Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-251/09 (F. J.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Zastara
- Likvidacija
- Stečaj
- Stjecanje bez osnova
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-251/09
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 251/09, rješavajući apelaciju Fatmira Jusufovića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Fatmira Jusufovića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku pred Osnovnim sudom u Modriči koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 003900 10 Rev od 29. augusta 2011. godine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Fatmira Jusufovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 86 0 P 003900 10 Rev od 29. augusta 2011. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 86 0 P 003900 09 Gž od 16. augusta 2010. godine i Presude Osnovnog suda u Modriči broj 86 0 P 003900 07 P od 15.
jula 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.
Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbija se kao neosnovana apelacija Rasima Jusufovića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118- 0-Rev-08-000 198 od 16. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 468 od 2. novembra 2007.
godine i Presude 086-0-P-06-000 283 od 20. aprila 2007. godine.
OBRAZLOŽENJE
I. Uvod
1. Fatmir Jusufović (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Orašja podnio je 28. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) registrovanu pod brojem AP 251/09 zbog dužine trajanja postupka u predmetu Osnovnog suda u Modriči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 086-0-P-07-00007. Apelant je dopunio apelaciju 7. jula 2009. godine i 13. maja 2010. godine.
2. Prvoapelant je 27. oktobra 2011. godine dopunio apelaciju osporivši Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 86 0 P 003900 10 Rev od 29. augusta 2011. godine, Presudu Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 P 003900 09 Gž od 16. augusta 2010. godine i Presudu Osnovnog suda broj 86 0 P 003900 07 P od 15. jula 2009. godine.
3. Rasim Jusufović (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ruzmir Jusufović, punomoćnik iz Šamca, podnio je 23. februara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu, registrovanu pod brojem AP 686/10 protiv Presude Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 198 od 16. decembra 2009. godine, Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 468 od 2. novembra 2007. godine i Presude Osnovnog suda broj 086-0-P-06-000 283 od 20. aprila 2007. godine. Drugoapelant je dopunio apelaciju 1. oktobra 2010. godine.
II. Postupak pred Ustavnim sudom
4. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 18. maja 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju prvoapelanta podnesenu 28. januara 2009. godine. Osnovni sud je odgovor dostavio 8. marta 2010. godine.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Osnovnog suda od 8. marta 2010. godine dostavljen je prvoapelantu 2. aprila 2010. godine.
6. Ustavni sud je, u periodu od 26. augusta do 27. oktobra 2011. godine, u više navrata tražio od Osnovnog suda, Okružnog suda i Vrhovnog suda da mu dostave na uvid spis koji se ticao prvoapelantovog predmeta. Osnovnog suda je spis dostavio 27. oktobra 2011. godine. Nakon ostvarenog uvida, spis je vraćen Osnovnom sudu 17. novembra 2011. godine.
7. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te Opštine Šamac, koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Doboj (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 8. novembra 2011. godine da dostave odgovore na dopunu prvoapelantove apelacije od 27. oktobra 2011. godine.
8. Vrhovni sud je odgovor dostavio 21. novembra 2011. godine, Okružni sud i tuženi 14. novembra 2011. godine. Osnovni sud do dana donošenja ove odluke nije dostavio odgovor.
9. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda i tuženog dostavljeni su prvoapelantu 1. februara 2012. godine.
10. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda, te tužene, zatraženo je 27. oktobra 2010. godine da dostave odgovor na drugoapelantovu apelaciju.
11. Vrhovni sud je odgovor na apelaciju dostavio 4. novembra 2010. godine, Okružni sud 3. novembra 2010. godine, Osnovni sud 10. novembra 2010. godine, a tuženi 4. novembra 2010. godine.
12. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tuženog dostavljeni su drugoapelantu 20. novembra 2010. godine.
13. S obzirom da se apelacije registrovane pod brojem AP 251/09 i AP 686/10 tiču iste činjenične i pravne osnove, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, odlučio da spoji ova dva predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 251/09.
III. Činjenično stanje
14. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata, uvida u spis i dokumenta predočena Ustavnom sudu, mogu se sumirati na sljedeći način.
15. Prvoapelant je 7. februara 2007. godine tužbom kod Osnovnog suda pokrenuo postupak protiv tuženog zbog neosnovanog obogaćenja, tražeći da se tuženi obaveže da mu isplati označeni iznos. Tuženi je na tužbu dostavljenu 6. marta 2007. godine odgovor dostavio 29. marta 2007. godine.
16. Prvoapelant je podneskom od 16. jula 2007. godine preinačio tužbeni zahtjev tako da je tražio da se utvrdi da je raskinut ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovno-stambenog prostora iz 1991. godine koji je zaključio sa GDP „Polet“ Bosanski Šamac, te da se tuženi obaveže da mu vrati označeni novčani iznos.
17. Prvoapelantov precizirani tužbeni zahtjev dostavljen je na odgovor tuženom 4. decembra 2007. godine. Tuženi je odgovor dostavio 11. decembra 2007. godine.
18. Prvoapelant je urgencijom od 7. jula 2008. godine zatražio od Osnovnog suda da najzad pokrene postupak po njegovoj tužbi. Sutkinja zadužena tim predmetom obavijestila je predsjednika suda da će ročište biti zakazano za 31. mart 2009. godine. Prvoapelant je ponovio urgenciju i 27. decembra 2008. godine.
19. Pripremno ročište zakazano je i održano u odsustvu uredno obaviještenog tuženog 13. aprila 2009. godine. Prvoapelantov prijedlog za provođenje dokaza na glavnoj raspravi u cjelini je usvojen. Od Osnovnog suda u Doboju zatraženo je da dostavi spis broj Rl. 13/03, što je i učinjeno 7. maja 2009. godine.
20. Ročište za glavnu raspravu održano je 15. juna 2009. godine. Iz zapisnika proizlazi da je tužena istakla da je 10. aprila 2009. godine pod navedenim brojem dostavila Osnovnom sudu odgovor na tužbu s prijedlogom dokaza, a da navedeni prijedlog nije usvojen rješenjem suda na pripremnom ročištu 13. aprila 2009. godine. Tužena je predočila i dokaz da je Osnovnom sudu proslijedila odgovor s prijedlogom dokaza. Shodno navedenom, zaključeno je da dokaze koje je predložila tužena treba provesti na glavnoj raspravi. Iz zapisnika proizlazi da prvoapelant nije imao primjedbi na usvajanje ovog prijedloga tuženog, kao ni na dokaze koje je tuženi izveo na glavnoj raspravi. Nakon provođenja svih predloženih dokaza, glavna rasprava je zaključena i stranke su obaviještene da će odluka biti donijeta 15. jula 2009. godine.
21. Osnovni sud je Presudom broj 86 0 P 003900 07 P od 15. jula 2009. godine odbio kao neosnovan, uslijed zastare potraživanja, prvoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se raskine ugovor o udruživanju sredstava za izgradnju poslovnih prostora u stambeno-poslovnom objektu bliže označenom u izreci presude od 8. oktobra 1990. godine i Aneks tog ugovora od 3. januara 1991. godine, te da mu tužena vrati označeni novčani iznos.
22. Drugoapelant je protiv tuženog podnio tužbu 19. septembra 2006. godine. Osnovni sud je Presudom broj 086-0-P-06-000 283 od 20. aprila 2007. godine odbio kao neosnovan, zbog nastupanja zastare potraživanja, drugoapelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obaveže da mu isplati, na ime neosnovanog bogaćenja, označeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 22. novembra 2003. godine pa do isplate kao i da mu nadoknadi troškove postupka.
23. U obrazloženju obje presude je konstatovano da je među strankama bilo nesporno da su prvoapelant i drugoapelant sa GDP „Polet“ zaključili ugovore o udruživanju sredstava, da su GDP-u „Polet“ uplatili označene iznose, te da ugovorena izgradnja poslovnog prostora nije okončana u ugovorenom roku. Dalje, nesporno je utvrđeno da je tuženi kao osnivač bivšeg GDP „Polet“ podnio prijedlog za njegovu likvidaciju jer navedeno preduzeće nije funkcionisalo od 1991. godine; da je nad navedenim preduzećem zaključen stečajni postupak Rješenjem broj St-77/94, odnosno da je Osnovni sud u Doboju Rješenjem broj Rl-13/03 od 13. novembra 2003. godine zaključio postupak likvidacije i preostalu imovinu preduzeća predao tuženom. Najzad, kao nesporno je utvrđeno da prvoapelant i drugoapelant nisu prijavili svoja potraživanja od GDP „Polet“ ni u postupku stečaja, ni u postupku likvidacije.
24. Dalje, u obrazloženjima presuda je, pored ostalog, istaknuto da je, odlučujući o prigovoru nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi, Osnovni sud zaključio da tuženi nije pravni slijednik GDP „Polet“ jer navedeno preduzeće ne postoji kao pravni subjekt, pošto je, nakon okončanog postupka likvidacije, brisano iz sudskog registra a nije određen njegov pravni slijednik, nego je nakon okončanog postupka likvidacije samo raspoređena njegova imovina. Dalje, ukazano je da, shodno članu 110. Zakona o stečajnom postupku u vezi sa članom 16. Zakona o likvidacionom postupku, povjerioci koji imaju potraživanja kod subjekta nad kojim je otvoren stečaj ili likvidacija svoja potraživanja mogu namiriti njihovim prijavljivanjem u navedenim postupcima, odnosno da neprijavljivanjem povjerilac gubi pravo da svoje potraživanje ostvaruje u nekom drugom postupku. Na temelju navedenog, a imajući u vidu nesporno utvrđenu činjenicu da prvoapelant i drugoapelant nisu prijavljivali svoja potraživanja ni u postupku stečaja ni likvidacije, zaključeno je da su izgubili pravo da traže njihovo namirenje od tuženog kojeg smatraju pravnim slijednikom GDP „Polet“.
25. Zatim, ukazano je da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je prvoapelant zaključio ugovor o udruživanju sredstava sa GDP „Polet“ 8. oktobra 1990. godine, a drugoapelant 4. oktobra 1990. godine, da je GDP „Polet“ bio dužan da prvoapelantu i drugoapelantu, kao udružiocima sredstava, objekat preda 30. juna 1991. godine. Datum predaje objekta u konkretnom slučaju predstavlja datum od kojeg je počeo teći zastarni rok u smislu člana 361. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Međutim, zbog rata i ratnih dejstava, kada apelanti nisu imali mogućnost da se obraćaju sudu za zaštitu, rok zastarjelosti je, u skladu s odlukom Narodne skupštine RS, počeo teći danom ukidanja ratnog stanja i stanja neposredne ratne opasnosti, tj. 19. juna 1996. godine. S obzirom da je prvoapelant tužbu sudu podnio 7. februara 2007. godine, a drugoapelant 19. septembra 2006. godine, tj. nakon više od 10 godina računajući od 19. juna 1996. godine, u smislu člana 371. u vezi s čl. 360. stav 2, 361, 362, 363. i 383. ZOO-a, utvrđeno da je nastupila zastara potraživanja.
26. Presuda Osnovnog suda prvoapelantu je uručena 17. jula 2009. godine. Prvoapelant je protiv prvostepene presude žalbu izjavio 25. jula 2009. godine. Spis je po izjavljenoj žalbi dostavljen na odlučivanje Okružnom sud 16. oktobra 2009. godine.
27. Okružni sud je Presudom broj 86 0 P 003900 09 Gž od 16. augusta 2010. godine prvoapelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu prvostepenog suda.
28. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-07-000 468 od 2. novembra 2007. godine drugoapelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
29. U obrazloženju obje presude je, između ostalog, istaknuto da je pravilan zaključak prvostepenog suda da tuženi nije pravni slijednik GDP „Polet“. S tim u vezi je ukazano da je nad GDP „Polet“ proveden postupak likvidacije na osnovu Rješenja Osnovnog suda u Doboju broj Rl- 13/03 od 25. septembra 2003. godine, o čemu je objavljen oglas u „Službenom glasniku RS“ broj 81 od 8. oktobra 2003. godine, pa se, shodno članu 12. Zakona o stečajnom postupku u vezi s članom 16. Zakona o likvidacionom postupku, smatra da je rješenje dostavljeno apelantima kao povjeriocima istekom dva sljedeća radna dana od dana objavljivanja. Dalje, ukazano je da je među strankama bilo nesporno da u postupku likvidacije nije prijavljeno niti jedno potraživanje, te da je Rješenjem Osnovnog suda u Doboju broj Rl-13/03 od 13. novembra 2003. godine zaključen postupak likvidacije, a imovina i sredstva GDP „Polet“ bez unovčenja (član 102. stav 3. Zakona o stečajnom postupku u vezi sa članom 16. Zakona o likvidacionom postupku) predana su tuženom kao osnivaču. Navedenim rješenjem, kako ima u vidu član 1. stav 2. Zakona o likvidacionom postupku, tuženom, kao osnivaču GDP „Polet“, je predat i nezavršeni objekat u kojem su se nalazili poslovni odnosno suterenski prostori koji su bili predmet ugovora o udruživanju sredstava koji su prvoapelant i drugoapelant zaključili s GDP „Polet“ i čije poništenje je tražio prvoapelant, odnosno po osnovu kojih su oba apelanta zahtijevala da im se isplate označeni novčani iznosi. Najzad, ukazano je da se tužena pozvala na prigovor zastarjelosti potraživanja shodno članu 360. ZOO-a, koji je prvostepeni sud usvojio a razlozi i obrazloženja koje je ponudio kao pravilne je prihvatio i Okružni sud, ukazujući da se radi o materijalno-pravnom prigovoru i za slučaj njegove osnovanosti tužbeni zahtjev se odbija, kako je prvostepeni sud pravilno i postupio.
30. Presuda Okružnog suda prvoapelantu je uručena 2. septembra 2010. godine. Prvoapelant je protiv presude Okružnog suda izjavio reviziju 21. septembra 2010. godine. Spis je po izjavljenoj reviziji dostavljen na odlučivanje Vrhovnom sudu 18. oktobra 2010. godine.
31. Vrhovni sud je Presudom broj 86 0 P 003900 10 Rev od 29. augusta 2011. godine odbio kao neosnovanu prvoapelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda.
32. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Rev-08-000 198 od 16. decembra 2009. godine odbio kao neosnovanu drugoapelantovu reviziju izjavljenu protiv presude Okružnog suda.
33. U obrazloženjima navedenih presuda Vrhovni sud se saglasio sa zaključkom nižestepenih sudova da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan, te ukazao da tuženog ne čini pasivno legitimisanim činjenica da je nakon okončanog likvidacionog postupka preostali dio imovine GDP „Polet“ predat njemu. U konkretnom slučaju ustupanje imovine uslijedilo je po samom zakonu (član 102. stav 5. Zakona o stečajnom postupku „Službeni glasnik RS“ broj 26/10, u vezi s članom 16. stav 1. Zakona o likvidacionom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 64/02), zbog čega tuženi ne može odgovarati za eventualne dugove GDP „Polet“ koji nisu namireni u postupku likvidacije, kao i da tuženi nije pravni slijednik navedenog preduzeća. Dalje, Vrhovni sud se saglasio i s razlozima i obrazloženjima nižestepenih sudova da je osnovan prigovor zastare potraživanja koji je tuženi istakao u oba postupka. U vezi s tim je ukazano da je GDP „Polet“ preuzeo obavezu da izgrađene poslovne prostore preda prvoapelantu i drugoapelantu do 30. juna 1990. godine, što je propustio da učini, odnosno da ni prvoapelant ni drugoapelant svoje potraživanje prema navedenom preduzeću nisu prijavili u postupku likvidacije. S tim u vezi je ukazano da je prvoapelant spor radi raskida ugovora i povrata isplaćene cijene pokrenuo 7. februara 2007. godine, odnosno nakon što je opšti zastarni rok od 10 godina protekao, bilo da se on računa od 30. juna 1991. godine kao prvog dana od kada je apelant mogao tražiti ispunjenje obaveze ili 19. juna 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje. U vezi sa prvoapelantovim navodom da je tražio prvo raskid ugovora o udruživanju sredstava zbog neispunjena pa onda isplatu plaćenog, zbog čega je rok zastarjelosti trebalo računati od dana raskidanja ugovora, Vrhovni sud je ukazao da, u situaciji kada je zastarjelo potraživanje povjerioca i kada dužnik više nije dužan da ispuni obavezu, niti se to može tražiti prinudnim putem, povjerilac odnosno tužilac ne može raskidati ugovor zbog neizvršenja, te da bi se suprotno shvaćanje protivilo načelu pravne sigurnosti koje podrazumijeva da protekom vremena neko faktičko stanje postaje i pravno, odnosno da se protekom vremena i neaktivnošću titulara gube neka prava. Nadalje, neosnovanim je ocijenjen i drugoapelantov prigovor da je prema tuženom rok zastarjelosti počeo teći od okončanja likvidacionog postupka, tj. 13. novembra 2003. godine, jer, ako bi se prihvatilo da je tuženi pravni slijednik navedenog preduzeća, onda se u rok zastarjelosti, u smislu člana 363. ZOO mora računati i vrijeme koje je proteklo u korist prethodnika tuženog. U vezi s tim je ukazano da je preduzeće „Polet“ palo u docnju 30. juna 1991. godine, tj. na dan određen ugovorom za predaju objekta, kao i da ovaj rok nije produžen jer drugoapelant nije potpisao aneks ugovora. Stoga je rok zastarjelosti počeo teći 1. jula 1991. godine i njegov tok je prekinut Odlukom o proglašenju neposredne ratne opasnosti od 15. aprila 1992. godine. S obzirom da je zastarjelost počela teći prije nego što je nastupio uzrok zbog kojeg je prekinut, u smislu člana 384. ZOO, nastavio je da teče kada je uzrok koji je uzrokovao prekid otklonjen, pa se vrijeme koje je proteklo prije zaustavljanja uračunava u zakonom određeni rok. S obzirom da je do nastupanja zastoja zastarijevanja već bilo proteklo devet i po mjeseci, Vrhovni sud je zaključio da je do podnošenja drugoapelantove tužbe 19. juna 2006. godine već bio protekao opšti rok zastarjelosti iz člana 371. ZOO, bez obzira da li je nastavljen 19. juna 1996. godine, kada je ukinuto ratno stanje u Republici Srpskoj ili 22. decembra 1996. godine kada je ukinuto ratno stanje u BiH, na što je drugoapelant izričito ukazivao u reviziji.
34. Vrhovni sud je prvoapelantov spis dostavio Osnovnom sudu 6. septembra 2011. godine. Na temelju uvida u spis nije moguće utvrditi kada je apelantu uručena presuda Vrhovnog suda.
IV. Apelacija
a) Navodi iz apelacije
35. U apelaciji podnesenoj 28. januara 2009. godine prvoapelant je istakao da po njegovoj tužbi podnijetoj 7. februara 2007. godine Osnovni sud nije ništa preduzeo iako se u više navrata urgencijama, usmeno i pismeno, obraćao navedenom sudu. Nadalje, prvoapelant je ukazao da ne postoje bilo kakve prepreke da se zakaže pripremno ročište, da smatra da njegov predmet treba tretirati kao hitan jer postoje i navodno kriminalne radnje, te da se odugovlačenje sa zakazivanjem pripremnog ročišta odrazilo na pogoršanje njegovog inače lošeg zdravstvenog stanja.
36. U dopuni apelacije od 7. jula 2009. godine prvoapelant je obavijestio Ustavni sud da je održano pripremno ročište i ročište za glavnu raspravu, izrazio sumnju da je, suprotno odredbama ZPP-a, rješenjem o provođenju dokaza na glavnoj raspravi prihvaćen podnesak tuženog, te da je glavna rasprava umjesto u 10.00 časova počela u 10.45 časova jer se čekalo na dolazak tuženog.
37. U dopuni apelacije od 13. maja 2010. godine prvoapelant je zatražio da se izvrši spajanje njegovog predmeta s predmetom registrovanim pod brojem AP-686/10 - podnosilac apelacije Rasim Jusufović iz Tuzle, zbog toga što je riječ o pravnoj stvari u kojoj je on pasivno legitimisan, pa bi to bilo u interesu ekonomičnog vođenja postupka. Prvoapelant se osvrnuo i na odgovor Osnovnog suda na apelaciju, koji mu je dostavljen 2. aprila 2010. godine, ističući da čekanje tuženog na glavnoj raspravi nije bilo u njegovom interesu, da materijalni dokazi nisu podneseni u skladu sa zakonom na pripremnom ročištu već na glavnoj raspravi, da se ironično govori o njegovom zdravstvenom stanju, da se ne slaže sa stavom da njegov predmet nije hitan, da dokazi tuženog nisu izvođeni po odredbama ZPP već su prihvaćani po automatizmu.
38. U dopuni apelacije od 27. oktobra 2011. godine prvoapelant je osporio presude Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda ističući da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Dalje, istakao je i da smatra da je u postupku pred redovnim sudovima bio diskriminisan u ostvarivanju svojih prava garantovanih članom 6. Evropske konvencije. Povreda prava na pravično suđenje po njegovom mišljenju se ogleda u pogrešnoj primjeni „zakona Bosne i Hercegovine“. S tim u vezi prvoapelant ističe da provođenje predloženih dokaza nije izvršeno na način koji bi potpuno i cjelovito dao sliku o stanju njegovih prava. Prvoapelant navodi da je prvostepenom presudom njegov tužbeni zahtjev odbijen jedino i isključivo zbog prihvaćanja prigovora zastare potraživanja koji je istaknuo tuženi, a da je pri tome potpuno zanemarena činjenica da postavljenim tužbenim zahtjevom nije tražio prevashodno povrat plaćenog, nego je tražio raskid ugovora o udruživanju sredstava. Po njegovom mišljenju, pravo da traži raskid ugovora ne zastarijeva i nije vremenski ograničeno, pa zbog toga nije moglo prestati ni u odnosu na tuženog kao osnivača GDP „Polet“ ni nakon što je okončanjem likvidacionog postupka navedeno preduzeće prestalo da postoji. S obzirom da je tuženi bio osnivač navedenog preduzeća, po prvoapelantovom mišljenju, imao je iste obaveze prema trećim licima kao i subjekt koji je osnovao. Najzad, prvoapelant je istakao da je svoj tužbeni zahtjev temeljio na članu
124. ZOO-a, odnosno da je zahtijevao ispunjenje obaveze iz ugovora o udruživanju sredstava, ili pod uslovima predviđenim u sljedećim članovima citiranog zakona, raskidanje ugovora i tek onda povrat datog i plaćenog po ugovoru, u kojem slučaju je rok zastarjelosti, po njegovom mišljenju, mogao početi teći tek raskidanjem zaključenog ugovora.
39. Drugoapelant smatra da mu je osporenim presudama Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Drugoapelant također smatra da su u njegovom slučaju prekršene i garancije iz člana II/5 Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 17. Evropske konvencije.
40. Povreda prava na pravično suđenje, po drugoapelantu, se ogleda u činjenici da je njegov advokat povukao prijedlog za upis zabilježbe o postojanju spora na zgradi u kojoj se nalazi poslovni prostor za koji je udružio sredstva, te prijedlog za određivanje mjere obezbjeđenja, o čemu ga je tek naknadno obavijestio. Dalje, ističe da je pogriješio jer je tražio samo isplatu novca a ne i predaju poslovnog prostora jer je bio u zabludi da sud brine o pravičnosti. Drugoapelant smatra i da su sudovi pogrešno odbacili njegov tužbeni zahtjev računajući kao datum prestanka rata 19. juni 1996. godine koji je određen po odluci Narodne skupštine RS, ne priznajući datum 22. decembar 1996. godine, odnosno 23. decembar 1996. godine, kao datume prestanka rata odnosno neposredne ratne opasnosti koje je odredilo Predsjedništvo BiH. Drugoapelant ističe i da je prekid roka zastarjelosti nastupio 22. jula 1991. godine, tj. na dan kada je Radnički savjet preduzeća „Polet“ uputio prijedlog za otvaranje stečajnog postupka. Kao najvažniju povredu prava na pravično suđenje drugoapelant navodi da su sudovi propustili da razmotre njegove navode o nezakonitom oduzimanju građevinskog zemljišta ispod zgrade u kojoj se trebao nalaziti njegov poslovni prostor, nezakonito oduzimanje same zgrade, te o nezakonitom unosu zgrade u kojoj se poslovni prostor nalazi u likvidacionu masu. U vezi s tim u apelaciji su izneseni opširni navodi o navodnim nezakonitostima stečajnog i likvidacionog postupka, te nakon toga nezakonitom raspolaganju tuženog imovinom koju je stekao okončanjem likvidacionog postupka.
41. Drugoapelantovi navodi o povredi prava na imovinu se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava. Drugoapelant tvrdi da nedovršena zgrada u kojoj je bio poslovni prostor nije bila dio stečajne mase u trenutku otvaranja stečaja nad preduzećem „Polet“ 30. oktobra 1991. godine, da su zemljište na kojem se zgrada nalazi a zatim i zgrada oduzeti suprotno Zakonu o građevinskom zemljištu, kao i da je raspolaganje tuženog ovim nekretninama u suprotnosti sa Zakonom o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH. Najzad, drugoapelant ističe da je poslovni prostor koji je platio ostao nezavršen zbog događaja za koji nije kriva niti jedna strana, pa da mu je uskraćeno pravo da mu bude vraćeno ono što je na ime ispunjenja dao u skladu sa ZOO.
42. U odnosu na povredu garancija ustanovljenih članom II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članom 14. Evropske konvencije, drugoapelantov punomoćnik (otac) navodi da su on i njegova supruga kao ljekar specijalista, odnosno farmaceut, bili spasioci bolnice odnosno apoteke u Šamcu u toku rata, ali da su ipak istjerani iz stana i da im je oduzet automobil, da vjeruje da bi ista sudbina zadesila i drugoapelanta (njegovog sina), pa da je ova diskriminacija iz rata nastavljena i u miru oduzimanjem poslovnog prostora njegovog sina.
43. U prilog tvrdnji o povredi garancija iz člana 17. Evropske konvencije drugoapelant je istakao da su odugovlačenje stečajnog i likvidacionog postupka i čekanje zastare zloupotreba prava, a također i tvrdnja da ne postoji dokumentacija iz 1991. godine o pokretanju stečajnog postupka iako je ona sačuvana u sudu odakle ju je i on dobio.
44. Drugoapelantov punomoćnik navodi da je želja drugoapelanta (njegovog sina), koji je u ratu i dugo poslije toga bio izbjeglica, da u skladu sa Aneksom VII Okvirnog sporazuma vrati imovinu koje je bio lišen u toku rata i da za nju dobije kompenzaciju.
45. U dopuni apelacije od 1. oktobra 2010. godine drugoapelantov punomoćnik je, u vezi s navodima o diskriminaciji iz apelacije, podnio dokaze da su mu lokalne vlasti oduzele automobil, te da je istjeran iz stana iako je cijelo vrijeme rata radio u bolnici. U vezi s navodima o povredi garancija iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine priložio je dokaze da je drugoapelant bio izbjeglica u Austriji. Najzad, priložena je urgencija načelnika tuženog Okružnom sudu u Doboju da se okonča postupak, nakon čega je žalba izjavljena na prvostepenu presudu odbijena, u prilog tvrdnje da je u postupku pred sudom povrijeđeno načelo proporcionalnosti između pojedinca i zajednice.
b) Odgovor na apelaciju
46. Vrhovni sud je u odgovoru na prvoapelantovu apelaciju istakao da su u obrazloženju osporene odluke dati jasni razlozi zbog kojih se, shodno relevantnim odredbama ZOO, ne može tražiti raskid ugovora nakon proteka roka zastarjelosti, u situaciji kada je protivna strana istakla prigovor zastare potraživanja. U odgovoru na apelaciju drugoapelanta istaknuto je da su u osporenoj odluci primijenjene relevantne odredbe ZOO u skladu s Evropskom konvencijom i Ustavom Bosne i Hercegovine, te da nisu povrijeđena prava na koja se u apelaciji ukazuje.
47. Okružni sud je u odgovoru na prvoapelantovu apelaciju istakao da smatra da je njegova odluka donijeta u razumnom roku, te da nisu povrijeđene garancije ustanovljene članom 6. Evropske konvencije. Uz odgovor je dostavljen i plan rješavanja starih predmeta. U odgovoru na drugoapelantove navode istaknuto je da se ne može zaključiti zbog čega drugoapelant pobija presudu tog suda, kao i da su identični navodi iznošeni i u toku postupka pred redovnim sudovima, o čemu su razlozi i obrazloženja dati u osporenim odlukama.
48. Osnovni sud je u odgovoru na prvoapelantove navode o dužini postupka istakao da je sudija zadužen njegovim predmetom zadužen sa 1.892 predmeta iz više građanskih referata, da se radi o predmetima koji datiraju iz 1991. godine i ranijih godina, kao i o predmetima koji su zakonom određeni kao hitni. Nadalje, ukazano je da predmet zakonom nije određen kao hitan, te da se prema planu rješavanja predmeta nalazi na 201. mjestu. Zatim, ukazano je da je prvoapelantov predmet uzet u rad zbog njegovih prijetnji i pritisaka da će zaduženi sudija biti prijavljen Visokom sudskom i tužilačkom savjetu, Ustavnom sudu i sl. Dalje, ukazano je da je tačan prvoapealntov navod da se sa početkom glavne rasprave kasnilo, ali zbog toga što je tuženi prethodno obavijestio sud da će iz objektivnih razloga malo kasniti, što je uvaženo pa je sačekan i njegov dolazak. Na ovaj način postupljeno je i u njegovom interesu jer ročište nije odlagano, odnosno suđenje je i okončano na tom ročištu. Najzad, ukazano je da sudija zadužen s prvoapelantovim predmetom nema nikakve veze s njegovim zdravstvenim stanjem. U odgovoru na drugoapelantove navode ukazano je da su u postupku pred tim sudom obje strane aktivno učestvovale, da su imale mogućnost da iznesu pred sud svoje dokaze, da nije bilo kršenja nikakvih drugoapelantovih prava, kao i da je odluka donijeta u skladu sa zakonom.
49. Tuženi je u odgovoru na prvoapelantovu apelaciju istakao da smatra da su njegovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani jer su u osporenim presudama dana iscrpna obrazloženja zasnovana na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i pravilnoj primjeni materijalnog prava. U odgovoru na drugoapelantove navode istaknuto je da su redovni sudovi pravilno utvrdili relevantnu činjenicu o zastari, da tuženi nije pravni slijednik preduzeća „Polet“, te najzad da drugoapelant nije prijavio svoje potraživanje u likvidacionom postupku.
V. Relevantni propisi
50. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
51. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni glasnik RS“ br. 17/93 do 74/04) u relevantnom dijelu glasi:
Član 124.
(Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu) U dvostranim ugovorima kada jedna strana ne ispuni obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtijevati ispunjenje obaveze ili, pod uslovima predviđenim idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Član 360.
Opšte pravilo (1)Zastarjelošću prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obaveze.
(2)Zastarjelost nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kom je povjerilac mogao zahtijevati ispunjenje obaveze.
Član 361.
(Kad počinje teći zastarjelost) (1)Zastarjelost počinje teći prvog dana poslije dana kada je povjerilac imao pravo zahtijevati ispunjenje obaveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano.
Član 362.
(Nastupanje zastarjelosti) Zastarjelost nastupa kad istekne posljednji dan predviđenog vremena.
Član 383.
(Nesavladive prepreke) Zastarijevanje ne teče za sve vrijeme za koje povjeriocu nije bilo moguće zbog nesavladivih prepreka da sudskim putem zahtijeva ispunjenje obaveze.
Član 384.
(2) Ako je zastarijevanje počelo teći prije nego što je nastao uzrok koji je zaustavio njegov dalji tok, ono nastavlja da teče kad prestane taj uzrok, a vrijeme koje je proteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određeni rok zastarjelosti.
Član 371.
(Opšti rok zastarjelosti) Potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok.
52. Zakon o likvidacionom postupku („Službeni glasnik RS“ broj 64/02) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
(Svrha i predmet likvidacionog postupka) Likvidacioni postupak se sprovodi nad pravnim licima. On služi potpunom namirenju svih povjerilaca pravnog lica unovčenjem njegove imovine.
Nakon sprovedene likvidacije i namirenja povjerilaca, preostala imovina pravnog lica dijeli se članovima srazmjerno njihovom učešću u vlasništvu.
Član 6.
(Otvaranje likvidacionog postupka i imenovanje likvidacionog upravnika) Nakon što razmotri prijedlog za pokretanje likvidacionog postupka i utvrdi osnovanost istog, sud donosi rješenje o otvaranju likvidacionog postupka i imenovanju likvidacionog upravnika.
Rješenje iz prethodnog stava objavljuje se u “Službenom glasniku Republike Srpske”. Član 15.
Brisanje iz registra Po pravosnažnosti rješenja o zaključenju likvidacionog postupka, sud određuje brisanje pravnog lica iz registra suda.
VI. Dopustivost
53. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
54. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
55. U konkretnom slučaju prvoapelant se pozvao na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje sadrži i pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što, u vrijeme podnošenja apelacije Ustavnom sudu, tj. 28. januara 2009. godine, Osnovni sud nije zakazao pripremno ročište po njegovoj tužbi od 7. februara 2007. godine. Iako je u međuvremenu postupak po apelantovoj tužbi okončan Presudom Vrhovnog suda broj 86 0 P 003900 10 Rev od 29. augusta 2011. godine, apelacija je bila dopustiva i u vrijeme njenog podnošenja, u smislu člana 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda.
56. Dalje, u dopuni apelacije od 27. oktobra 2011. godine prvoapelant je osporio presudu Vrhovnog suda 86 0 P 003900 10 Rev od 29. augusta 2011. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Na temelju uvida u spis Osnovnog suda nije moguće utvrditi kada je osporena presuda uručena apelantu, a po njegovim navodima, osporenu presudu je primio 5. septembra 2011. godine. U nedostatku dokaza o uručenju presude, Ustavni sud je prihvatio 5. septembar 2011. godine kao relevantan za početak računanja roka za podnošenje apelacije, pa je, imajući u vidu da je dopuna apelacije podnesena 27. oktobra 2011. godine, utvrdio da je to učinjeno u roku od 60 dana u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
57. Drugoapelant je apelacijom osporio Presudu Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-08-000 198 od 16. decembra 2009. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 14. januara 2010. godine a apelacija je podnesena 23. februara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
58. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII. Meritum
59. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da im je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
60. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
61. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
– Pravo na donošenje odluke u razumnom roku
62. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
63. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka (vidi Evropski sud, Probstmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
64. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
65. U konkretnom slučaju, prvoapelant je pokrenuo postupak podnošenjem tužbe Osnovnom sudu 7. februara 2007. godine. Postupak je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 29. augusta 2011. godine. Dakle, postupak je ukupno trajao četiri godine i šest mjeseci.
66. Zatim, iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu ne može se zaključiti da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu koji pokreće naročito složena činjenična i pravna pitanja koja bi opravdala trajanje postupka u navedenom periodu.
67. Ustavni sud primjećuje da se u ukupnom trajanju postupka izdvaja postupak pred Osnovnim sudom. Naime, apelant je tužbu podnio 7. februara 2007. godine a pripremno ročište je zakazano tek 13. aprila 2009. godine, dakle nakon nešto više od dvije godine. Imajući u vidu navedene principe Evropskog suda i Ustavnog suda, razlozi i obrazloženja koje je s tim u vezi ponudio Osnovni sud, koji se tiču velikog broja predmeta ne mogu se smatrati opravdanim za ovako dugo nepostupanje po prvoapelantovoj tužbi. Ovo tim prije što je tužba bila dostavljena na odgovor tuženom koji je svoj odgovor dostavio 29. marta 2007. godine, odnosno prije nego što je apelant preinačio svojim podneskom od 16. jula 2007. godine, iz čega proizlazi da nisu postojale prepreke da se zakaže i održi pripremno ročište. Osnovni sud je nakon održanog pripremnog ročišta u razumnom vremenskom periodu zakazao i glavnu raspravu, te donio odluku 15. jula 2009. godine. Okružni sud je o apelantovoj žalbi odlučio za nešto manje od jedne godine, a u istom periodu i Vrhovni sud o apelantovoj reviziji. Najzad, iz predočenog Ustavnom sudu ne može se zaključiti da je prvoapelant svojim ponašanjem ili propuštanjem na bilo koji način doprinio dužini postupka.
68. Uzimajući u obzir sve navedeno, Ustavni sud smatra da je trajanju postupka od četiri godine i šest mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinio Osnovni sud nepostupanjem po prvoapelantovoj tužbi više od dvije godine, zbog čega se, i pored činjenice da je postupak vođen pred tri sudske instance, ne može smatrati da njegovo trajanje od četiri godine i šest mjeseci zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku, kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
- Ostali aspekti prava na pravično suđenje
69. Opširni apelacioni navodi prvoapelanta i drugoapelanta o povredi prava na pravično suđenje osporenim presudama Vrhovnog suda, Okružnog suda i Osnovnog suda u suštini se svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava i pogrešno utvrđeno činjenično stanje. Naime, prvoapelant i drugoapelant smatraju da su redovni sudovi pogrešno utvrdili odlučnu činjenicu – nastupanje zastarjelosti potraživanja.
70. Prvoapelant u vezi s tim ističe da je u postupku najprije tražio raskidanje ugovora o udruživanju sredstava pa onda povraćaj onog što je po tom ugovoru uplatio, zbog čega smatra da je rok zastarjelosti trebalo računati od datuma raskidanja ugovora.
71. Drugoapelant smatra da je rok zastarjelosti trebalo računati od datuma kada je donijeta odluka Predsjedništava BiH o prestanku ratnog stanja, odnosno ratne opasnosti, a ne od datuma utvrđenih u odluci Narodne skupštine RS, odnosno da je prekid roka zastarjelosti trebalo računati od datuma pokretanja stečajnog postupka.
72. U vezi s ovim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
73. Ustavni sud najprije primjećuje da su redovni sudovi u oba postupka kao nespornu činjenicu utvrdili da je rok za predaju poslovnih prostora prema ugovorima o udruživanju sredstava koje su zaključili prvoapelant i drugoapelant bio 30. jun 1991. godine. S obzirom da preduzeće „Polet“ u ugovorenom roku nije ispunilo svoju obavezu, i prvoapelant i drugoapelant su od ovog datuma mogli ostvarivati prava predviđena ZOO, tj. tražiti ispunjenje ugovora ili njegov raskid te naknadu štete. Shodno navedenom, navedeni datum je uzet za početak računanja roka zastarjelosti. Nadalje, u oba slučaja redovni sudovi su zaključili da je ovaj rok prekinut uslijed ratnih okolnosti i da je nastavljen 19. juna 1996. godine kao datumom prestanka ratnog stanja u skladu s odlukom Narodne skupštine RS.
74. Shodno navedenom u prvoapelantovom slučaju je utvrđeno, što on ni u apelaciji ne osporava, da je tužbu podnio 7. februara 2007. godine te da je nastupio opšti rok zastarjelosti od 10 godina bez obzira da li se za početak roka uzima 30. jun 1991. godine ili 19. jun 1996. godine. Ovakvo utvrđenje redovnih sudova nije dovedeno u pitanje ni prvoapelantovim navodima da je u postupku prvo tražio ispunjenje ugovora i njegovo raskidanje, pa da je od datuma raskida ugovora trebalo računati početak roka zastarjelosti. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Vrhovnog suda u vezi s identičnim navodima konstatovano da povjerilac ne može tražiti raskid ugovora ili njegovo ispunjenje u situaciji kada je već nastupila zastarjelost potraživanja izvršenja obaveze iz takvog ugovora jer bi to bilo protivno pravnoj sigurnosti, te načelu da se neaktivnošću titulara gube prava.
75. Drugoapelant je istakao da je pri računanju roka zastarjelosti kao relevantan datum trebalo uzeti datum iz odluke Predsjedništva BiH tj. 22. decembar 1996. godine, odnosno da je rok zastarjelosti prekinut pokretanjem stečajnog postupka 22. jula 1991. godine. U vezi s datumom iz odluke Predsjedništva BiH Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporene presude Vrhovnog suda proizlazi da je i ovaj navod cijenjen, te da je ukazano da je rok zastarjelosti počeo teći 30. juna 1991. godine (na dan kad je preduzeće „Polet“ po ugovoru trebalo da preda prostor), da je prekid nastupio 15. aprila 1992. godine (proglašenje ratnog stanja) te da, bez obzira da li se nastavak toka zastarjelosti, u koji ulazi i vrijeme koje je proteklo prije nastupanja neskrivljenih okolnosti (u konkretnom slučaju devet i po mjeseci), računa od 19. juna 1996. godine ili 22. decembra 1996. godine, s obzirom da je drugoapelant tužbu podnio 19. septembra 2006. godine, nastupio opšti rok zastarjelosti od 10 godina. U vezi sa drugoapelantovom tvrdnjom da je prekid toka zastarjelosti nastupio pokretanjem stečajnog postupka 22. jula 1991. godine Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da apelant na ovu činjenicu nije ni ukazivao u toku postupka pred redovnim sudovima, što se može zaključiti i iz kopije žalbe i revizije koje je izjavljivao i koje je uz apelaciju priložio. S obzirom da pred redovnim sudovima nije istican ovaj navod, odnosno da oni nisu imali priliku da ga cijene, ne može se sa uspjehom isticati ni u postupku pred Ustavnim sudom. S tim u vezi irelevantni su drugoapelantovi navodi da „dokumentacija o stečajnom postupku postoji u sudu, da za nju svi znaju ali da neće da je uzmu u obzir“, s obzirom da, u skladu sa načelom dispozicije stranaka u postupku, stranke svojim radnjama i njihovim sadržajem utiču i na sam sadržaj i obim sudske zaštite, odnosno sud ne može odlučivati po službenoj dužnosti bez istaknutog zahtjeva stranke, odnosno da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev.
76. Zatim, i prvoapelant i drugoapelant u suštini smatraju da tuženi kao osnivač nije mogao da bude oslobođen odgovornosti za obaveze preduzeća „Polet“ koje je prestalo da postoji, te u prilog tome ističu da je preuzeo preostalu imovinu preduzeća koje je prestalo da postoji nakon okončanog likvidacionog postupka i njegovog brisanja iz sudskog registra. Također, i jedan i drugi apelant ističu da nisu mogli svoja potraživanja prijaviti u likvidacionom postupku jer o njemu nisu bili obaviješteni. Najzad, u obje apelacije iznijeti su opširni navodi kojim se osporava zakonitost i pravilnost likvidacionog odnosno stečajnog postupka.
77. U vezi s ovim dijelom navoda provapelanta i drugoapelanta, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je tuženi istakao sudovi ocijenili osnovanim. Naime, u postupcima je kao nesporno utvrđeno da je rješenje o otvaranju likvidacionog postupka, u skladu s relevantnim zakonskim odredbama, objavljeno u službenom glasilu i da su povjerioci pozvani da prijave svoja potraživanja u roku od 30 dana od dana njegovog objavljivanja. U tom smislu irelevantni su navodi oba apelanta da su bili izbjeglice i da nisu neposredno obaviješteni i pozvani da prijave svoja potraživanja. U vezi s tim Ustavni sud primjećuje da u odredbama koje regulišu likvidacioni kao i stečajni postupak koje se dosljedno primjenjuju ne postoji obaveza bilo koga da povjerioce neposredno obavještava o pokretanju postupka i da ih poziva da prijave svoja potraživanja. Dalje, utvrđeno je da je likvidacioni postupak zaključen, te da je preduzeće „Polet“ nakon toga brisano iz sudskog registra, a njegova preostala imovina predana tuženom kao njegovom osnivaču. Na temelju navedenog, redovni sudovi su zaključili da je tuženi na zakonit način stekao imovinu preduzeća koje je prestalo da postoji, te posebno istakli da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja bi tuženom kao osnivaču nametala obavezu da odgovara za obaveze preduzeća koje je prestalo da postoji i to prema povjeriocima koji su propustili da svoja potraživanja prijave u likvidacionom postupku. Najzad, u drugoapelantovom slučaju istaknuto je da, čak i kad bi se prihvatilo da je preduzeće „Polet“ pravni prednik tuženog, on u postupku koji je vodio nije dokazao da su sredstva koja je uložio radi izgradnje poslovnog prostora zaista i uložena u njega, odnosno da se nalaze u imovini koja je, po okončanju likvidacionog postupka, predana tuženom.
78. U vezi s prvoapelantovim navodima da provođenje predloženih dokaza nije izvršeno na način koji bi potpuno i cjelovito dao sliku i stanje njegovih prava Ustavni sud primjećuje da je apelantov prijedlog za provođenje dokaza na pripremnom ročištu u cjelini usvojen, te da su ovi dokazi i provedeni na glavnoj raspravi. Prvoapelant ne navodi u čemu se sastoje propusti u provođenju dokaza koje je predložio niti u odnosu na koji dokaz ili dokaze se to odnosi. Iz zapisnika s ročišta za glavnu raspravu koji je potpisao proizlazi da prvoapelant nije imao primjedbi na provođenje dokaza. Najzad, u vezi sa prvoapelantovom tvrdnjom da je nezakonito prihvaćen prijedlog tuženog za provođenje dokaza na glavnoj raspravi, Ustavni sud ukazuje da, shodno relevantnim odredbama ZPP-a, stranke u toku pripremanja glavne rasprave, odnosno sve do okončanja pripremnog ročišta, sudu mogu dostavljati podneske u kojim će navoditi činjenice i predlagati dokaze za njihovo utvrđivanje. Nakon što je pripremno ročište zaključeno stranke izuzetno nove činjenice i dokaze mogu predlagati i na glavnoj raspravi samo ako učine vjerojatnim da to nisu mogle učiniti do okončanja pripremnog ročišta. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je u zapisniku sa glavne rasprave konstatovano da je tuženi dokazao da je sudu blagovremeno dostavio odgovor na tužbu, te dokaze koje predlaže da se provedu radi utvrđivanja činjenica na kojim je temeljio svoje tvrdnje, pa je, prije otpočinjanja glavne rasprave, donijeto rješenje kojim je utvrđeno da je odgovor dostavljen blagovremeno kao i da se na glavnoj raspravi provedu ovako predloženi dokazi od strane tuženog. Prvoapelant ne navodi da je pri tome usvojen prijedlog za provođenje dokaza koji nije bio dostavljen uz odgovor na tužbu, odnosno da se radilo o novim činjenicama i dokazima, niti je ovako prihvaćene i provedene dokaze osporavao u žalbi i reviziji čije je kopije priložio uz apelaciju.
79. Najzad, Ustavni sud ukazuje da opsežni navodi koje su iznijeli i provapelant i drugoapelant, koji se tiču zakonitosti i pravilnosti likvidacionog postupka, pitanja da li je imovina koja je nakon njegovog zaključenja predana tuženom bila dio stečajne odnosno likvidacione mase, kao i zakonitosti tužene da raspolaže ovom imovinom, nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost odluka koje se osporavaju apelacijom pa ih Ustavni sud nije posebno ni razmatrao. Naime, u postupcima koje su vodili, redovni sudovi nisu ni odlučivali niti su mogli odlučivati o ovom dijelu navoda apelanata, odnosno ova pitanja su eventualno mogla biti istaknuta u samom postupku likvidacije u kojem niti jedan od apelanta nije učestvovao.
80. Ustavni sud zaključuje da su prvoapelantovi navodi u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje odnosno drugoapelantovi navodi u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani.
- Ostali navodi
81. Prvoapelant je istakao da su mu osporenim presudama povrijeđena i prava iz člana 14. u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje. S obzirom da ove navode nije posebno obrazlagao, te da je u ovoj odluci već zaključeno da su navodi o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije neosnovani, Ustavni sud smatra nepotrebnim da ih posebno ispituje.
82. S obzirom da je u ovoj odluci već zaključeno da su drugoapelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje neosnovani, Ustavni sud smatra da nema potrebe da posebno ispituje i njegove navode o povredi pravo na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i navode o povredi garancija iz člana II/5. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 17. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
83. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada je trajanju postupka, koji ne pokreće složena činjenična i pravna pitanja, od četiri godine i šest mjeseci u odlučujućoj mjeri doprinio Osnovni sud kojem je trebalo dvije godine od podnošenja tužbe da zakaže pripremno ročište, iako iz okolnosti konkretnog slučaja proizlazi da nisu postojale zakonske prepreke za zakazivanje pripremnog ročišta, a istaknuti razlozi za ovakav postupak ne mogu se prihvatiti kao opravdani.
84. Ustavni sud, međutim, zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje kada su redovni sudovi dali jasne i obrazložene razloge za svoje odluke koje su zasnovali na relevantnim odredbama materijalnog prava.
85. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
86. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović