Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1621/09 (S. M.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1621/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1621/09, rješavajući apelaciju Slobodana Marjanovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2, člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Slobodana Marjanovića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 049068 08 P, koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 049068 10 Rev od 15. juna 2011. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Marjanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke podnio je 22. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja postupka povodom tužbe koju je podnio Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv Republike Srpske, Vojske Republike Srpske, radi naknade štete.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda zatraženo je 11. juna 2009. godine da dostavi odgovor na apelaciju, a od Pravobranilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) 14. marta 2012. godine.

3. Osnovni sud je 14. juna 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju, koji je, na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, dostavljen apelantu 31. avgusta 2009. godine.

4. Ustavni sud je dopisom od 15. marta 2011. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi informacije o daljnjem toku predmetnog parničnog postupka. Osnovni sud je 23. marta 2011. godine dostavio Ustavnom sudu tražene informacije.

5. Ustavni sud je dopisima od 25. oktobra 2011. godine i 26. januara 2012. godine zatražio od Osnovnog suda da dostavi spis broj 70 0 P 049068 08 P. Osnovni sud je 9. februara 2012. godine Ustavnom sudu dostavio traženi spis.

6. Pravobranilaštvo je 22. marta 2012. godine dostavilo odgovor na apelaciju. III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

8. Apelant je 14. oktobra 1999. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Republike Srpske, Vojske Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade materijalne štete nastale usljed korišćenja njegovog objekta u periodu od 21. januara 1993. godine do 5. februara 1994. godine, te od 12. septembra 1995. godine do 12. januara 1996. godine.

9. Osnovni sud je u konkretnom predmetu održao dva ročišta (16. marta i 5. maja 2000. godine).

10. Poslije toga, odnosno 27. jula 2000. godine, apelant i tužena su zaključili ugovor o poravnanju van spora. Tim ugovorom tužena se obavezala da apelantu nadoknadi štetu u iznosu od 97.623,00 KM, a apelant se odrekao potraživanja kamata na iznos od 97.623,00 KM za pripadajući period, ali je zadržao pravo da sporni dio duga ostvaruje pred nadležnim sudom u redovnoj parnici.

11. Nakon toga je apelant na ročištu održanom pred Osnovnim sudom 25. januara 2001. godine povukao tužbeni zahtjev u dijelu u kom je zaključeno vansudsko poravnanje između parničnih stranaka, dok je u preostalom dijelu ostao pri tužbenom zahtjevu.

12. Osnovni sud je u periodu do 7. novembra 2002. godine, na apelantov prijedlog, odredio sprovođenje dokaza finansijskim vještačenjima stalnih sudskih vještaka finansijske struke Zdravka Radoševića (u daljnjem tekstu: Z. R.) i Mirjane Zrnić (u daljnjem tekstu: M. Z.). Takođe, zakazao je 10 ročišta, od kojih nije održao jedno koje je odloženo zbog neuredne dostave poziva za tuženu, dok je ostala ročišta održao sprovodeći na tim ročištima dokaze saslušanjem svjedoka, saslušanjem apelanta kao parnične stranke, uvidom u nalaz i mišljenje vještaka finansijske struke Z. R. i M. Z., kao i uvidom u druge materijalne dokaze.

13. Osnovni sud je zatim donio Djelimičnu presudu broj P-9039/99 od 7. novembra 2002. godine. Tom presudom sud je obavezao tuženu da apelantu na ime naknade štete po osnovu izgubljene dobiti isplati novčani iznos pobliže određen u izreci te presude, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, dok je odredio da će o preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu kamata, te o troškovima postupka odlučiti nakon pravosnažnosti djelimične presude.

14. Tužena je 13. marta 2003. godine podnijela žalbu protiv djelimične presude.

15. Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je Rješenjem broj Gž- 832/03 od 21. juna 2004. godine uvažio žalbu tužene, ukinuo osporenu djelimičnu presudu i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju svoje presude Okružni sud je konstatovao da su nalazi vještaka finansijske struke Z. R. i M. Z. u potpunosti suprotni jedan drugom, te da je tužena u cijelosti prigovorila nalazu i mišljenju vještaka M. Z., pa je zaključio da je kod takvog stanja stvari Osnovni sud bio dužan da pozove vještake radi ponovnog saslušanja i pokušaja usaglašavanja suprotstavljenih nalaza, a u slučaju nemogućnosti otklanjanja nedostataka i protivrječnosti nalaza, da zatraži mišljenje drugog vještaka, sve u skladu sa odredbama člana 261 st. 1 i 3 ranijeg Zakona o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94), koji je bio u primjeni u vrijeme donošenja odluke. Međutim, konstatovao je da Osnovni sud nije postupio na navedeni način, shodno čemu je zaključio da je taj sud povrijedio odredbe parničnog postupka, što je bilo od uticaja za donošenje pravilne i zakonite presude.

16. Predmet je 8. jula 2004. godine dostavljen Osnovnom sudu na ponovni postupak.

17. Na pripremnom ročištu od 20. oktobra 2004. godine apelant je uredio tužbeni zahtjev u skladu sa važećim Zakonom o parničnom postupku, pa je sud to ročište odgodio na zahtjev tužene, kako bi joj ostavio zakonom propisani rok za izjašnjenje o uređenoj tužbi. Osnovni sud je pripremno ročište zakazano za 22. novembar 2004. godine odložio zbog bolesti sudije.

18. Osnovni sud je 23. i 30. decembra 2004. godine održao pripremno ročište na kom je saslušao vještake finansijske struke M. Z. i Z. R., te, na apelantov prijedlog, odredio da će se na ročištu za glavnu raspravu sprovesti dokazi vještačenjem vještaka poljoprivredne struke Dragutina Dujića (u daljnjem tekstu: D. D.) i vještaka ekonomske struke Ljiljane Grujić (u daljnjem tekstu: Lj. G). Takođe, odredio je da će se na ročištu za glavnu raspravu sprovesti i drugi dokazi.

19. Nakon toga, Osnovni sud je rješenjem od 26. januara 2005. godine i dopunskim rješenjem od 7. februara 2005. godine odredio predmet vještačenja vještaka poljoprivredne struke D. D. i vještaka ekonomske struke Lj. G.

20. Vještak poljoprivredne struke D. D. i vještak finansijske struke Lj. G. su u periodu od 10. februara 2005. godine do 7. aprila 2005. godine dostavili Osnovnom sudu svoje nalaze i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja.

21. Osnovni sud je odgodio ročišta za glavnu raspravu zakazana za 11. april 2005. godine i 20. maj 2005. godine, s obzirom na to da nisu bili ispunjeni procesni uslovi za održavanje ročišta, dok je 24. juna 2005. godine održao ročište za glavnu raspravu na kom je apelant uredio tužbu s obzirom na nalaz vještaka.

22. Zatim je Osnovni sud donio Presudu broj P-812/04 od 22. jula 2005. godine kojom je odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev pobliže opisan u izreci predmetne presude.

23. Apelant je 17. avgusta 2005. godine podnio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj P-812/04 od 22. jula 2005. godine.

24. Predmet je nakon toga dostavljen Okružnom sudu i zaveden pod brojem Gž-1501/05.

25. Budući da je 29. novembra 2005. godine stupio na snagu Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 103/05; u daljnjem tekstu: Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete), kojim je propisano da se predmeti koji se tiču naknade ratne štete u kojima nije donesena pravosnažna sudska odluka ustupaju Pravobranilaštvu, Okružni sud je 22. decembra 2005. godine predmet ustupio Pravobranilaštvu na postupak vansudskog poravnanja.

26. Pravobranilaštvo je pokušalo da sprovede postupak vansudskog poravnanja tako što je 15. i 27. februara 2007. godine održalo usmenu raspravu, ali se apelant izjasnio da ne prihvata predloženi način izmirenja štete, zbog čega je tužena donijela Zaključak o obustavi postupka vansudskog poravnanja broj Un-3830/06 od 9. novembra 2007. godine. Apelant je protiv tog zaključka izjavio prigovor koji je odbijen kao neosnovan Rješenjem Ministarstva pravde Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo pravde) broj 08.012/702-832/08 od 11. januara 2008. godine. Apelant je podnio tužbu protiv navedenog rješenja Ministarstva pravde, koju je Okružni sud odbio kao neosnovanu Presudom broj 011-0-U-08-000 163 od 16. aprila 2008. godine i naložio da se spis bez odlaganja dostavi Okružnom sudu na rješavanja povodom žalbe u predmetu broj Gž-1501/05.

27. Pravobranilaštvo je 23. maja 2008. godine vratilo predmetni spis Okružnom sudu.

28. Okružni sud je donio Rješenje broj 011-0-GŽ-05-001501 od 10. juna 2008. godine kojim je uvažio apelantovu žalbu, ukinuo Presudu Osnovnog suda broj P-812/04 od 22. jula 2005. godine i predmet vratio istom sudu na ponovno suđenje, konstatujući da je Osnovni sud svoju presudu zasnovao na dokazu koji nije izveden prilikom raspravljanja pred tim sudom, čime je počinio povredu postupka iz člana 209 u vezi sa čl. 4, 5 i 7 stav 1 Zakona o parničnom postupku, što je uticalo na pravilnost i zakonitost osporene presude.

29. Spis predmeta je 13. juna 2008. godine dostavljen Osnovnom sudu.

30. U ponovnom postupku, pripremna ročišta zakazana pred Osnovnim sudom za 25. novembar i 29. decembar 2008. godine odložena su na prijedlog tužene, odnosno apelanta, sa kojim se saglasila suprotna parnična stranka.

31. Nakon toga, Osnovni sud je održao pripremno ročište 18. marta 2009. godine na kom je, između ostalog, određeno sprovođenje dokaza vještačenjem vještaka ekonomske struke Lj. G.

32. Vještak ekonomske struke Lj. G. je 11. avgusta 2009. godine dostavila svoj nalaz i mišljenje, dok je 30. septembra 2009. godine i 16. oktobra 2009. godine dostavila dopunu nalaza i mišljenja.

33. Osnovni sud je održao ročišta za glavnu raspravu 27. avgusta, 20. oktobra, 7. decembra 2009. godine, 9. decembra i 23. decembra 2009. godine, nakon čega je glavna rasprava zaključena.

34. Osnovni sud je Presudom broj 71 0 P 049068 08 P od 28. januara 2010. godine odbio tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da mu tužena na ime naknade štete zbog izgubljene dobiti za period od 12. septembra 1995. godine do 31. decembra 2004. godine isplati iznos od 931.066,64 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 1. januara 2005. godine pa do isplate, te iznos od 534.305,25 KM na ime izgubljene dobiti za period od 1. januara 2005. godine pa do 30. septembra 2009. godine sa zakonskom zateznom kamatom od 1. oktobra 2009. godine pa do isplate i iznos od 652.079,60 KM na ime naknade štete radi isplate kamata Banjalučkoj banci uz naknadu troškova postupka. Predmetnom presudom apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 50.500,00 KM, dok je odbijen kao neosnovan zahtjev tužene preko dosuđenog iznosa na ime troškova parničnog postupka.

35. Apelant je 17. februara 2010. godine podnio žalbu protiv Presude Osnovnog suda broj 71 0 P 049068 08 P od 28. januara 2010. godine.

36. Spis predmeta je 11. maja 2010. godine dostavljen Okružnom sudu.

37. Okružni sud je Presudom broj 71 0 P 049068 10 Gz od 20. avgusta 2010. godine odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu u osporenom odbijajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka.

38. Apelant je 23. septembra 2010. godine izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 P 049068 10 Gz od 20. avgusta 2010. godine.

39. Spis je 11. novembra 2010. godine dostavljen Vrhovnom sudu.

40. Vrhovni sud je Presudom broj 71 0 P 049068 10 Rev od 15. juna 2011. godine odbio apelantovu reviziju.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

41. Apelant smatra da su mu zbog dužine trajanja predmetnog postupka povrijeđeni pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, u apelaciji je naveo kraću hronologiju postupanja sudova i drugih organa u konkretnom predmetu i istakao da je očigledno «razvlačenje» predmetnog postupka u okviru Ministarstva pravde, Pravobranilaštva i Osnovnog suda.

b) Odgovori na apelaciju

42. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo hronologiju postupanja povodom apelantove tužbe. Takođe, imajući u vidu složenost predmeta, te sprovedeno vještačenje vještaka poljoprivredne i ekonomske struke, sud je istakao da smatra da je od podnošenja tužbe vršio procesne radnje u razumnom roku i da su neosnovani apelacioni navodi da je u konkretnom slučaju povrijeđen član 6 Evropske konvencije.

43. Pravobranilaštvo je u odgovoru na apelaciju navelo da je apelacija neosnovana jer je apelant doprinio dužini trajanja predmetnog postupka tako što je i u parničnom postupku i postupku vansudskog poravnanja koristio djelotvorne pravne lijekove.

V.Relevantni propisi

44. Zakon o parničnom postupku («Službeni list Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 14/94 i 32/94) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da nastoji da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

45. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

46. Zakon o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete nastale u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine («Službeni glasnik Republike Srpske» broj 103/05), koji je stupio na snagu 29. novembra 2005. godine, u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se postupak, uslovi, kriterijumi i način naknade štete licima kojima je pravosnažnim sudskim odlukama priznato pravo na naknadu materijalne i nematerijalne štete, kao i licima povodom čijih zahtjeva nije pravosnažno okončan postupak za naknadu štete, postupak sklapanja vansudskih poravnanja, kao i postupak regulisanja naknade štete preduzećima i drugim pravnim licima, u periodu ratnih dejstava od 20. maja 1992. do 19. juna 1996. godine.

Član 4.

Postupak za priznavanje prava predviđenih ovim zakonom, u predmetima koji nisu pravosnažno okončani, sprovodi se putem vansudskog poravnanja (u daljem tekstu: poravnanje) kod Pravobranilaštva Republike Srpske.

Član 5.

Predmeti u postupcima za naknadu ratne štete koji se vode kod sudova ustupaju se nadležnom pravobranilaštvu u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Pod ratnom štetom u ovom slučaju podrazumijeva se materijalna i nematerijalna šteta nastala u periodu ratnog stanja i neposredne ratne opasnosti.

Član 6.

Rok za konačno odlučivanje po svim zahtjevima je 30. jun 2006. godine.

Član 10.

Nadležni organ iz člana 4. ovog zakona će donijeti rješenje ako ocijeni da je zahtjev neosnovan, odnosno donijeće zaključak o obustavljanju postupka ukoliko podnosilac zahtjeva ne prihvata poravnanje.

Na rješenje, odnosno zaključak iz stava 1. ovog člana podnosilac zahtjeva može uložiti prigovor Ministarstvu pravde, u roku od osam dana od dana prijema istog.

Prigovor razmatra i priprema prijedlog za rješavanje komisija koju imenuje Vlada Republike Srpske, a odluku donosi Ministarstvo pravde.

Odluka Ministarstva pravde je konačna.

Protiv odluke Ministarstva pravde može se pokrenuti upravni spor.

VI.Dopustivost

47. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.

48. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

49. Dalje, prema članu 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija u ovom dijelu ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.

50. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VII.Meritum

51. Apelant smatra da su mu zbog nerazumno dugog trajanja postupka povodom njegove tužbe povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. Relevantni principi

52. Ustavni sud, prije svega, ističe da, prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

53. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i sopstvenu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizuje svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uslovima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Period koji se uzima u obzir

54. Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak pokrenut tužbom koju je apelant podnio Osnovnom sudu 14. oktobra 1999. godine. Ustavni sud zapaža da je nakon toga, odnosno 22. decembra 2005. godine, predmet dostavljen Pravobranilaštvu na nadležno postupanje u postupku vansudskog poravnanja i da je taj postupak okončan od 16. aprila 2008. godine donošenjem presude Okružnog suda. Poslije toga, odnosno 23. maja 2008. godine, predmet je vraćen Okružnom sudu na nadležno postupanje u parničnom postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda od 15. juna 2011. godine. Dakle, cjelokupni postupak je trajao 11 godina i oko osam mjeseci, od čega je parnični postupak pred redovnim sudovima trajao devet godina i oko tri mjeseca, dok je postupak vansudskog poravnanja trajao dvije godine i oko četiri mjeseca.

Analiza razumnosti trajanja postupka

55. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radilo o predmetu povodom apelantove tužbe radi naknade štete, koji se u odnosu na činjenična i pravna pitanja koja su se trebala riješiti u postupku pred redovnim sudovima može smatrati relativno složenim predmetom.

56. Vezano za apelantov doprinos dužini trajanja predmetnog postupka, Ustavni sud ne nalazi da je apelant koristio metode kojima bi odugovlačio postupak i, s tim u vezi, zaključuje da nema apelantovog doprinosa dužini trajanja predmetnog postupka.

57. U vezi sa ponašanjem redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi postupali u navedenom predmetu, počevši od dana podnošenja tužbe (14. oktobar 1999. godine) pa do 22. decembra 2005. godine kada je predmet ustupljen Pravobranilaštvu na postupak vansudskog poravnanja, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Osnovni sud održavao ročišta i sprovodio druge procesne radnje, ali da je svoju odluku, i to djelimičnu presudu, donio tek nakon oko tri godine od dana podnošenja tužbe. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je ta djelimična presuda ukinuta rješenjem Okružnog suda (koje je doneseno u roku od godinu dana i oko tri mjeseca), pa je Osnovni sud u ponovnom postupku u roku od oko godinu dana donio novu presudu protiv koje je apelant podnio žalbu Okružnom sudu. Sem toga, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud 22. decembra 2005. godine predmet ustupio Pravobranilaštvu na postupak vansudskog poravnanja i konstatuje da su za vrijeme trajanja postupka vansudskog poravnanja postojali opravdani razlozi zbog kojih Okružni sud nije bio u mogućnosti da odlučuje povodom apelantove žalbe.

58. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Pravobranilaštvo, nakon što je Okružni sud predmet ustupio Pravobranilaštvu na postupak vansudskog poravnanja, u skladu sa Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete, usmenu raspravu u konkretnom predmetu održalo tek nakon godinu i oko dva mjeseca, dok je odluku o obustavi tog postupka donijelo tek nakon godinu dana i oko 11 mjeseci (9. novembra 2007. godine), iako je, u smislu člana 6 tog zakona, rok za konačno odlučivanje o svim zahtjevima bio 30. jun 2006. godine. Ustavni sud zapaža da je nakon toga Ministarstvo pravde svoju odluku povodom apelantovog prigovora protiv odluke Pravobranilaštva donijelo u kratkom roku od oko dva mjeseca, dok je Okružni sud odluku povodom apelantove tužbe protiv odluke Ministarstva pravde donio takođe u kratkom roku od tri mjeseca.

59. Takođe, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi bili aktivni nakon što je postupak vansudskog poravnanja obustavljen i nakon što je Pravobranilaštvo 23. maja 2008. godine predmet vratilo Okružnom sudu na postupanje povodom apelantove žalbe. Naime, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud, odlučujući o žalbi, u roku kraćem od mjesec dana donio rješenje kojim je ukinuo prvostepenu presudu i predmet opet vratio Osnovnom sudu na ponovni postupak. Zatim, primjećuje da je Osnovni sud u ponovnom postupku donio prvostepenu odluku u roku od godinu dana i oko sedam mjeseci, te da je Okružni sud drugostepenu odluku donio u kratkom roku, odnosno u roku od tri mjeseca, dok je Vrhovni sud odluku povodom revizije takođe donio u kratkom roku, odnosno u roku od sedam mjeseci (15. juna 2011. godine), čime je predmetni postupak okončan.

60. U vezi sa navedenim, Ustavni sud primjećuje da, iako je Osnovni sud bio aktivan, odnosno preduzimao je procesne radnje i donosio odluke, odluke tog suda su u dva navrata ukidane rješenjima Okružnog suda i predmet je ponovo vraćan tom Osnovnom sudu na ponovni postupak. Dalje, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci ostvare i realizuju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena, jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem. Shodno navedenom, te imajući u vidu da je ukupan postupak pred Osnovnim sudom trajao pet godina i oko osam mjeseci i da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju nije dao niti jedan razlog koji bi se mogao smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako postupanje i ovako dugo trajanje postupka pred tim sudom, Ustavni sud zaključuje da je Osnovni sud usljed toga i usljed svojih propusta koji su doveli do ukidanja dvije prvostepene presude i do toga da je prvostepeni postupak pred tim sudom vođen u tri navrata u odlučujućoj mjeri doprinio ukupnoj dužini trajanja predmetnog postupka. Takođe, Ustavni sud zapaža da je i Pravobranilaštvo u određenoj mjeri doprinijelo dužini trajanja predmetnog postupka s obzirom na to da je odluku o obustavljanju postupka vansudskog poravnanja donijelo u roku od godinu dana i oko 11 mjeseci (9. novembra 2007. godine), što se ne može smatrati razumnim rokom za odlučivanje u konkretnom slučaju, pogotovo imajući u vidu da je Zakonom o ostvarivanju prava na naknadu materijalne i nematerijalne štete rok za konačno odlučivanje o svim zahtjevima bio 30. jun 2006. godine. Ustavni sud smatra da, za razliku od Osnovnog suda i Pravobranilaštva, Ministarstvo pravde, Okružni sud i Vrhovni sud nisu značajnije doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka jer su odluke povodom pravnih lijekova donosili u relativno kratkim rokovima.

61. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterijume koji su izneseni u ovoj odluci, uključujući zaključak o složenosti predmeta, odnosno ukupnu dužinu postupka od devet godina i oko tri mjeseca, Ustavni sud smatra da dužina postupka u konkretnom slučaju nije zadovoljila zahtjev za donošenje odluke u razumnom roku, u smislu prava na pravično suđenje, što se u odlučujućoj mjeri može pripisati Osnovnom sudu, te jednim dijelom Pravobranilaštvu, koji nisu dali razumno i objektivno opravdanje za svoje postupanje.

62. Shodno tome, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Ostali navodi

63. Imajući u vidu zaključak o povredi prava na pravično suđenje u razumnom roku, Ustavni sud neće posebno razmatrati apelantove navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

64. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada se trajanje postupka u predmetu naknade štete u periodu od devet godina i oko tri mjeseca u odlučujućem dijelu može pripisati Osnovnom sudu, te jednim dijelom Pravobranilaštvu, i kada oni nisu dali razumno i objektivno opravdanje za svoje postupanje.

65. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

66. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-1621/09 (S. M.) | Sudska praksa | Aktio