Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2227/11 (Š. T.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2227/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine u predmetu broj AP 2227/11, rješavajući zahtjev Šejle Turković za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Šejle Turković za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Šejla Turković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 27. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 Pr 007100 10 Pzp od 31. januara 2011. godine i Rješenja Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 065-2-Pr-09-002821-XV-I od 16. marta 2011. godine. Apelantica je predložila da se donese privremena mjera kojom će Ustavni sud zabraniti izvršenje osporenih rješenja do okončanja postupka po apelaciji.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 065-2-Pr-09-002821-XV-I od 16. marta 2011. godine apelantici je izrečen ukor zbog prekršaja iz člana 27. stav 1 i 2 Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije (čuvanje oružja i municije). Također, na osnovu člana 54. st. 2. i 3. Zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije u vezi sa članom 19. Zakona o prekršajima FBiH apelantici je izrečena i zaštitna mjera oduzimanja predmeta i to pištolja marke „Pietro Beretta“, 15 komada metaka i oružani list za navedeni pištolj izdat na ime apelantice, i isti je predat u MUP Novo Sarajevo. Naime, ovlašteni organ MUP-a II PU, PS Novo Sarajevo podnio je Općinskom sudu zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka broj 02/3-2-1 04-1-34/09 od 24. novembra 2009. godine protiv apelantice zbog navedenog prekršaja. Na usmenom i javnom pretresu održanim pred Općinskim sudom 16. marta 2010. godine apelantica je izjavila da prihvata odgovornost za počinjeni prekršaj koji joj se stavlja na teret, navodeći da je te noći zajedno sa mužem, krenula u apoteku kako bi uzela lijekove za svoje dijete koje je imalo temperaturu. U međuvremenu je prišla policija i izvršila kontrolu vozila u kojoj su nalazili apelantica i njen muž, i tom prilikom u kaseti vozila službena lica su pronašla navedeni pištolj i oružani list koji su joj oduzeti. Kako je naveo Općinski sud, zbog prirode posla kao novinar, apelantica je navela da često dobija prijetnje od ljudi koji pripadaju kriminalnom miljeu, o čemu je upoznala i nadležne sudske organe i da je pištolj na njihovu preporuku i nabavila radi lične zaštite. Općinski sud je dalje naveo da osporeno rješenje ne sadrži obrazloženje u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje činjeničnog stanja, shodno članu 48. Zakona o prekršajima FBiH. Prilikom odlučivanja o vrsti sankcije, Općinski sud je kao olakšavajuće okolnosti cijenio težinu učinjenog prekršaja i stepen odgovornosti apelantice (nesvjesni nehat), priznanje prekršaja od strane apelantice, njeno ranije nekažnjavanje i držanje nakon učinjenog prekršaja, kao i činjenicu da prekršajem nisu nastupile posljedice, dok otežavajućih okolnosti nije našao. Općinski sud je zaključio da će se svrha kažnjavanja izricanjem ukora u potpunosti postići i da će uticati na apelanticu da ubuduće ne čini ovakve ili slične prekršaje. Apelantica je obavezana da plati troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 50,00 KM u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti osporenog prvostepenog rješenja.
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 Pr 007100 10 Pzp od 31. januara 2011. godine, koju je apelantica primila 22. aprila 2011. godine, žalba branioca apelantice je odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno. Preispitujući pobijano rješenje u vezi sa žalbenim navodima branioca apelantice, a nakon uvida u zapisnik o usmenom pretresu prvostepenog suda od 16. marta 2010. godine, Kantonalni sud je utvrdio da je netačan žalbeni navod apelanticinog branioca da ona nije priznala odgovornost za prekršaj. Kako je Kantonalni sud obrazložio, apelantica je izjavila da do sada nije prekršajno kažnjavana i da sud ima u vidu navedene okolnosti prilikom odlučivanja o sankciji. Apelantica se izjasnila da je razumjela pouku prvostepenog suda da će se njenim prihvatanjem odgovornosti za prekršaj na usmenom pretresu razmatrati samo vrsta i visina sankcije, te da se može žaliti samo na visinu sankcije. Kako je naveo Kantonalni sud, apelantica je zapisnik o usmenom pretresu sa navedenim sadržajem uredno potpisala. Konačno, Kantonalni sud je zaključio da prvostepeni sud, donoseći pobijano rješenje, nije učinio bitnu povredu prekršajnog postupka iz člana 62. stav 1. tačka 2. Zakona o prekršajima FBiH odnosno da su istim povrijeđena prava apelantice na odbranu iz člana 7. Zakona o prekršajima FBiH. Naime, prema članu 48. Zakona o prekršajima FBiH, u slučaju da okrivljeni prihvati odgovornost za prekršaj, sud će razmatrati samo vrstu i visinu sankcije, a samo rješenje ne treba sadržavati obrazloženje. Kako je zaključio Kantonalni sud, donoseći prvostepeno rješenje, prvostepeni sud je postupio u skladu sa navedenom zakonskom odredbom, a što nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima kojim se osporava rješenje o prekršaju. Iz navedenih razloga, Kantonalni sud se nije upuštao u ocjenu ostalih žalbenih navoda branioca apelantice prilikom odlučivanja o osnovanosti žalbe.
4. Apelantica smatra da joj je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantica navodi da nikad nije u svojoj izjavi izričito prihvatila odgovornost za prekršaj koji joj je stavljen na teret. Naime, za razliku od izreke pobijanog rješenja u kojoj se navodi da je njeno vozilo zaustavljeno i kontrolisano od od strane službenika policije, te da je vatreno oružje i oružani list iz pretinca vozila izvadio i ovlaštenim službenim licima predao suprug apelantice, ona je navela da su sama službena lica izvršila kontrolu vozila i pronašli vatreno oružje i pripadajući mu oružani list. Sud je, kako je navela apelantica, učinio bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz člana 62. stav 1. tačka 2. i člana 7. Zakona o prekršajima FBiH, čime je povrijedio i pravo apelantice na odbranu. Apelantica je i ranije u žalbi isticala da se svaka sumnja u pogledu činjenica i primjene materijalnog prava ima tumačiti u korist okrivljenog (in dubio pro reo), što je u konkretnom slučaju izostalo. Sam prekršajni postupak nije proveden u skladu sa Zakonom o prekršajima i Zakonom o krivičnom postupku. Izreka osporenog rješenja je nejasna i nerazumljiva, a sama primjena materijalnog prava nije bila adekvatna. Apelantica smatra da je u identičnim slučajevima Evropski sud za ljudska prava utvrđivao povredu prava na diskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije. Branitelj apelantice nikad nije ulagao samostalnu žalbu, nego je to radila sama apelantica, a sam sud nikad nije odlučio o njenoj žalbi. Apelantica navodi da je oglašena krivom za prekršaj po zakonskoj odredbi kojom taj, a niti jedan drugi prekršaj, uopće nije propisan. Apelantica predlaže da se usvoji njena apelacija, utvrdi povreda ustavnih prava i predmet vrati Kantonalnom sudu na novi postupak. Osim navedenog, apelantica je predložila da se donese privremena mjera kojom će Ustavni sud „zabraniti izvršenje osporenih rješenja do okončanja postupka po apelaciji“.
5. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
6. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
7. Ustavni sud podsjeća na svoj ranije usvojeni stav prema kojem u situaciji kada se od Ustavnog suda traži donošenje privremene mjere kako bi se privremeno obustavilo izvršenje pravosnažne sudske presude, apelant bi u prilog takvom zahtjevu trebao priložiti dokaze koji, prima facie, ukazuju na neophodnost donošenja takve mjere (vidi odluku o privremenoj mjeri Ustavnog suda, broj AP-531/04 od 23. jula 2004. godine, točka 13). U konkretnom slučaju, apelantica u najvećoj mjeri kao argumente za donošenje privremene mjere navodi argumente koji se tiču samog merituma predmeta. Naime, apelantica navodi da postoji osnov za usvajanje privremene mjere jer ona smatra da su osporena rješenja nezakonita jer je apelantici donošenjem zaštitne mjere oduzimanja predmeta njoj pričinjena nepopravljava šteta obzirom da oduzeti pištolj za nju ima sentimentalnu i afekcionu vrijednost koju čak i u slučaju uspjeha u apelaciji ne bi mogla povratiti. Međutim, Ustavni sud smatra da ove apelanticine tvrdnje, same po sebi, ne mogu predstavljati dovoljan razlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavi izvršenje osporenih rješenja. Ovo stoga što apelantica ne navodi konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi nedonošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla nadoknaditi, a koje bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere, odnosno ne nudi razloge koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka. Budući da navodi apelantice o kršenju ustavnih prava, bez obzira koliko ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere ,Ustavni sud smatra da je apelantičin zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovanim.
8. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
9. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović