Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1589/09 (S. B.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Služnost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1589/09

Apelacija

Odluka o meritumu

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 1589/09, rješavajući apelaciju Sadije Bajrić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Zlatko M. Knežević, sudija na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sadije Bajrić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001609 od 27. marta 2009. godine.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sadije Bajrić podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-001609 od 27. marta 2009. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sadija Bajrić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Živinica, koju zastupa Zlatan DŽ. Bektić, advokat iz Živinica, podnijela je 22. maja 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-001609 od 27. marta 2009. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Muhameda Bajrića (u daljnjem tekstu: prvotuženi) zatraženo je 4. i 19. septembra 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) je 7. februara 2012. godine zatraženo da Ustavnom sudu dostavi na uvid spis broj P-544/04.

3. Kantonalni sud je dostavio odgovor na apelaciju 10. septembra 2009. godine, a prvotuženi 5. oktobra 2009. godine. Općinski sud je 2. marta 2012. godine dostavio traženi spis.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 19. oktobra 2009. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je 9. augusta 2004. godine podnijela tužbu Općinskom sudu protiv prvotuženog i ostalih tuženih, Mehmeda Bajrića, Mirsada Bajrića, Zijada Bajrića i Refika Bajrića (u daljnjem tekstu: ostali tuženi), radi utvrđivanja postojanja prava služnosti. Predmet je u Općinskom sudu evidentiran pod brojem P-544/04.

7. Općinski sud je 30. januara 2005. godine apelanticinu tužbu dostavio tuženima na odgovor, a zatim tokom postupka održao pet ročišta i to 29. novembra 2005. godine, 7. februara, 4. aprila, 20. aprila i 1. juna 2006. godine kada je zaključio glavnu raspravu i obavijestio prisutne da će se presuda u ovoj pravnoj stvari donijeti 10. jula 2006. godine.

8. Presudom Općinskog suda broj P-544/04 od 10. jula 2006. godine (stav I) odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je kao stvarni vlasnik i posjednik povlasnog dobra – parcele, pobliže označene kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: povlasno dobro), putem održaja stekla pravo služnosti prolaza pješice, zaprežnim kolima, teretnim i putničkim motornim vozilima, te radi progona stoke, u širini od 4 m, kako je predstavljeno na skici vještaka geometra koja čini sastavni dio izreke presude, preko poslužnih dobara – parcela, također pobliže označenih kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: poslužno dobro), što su prvotuženi i ostali tuženi dužni trpjeti i priznati da se na osnovu predmetne presude u Općinskom geodetskom uredu Živinice (u daljnjem tekstu: Geodetski ured) uknjiži pravo služnosti puta u korist povlasnog dobra apelanticine parcele, kao i da su tuženi dužni priznati i trpjeti da se apelantica neometano koristi opisanim zemljištem na načine kako je naprijed utvrđeno, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom II izreke presude usvojen je apelanticin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev pa joj je kao posjedniku povlasnog dobra osnovana i uspostavljena služnost prolaska putem pješice, zaprežnim kolima, teretnim i putničkim motornim vozilima, te radi progona stoke, u dužini kojom put ide preko dijela parcela koje predstavljaju poslužno dobro, a širine 4 m, kako je predstavljeno na skici vještaka geometra Andrije Pastuhovića od 4. aprila 2006. godine koja čini sastavni dio izreke presude, preko poslužnih dobara, što su tuženi dužni priznati i trpjeti da se na osnovu predmetne presude u Geodetskom uredu uknjiži pravo služnosti puta u korist apelanticinog povlasnog dobra, a tuženi su dužni priznati i trpjeti da se apelantica neometano koristi opisanim putem na način kako je to utvrđeno u ovoj presudi, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Stavom III izreke presude odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

9. U obrazloženju prvostepene presude je navedeno da je među parničnim stranama nesporno da je apelantica posjednik povlasnog dobra sa dijelom od 1/1, te da su tuženi posjednici i vlasnici poslužnih dobara, kao i da je nesporno da preko parcela tuženih, preko kojih se traži uspostavljanje prava služnosti, odnosno sticanje prava služnosti održajem, na terenu već postoji vidljiv izdvojen put koji se koristi. Također, sud je kao nesporno naveo i da apelantica od 1987. godine ne živi u kući koja se nalazi na dijelu povlasnog dobra i da samo povremeno dolazi i obilazi kuću i imanje. Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno da li apelantica koristi parcele tuženih kao poslužno dobro u korist svoje parcele kao povlasnog dobra, te da li je održajem stekla pravo služnosti prolaska putem preko parcela tuženih. Sud je naveo da je, također, sporno da li apelantica ima drugi pristupni put svojoj parceli koji bi bio pogodniji od puta preko kojeg traži utvrđivanje prava služnosti, odnosno uspostavljanje istog prava.

10. Općinski sud je utvrdio da je apelanticin osnovni tužbeni zahtjev neosnovan s obzirom na to da u toku postupka nije dokazala da su ispunjeni zakonom predviđeni uvjeti za sticanje prava služnosti održajem, odnosno nije dokazala da je stekla uvjet iz člana 60. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine FBiH» br. 6/98 i 29/03). Naime, sud iz provedenih dokaza u toku postupka nije mogao utvrditi da se apelantica 20 godina nesmetano koristila pravom služnosti prolaska preko nekretnina tuženih kao poslužnog dobra, na način kako je tužbom zahtijevala, radi korištenja svoje nekretnine kao povlasnog dobra, pa je primjenom pravila o teretu dokazivanja, u skladu sa članom 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelanticin tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

11. U pogledu alternativno postavljenog tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila da se uspostavi pravo služnosti preko nekretnina tuženih kao poslužnog dobra u korist njene nekretnine, sud je utvrdio da je ovako postavljeni tužbeni zahtjev osnovan. Sud se pozvao na odredbu člana 61. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojom je propisano da vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti. Sud je iz provedenih dokaza utvrdio da u momentu podnošenja tužbe i dana donošenja predmetne odluke apelantica nema drugu mogućnost prilaska svojoj nekretnini na kojoj se nalazi stara kuća, osim preko parcela tuženih. Sud je, također, uviđajem na licu mjesta utvrdio da postoji i put koji ide preko parcele Omera Bajrića i koji je, vjerovatno, ranije predstavljao mogući prilazak apelanticinoj parceli. Međutim, sud je istakao da se uspostavljanje prava služnosti vrši prema stanju na terenu u vrijeme kada se služnost uspostavlja, pa je sud, s obzirom na to da je put preko parcele Omera Bajrića u lošem stanju, te da je vidljivo da nije korišten duži period i da je uži od puta koji vodi preko parcela tuženih, kao i da se na mogućem prilasku preko parcele Omera Bajrića do apelanticine kuće nalazi drvena šupa i iskopan je betonski bunar, zaključio da je nemoguće bez većih troškova apelantici omogućiti prelazak preko te parcele. Osim toga, vodeći računa o osnovama instituta stvarne služnosti, Općinski sud je zaključio da se uspostavljanjem prava služnosti, kako je apelantica tražila alternativno postavljenim tužbenim zahtjevom, ne bi posebno opterećivalo poslužno dobro tuženih jer na terenu već postoji put preko njihove parcele, te uspostavljanjem služnosti u apelanticinu korist tuženi ne bi trpjeli dodatno opterećenje ni umanjenje prava korištenja svojih parcela. Konačno, odluku o troškovima parničnog postupka sud je donio u skladu sa članom 384. ZPP.

12. Prvotuženi je 22. septembra 2006. godine izjavio žalbu Kantonalnom sudu protiv Presude Općinskog suda broj P-544/04 od 10. jula 2006. godine. Općinski sud je 3. novembra 2006. godine predmetni spis dostavio Kantonalnom sudu.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001609 od 27. marta 2009. godine, stavom I izreke presude, uvažena je žalba prvotuženog, pa je prvostepena presuda u stavu II izreke preinačena u odnosu na prvotuženog, tako da je odbijen apelanticin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se osnuje i uspostavi pravo služnosti i preko dijela poslužnog dobra, dok je stavom II izreke presude odbijen apelanticin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju presude je navedeno da se žalbenim navodima prvotuženog osnovano ukazuje na to da se prvostepeni sud, zbog pogrešnog pravnog pristupa prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu iz stava II izreke, više rukovodio činjenicama udobnosti apelanticinog prolaza putem preko poslužnih parcela tuženih, a manje relevantnim činjenicama ustanovljenja neophodnosti takvog prolaza. Kantonalni sud se pozvao na odredbu člana 59. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, kojom je propisano da se odlukom suda ili drugog nadležnog organa stvarna služnost ustanovljava kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom. Kantonalni sud je istakao da se osnovano žalbenim navodima prvotuženog ukazuje na to da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da je jedina mogućnost pristupa povlasnom dobru uspostava služnosti prolaza spornim putem i preko dijela nekretnina prvotuženog, odnosno preko dijela poslužnog dobra. Naime, Kantonalni sud je ocijenio da iz podataka spisa i nespornih navoda stanaka proizlazi da se na istoj dužini dijela poslužnog dobra proteže paralelan put kojim se apelantica ranije koristila i na kojoj dužini puta nema nikakvih prepreka, izgrađene drvene šupe, niti bunara. Kantonalni sud je ocijenio da se osnovano žalbenim navodima ukazuje na to da se predmetni put može osposobiti za dolazak do apelanticine parcele u obimu služnosti neophodne za korištenje apelanticine parcele.

14. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da nije imao zakonskog osnova da usvoji apelanticin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, te ustanovi stvarnu služnost preko navedenih parcela prvotuženog, zbog čega je žalbu prvotuženog uvažio i prvostepenu presudu u ožalbenom dijelu (stav II izreke) u odnosu na dio poslužne nekretnine prvotuženog, na osnovu člana 229. stav 1. tačka 4. ZPP, preinačio na način kako je to navedeno u stavu I izreke presude, dok je u preostalom dijelu (st. I i III izreke, kao i dio stava II izreke koji se odnosi na ostale tužene za preostali dio poslužne nekretnine), koji nije osporavan žalbom, prvostepenu presudu ostavio neizmijenjenom, na osnovu člana 221. ZPP. Kantonalni sud je odluku o troškovima žalbenog postupka donio na osnovu odredbe čl. 214, 387. stav 1. i 397. stav 1. ZPP.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica se žali da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku istaknuvši da je drugostepeni sud povrijedio odredbu člana 217. stav 3. ZPP s obzirom na to da je sjednica vijeća drugostepenog suda održana nakon više od dvije godine od dana kada je drugostepeni sud od prvostepenog suda primio spise po žalbi, te joj je na taj način povrijeđeno pravo na pravično i učinkovito suđenje. Dalje, apelantica smatra da je drugostepeni sud iz dokaza koji su provedeni pred prvostepenim sudom izveo pogrešan zaključak po kojem se [apelantica] može koristiti tim «paralelnim putem», budući da na tom putu «nema nikakvih prepreka - izgrađene drvene šupe niti bunara. Apelantica ističe da je drugostepeni sud krajnje tendenciozno i neobjektivno, iz pojedinih dokaza izveo pogrešne zaključke o odlučnim činjenicama, pogrešno interpretirao sadržinu pojedinih dokaza. Konačno, apelantica je tražila da Ustavni sud obaveže tužene da joj naknade troškove koje je potraživala po pisanom troškovniku od 1. juna 2006. godine, kao i troškove koji se odnose na sastav odgovora na žalbu protiv prvostepene presude i troškove za sastav apelacije.

b) Odgovor na apelaciju

16. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima iznesenim u osporenoj presudi. Kantonalni sud je naveo da je osporena presuda donesena uz pravilnu primjenu odgovarajućih propisa materijalnog prava, kao i uz poštivanje apelanticinih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine. Kantonalni sud se nije očitovao na apelacione navode o dužini postupka.

17. Prvotuženi je u odgovoru na apelaciju, između ostalog, istakao da nije tačno da apelantica nema drugog pristupa svojoj parceli. Naime, prvotuženi je naveo da je apelantica koristila put preko parcele Omera Bajrića od 1958. godine pa sve do preseljenja u novu kuću u Donje Dubrave 1988. godine. Prvotuženi je, također, naveo da taj put i danas postoji i nije ruševan kako je to prikazala [apelantica].

V.Relevantni propisi

18. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 11.

Prvostepeni postupak će se, u pravilu, sastojati od dva ročišta – jednog pripremnog ročišta i jednog ročišta za glavnu raspravu.

Član 217. st. 3. i 4.

Drugostepeni sud održat će sjednicu vijeća, odnosno raspravu, u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise po žalbi.

Drugostepeni sud će donijeti odluku u roku od 30 dana od dana održavanja sjednice vijeća na kojoj je odlučeno o žalbi, odnosno, ako je održana rasprava, u roku od 30 dana od dana zaključenja rasprave.

19. U Zakonu o vlasničko-pravnim odnosima («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 6/98 i 29/03) relevantne odredbe glase:

Član 55.

Stvarna služnost je pravo vlasnika jedne nekretnine (povlasna nekretnina) da za potrebe te nekretnine vrši određene radnje na nekretnini drugog vlasnika (poslužna nekretnina) ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da se uzdržava od vršenja određenih radnji koje bi inače imao pravo vršiti na svojoj nekretnini.

Član 59. stav 1.

Odlukom suda ili drugog nadležnog organa, stvarna služnost ustanovljava se kada se povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine, kao i u drugim slučajevima određenim zakonom.

Član 60. stav 1.

Stvarna služnost stječe se dosjelošću kada je vlasnik povlasne nekretnine faktički ostvarivao služnost za vrijeme od dvadeset godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio.

Član 61. stav 1.

Vlasnik povlasne nekretnine ima pravo tužbom zahtijevati da se prema vlasniku poslužne nekretnine utvrdi postojanje stvarne služnosti.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

22. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 003-0-Gž-06-001609 od 27. marta 2009. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 27. aprila 2009. godine, a apelacija je podnesena 22. maja 2009. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

23. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelantica smatra da su joj povrijeđeni pravo na pravično suđenje i pravo na «suđenje u razumnom roku» kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Pravo na suđenje u razumnom roku

27. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir U konkretnom slučaju, postupak je pokrenut tužbom pred Općinskim sudom 9. augusta 2004. godine, a iz stanja spisa proizlazi da je postupak okončan Presudom Kantonalnog suda broj 003-0- Gž-06-001609 od 27. marta 2009. godine. Cjelokupni postupak odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu je trajao četiri godine, sedam mjeseci i 19 dana. Imajući u vidu da, prema članu

32. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud pri odlučivanju ispituje samo one povrede koje su iznesene u apelaciji, Ustavni sud će, podržavajući svoju praksu u predmetima koji su sa ovog aspekta pokretali slična pravna pitanja (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 3064/09 od 23. februara 2012. godine, tačka 27, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), ispitati apelanticine navode o dužini trajanja postupka pred Kantonalnim sudom.

28. S obzirom na navedeno, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka jeste period od podnošenja žalbe prvotuženog, odnosno od dana kada je Općinski sud dostavio predmetni spis Kantonalnom sudu na postupanje povodom žalbe pa do donošenja odluke o žalbi, odnosno period od 3. novembra 2006. godine do 27. marta 2009. godine.

29. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir pri ocjeni dužine predmetnog postupka je period od dvije godine, četiri mjeseca i 25 dana.

Analiza dužine trajanja postupka

30. Složenost postupka se mora razmatrati u okviru činjeničnog i pravnog aspekta, dakle, dokaza koje nadležni sud treba izvesti i procijeniti u okviru pravne prirode spora. Ustavni sud primjećuje da se radi o postupku u kojem je sud trebao utvrditi da li je osnovan apelanticin tužbeni zahtjev da se za potrebe njezine nekretnine (povlasna nekretnina) utvrdi, odnosno osnuje i uspostavi služnost prolaza i prijevoza preko nekretnine prvotuženog (poslužna nekretnina), prema Zakonu o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima. Ustavni sud smatra da se predmetni spor, prema svojoj suštini i dokazima koje je trebalo izvesti, ne može smatrati osobito složenim.

31. Dalje, Ustavni sud zapaža da u spisu ništa ne ukazuje na to da je apelantica na bilo koji način doprinijela dužini postupka pred Kantonalnim sudom.

32. Ocjenjujući postupanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da je tom sudu trebalo više od dvije godine i četiri mjeseca da odluči o žalbi prvotuženog protiv prvostepene presude Općinskog suda, te da taj period Kantonalni sud nije ničim opravdao. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju nije posebno očitovao na apelacione navode o dužini postupka. Iako se apelantica nije žalila na dužinu trajanja postupka pred Općinskim sudom u pogledu dužine trajanja postupka koji je okončan presudom Kantonalnog suda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud prilikom donošenja odluke o žalbi prvotuženog morao voditi računa o okolnosti da je apelantica tužbu u konkretnoj pravnoj stvari podnijela u augustu 2004. godine, te zbog toga iskazati veću ažurnost i u što kraćem roku donijeti odluku povodom žalbe prvotuženog, osobito imajući u vidu da je drugostepeni sud odluku donio u sjednici vijeća, odnosno da nije smatrao neophodnim zakazivanje rasprave u smislu člana 217. st. 1. i 2. ZPP, što bi podrazumijevalo provođenje dodatnih radnji pa bi u određenim okolnostima moglo opravdati trajanje žalbenog postupka. Dalje, Ustavni sud naglašava da je odredbama ZPP regulirana obaveza suda da postupak provede bez odugovlačenja (član 10. ZPP), kao i da je članom 217. st. 3. i 4. ZPP reguliran precizan rok za donošenje odluke u žalbenom postupku (prema kojem će sud održati sjednicu vijeća, odnosno raspravu u roku od 45 dana nakon što od prvostepenog suda primi spise, a odluku o žalbi donijeti u daljnjem roku od 30 dana), a koji je u konkretnom slučaju višestruko premašen. Osim toga, Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34).

33. Stoga, Ustavni sud smatra da je trajanje postupka pred Kantonalnim sudom u okolnostima konkretnog slučaja nerazumno, te, s obzirom na činjenice predmeta, Ustavni sud ne nalazi izuzetne okolnosti, niti je Kantonalni sud na njih ukazao. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da doprinos za ukupnu dužinu postupka u konkretnom slučaju snosi isključivo Kantonalni sud.

34. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da dužina predmetnog postupka pred Kantonalnim sudom ne zadovoljava zahtjev «razumnosti» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje

35. U vezi s navodima o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud primjećuje da se apelantica, u suštini, žali na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje, kao i na način na koji je ocijenio izvedene dokaze. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav

1. Evropske konvencije. Dalje, Ustavni sud podsjeća na to da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine; i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

36. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud, postupajući povodom apelanticine tužbe podnesene radi utvrđivanja postojanja prava služnosti puta, zaključio da je osnovan apelanticin alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražila da se osnuje i uspostavi služnost puta preko poslužnog dobra prvotuženog u korist apelanticinog povlasnog dobra. Općinski sud je, pozivajući se na odredbu člana 61. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, zaključio da apelantica nema drugu mogućnost prilaska svojoj nekretnini osim preko parcela tuženih, te da postoji i put koji ide preko parcele Omera Bajrića, ali koji je u lošem stanju, te da je vidljivo da nije korišten duži period i da je uži od puta koji vodi preko parcela tuženih. Međutim, Kantonalni sud je, suprotno odluci Općinskog suda, pozivajući se na odredbu člana 59. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, ocijenio da se na istoj dužini parcele prvotuženog proteže paralelan put kojim se ranije koristila apelantica i na kojoj dužini puta nema nikakvih prepreka – izgrađene drvene šupe, niti bunara, te da se predmetni put može osposobiti za dolazak do apelanticine parcele u obimu služnosti neophodne za korištenje apelanticine parcele.

37. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. U tom kontekstu, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud istakao da se prvostepeni sud prilikom udovoljavanja alternativno postavljenom tužbenom zahtjevu više rukovodio činjenicama udobnosti apelanticinog prolaza putem preko poslužnih parcela tuženih, a manje relevantnim činjenicama ustanovljenja neophodnosti takvog prolaza. Kantonalni sud je obrazložio da u konkretnom postupku nije utvrđeno, u smislu člana 59. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, da se predmetna povlasna nekretnina u cjelini ili djelimično ne može koristiti bez odgovarajućeg korištenja poslužne nekretnine. U tom kontekstu, Kantonalni sud je istakao da iz činjeničnog stanja utvrđenog pred prvostepenim sudom proizlazi da se na istoj dužini dijela poslužnog dobra proteže paralelan put kojim se apelantica ranije koristila i na kojoj dužini puta nema nikakvih prepreka, zbog čega je u konačnici Kantonalni sud uvažio žalbu prvotuženog i odbio apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog, a u kojem obrazloženju Ustavni sud, s obzirom na činjenice konkretnog predmeta i relevantne odredbe materijalnog prava, ne nalazi proizvoljnost. Također, Ustavni sud nije pronašao ništa što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelanticinu štetu.

38. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da je u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pravo na imovinu

39. Apelantica ističe da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu. Budući da se apelanticine tvrdnje o kršenju ovog prava zasnivaju na navodima koji su već razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, a uz apelaciju nije dostavljen bilo kakav dokaz koji bi mogao ukazati na kršenje ovog prava, Ustavni sud zaključuje da su i navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

Zahtjev za troškove sudskog postupka i apelacije

40. Na kraju, vezano za apelanticin zahtjev kojim je tražila da se naredi tuženom da joj naknadi troškove postupka koji se odnose na sastav odgovora na žalbu protiv prvostepene presude [...] kao i sastav apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu sa Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove iz redovnog postupka pred Ustavnim sudom, niti je propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije snose isključivo apelanti.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u segmentu prava na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada postupak donošenja odluke o žalbi prvotuženog pred žalbenim sudom traje dvije godine, četiri mjeseca i 25 dana, te kada se takvo neopravdano trajanje postupka može u cijelosti pripisati ponašanju Kantonalnog suda koji nije dao opravdane razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje žalbenog postupka.

42. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da u ostalim segmentima prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije nije povrijeđeno apelanticino pravo. Naime, u obrazloženju osporene presude ne postoji ništa što bi ukazivalo na to da je sud svoju odluku donio uz povredu pravila postupka ili da je proizvoljno primijenio materijalno pravo, a u obrazloženju odluke za svoje stavove o neosnovanosti apelanticinog tužbenog zahtjeva Kantonalni sud je dao detaljne, jasne i logične razloge.

43. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović