Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-179/10 (B. D.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Kleveta
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 76
Predmeti (1)
AP-179/10
Apelacija
Odluka o meritumu
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 179/10, rješavajući apelaciju Branka Dokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, čl. 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Branka Dokića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000302 od 13. oktobra 2009. godine.
Ukida se Presuda Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž- 07-000302 od 13. oktobra 2009. godine.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke donese novu odluku u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelantu Branku Dokiću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.
Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu i Vladi Kantona Sarajevo da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o poduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odluku objaviti u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine”, „Službenim novinama Federacije Bosne i Hercegovine”, „Službenom glasniku Republike Srpske” i „Službenom glasniku Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Branko Dokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke kojeg zastupa Jelica Vuković, advokat iz Sarajeva, podnio je 15. januara 2010. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-0-Gž-07-000302 od 13. oktobra 2009. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda od Kantonalnog suda i Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu Općinski sud), te suprotne strane u postupku „Pres-sing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 24. septembra 2010. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Odgovor na apelaciju Općinski sud je dostavio 8. oktobra 2010. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor (samo dostavnicu o uručenju drugostepene presude apelantu), kao ni tuženi.
4. Općinski sud nije na zahtjev Ustavnog suda dostavio spis.
5. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovor Općinskog suda na apelaciju dostavljen je apelantu 7. marta 2011. godine.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
7. Apelant je 24. maja 2004. godine protiv tuženog pokrenuo postupak tužbom pred Općinskim sudom radi naknade štete zbog klevete.
8. Općinski sud je donio Presudu broj P-3216/05 od 16. oktobra 2006. godine kojom je obavezao tuženog da apelantu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete isplati iznos od 10.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 24. maja 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.446,00 KM. Tuženi je obavezan da o svom trošku objavi izreku presude u svom izdanju lista „Slobodna Bosna“.
9. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je apelant podnio tužbu navodeći da je u nekoliko navrata tuženi u svom sedmičnom izdanju revije „Slobodna Bosna“ vodio očitu medijsku kampanju protiv apelanta iznoseći neistine o njegovom privatnom životu, kao i profesionalnom i političkom angažmanu, s ciljem da ga degradira u javnosti kao čovjeka i javnu ličnost. Apelant je istakao u tužbi da je tuženi zloupotrijebio pravo na slobodu informiranja te načinio nenadoknadivu štetu apelantovom ugledu, što je dalo osnova za tužbu. Apelant je dalje naveo da je klevetnički odnos kulminirao člankom u kojem je uz potpunu identifikaciju apelanta (kao državnog ministra) apelant prikazan kao kriminalac koji ucjenjuje Mladena Ivanića, također državnog ministra, da će zajedno ići u zatvor, pojašnjavajući u čemu se ogleda apelantov kriminal (šverc medicinske opreme). Zatim, apelant je u tužbi naveo kako je u članku navedeno da je zbog kriminala njegove supruge Ivanić prodao Kristal banku, te da je ona optužena za zloupotrebu podjela kredita, kao i da se radi o problematičnoj i psihički nestabilnoj ličnosti. Dalje, tu je navod da je Ivanić s apelantom preko Telekoma Srpske finansirao PDP (stranku na čijem su čelu). Uz mnogobrojne druge navode tu je i navod da je apelant jedan od najbogatijih ljudi u Republici Srpskoj, a da se u ratu obogatio švercom, te da mu je kćerka Karadžićev „obavještajac“, kao i drugi odnosi s Ivanićem. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant prije podnošenja tužbe, u skladu s članom 8. Zakona o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o kleveti), tražio ispravku neistinitog sadržaja, ali je tuženi na način na koji je postupio ukazao čitateljstvu da u svemu ostaje kod iznesenih tvrdnji. Apelant je istakao u tužbi da tuženi iznošenjem potpune neistine baca ljagu na njegov profesionalni život, teško vrijeđajući njegovu ličnost u privatnom i profesionalnom smislu, s ciljem da ga prikaže kao kriminalca i funkcionera koji je špijun koji radi u ličnom interesu. Apelant smatra da je tuženi, zbog toga što je o njemu iznosio i prenosio neistine, nanio štetu njegovom ugledu. Apelant je zbog navedenog izložen stalnim pitanjima studenata i kolega o tome šta se dešava, pa je izložen svakodnevnim bespotrebnim frustracijama i uznemiravanjima.
10. Općinski sud je naveo da je proveo dokazni postupak u kojem je saslušao apelanta kao parničnu stranku, svjedoke Mladena Ivanića, Željka Jungića, Dragomira Babića, Suzanu Anđelić- Šačić, pročitao sporni tekst iz „Slobodne Bosne“ na str. 23. i 24. u broju 387 od 15. aprila 2004. godine, tekst iz „Slobodne Bosne“ na strani 26. u broju 385 od 1. aprila 2004. godine, tekst iz „Slobodne Bosne“ na strani 23. u broju 389 od 29. aprila 2004. godine, tekst iz „Slobodne Bosne“ na strani 50. u broju 388 od 22. aprila 2004. godine, tekst iz „Slobodne Bosne“ na strani 47, 48. i 49. u broju 391 od 13. maja 2004. godine, izvršio uvid u sheme menadžmenta Kristal banke iz godišnjeg izvještaja za 1999. godinu, Rješenja Osnovne banke – Jugobanka, Jugobanka d.d. Sarajevao i Jugobanka d.d. Banja Luka, te izvršio uvid u ugovore, zatim uvid u izvještaj specijalnog revizora, i u krivičnu prijavu „Narodnog fronta“ protiv apelanta, tekst iz lista „Reporter“ od 4. juna i 5. novembra 2002. godine i tekst iz lista „Nezavisne novine“ od 15. augusta 2003. godine.
11. Općinski sud je zaključio da je među strankama sporno da li navodi u člancima predstavljaju klevetu i da li apelantu pripada pravo na naknadu štete zbog pričinjene klevete, odnosno da li predmetno izražavanje predstavlja činjenice (informacije) ili mišljenje (vrijednosne ocjene).
12. U obrazloženju presude, među ostalim provedenim dokazima, Općinski sud je naveo i sadržaj apelantovog iskaza koji je dao u svojstvu parnične stranke, kojim je opisao svoj odnos s Mladenom Ivanićem, poslove koje su obavljale njegova supruga i kćerka, te se referirao na sve navode iz spornih članaka pojašnjavajući, odnosno ukazujući na njihovu neistinitost. Osim toga, apelant je naveo da je sva pisanja tuženog koja su se pojavila u aprilu 2004. godine vrlo teško podnio, jer su bila puna dezinformacija, podvala i jako tendenciozno upućenih poruka s ciljem omalovažavanja i degradacije apelanta kao čovjeka, te je takvo pisanje teško preživljavao i sve mu je vrlo teško padalo, te je takvo pisanje teško padalo i tužiteljevoj [apelantovoj] porodici. Zatim, apelant je naveo da je imao ogromnu štetu posredno i kao politička ličnost, jer su sva pisanja bila uperena pred lokalne izbore zbog čega je partija kojoj tužitelj [apelant] pripada ostvarila slabiji rezultat. Najteže su, prema apelantovoj izjavi, to podnijele supruga i kćerka, pa je apelant razmišljao da se povuče iz političkog života, jer je cilj svih napada na tužitelja (apelanta) bila njegova politička diskreditacija i eliminacija i smatrao je da to njegova porodica ne treba da trpi. Apelant je izjavio da su mu studenti postavljali mnoga pitanja u vezi s napisima, kao i njegovi prijatelji kojima nije bilo teško dokazati da se radi o podvalama jer je tužitelj [apelant] uvijek bio svjestan činjenice da oni koji pišu takve stvari pišu samo laži i podvale o kojima ništa neće povjerovati njegovi prijatelji.
13. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je, zatim, naveo da je, nakon ocjene izvedenih dokaza, sud stanovišta da je tuženi u spornim člancima iznio klevete. Općinski sud se pozvao na član 4. stav 1. tačka d) Zakona o kleveti kojim je definisano značenje klevete, te je propisano da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Zatim, da je članom 1. Zakona o kleveti propisano da se tim zakonom uređuje građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu, te je osnovni princip koji se ostvaruje ovim zakonom pravo na slobodu izražavanja gdje sredstva javnog informisanja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i prenosioci informacija javnosti.
14. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju utvrdio da je tuženi objavio neistinite sadržaje u spornim člancima, jer tuženi nije dokazao da se radi o istinitim činjenicama. Naime, prema mišljenju Općinskog suda, niti jedan izvedeni dokaz tuženog nije učinio osnovanom tvrdnju da se radi o mišljenju i da je isključena odgovornost tuženog u smislu člana 7. Zakona o kleveti, jer dokazi tuženog koje je izveo ne ukazuju na istinitost tvrdnji iz spornih članaka. Prema mišljenju Općinskog suda ovo pogotovo proizlazi iz iskaza svjedokinje Suzane Anđelić-Šačić koja niti jednu tvrdnju koju je iznosila u tekstu nije potkrijepila argumentom, nego je istakla da je tekst napisala nakon što je došla do podataka od apelantovih bliskih saradnika, što je sud ocijenio neprihvatljivim i nedokazanim.
15. Dalje, Općinski sud je naveo da činjenicu da je ovaj zaključak suda pravilan pogotovo potvrđuje to što protiv apelanta ne postoji osuđujuća presuda (zbog navodnih nezakonitih postupanja), niti je odgovarao za svoj rad, niti se protiv njega vodi krivični postupak zbog nepravilnosti u radu. Naime, po ocjeni Općinskog suda, podnošenje krivičnih prijava ne znači da je pokrenut krivični postupak, jer nije podignuta optužnica po osnovu koje se taj postupak pokreće. Kako niti jedan dokaz tuženog ne potvrđuje njegovu tvrdnju da je apelant imao nepravilnosti u radu i da je zloupotrijebio položaj, proizlazi da se radi o neistinitim činjenicama koje nisu provjerene ili su namjerno pogrešno interpretirane, zaključak je Općinskog suda. Prema stanovištu Općinskog suda, navedeno ukazuje da nisu ispunjeni uvjeti za oslobađanje od odgovornosti tuženog u smislu člana 6. stav 4. Zakona o zaštiti od klevete, u kojem je propisano da je, kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog i javnog interesa, štetnik odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem i prenošenjem tog izražavanja, ako je znao da je izražavanje neistinito, ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja. Zatim, da je stavom 5. istog člana Zakona o zaštiti od klevete propisano da se standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje i ako je oštećeni javni službenik, ili je bio javni službenik, ili je kandidat za funkciju u javnom organu, i ako prema općem shvatanju javnosti vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
16. Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju apelant u vrijeme objavljivanja članaka nesporno obavljao javnu funkciju. Iako, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, javni službenici moraju tolerisati intenzivniji nivo kritike od običnih građana, tj. iako su granice dopuštene kritike znatno šire kada su u pitanju političari i druge javne osobe nego kada se radi o privatnim osobama, jer se javne osobe svjesno izlažu pomnom ispitivanju svojih riječi i djela kako od novinara, tako i od cjelokupne javnosti, pa u skladu s tim moraju iskazivati veći stepen tolerancije, tuženi je prema apelantu kao javnoj ličnosti neistinitim izražavanjem povrijedio apelantovo pravo na privatnost, povrijedio članove njegove uže porodice, te pričinio štetu ugledu partije u čijem je on najužem rukovodstvu. Do ovakvog zaključka Općinski sud je došao ocjenjujući da se navodi iz spornih članaka ne odnose samo na vršenje funkcije tužitelja i ne predstavljaju kritiku njegovog rada, već se zadire u apelantovu privatnost u smislu iznošenja neistina u vezi sa njegovom kćerkom i suprugom. Tako se loše poslovanje Kristal banke dovodi u vezu s angažmanom apelantove supruge, te navodnim apelantovim nepravilnostima u radu i zloupotrebom položaja, kako je opisano u spornim tekstovima. Prema navedenom, Općinski sud je stanovišta da je tuženi spornim člancima prekoračio granice koje su zaštićene odredbom člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, kojima je propisano da svako ima pravo na slobodu izražavanja, ali da ostvarivanje ovih sloboda, budući da uključuje obaveze i odgovornosti, može podlijegati određenim uvjetima ili ograničenjima koja su u demokratskom društvu neophodna, pored ostalog, i radi zaštite ugleda i prava drugih.
17. Općinski sud je obrazložio da je visinu tužbenog zahtjeva utvrdio na osnovu člana 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi s članom 10. Zakona o kleveti, pa je apelantu dosudio iznos od 10.000,00 KM. Općinski sud je naveo da je prilikom određivanja visine naknade štete imao u vidu apelantovu funkciju (ministar u Vijeću ministara i redovni profesor) kao i političku funkciju, te su po ocjeni suda sporni članci narušili apelantov ugled u svim sferama njegovog života i rada. Obrazlažući visinu dosuđenog iznosa na ime naknade nematerijalne štete, Općinski sud je istakao da je cijenio da je članom 8. Zakona o kleveti propisano da je oštećeni dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja. U postupku je utvrđeno i učinjeno nespornim da je apelant poduzeo potrebne mjere za ublažavanje štete u smislu člana 8. navedenog Zakona.
18. Općinski sud je obrazložio da je obavezao tuženog da izreku ove presude nakon njene pravosnažnosti objavi u narednom broju lista „Slobodna Bosna“ o svome trošku, stoga što je tuženi izdavač tog lista u kojem je i objavljeno sporno izražavanje, kao i iz razloga što je stanovište suda da prioritet pri naknadi nastale štete treba imati objavljivanje ispravki, demanta ili presude donesene zbog klevete, a ne dosuđivanje većih novčanih iznosa na ime naknade pričinjene štete.
19. Tuženi je 15. novembra 2006. godine podnio žalbu protiv presude Općinskog suda.
20. Odlučujući o žalbi tuženog Kantonalni sud je donio Presudu broj 009-0-Gž-07-000302 od 13. oktobra 2009. godine, u čijoj izreci je naveo: „U povodu žalbe tuženog preinačava se prvostepena presuda tako što se odbija tužbeni zahtjev za isplatu novčane naknade u iznosu od 10.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24. maja 2004. godine i objave izreke presude u izdanju lista tuženog Slobodna Bosna. Obavezuje se apelant da tuženom nadoknadi troškove postupka u iznosu od 3.439,80 KM.“
21. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, najprije, naveo da je Presudom Općinskog suda broj P:3216/05 od 16. oktobra 2006. godine, tuženi obavezan da apelantu isplati novčani iznos od 10.000,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počev od 24. maja 2004. godine pa do isplate, da mu nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.446,00 KM i da objavi izreku presude u listu „Slobodna Bosna“.
22. Zatim je, u relevantnom dijelu, naveo da je, ispitujući pobijanu presudu iz razloga navedenih u žalbi kao i iz razloga na koje taj sud pazi po služenoj dužnosti, u smislu člana 221. ZPP-a, odlučeno kao u izreci, iz sljedećih razloga: U članu 6. Zakona o zaštiti od klevete, između ostalog, stoji „svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica“. Prema odredbi člana 200. ZOO sud dosuđuje pravičnu novčanu naknadu odnosno nematerijalnu naknadu „ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava“. Iz ovakvog zakonskog određenja proizlazi da pravo na pravičnu novčanu naknadu (novčanu satisfakciju) postoji samo ukoliko se utvrdi da je klevetničko izražavanje kod oštećenog prouzrokovalo duševne bolove i ako okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i njihovo trajanje, opravdavaju dosuđenje te naknade. Zbog toga ove pravno relevantne činjenice predstavljaju zakonski uvjet iz člana 200. ZOO, odnosno pravni osnov za dosuđenje novčane naknade za ovaj vid nematerijalne štete (pravno shvatanje iznijeto u Odluci Ustavnog suda BiH, br. AP 1203/05, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 7/07).
23. Nakon što je ukratko ponovio navode tužbe i navode koje je apelant iznosio tokom postupka pred prvostepenim sudom, Kantonalni sud je istakao da obrazloženje prvostepene presude i podaci spisa predmeta nesumnjivo pokazuju da apelant nije iznosio činjenice i predlagao dokaze kojima bi se, eventualno, utvrdilo postojanje naprijed pomenutih pravno relevantnih činjenica (da mu je klevetničko izražavanje prouzrokovalo duševne bolove, jačinu i trajanje istih) iako je, u smislu člana 7. u vezi sa članom 123. stav 1. ZPP-a, bio dužan to činiti, jer osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva, u ovom slučaju, je zavisila od postojanja istih. Prema tome, pošto apelant nije dokazao postojanje naprijed pomenutih pravno relevantnih činjenica od kojih zavisi osnovanost zahtjeva za isplatu pravične novčane naknade u ovom slučaju, to su zbog toga, u smislu člana 6. Zakona o zaštiti od klevete u vezi sa članom 200. ZOO, neosnovani tužbeni zahtjevi, radi čega je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude primjenom člana 229. tačka 4. ZPP-a.
24. Kantonalni sud je, zatim, obrazložio da je, budući da apelant u predmetnoj parnici nije uspio, odbijen i njegov zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate, te da ga je prema odredbi člana 386. stav 1. ZPP-a valjalo obavezati da tuženom nadoknadi troškove postupka, budući da je tuženog zastupao punomoćnik koji je advokat.
IV.Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
25. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na privatan i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. stav 2. Evropske konvencije. Navedene povrede apelant argumentira navodima da u vijeću Kantonalnog suda nisu bile sudije Kantonalnog suda u Sarajevu, već sudije suda u Goraždu. Navedene sudije nisu u vrijeme donošenja pobijane odluke bili upućeni pojedinačno u Kantonalni sud u Sarajevu, na način i po postupku kako predviđaju odredbe čl. 50, 51. i 52. Zakona o visokom sudskom i tužiteljskom vijeću BiH. Apelant ima saznanja koja su u pravosudnim krugovima općepoznata činjenica da se predmeti naknade štete zbog klevete i inače predmeti iz osnova štete šalju u Kantonalni sud u Goražde na odlučivanje naprijed navedenom vijeću, što faktički predstavlja delegaciju suda koja po zakonu nije moguća, uz prešutnu saglasnost Visokog sudskog i tužilačkog vijeća. Prema Zakonu o sudovima u FBiH nadležan za rješavanje žalbi na odluke Općinskog suda u Sarajevu je Kantonalni sud u Sarajevu. Dakle, o žalbi u konkretnom slučaju su odlučivale sudije u vijeću koje nije bilo ovlašteno za odlučivanje.
26. Zatim, apelant navodi da je u postupku radi naknade štete za klevetu, koji je po svojoj prirodi hitan, postupak trajao pet godina i pet mjeseci. Također, apelant ističe da je drugostepena presuda potpuno nezakonita, odnosno donijeta uz proizvoljnu i pogrešnu primjenu kako procesnog tako i materijalnog prava. Presuda Kantonalnog suda ne sadrži niti formu a niti suštinu predviđenu zakonom; nerazumljiva je, pa ju je stoga nemoguće i ispitati. Naime, sud u presudi samo navodi da tuženi pobija prvostepenu presudu iz svih zakonom predviđenih razloga, ne navodeći konkretno koji su to žalbeni razlozi iz osnove pogrešne primjene procesnog prava koja su bitno uticala na zakonitost prvostepene presude, koje su konkretne povrede u smislu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te koja je to konkretna povreda materijalnog prava. Nadalje, da je Kantonalni sud, nezavisno od bilo kakvih žalbenih navoda, samo paušalno se pozivajući na odredbu člana 221. ZPP-a (granice razloga navedenih u žalbi) u obrazloženju, sistemom prostog nabacivanja opet paušalno i nejasno kojim povodom djelimično citirao dio jedne rečenice iz člana 6. Zakona o kleveti, djelimično citirao odredbu člana 200. ZOO, te zaključio, paušalno se pozivajući i bez konkretizacije na apelantov slučaj, na Odluku Ustavnog suda BiH br. AP 1203/05.
27. Apelant je, također, naveo da je prvostepeni sud po njegovom prijedlogu kao tužitelja izveo sve predložene dokaze kojima je apelant dokazao neistinitost svake objavljene tvrdnje tuženog, kao i da je apelant poznata i priznata javna ličnost u zemlji i inostranstvu, te da je iznošenjem neistinitih tvrdnji apelant pretrpio štetu svoje časti i ugleda, što je imalo uticaja i na njegovo zdravlje, te uznemirenost cijele porodice. Istakao je da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, pozivajući se na odredbe Zakona o kleveti kao lex specialis za odlučivanje u ovoj vrsti sporova, na Zakon o informisanju kao i na Kodeks za štampu, te odredbu člana 10. st. 2. Evropske konvencije. Međutim Kantonalni sud je, suprotno odredbi člana 231. ZPP-a, ne obazirući se uopće na žalbene navode, odlučivao o apelantovim pravima proizvoljnim i paušalnim pristupom. Prema apelantovom mišljenju na ovo pogotovo upućuje, u teoriji i praksi građanskog prava nepoznat zaključak drugostepenog suda, da „obrazloženje prvostepene presude i podaci spisa predmeta pokazuju da tužitelj [apelant] nije predlagao dokaze i iznosio činjenice“. Apelant ističe da je sud bio dužan da cijeni zakonitost prvostepene odluke na bazi izvedenih dokaza i zaključaka prvostepenog suda. Na osnovu toga je trebao dati obrazloženje iz kojeg se vidi da je drugostepeni sud sve provedene radnje cijenio u skladu s članom 8. ZPP-a, pa u tom smislu dati jasan stav u pogledu činjenica na kojima zasniva osnov postavljenog tužbenog zahtjeva. Apelant navodi da je prvostepeni sud polazeći od činjeničnih navoda iz tužbe, mase provedenih dokaza na okolnost počinjene štete saslušanja tužitelja, ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno dovodeći ih u međusobnu vezu utvrdio da je radnjama tuženog pričinjena šteta časti i ugledu apelanta kao priznate i javne ličnosti zbog prekoračenja slobodne riječi. Apelant ističe da je prvostepeni sud uz primjenu relevantnih zakonskih odredbi utvrdio da je tuženi spornim člancima prekoračio granice zaštićene članom 10. Evropske konvencije i neistinitim izražavanjem počinio povredu prava tužitelja [apelanta] kao javne ličnosti na privatnost, povrijedio članove njegove uže porodice, pričinio štetu njegovom ugledu i ugledu partije kojoj pripada. Apelant navodi da je odnos štetnog događaja sa postojanjem štete i njenom visinom prvostepeni sud zasnovao na odredbi člana 1. u vezi sa članom 10. Zakona o kleveti, imajući u vidu odredbu člana 200. ZOO i izjavu tužitelja [apelanta] saslušanog u svojstvu parnične stranke. Apelant je naveo da Kantonalni sud „zaboravlja“ da je prvostepeni sud naredio i da se objavi presuda na trošak tuženog. Apelant je istakao da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje, privatni i porodični život i sve povrede su rezultat proizvoljnog i diskriminatorskog tumačenja u primjeni i tumačenju pozitivnog prava od strane Kantonalnog suda. Na kraju je apelant predložio da iz svih navedenih razloga Ustavni sud usvoji njegovu apelaciju, utvrdi povrede prava označenih u apelaciji, te donese odluku u skladu s odredbom člana 64. Pravila Ustavnog suda BiH. Apelant je zatražio da mu se dosudi naknada nematerijalne štete u iznosu od 2.000,00 KM zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, odnosno u periodu od pet i po godina. Apelant je podneskom od 8. aprila 2011. godine obavijestio Ustavni sud o novim činjenicama, odnosno dostavio presudu Kantonalnog suda kojom je potvrđena prvostepena presuda Općinskog suda, povodom istih članaka po tužbi Mladena Ivanića protiv tuženog.
b) Odgovor na apelaciju
28. U odgovoru na apelaciju Općinski sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana. Općinski sud je istakao da je prvostepeni sud donio presudu koju je preinačio drugostepeni sud, ali u toku cijelog postupka prvostepeni sud je postupao u skladu sa zakonom i Evropskom konvencijom pa nije došlo do povrede prava koja apelant navodi.
29. Kantonalni sud se nije izjasnio na navode apelacije, samo je dostavio dostavnicu-dokaz kada je drugostepena presuda uručena apelantu.
V.Relevantni propisi
30. Zakon o zaštiti od klevete («Službene novine Federacije BiH» broj 59/02, 19/03 i 73/05), u relevantnom dijelu glasi:
Cilj Zakona Član 1.
Ovim zakonom uređuje se građanska odgovornost za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identificiranjem tog pravnog ili fizičkog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6. u relevantnom dijelu glasi:
(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno, odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljnjem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice. (4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan utjecaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio, odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
c) ako je iznošenje, odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava (1) ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja [...] Obeštećenje Član 10.
(1) Obeštećenje treba da bude u srazmjeri sa nanesenom štetom ugledu oštećenog i određuje se isključivo radi naknade štete. Prilikom određivanja obeštećenja sud je dužan da cijeni sve okolnosti slučaja, a naročito sve mjere koje je poduzeo štetnik radi ublažavanja štete, kao što su:objavljivanje ispravke i opozivanje izražavanja neistinite činjenice ili izvinjenje; činjenicu da je štetnik stekao novčanu korist iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja, kao i činjenicu da li bi iznos dodijeljene štete mogao dovesti do velikih materijalnih poteškoća ili stečaja štetnika.
Efikasnost sudske zaštite Član 14.
(1) Postupak po tužbama za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja smatra se hitnim.
(2) Sud je dužan postupiti po tužbi za naknadu štete zbog klevete iznesene u sredstvima javnog informiranja u roku od trideset (30) dana od dana prijema tužbe u nadležni sud. Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku... i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
31. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode prava ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
32. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ broj 53/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav 1.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 123.
(1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 125.
Ne treba dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom tokom parnice. Ako stranka porekne činjenice koje je priznala, sud će ocijeniti da li će te činjenice smatrati priznatim ili osporenim.
Činjenice čije postojanje zakon pretpostavlja ne treba dokazivati, ali se može dokazivati da te činjenice ne postoje, ako zakonom nije šta drugo određeno.
Ne treba dokazivati činjenice koje su općepoznate.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja. Član 127.
Ako se utvrdi da stranci pripada pravo na naknadu štete, na novčani iznos ili na zamjenjive stvari, ali se tačna visina iznosa, odnosno količina stvari ne može utvrditi ili bi se mogla utvrditi samo s nerazmjernim teškoćama, sud će o tome odlučiti prema svojoj ocjeni.
e) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od slijedećih razloga iznesenih u žalbi:
4) ako smatra da je činjenicno stanje u prvostepenoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo;
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značaja.
VI.Dopustivost
33. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
34. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
35. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Kantonalnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 16. novembra 2009. godine a apelacija je podnesena 15. januara 2010. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
36. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
37. Apelant osporava presudu Kantonalnog suda, tvrdeći da mu je tom presudom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e), f) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1, člana 8. i člana 10. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
38. Ustavni sud će prvo ispitati apelantove navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. [...]
39. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, jer se radi o postupku utvrđivanja naknade štete, dakle, nesporno se radi o utvrđivanju građanskih prava. Ustavni sud će, stoga, razmotriti apelantove navode da postupak pred redovnim sudovima nije bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, i to kako zbog dužine trajanja postupka, tako i zbog ostalih aspekata koje apelant smatra da su povrijeđeni.
Pravično suđenje u razumnom roku Relevantni principi
40. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
41. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
42. Konačno, Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A broj 228-B, stav 18).
Period koji se uzima u obzir
43. Ustavni sud primjećuje da je apelant pred Općinskim sudom pokrenuo tužbom postupak 25. aprila 2004. godine radi naknade štete zbog klevete. Postupak je okončan presudom Kantonalnog suda 13. oktobra 2009. godine, dakle trajao je pet godina i pet mjeseci.
Složenost predmeta
44. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, tj. dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora.
45. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem je sud trebalo da utvrdi da li je tuženi svojim pisanjem oklevetao apelanta, odnosno da li je u svojim tekstovima iznosio netačne ili tačne činjenice ili mišljenje o apelantovim postupcima, te da li je tuženi svojim postupcima prouzrokovao štetu apelantu atakujući na njegov ugled. Ustavni sud smatra, imajući u vidu cjelokupnu situaciju u predmetu, da se konkretni postupak ne može smatrati naročito složenim.
Analiza razumnosti trajanja postupka
46. Ustavni sud prije svega naglašava da Općinski sud nije po zahtjevu Ustavnog suda dostavio svoj spis, zbog čega je Ustavni sud, u skladu sa svojom dosadašnjom praksom, analizu razumnosti dužine postupka zasnovao isključivo na navodima apelacije i dokumentaciji dostavljenoj uz apelaciju (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3228/06 od 17. mart 2009. godine, tačka 32. „Službeni glasnik BiH“ broj 63/09) te odgovoru Općinskog suda.
47. U konkretnom slučaju se radi o postupku u kojem je apelant tražio da sud utvrdi da je tuženi iznošenjem i pronošenjem neistinitog sadržaja nanio štetu njegovom ugledu. Ustavni sud primjećuje da je nakon podnošenja tužbe postupak pred Općinskim sudom trajao dvije godine i pet mjeseci, a postupak po žalbi pred Kantonalnim sudom, od momenta podnošenja žalbe (15. novembar 2006. godine) do donošenja odluke Kantonalnog suda trajao je gotovo tri godine.
48. Dalje, iako je Ustavni sud zatražio odgovor na navode apelacije od redovnih sudova, nije dobio obrazloženje zbog čega je postupak, koji je zakonom definisan kao hitan, trajao pet godina i pet mjeseci. S druge strane Ustavni sud, imajući u vidu okolnosti konkretnog predmeta na način prezentiran u činjeničnom dijelu ove odluke, nije našao posebne razloge koji bi opravdali dužinu trajanja postupka (koji je po svojoj prirodi hitan - član 14. Zakona o zaštiti od klevete) u trajanju od pet godina i pet mjeseci.
49. Ocjenjujući sve navedeno, kao i kriterije navedene u relevantnim principima, a cijeneći činjenice i dokaze koji su dostupni u predmetu, kao i činjenicu da Općinski sud nedostavljanjem spisa nije omogućio Ustavnom sudu da detaljno ispita ponašanje nadležnih sudskih vlasti i postojanje eventualnog apelantovog doprinosa dužini trajanja postupka, Ustavni sud smatra da sveukupna dužina konkretnog postupka pred redovnim sudovima ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Pitanje kompenzacije
50. Apelant je zatražio naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku u iznosu od 2.000,00 KM. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.
51. Prilikom odlučivanja o apelantovom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150,00 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu činjenicu da je postupak po apelantovoj tužbi trajao pet godina i pet mjeseci, za čije ovako dugo trajanje su odgovorni redovni sudovi, te da se radi o hitnom postupku, apelantu je određena naknada u visini od 1.500,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
52. Apelant je, najprije, istakao da o njegovoj žalbi nije odlučivao nadležni sud jer da su odluku o žalbi donijeli suci Kantonalnog suda u Goraždu, da je presuda Kantonalnog suda paušalna, da se ne može ispitati i da sadrži nejasne razloge za odlučenje - odnosno odbijanje apelantovog tužbenog zahtjeva. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, proizvoljnost u ocjeni dokaza i nedostatak obrazloženja.
53. U pogledu navoda apelacije koji se odnose na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja i primjenu materijalnog prava u vezi s ocjenom dokaza, Ustavni sud podsjeća da je van njegove nadležnosti procjenjivanje kvaliteta zaključaka sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodne sudijske ocjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud za ljudska prava, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima, broj 1996-II, stav 78).
54. Međutim, s druge strane, zadatak Ustavnog suda jeste da, u okviru svoje apelacione nadležnosti, preispita način na koji su utvrđene činjenice, odnosno primijenjeni relevantni propisi u postupku pred redovnim sudovima u slučaju kada odluka redovnog suda ne uključuje ili pogrešno primjenjuje ustavno pravo, kad je primjena pozitivnopravnih propisa bila očigledno proizvoljna, kad je relevantni zakon sam po sebi neustavan ili kada je došlo do povrede osnovnih procesnih prava, kao što su pravo na pravičan postupak, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i u drugim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03).
55. U vezi s ovim, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi utvrdio da je tuženi prekoračio granice prava na slobodu izražavanja koje je zaštićeno odredbom člana 10. Evropske konvencije klevećući apelanta i time pričinio štetu apelantovom ugledu, te je Općinski sud utvrdio visinu naknade nematerijalne štete, koju je tuženi pričinio apelantu, pozivajući se na član 200. ZOO u vezi s članom 10. Zakona o kleveti i dosudio apelantu iznos od 10.000,00 KM. Općinski sud je naveo da je nesporno utvrdio da je tuženi o apelantu iznosio neistinite činjenice, a ne mišljenje, pa da je time počinio klevetu u odnosu na apelanta, odnosno da je imao u vidu i funkcije koje je u to vrijeme obavljao apelant te je zaključio da su sporni članci narušili apelantov ugled. Nadalje, prvostepeni sud je naveo da je dosuđeni iznos na ime naknade nematerijalne štete u srazmjeri s pričinjenom štetom. Kantonalni sud je preinačio prvostepenu presudu tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,00 KM, pri čemu je kod interpretiranja izreke prvostepene presude naveo samo da je tuženi obavezan da prema prvostepenoj presudi apelantu isplati iznos od 10.000,00 KM, bez navođenja po kojem osnovu. Kantonalni sud zaista, kao što apelacija i upućuje, nije interpretirao sadržaj žalbe tuženog kako bi prvostepenu presudu bilo moguće preispitati. Kantonalni sud se samo pozvao na odredbu člana 6. Zakona o kleveti i člana 200. ZOO (uopće ne spominjući član 10. Zakona o kleveti koji je za prvostepeni sud bio ključan kada je riječ o dosuđivanju naknade nematerijalne štete zbog klevete), te je zaključio da u postupku apelant nije iznosio činjenice i predlagao dokaze kojima bi se utvrdilo da je klevetničko izražavanje apelantu prouzrokovalo duševnu bol, jačinu i njegovo trajanje. Kantonalni sud je naveo da je teret dokazivanja na apelantu jer osnovanost njegovog tužbenog zahtjeva zavisi od postojanja duševnih bolova.
56. Ustavni sud primjećuje da se u odluci koja je predmet osporavanja Kantonalni sud pozvao na Odluku Ustavnog suda broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 7/07) u kojoj je Ustavni sud zauzeo stav u vezi s principom koji treba primijeniti u ovakvim slučajevima. U tom pogledu, Ustavni sud je u navedenoj odluci, između ostalog, zaključio da su redovni sudovi dužni utvrditi da li je nematerijalna šteta zaista nastupila i dosuditi naknadu kada to okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha te njihovo trajanje to opravdavaju.
57. Imajući u vidu sadržaj prvostepene i drugostepene presude, te apelantove navode iz apelacije, Ustavni sud upućuje na odredbu člana 123. ZPP-a kojom je propisano da je svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku. Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak, u kojem je saslušao, između ostalih, i apelanta. Apelant je u svom iskazu naveo da je frustriran, uznemiren, „teško pogođen“, da „trpi“, te je detaljno opisao svoje stanje nakon objavljivanja spornih članaka tuženog. Saslušanje stranke je nesporno „dokazno sredstvo“, odnosno izvor saznanja o činjenicama, odnosno način da stranka dokaže činjenice na kojima temelji tužbeni zahtjev. Od okolnosti koliko je sud „ubijeđen“ u istinitost određene činjenice zavisit će i sama sudska odluka, odnosno obrazloženje presude koje treba da sadrži razloge o ocjeni suda u vezi s tim da li je neka činjenica „dokazana“.
58. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je zauzeo sasvim jasan stav, prateći praksu Evropskog suda, da svaki slučaj ispituje zasebno, cijeneći činjenice konkretnog slučaja, ali slijedeći i utvrđene principe. Ustavni sud je jasno naveo da sloboda izražavanja nije apsolutna i neograničena. Također, Ustavni sud ukazuje da se u ovakvim slučajevima radi o naknadi nematerijalne štete zbog narušavanja ugleda (i časti), koji predstavljaju vrijednosti čiju zaštitu ne treba dovoditi u pitanje. Prilikom pojmovnog određenja ugleda, Ustavni sud ističe da se svaka ljudska individua odlikuje ovim kategorijama koje su sastavni, neodvojivi dio njezine ličnosti. «Čast» se najčešće definira kao skup nematerijalnih vrijednosti koje čovjek posjeduje kao ljudsko biće i kao pripadnik određene društvene zajednice, a stječe se rođenjem. S druge strane, o «ugledu» se najčešće govori kao o drugoj strani časti, tzv. «spoljašnjoj časti» koja podrazumijeva uvažavanje koje čovjek ima u društvenoj zajednici. Na ovaj način određeni, čast i ugled predstavljaju neodvojive kategorije koje se mogu posmatrati s različitih aspekata, pa i s aspekta njihove građansko-pravne zaštite.
59. U konkretnom slučaju, kao i u ranijim predmetima, Ustavni sud smatra da, iako obavještavanje javnosti o eventualnim zloupotrebama javnih službenika jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu, treba ispitati, odnosno utvrditi da li je postojala iskrena namjera tuženog i da li su uloženi razumni napori u potvrđivanje činjenica koje je iznio, kao i u naknadno ublažavanje štetnih posljedica, a naročito namjeru tuženog da prethodno provjeri s apelantom podatke koje je namjeravao objaviti, odnosno objavio u spornom izražavanju. Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud utvrdio činjenice u vezi s navedenim, kroz saslušanje apelanta koji je naveo da ga niko nikada nije kontaktirao (prilikom pisanja spornih članaka), kao i da je tuženi nakon objave spornog teksta umjesto ispravke ostao kod svih navoda. Zatim, Ustavni sud napominje da se opći interes koji dopušta pokretanje pitanja o eventualnim nezakonitim ponašanjima javnih službenika ne može braniti iznošenjem nesporno neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na njihov ugled i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su oni dužni tolerirati s obzirom na funkciju koju vrše. Ovo pogotovo treba cijeniti u odnosu na „cilj“ medija – odnosno da li zaista ukazuju odnosno obavještavaju o radu javnih službenika ili se njihovo izražavanje veže direktno za ličnost osobe o kojoj pišu, čime se gubi svrha „pozitivnog uticaja“ medija u političkom i javnom djelovanju, a izneseni navodi uslijed apsolutne neistine koju sadrže tendenciozno nanose štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica. S tim u vezi, Ustavni sud dalje primjećuje da je prvostepeni sud zaključio da je tuženi iznosio klevete, te da sadržaj članaka ne predstavlja samo ocjenu rada apelanta već zadire u njegovu privatnost.
60. Dalje, iz relevantnih zakonskih odredbi jasno proizlazi da je posljedica za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica novčana naknada, kao jedan od vidova satisfakcije. Odmjeravanje novčane naknade nematerijalne štete je vrlo delikatan i složen postupak, jer nema nekog općeg mjerila, s obzirom na veoma različitu moralno-psihičku konstituciju svakog pojedinca, kao i s obzirom na ostale okolnosti u kojima se dogodila šteta koja je za posljedicu imala povredu nematerijalnih dobara oštećenog. Stoga se ne može očekivati predlaganje izvođenja dokaza kojima bi se na egzaktan način utvrdio intenzitet i trajanje nastale nematerijalne štete, da bi se na osnovu toga odredila visina nastale štete. Također, Ustavni sud nikada nije „utvrdio“ dokaze kojim se dokazuje nanijeta šteta, niti su ti dokazi utvrđeni u domaćem zakonodavstvu. Međutim, iako prilikom odmjeravanja visine novčane naknade nematerijalne štete sud ima pravo na slobodnu procjenu, ta slobodna procjena nije apsolutna, što je izraženo i u članu 200. stav 2. ZOO-a, prema kojem „sud cijeni značaj povrijeđenog dobra i cilj naknade“, uzimajući u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja. Ustavni sud je u svojoj praksi zaključio da je neophodno da sudovi pri utvrđivanju postojanja pravnog osnova i visine štete za klevetu dosljedno primjenjuju principe iz odgovarajućih relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o zaštiti od klevete i Zakona o parničnom postupku, uvažavajući specifičnost svakog konkretnog slučaja, čime će se izbjeći arbitrarnost u postupanju. Općinski sud se u svojoj odluci pozvao na odredbe Zakona o zaštiti od klevete (prilikom utvrđivanja odgovornosti), kao i na odredbe ZOO (član 200) u skladu s članom 10. Zakona o zaštiti od klevete, prilikom odmjeravanja visine naknade, za šta je dao obrazloženje.
61. Dakle, imajući u vidu dokaze provedene pred prvostepenim sudom, ocjenu tih dokaza koju je dao prvostepeni sud, obrazloženje prvostepene odluke i zaključak prvostepenog suda (koji se osvrnuo na sve pravne principe i relevantne zakone, za šta je dao obrazloženje), na osnovu obrazloženja drugostepene presude ne može se utvrditi šta je ispitivao drugostepeni sud po žalbi, u kojim granicama, kao i iz kojih odlučnih razloga je donio osporenu odluku, na šta s pravom ukazuje apelant, pogotovo kada se imaju u vidu okolnosti konkretnog slučaja u cjelini i u dijelovima koji su od odlučujućeg značaja za donošenje odluke.
62. Zbog navedenog, Ustavni sud ne smatra prihvatljivom tvrdnju Kantonalnog suda da „obrazloženje prvostepene presude i podaci spisa nesumnjivo pokazuju da tužitelj nije iznosio činjenice i dokaze kojima bi se eventualno utvrdilo postojanje naprijed pomenutih pravno relevantnih činjenica“. Upravo iz sadržaja prvostepene presude proizlazi drugačije, odnosno da je sud provodio dokaze na apelantov prijedlog. Da li će neku činjenicu, na osnovu izvedenog dokaza, smatrati dokazanom ili ne u diskrecionoj je ocjeni redovnog suda (uz adekvatno obrazloženje). U konkretnom slučaju u odluci Kantonalnog suda su izostali upravo uvjerljivi i logični razlozi kojim se može provjeriti da li uvjerenje suda ima svoju osnovu u činjenicama, kao i u pravu. U konkretnom slučaju, odbijanje apelanta s obrazloženjem da nije iznosio činjenice i dokaze, bez adekvatnog obrazloženja i utemeljenja u okolnostima konkretnog predmeta ostavlja dojam „proizvoljnosti“ koja je suprotna garancijama člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
63. Ustavni sud ostaje kod svog stava iznijetog u Odluci AP 1203/05, na koju se pozvao i Kantonalni sud – da se ne radi o automatizmu između iznošenja i prenošenja neistinitog sadržaja i postojanja štete od klevete. Međutim, navedena odluka nije jedina koju je Ustavni sud donio odlučujući u istim ili sličnim situacijama. Stoga Ustavni sud ostaje i kod svojih stavova iznesenih u odlukama broj AP 1067/06 i AP 1288/06. Također, Ustavni sud se neće upuštati u dokaznu snagu ponuđenih i provedenih dokaza. Međutim, bez namjere da preispituje činjenice koje su utvrdili redovni sudovi, kao i ocjenu provedenih dokaza, Ustavni sud primjećuje da ponuđeni dokumenti, pogotovo prvostepena presuda (iskaz apelanta na koji se poziva, na način kako je prezentovan u prvostepenoj presudi), nesporno ukazuje da je apelant u toku postupka iznosio činjenice kojima je dokazivao nastanak duševne boli, odnosno njenu jačinu i trajanje, kao i ponašanje tuženog prije i poslije iznošenja spornih članaka i namjeru tuženog. Kakav je ishod dokazivanja, odnosno koliko je sud uvjeren u apelantove navode, odnosno primjenu materijalnog prava na konkretno utvrđene činjenice u postupku, upravo je ono što je Kantonalni sud propustio da objasni u svojoj presudi. Zbog navedenog, Ustavni sud zaključuje da je pobijana presuda Kantonalnog suda donesena na osnovu arbitrarne primjene prava.
64. Zbog navedenog Ustavni sud zaključuje da su povrijeđeni i ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
65. Ustavni sud zapaža da se apelant žali i da je o žalbi u njegovom predmetu odlučivao Kantonalni sud u kojem su učestvovali suci Kantonalnog suda u Goraždu, a ne Kantonalnog suda u Sarajevu. U vezi s navedenim Ustavni sud podsjeća da je slično pitanje razmatrao u svojoj Odluci broj AP 7/09 i nije našao povredu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa se umjesto posebnog obrazloženja u konkretnom slučaju poziva na navedenu odluku.
66. Ustavni sud podsjeća da, u skladu s članom 64. stav 2. Pravila Ustavnog suda, samo izuzetno odlučuje u meritumu predmeta. Iako je u konkretnom predmetu utvrdio povredu prava na pravično suđenje kako u segmentu prava na donošenje odluke u razumnom roku tako i u odnosu na ostale segmente prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra opravdanim da predmet, u smislu člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, ipak, vrati Kantonalnom sudu na ponovno suđenje radi donošenja nove odluke, uz poštivanje prava zagarantovanih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i uz poštivanje roka iz dispozitiva ove odluke.
Ostali navodi
67. Apelant u apelaciji ističe da mu je osporenom presudom Kantonalnog suda povrijeđeno pravo na privatni i porodičan život, kao i pravo na slobodu izražavanja. S obzirom da je Ustavni sud u prethodnim tačkama ove odluke utvrdio da je došlo do povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud nalazi da nije potrebno posebno razmatrati ove navode.
VIII.Zaključak
68. Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je postupak na dvije sudske instance u predmetu koji je po zakonu hitan trajao pet godina i pet mjeseci, a redovni sudovi nisu dali nikakvo opravdanje za dužinu trajanja postupka. Također, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i u ostalim aspektima, u situaciji kada je osporena presuda Kantonalnog suda donesena arbitrarnom primjenom prava, kako materijalnog tako i procesnog.
69. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2, člana 64. stav 1. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
70. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović