Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-111/11 (F. B.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-111/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine u predmetu broj AP 111/11, rješavajući zahtjev Ferida Begića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ferida Begića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ferid Begić (u daljnjem tekstu: apelant), iz Bihaća, koga zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnio je 7. januara 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev 10-000827 od 12. oktobra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio N. B. (u daljnjem tekstu: tuženi-protivtužitelj) da sa prilaznog puta označenog kao k.č. broj 617/5 upisane u k.o. Bihać grad odmah ukloni dva metalna stuba, lanac između istih sa mačjim očima i dozvoli apelantu neometano korištenje pristupnog puta za ulaz u kuću sagrađenu na k.č. broj 617/4 upisanu u k.o. Bihać-grad.
2. Prethodno je Ustavni sud Odlukom broj AP 4175/09 od 29. juna 2010. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio 30. decembra 2009. godine protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-001 063 od 15. oktobra 2009. godine jer je postupak po reviziji apelanta bio u toku pred Vrhovnom sudom.
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanta i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
4. Apelant je po punomoćniku podnio tužbu Općinskom sudu radi smetanja posjeda protiv tuženog-protivtužitelja 29. maja 2007. godine u kojoj navodi da je 3. maja 2007. godine došao na svoju parcelu u Bihaću, iz Austrije u kojoj inače živi, te ustanovio da je put odnosno cijela k.č. broj 617/5 nasuta šljunkom, da je ispred njegove ulazne kapije posuta zemlja, te zasijana trava i formirana zelena površina skupa kao jedna površina sa okućnicom tuženog-protivtužitelja, te da usljed nasipa zemlje ne može pristupiti kući jer je uvaljana, a usljed podizanja nivoa zemlje da kapiju ne može zatvoriti.
5. Također, tuženi-protivtužitelj je podnio tužbu po punomoćniku zbog smetanja posjeda protiv apelanta 10. juna 2007. godine, u kojoj tvrdi da je posjednik parcele k.č. broj 617 zvane „Zalivuša“ upisane u Pl. 7958/01 k.o. Bihać-Grad, te da je apelant 1. maja 2007. godine na parcelu tuženog-protivtužitelja deponovao veću količinu građevinskog materijala, a kako tuženi-protivtužitelj živi u inostranstvu dolaskom na odmor 8. juna 2007. godine je saznao da je apelant izvršio navedeno smetanje. Predložio je da se donese rješenje kojim će se utvrditi da je apelant protupravno uznemirio tuženog-protivtužitelja u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu.
6. Rješenjem Općinskog suda broj 017-0-P-07-000737 od 9. maja 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da sud utvrdi da je tuženi-protivtužitelj smetao apelanta u posljednjem mirnom posjedu njegove nekretnine označene kao k. č broj 73/5 upisane u k.o. Bihać. (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine). Navodno smetanje posjeda je izvršeno 3. maja 2007. godine kada je tuženi-protivtužitelj ispred ulazne kapije apelantove kuće nasuo zemlju, istu uvaljao i posijao travu i stvorio skupa sa svojom okućnicom jednu cjelinu te tako apelantu oduzeo posjed u cjelosti. Također, istim rješenjem je odbijen tužbeni zahtjev tuženog - protivtužitelja da Općinski sud utvrdi da je apelant protupravno uznemirio tuženog - protivtužitelja u posljednjem mirnom i faktičnom posjedu parcele, na način što je na parcelu tuženog-protivtužitelja k. č. broj 617 zvane „Zalivuša“ upisane u Pl. broj. 7958/01 k. o. Bihać-Grad, deponirao veću količinu građevinskog pijeska. U toku dokaznog postupka Općinski sud je izvršio uvid u pismenu dokumentaciju koja se odnosi na sporne nekretnine, kao što je kupoprodajni ugovor i izvod iz katastarskih knjiga, održao ročište na licu mjesta u prisustvu vještaka geometra, izvršio uvid u skice odnosno fotografije koje su dostavile stranke, saslušao stranke, kao i svjedoke koje su obje strane predložile. Općinski sud je pošao od toga da član 425. Zakona o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZPP FBiH) predviđa da je raspravljanje o tužbi za smetanje posjeda ograničeno samo na raspravljanje i dokazivanje činjenica posljednjeg stanja posjeda i nastalog smetanja, te da je isključeno raspravljanje o pravu na posjed, pravnom osnovu, savjesnosti ili nesavjesnosti posjeda ili o zahtjevima za naknadu štete. Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da je bio posljednji mirni posjednik spornih nekretnina, pa je iz tog razloga odbio njegov tužbeni zahtjev koji se odnosio na utvrđenje smetanja posjeda predmetne sporne nekretnine. Pri tom se Općinski sud pozvao na odredbe člana 83. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima kojim su propisane bitne činjenice koje se utvrđuju u parnicama radi smetanja posjeda: posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje. U pogledu tužbenog zahtjeva tuženog-protivtužitelja, Općinski sud je naveo, temeljem čl. 80. i 83. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima, da bi tužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja bio osnovan i Općinski sud bi utvrdio da je apelant izvršio smetanje posjeda tuženog-protivtužitelja tako što je nasuo pijesak preko zemlje na parceli tuženog-protivtužitelja. Medutim, prigovor apelanta da je tuženi-protivtužitelj nepravilno označio k.č. broj 617, Općinski sud je smatrao osnovanim, iako je kao dokaz priložen uz tužbu Pl. br. 7958 iz kog se vidi da je u pitanju parcela 617/5. Po mišljenju Općinskog suda, što se tiče propusta u pravilnom označavanju parcela i u tužbi apelanta ima propust i to u petitu je označena k.č. upisana u k.o, a ispušteni su brojevi z.k. i Pl., pa je Općinski sud po istom principu uvažio identifikaciju geometra i sopstveno saznanje o postojanju spornog puta i njegovim oznakama iz priloženih dokaza izvoda iz zemljišne knjige i katastra. Kako je Općinski sud zaključio, u ovom konkretnom slučaju, nije izvršeno smetanje na k.č. broj 617 jer takva ne postoji na licu mjesta nego na k.č. 617/5, pa Općinski sud je zaključio da ne može promijeniti oznaku k.č, jer bi to bilo dosuđivanje onog što stranka nije tražila.
7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 001-0-Gž-08-001 063 od 15. oktobra 2009. godine, koje je apelant primio 2. novembra 2009. godine, žalbe apelanta i tuženog-protivtužitelja su odbijene kao neosnovane i prvostepeno rješenje potvrđeno. Takođe, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 421,00 KM, kao i zahtjev tuženog za naknadu troškova sastava žalbe u iznosu od 351,00 KM i troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 351,00 KM. Kako je zaključio Kantonalni sud, suprotno navodima žalbe apelanta, prvostepeni sud nije učinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje žalba ukazuje. Kako je naveo Kantonalni sud, sve i da su učinjene one ne dovode do drugačije odluke suda odnosno nisu od uticaja na zakonitost i pravilnost rješenja kojim je odbijen zahtjev apelanta na pružanje sudske zaštite posjeda. Osim toga, većina saslušanih svjedoka koje je predložio apelant je izjavila da ne zna ko je prolazio spornim putem odnosno nisu potvrdili činjenicu da je apelant prolazio istim. Iz navedenih razloga, a s obzirom da je potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo, Kantonalni sud je žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, a prvostepeno rješenje potvrdio u skladu sa članom 235. stav 1. tačka 2. ZPP FBiH. Međutim, protivtužbeni zahtjev tuženog-protivtužitelja koji se odnosi na pružanje sudske zaštite posjeda puta nasipanjem pijeska od strane apelanta odbijen iz razloga što je tuženi-protivtužitelj zahtijevao posjedovnu zaštitu na nekretnini označenoj kao k.č. br. 617, a smetanje posjeda je izvršeno na k.č. br. 617/5. Po ocjeni Kantonalnog suda, i u ovom dijelu prvostepeno rješenje je pravilno i zakonito i nije dovedeno u sumnju žalbom tuženog-protivtužitelja koja je izjavljena samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka. Kako je zaključio Kantonalni sud, Općinski sud je pravilno primijenio član 2. stav 1 ZPP FBiH kada je zaključio da ne može tuženom-protivtužitelju pružiti sudsku zaštitu posjeda na nekretnini označenoj kao k.č. br. 617 jer takva nekretnina ne postoji na licu mjesta odnosno smetanje posjeda nije izvršeno na toj nekretnini nego na k.č. broj 617/5. Općinski sud prilikom donošenja prvostepenog rješenja u dijelu kojim je odbijen protivtužbeni zahtjev nije, po ocjeni Kantonalnog suda, učinio povrede odredaba parničnog postupka na koje žalba ukazuje niti povrede na koje Kantonalni sud pazi po službenoj dužnosti, a kako je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo i žalbu tuženog-protivtužitelja je odbio kao neosnovanu, a prvostepeno rješenje potvrdio u skladu sa članom 235. stav 1 tačka 2 ZPP-a FBiH.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 070-0-Rev 10-000827 od 12. oktobra 2010. godine revizija apelanta je odbačena. Istim rješenjem je odbijen zahtjev apelanta da mu tuženi-protivtužitelj naknadi troškove parničnog postupka. Kako je naveo Vrhovni sud, u ovoj parnici apelant revizijom pobija drugostepeno rješenje doneseno u sporu zbog smetanja posjeda - u odnosu na koji spor zakondavac ne dopušta takvu mogućnost. Naime, odredbom iz člana 426. stav 4. ZPP FBiH izričito je propisano da protiv rješenja donesenih u parnici zbog smetanja posjeda revizija nije dopuštena. Takođe, Vrhovni sud je zaključio da nije osnovan zahtjev apelanta za naknadu troškova u povodu sastava revizije, jer apelant nije uspio u revizijskom postupku.
9. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u nedostacima u vođenju parničnog postupka koji se ogledaju u provođenju dokaza i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju nastalog smetanja posjeda. Nesporna je činjenica da se, prema navodima apelanta, iz uviđaja na licu mjesta kao i geodetskog snimka da porodična zgrada apelanta, ispred koje je radnjama tuženog-protivtužitelja i nastalo smetanje posjeda, ima samo jedan prilaz. Objekat je, iako devastiran u toku rata, doveden u funkciju da u njemu apelant živi, pa je time dokazan posljednji posjed kao uvjet sudske zaštite posjeda. Na opisani način, kako navodi apelant, on nije dobio sudsku zaštitu da može normalno prići svojoj kući pješice, vozilima ili bilo čim drugim, jer je na put tuženi stavio prepreku sa metalnim stubovima sa lancem, njegov dio parcele je nasut, pa je nivo puta podignut u odnosu na njegovu parcelu što onemogućuje zatvaranje kapije. Apelant predlaže da Ustavni sud usvoji apelaciju i u cjelosti ukine osporeno rješenje kao nezakonito.
10. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio tuženom-protivtužitelju da odmah ukloni s prilaznog puta označenog kao k.č. broj 617/5 upisane u k.o Bihać grad dva metalna stuba lanac između istih sa mačjim očima i dozvoli neometano korištenje pristupnog puta za ulaz u kuću apelanta do donošenja odluke o apelaciji. Kao razloge za donošenje privremene mjere, apelant je naveo da je tuženi-protivtužitelj i dalje nastavio smetati apelanta na način da ne može normalno da uđe u svoju kuću. Kako je apelant podnio i novu tužbu zbog smetanja koje i dalje čini tuženi-protivtužitelj, to isti predlaže donošenje privremene mjere jer cijeni da će postupak trajati više od dvije godine.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Pri tome, Ustavni sud ponavlja da se zahtjev za donošenje privremene mjere ne može zasnivati na činjenicama koje se tiču merituma predmeta. U konkretnom slučaju, apelant traži od Ustavnog suda da naloži tuženom-protivtužitelju da odmah ukloni s prilaznog puta označenog kao k.č. broj 617/5 upisane u k.o Bihać grad dva metalna stuba lanac između istih sa mačjim očima i dozvoli neometano korištenje pristupnog puta za ulaz u kuću apelanta. Ustavni sud ukazuje da se ovako postavljen apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere u svojoj suštini svodi na donošenje odluke o merituma predmeta, o kojem Ustavni sud u ovoj fazi postupka ne može odlučivati jer bi u suprotnom prejudicirao ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da se apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere zasniva na činjenicama koje se tiču merituma predmeta, a koje će Ustavni sud razmatrati u redovnom postupku ispitivanja dopustivosti i merituma predmetne apelacije, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović