Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1218/11 (P. T.)

Odluka donesena 18. 04. 2012.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1218/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

18. 04. 2012.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP-1218/11, rješavajući zahtjev Pere Tokalića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Pere Tokalića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Pero Tokalić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) i „TOCK PROMET“ d.o.o. (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Travnika, a koje zastupa Mesud Duvnjak, advokat iz Bugojna, podnijeli su, 14. marta 2011. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine i presude Suda BiH broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine.

2. Prvoapelant je 22. decembra 2011. godine i 21. februara 2012. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo obustavljeno već otpočeto izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

3. Sud BiH je presudom broj KPV-01/09 od 28. januara 2010. godine prvoapealnta i drugoapelanta oglasio krivim da su počinili produženo krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav

3. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ broj 36/03 – u daljnjem tekstu: KZ FBiH iz 2003. godine). Prvoapelantu je izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 80.000,00 KM.

4. Naime, u postupku je utvrđeno da su prvoapelant kao vlasnik i lice koje je imalo moć odlučivanja u pravnom licu (drugoapelant), te L.T., kao osnivač i direktor, drugoapelanta, u periodu od 2001. do 2003. godine, a drugoapelant u periodu od 1. avgusta 2003. godine do 31. decembra 2003. godine izbjegli plaćanje poreza na promet suprotno čl. 13., 25. do 29. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga FBiH tako što su u poslovnim knjigama iskazali da su vršili prodaju robe u označenim vrijednostima u toku 2001., 2002. i 2003. godine pojedinačno pobrojanim kupcima putem veleprodaje i ako između označenih kupaca i pravnog lica nije došlo do stvarnog prometa, nego je roba prodavana na crnom tržištu za gotov novac, što predstavlja oporezivu krajnju potrošnju, a čime su izbjegli plaćanje poreza na promet u ukupnom iznosu od 1.346.512,82 KM (za 2001. godinu 128.938,99 KM, za 2002. godinu 638.050,76 KM i za 2003. godinu 579.523,07 KM, a pravno lice 367.322,62 KM). Nadalje, utvrđeno je da je prvoapelant s umišljajem pomagao optuženoj L.T. da omogući drugoapelantu da izbjegne plaćanje poreza suprotno zakonima Federacije BiH, podnoseći lažne podatke o stečenom oporezivom prihodu koji prelazi iznos od 200.000,00 KM. Najzad,, utvrđeno je da je drugoapelant u periodu od 1. avgusta 2003. godine do 31. decembra 2003. godine raspolagao protivpravno ostvarenom imovinskom koristi u iznosu od 367.322,62 KM, koju su u njegovo ime i za njegov račun i korist, ostvarili optužena L.T., kao odgovorno lice drugoapelanta i prvoapelant kao njegov suvlasnik na naprijed opisani način.

5. Istom presudom u tački II izreke, a na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) prvoapelant, drugoapelant i optužena L.T. su oslobođeni od optužbi da su u periodu između 1. marta 2003. godine i 14. aprila 2004. godine putem različitih novčanih i komercijalnih transakcija, zajedno sa označenim pravnim licima prikrili novac u iznosu od 579.523,07 KM stečen utajom poreza na promet, iako su znali da je ovaj iznos stečen počinjenjem krivičnog djela utaje poreza, i to tako što su omogućili polaganje novca zarađenog maloprodajom robe koja je bila namijenjena daljoj prodaji na bankovne račune navedenih pravnih lica, a koja sredstva su zatim prebacivana na račune drugoapelanta kako bi se pokazalo da je porijeklo novca bilo legalno, odnosno da je ovaj novac drugoapelant stekao prodajom robe na veliko navedenim pravnim licima, a čime bi počinili produženo krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu:

KZBiH).

6. Sud BiH je presudom broj KPŽ-13/10 od 15. oktobra 2010. godine uvažio žalbu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) u odnosu na oslobađajući dio prvostepene presude i na odluku o kazni. Prvoapelant i drugoapelant su oglašeni krivim da su radnjama opisanim u izreci prvostepene presude u tački II počinili i produženo krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2., u vezi sa čl. 54. i 29. KZBiH, pa je prvoapelantu izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, a drugoapelantu novčana kazna u iznosu od 70.000,00 KM. Nadalje, preinačen je dio prvostepene presude u odluci o kazni pa je prvoapelantu za počinjeno krivično djelo utaje poreza iz člana 273. stav 3. KZ FBiH, umjesto izrečene kazne zatvora od dvije godine izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri godine. Najzad, na temelju člana 53. KZ BiH, provapelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina, a drugoapelantu jedinstvena novčana kazna u iznosu od 120.000,00 KM. Žalbe prvoapelanta i drugoapelanta su odbijene kao neosnovane.

7. Prvoapelant i drugoapelant navode da im je osporenim presudama povrijeđeno prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3.m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju. U suštini opširni apelacioni navodi se svode na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

8. Prvoapelant je u zahtjevu za donošenje privremene mjere kojom bi bilo obustavljeno već započeto izdržavanje kazne zatvora do donošenja odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji, uloženom 22. decembra 2011. godine, istakao da mu je 23. oktobra 2011. godine poginuo sin I.T., koji je vodio posao a zbog čega je dovedena u pitanje egzistencija cijele porodice. Zbog tragičnog događaja cijela porodica je u depresivnom stanju, supruga, koja bi trebala da brine o malodobnom sinu oboljelom od srčane mane i sama je bolesna i više puta je smještena u bolnicu. Nadalje, prvoapelant je istakao da ima preduzeće a da je zakonska obaveza da se sačini završni račun do kraja ferbruara naredne godine, pa da bi propuštanjem ove obaveze mogao biti doveden u pitanje opstanak preduzeća, što bi njegovu porodicu i ostale zaposlene lišilo sredstava za egzistenciju. Prvoapelant je istakao da je angažovao i novog uposlenika koji će preuzeti upravljanje preduzećem ali da su mu potrebno dva mjeseca da ga uputi u posao. Najzad, prvoapelant je istakao da u januaru ima zakazana ročišta pred Općinskim sudom u Travniku i Sarajevu, pa da bi njihovim propuštanjem izgubio priliku da naplati svoja potraživanja. Apelant je u prilog ovih navoda priložio medicinsku dokumentaciju za malodobnog sina i suprugu, te pozive za ročišta u navedenim sudovima.

9. Prvoapelant je u zahtjevu za donošenje privremene mjere sa identičnim učinkom kao i u prethodnom zahtjevu, uloženom 21. februara 2012. godine, istakao da je „pokrenuo upravne sporove pred nadležnim sudovima i da je Vrhovni sud FBiH poništio rješenje od Federalnog ministarstva finansija i oslobodio ga nezakonito nametnutih obaveza“. Prvoapelant ukazuje da je u toku cijelog postupka upravo i iznosio tvrdnje da nije bilo nezakonitosti u poslovanju, odnosno da je Sud BiH donio nezakonitu presudu iz njemu nepoznatih razloga, te da, s obzirom da se porezi prikupljaju na nivou entiteta, nije ni mogao biti nadležan za postupanje ovaj sud. Najzad, apelant je ponovio da je 23. oktobra 2011. godine poginuo njegov sin koji je vodio posao, da je time egzistencija cijele porodice dovedena u pitanje, odnosno da je ostala bez skrbnika. Uz zahtjev je priložena i presuda Vrhovnog suda FBiH broj 06 0 U 003274 11 Uvp od 11. januara 2012. godine.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. U konkretnom slučaju prvoapelant traži da se obustavi već otpočeto izvršenje kazne zatvora koja mu je izrečena pravosnažnom sudskom odlukom.

13. Ustavni sud smatra nespornim postojanje interesa osobe koja se upućuje ili se nalazi na izdržavanju kazne zatvora da se, u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda, u njegovu korist riješi zahtjev za privremenu mjeru s obzirom na specifičnost okolnosti u kojima se nalazi ili će se naći osoba lišena slobode, a posebno uzimajući u obzir druga ljudska prava koja mogu biti dovedena u pitanju u takvom kontekstu. Međutim, kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju. Ustavni sud je, u svojoj dosadašnjoj praksi, usvojio određene principe kojima se rukovodi prilikom odlučivanja o zahtjevu za privremenu mjeru, te ovom prilikom ukazuje na princip prema kojem se razlozi i dokazi koje apelant navodi u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere (vidi Ustavni sud, odluka o privremenoj mjeri, broj AP-1363/05 od 28. juna 2005. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

14. Ustavni sud primjećuje da je članom 144. Zakona Bosne i Hercegovine o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera („Službeni glasnik BiH“ br. 13/05, 53/07 i 97/07) propisano da se zatvoreniku može dozvoliti prekid izdržavanja kazne zatvora, te da se u tom slučaju shodno primjenjuju, pored ostalog odredbe člana 118. istog zakona. Shodno članu 118. stav 1. tačka 2. izdržavanje kazne zatvora može se prekinuti ukoliko se desio smrtni slučaj ili teška bolest u užoj porodici osuđenog lica, odnosno shodno tački 4. ako je osuđeno lice obavezno da izvrši određeni posao koji je već započelo, a uslijed neizvršenja posla nastala bi neotklonjiva ili znatnija šteta za njega ili njegovu užu porodicu, odnosno za lice, odnosno organizaciju prema kojoj je u obavezi.

15. Prvoapelant nije ponudio dokaze da je iskoristio ili da je na nedozvoljen način bio onemogućen u korištenju mogućnost koju ima prema naprijed navedenom zakonu, a koje mu stoje na raspolaganju i u vrijeme donošenja ove odluke Ustavnog suda. Nadalje, ostali navodi koje prvoapelant ističe u prilog donošenja privremene mjere tiču se merituma spora, odnosno povrede prava na pravično suđenje. Imajući u vidu naprijed navedeni stav da kao argument za donošenje privremene mjere, za Ustavni sud nije dovoljno samo isticanje navoda o eventualnoj povredi ljudskih prava niti navodi o teškom zdravstvenom stanju, odnosno porodičnim prilikama, Ustavni sud smatra da prvoapelant nije ponudio odgovarajuće razloge i dokaze koji bi bili dovoljni i zadovoljavajući da bi donio traženu privremenu mjeru, odnosno koji bi ukazali da je donošenje privremene mjere neophodno u smislu člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je prvoapelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1218/11 (P. T.) | Sudska praksa | Aktio