembra 2003. godine. Apelant ne navodi da mu pri podnošenju zahtjeva za naknadu troškova postupka nije bila poznata činjenica da je ovo rješenje već ukinuto, odnosno da ne postoji, pa da zbog toga ne može biti ni osnov za njihovo utvrđivanje. Rukovodeći se navedenim, redovni sudovi su apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka u tom dijelu i odbili, jer su ocijenili da apelantov zahtjev u dijelu u kom se temeljio na rješenju koje je ukinuto nije opredijeljen. Ovakav zaključak redovnih sudova nije doveden u pitanje ni apelantovom tvrdnjom da je u konačnici „HE na Drini“ Višegrad korisnik eksproprijacije pa da je zbog toga morala nadoknaditi i troškove postupka pred Kantonalnim i Općinskim sudom, jer je apelant, propuštajući da dostavi opredijeljeni zahtjev za naknadu troškova postupka, sam sebe lišio mogućnosti da ostvari legitimno očekivanje u vidu njihove naknade.
81. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima, s obzirom na odluku o troškovima postupka, povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju neosnovani.
Ostali navodi
82. Apelant smatra da mu je osporenim presudama kojim je odbijen njegov zahtjev za naknadu izmakle koristi povrijeđeno pravo na imovinu zbog arbitrarne primjene prava. S obzirom na to da su apelantovi navodi o arbitrarnoj primjeni prava u osporenim presudama detaljno razmotreni u odnosu na pravo na pravično suđenje i da je zaključeno da su neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da ih posebno ispituje i u odnosu na pravo na imovinu.
VIII. Zaključak
83. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u slučaju kada je postupak odlučivanja o naknadi za eksproprirane nekretnine trajao više od 19 godina, od čega 13 godina potpada pod nadležnost Ustavnog suda. Činjenica da se radilo o relativno složenom predmetu i objektivnim okolnostima koje su se ogledale u promjeni na strani protivnika predlagača ne mogu umanjiti obaveze redovnih sudova u pogledu postupka koji je zakonom određen kao hitan i koji vode po službenoj dužnosti.
84. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali jasne i obrazložene razloge na temelju kojih su primijenili relevantne odredbe materijalnog prava, a takva obrazloženja sama po sebi nisu neprihvatljiva i ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene prava.
85. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je naknada za imovinu, koja je nesporno eksproprirana na način i prema postupku koji je propisan zakonom radi ostvarivanja nespornog općeg interesa, određena na temelju kriterija propisanih zakonom koji kao osnovu naknade propisuju tržišnu vrijednost, te kada ničim nije doveden u pitanje razuman odnos između ovako određene naknade i vrijednosti imovine.
86. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je osporenim odlukama zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen, jer je zasnovan na odluci koja u vrijeme odlučivanja o istaknutom zahtjevu ne postoji.
87. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
88. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović