Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2866/11 (F. P., E. P. i E. P.)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2866/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2866/11, rješavajući zahtjev Fadile Pajazetović i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Fadile Pajazetović, Elvisa Pajazetovića i Elvedina Pajazetovića za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Fadila Pajazetović, Elvis Pajazetović i Elvedin Pajazetović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Velike Kladuše, koje zastupa Milan Stokrp advokat iz Velike Kladuše, podnijeli su 14. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda F BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 P 000459 10 Rev od 24. marta 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 P 002609 10 GŽ od 27. maja 2010. godine i presude Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-375/04 od 1. decembra 2009. godine. Apelanti su, također, 5. marta 2012. godine podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje zaključka Općinskog suda broj 23 0 I 011614 10 I od 21. februara 2012. godine kojim je dozvoljeno izvršenje presude tog suda broj P-375/04 od 1. decembra 2009. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Općinskog suda broj P-375/04 od 1. decembra 2009. godine Husein Pajazetović (u daljnjem tekstu: prednik apelanata) i još četiri tužena poimenično navedeni u presudi (u daljnjem tekstu: tuženi) obavezani su da tužitelju Husi Keseroviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) predaju u posjed i slobodno raspolaganje, slobodne od lica i stvari, nekretnine pobliže označene u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) kao i da tužitelju solidarno nadoknade parnične troškove u iznosu od 4.680,00 KM u roku od 30 dana od dana pravosnažnosti presude pod prijetnjom izvršenja. Presudom je odbijen preostali dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu troškova preko dosuđenog. U obrazloženju je navedeno da je u toku postupka utvrđeno da je Okružni sud u Bihaću 30. septembra 1971. godine odlučujući o tužbi tužitelja protiv tuženog Huse Pajazetovića (u daljnjem tekstu: otac prednika apelanata) donio presudu kojom je utvrđeno da je tužitelj valjanim kupoprodajnim ugovorom koji je zaključio sa ocem prednika apelanata pod brojem 53/71 ovjerenim kod Općinskog suda 18. marta 1971. godine kupio od oca prednika apelanata predmetne nekretnine na osnovu čega je otac prednika apelanata obvezan da tužitelju izda ispravu podobnu za zk prenos predmetnih nekretnina jer će u protivnom ta presuda zamijeniti takvu ispravu, kao i da je shodno navedenom otac prednika apelanata dužan predati u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine a sve u roku od 15 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja, te je otac prednika apelanata obavezan da tužitelju naknadi troškove postupka precizirane u presudi. Presudom je također određeno da se stavlja van snage privremena mjera zabrane raspolaganja sa predmetnim nekretninama donesena 30. juna 1971. godine. Utvrđeno je i da je nakon navedenog, ponovno 1988. godine donesena privremena mjera zabrane raspolaganja predmetnim nekretninama.
3. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je prihvatio iskaz tužitelja da je nakon zaključenja predmetnog ugovora usmenim dogovorom između tužitelja i oca prednika apelanata dogovoreno da otac prednika apelanata reguliše sve obaveze oko plaćanja poreza na promet nepokretnosti i druge obveze. Budući da otac prednika apelanata to nije učinio tužitelj je bio primoran da sudu podnese predmetnu tužbu radi utvrđenja da je zaključen predmetni pravni posao kupoprodaje nekretnina kako bi mogao na osnovu te presude izdejstvovati upis i prenos vlasništva na nekretninama na svoje ime. U vezi s tim Općinski sud je naveo da su neosnovani prigovori prednika apelanata da njegov otac nikada nije zaključio ovakav ugovor, da nikada nije primio navedenu presudu Okružnog suda u Bihaću jer iz stanja spisa proizilazi da je predmetnu presudu otac prednika apelanata primio 9. decembra 1971. godine. Općinski sud je istakao da zbog navedenog nije osnovan ni prigovor prednika apelanata da je njegov otac valjanim kupoprodajnim ugovorom zaključenim 20. septembra 1971. godine sa Muminom Grahovićem prodao predmetne nekretnine tom licu i da je taj ugovor ovjeren i proveden kroz zemljišne knjige. Prema obrazloženju Općinskog suda, iz samog navedenog ugovora vidljivo da je taj ugovor zaključen samo za prodaju dijela nekretnina ali da nije ovjeren kod suda i nikada nije proveden u zemljišnim knjigama. To je dodatno potvrđeno i uvidom u zk.ul. 2614 k.o. Velika Kladuša (ranije 1672) iz kojeg je vidljivo da se na parcelama pobliže navedenim u presudi još uvijek (sa danom 10. juli 2009. godine) kao vlasnik predmetne nekretnine i sa pravom korištenja vodi otac prednika apelanata a što je naznačeno i u prepisu posjedovnog lista.
4. Općinski sud je obrazložio da su iz navedenih razloga neosnovani i prigovori prednika apelanata da je on testmentarni nasljednik predmetne nekretnine prema testamentu oca prednika apelanata sačinjenom na zapisnik kod tog suda 16. januara 1985. godine pod brojem R:1/85. Ovo stoga što je u testamentu samo navedeno da postoje predmetne nekretnine ali nije navedeno kome testator ostavlja predmetne nekretnine već su navedena samo imena nasljednika pobliže označena u presudi sa naznakom da su neki od njih ranije dijelom namireni a da nekima ne ostavlja ništa od svoje imovine. Prema obrazloženju Općinskog suda, kada bi se uzelo da su tačni ovi navodi prednika apelanata on bi na osnovu navedenog testamenta i rješenja o nasljeđivanju bio upisan kao vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina a što nije učinjeno već i dalje u C-teretnom listu stoji upisano rješenje o privremenoj mjeri zabrane otuđenja predmetnih nekretnina od 15. decembra 1988. godine. Općinski sud također nije prihvatio ni navod prednika apelanata da je on vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina na što po njegovom mišljenju ukazuje rješenje od 14. februara 1989. godine kojim mu se odobrava kao investitoru da može izvršiti legalizaciju poslovnog prostora izgrađenog u prizemlju stambeno-poslovnog objekta koji je izgrađen da predmetnoj nekretnini jer je iz utvrđenih činjenica vidljivo da je u vrijeme donošenja tog rješenja vlasnik i posjednik predmetnih nekretnina bio otac prednika apelanata. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je zaključio da je presudom Okružnog suda u Bihaću utvrđeno da je tužitelj valjanim kupoprodajnim ugovorom kupio predmetne nekretnine od oca prednika apelanata te da su apelanti i ostali tuženi dužni tužitelju predati u posjed i slobodno raspolaganje predmetne nekretnine koje su bile predmet tog ugovora i tužbenog zahtjeva. Sud je istakao da to što tužitelj nije na osnovu navedene presude upisan u javnim knjigama kao vlasnik i posjednik tih nekretnina, ne sprečava tužitelja da traži povrat stvari koje je pribavio po pravnom osnovu i na zakonit način, zbog čega je Općinski sud usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev.
5. Protiv navedene presude prednik apelanata i Emina Omeragić (jedna od ostalih tuženih) izjavili su žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 01 0 P 002609 10 GŽ od 27. maja 2010. godine, između ostalog, žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju je navedeno da činjenice utvrđene u prvostepenom postupku nisu navodima iz žalbe dovedene u pitanje, pa Kantonalni sud smatra da su, suprotno navodima iz žalbe, pravilno i potpuno utvrđene. Navedeno je da je prvostepeni sud pravilno postupio kad je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja jer je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj pretpostavljeni vlasnik predmetne nekretnine u smislu člana 48. stav 1. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: Zakon) te da kao takav vlasnik ima pravo tražiti predaju u posjed od prednika apelanata i ostalih tuženih koji nekretninu drže bez pravnog osnova. Prema obrazloženju presude neosnovani su i žalbeni navodi o pravnoj nevaljanosti presude iz 1971. godine jer je predmetna presuda pravosnažna. Kantonalni sud je obrazložio i da je neosnovan i žalbeni navod prednika apelanata da je na predmetnoj nekretnini stekao pravo vlasništva dosjelošću jer niz godina ima u posjedu predmetne nekretnine a iz razloga što je prednik apelanata od 1983. godine znao da se vodi sudski postupak za predaju u posjed predmetnih nekretnina. Navedeno proizilazi i iz činjenice da je ranije podnosio i prijedlog za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka iz 1971. godine koji je odbijen a čime je nedvojbeno osporena savjesnost prednika apelanata koji zbog toga nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na predmetnim nekretninama. Zbog istih razloga Kantonalni sud je odbio kao neosnovan i žalbeni navod prednika apelanata da je ulagao finansijska sredstva u predmetnu nekretninu te da u objektu obavlja profesionalnu djelatnost.
6. Protiv navedene presude prednik apelanata je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 70 0 P 000459 10 Rev od 24. marta 2011. godine reviziju odbio kao i tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju. U obrazloženju presude je navedeno da iz činjeničnog utvrđenja proizilazi da tužitelj nije u zemljišnoj knjizi upisan kao vlasnik predmetnih nekretnina već da je kao vlasnik upisan otac prednika apelanata ali da je tužitelj dokazao pravosnažnom sudskom presudom broj P-390/71 da je predmetne nekretnine pribavio valjanim kupoprodajnim ugovorom od 18. marta 1971. godine. Navedeno je da to znači da je predmetne nekretnine pribavio na zakonit način po jednom od osnova po kojim ste stiče pravo vlasništva (član
23. Zakona prema kojem se vlasništvo može steći po samom zakonu, na osnovu pravnog posla, odlukom nadležnog organa i nasljeđivanjem). Prema obrazloženju Vrhovnog suda, to dalje znači da tužitelj ima punovažan osnov za sticanje prava vlasništva i kao pretpostavljeni vlasnik predmetnih nekretnina, u skladu sa odredbom člana 48. Zakona, ima pravo od prednika apelanata i ostalih tuženih (kod kojih se predmetne nekretnine nalaze u faktičkom posjedu po slabijem pravnom osnovu) zahtijevati da mu se u posjed predaju predmetne nekretnine –actio publiciana. U vezi sa navedenim, Vrhovni sud je obrazložio da je pravilna odluka drugostepenog suda kada je odlučujući o žalbi prednika apelanata žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
7. Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i revizioni prigovor vezan za protek roka od deset godina u kojem je tužitelj mogao tražiti izvršenje presude, upis vlasništva u zemljišnoj knjizi i predaju u posjed jer je spornom presudom odlučeno, između ostalog, i o stvarno pravnom zahtjevu o predaji u posjed nekretnina a taj zahtjev shodno odredbama člana 43. stav 3. i člana 48. stav 3. Zakona ne zastarijeva.
8. Nakon toga, Općinski sud je donio zaključak broj 23 0 I 011614 10 I od 21. februara 2012. godine kojim se određuje provođenja izvršenja predajom u posjed predmetnih nekretnina a apelanti kao izvršenici (nakon smrti prednika apelanta) obavezuju na predaju predmetnih nekretnina.
9. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama i zaključkom prekršena prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnejm tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pograšnoj primjeni materijalnog prava. Smatraju da predmetne presude predstavljaju već presuđenu stvar i navode da je tužitelj protekom roka od deset godina izgubio pravo da traži izvršenje presude iz 1971. godine. Također smatraju da je pogrešno utvrđena činjenica da je predmetna nekretnina prodata tužitelju jer nikada kao dokaz nije priložen sporni kupoprodajni ugovor. Zbog činjenice da bi izvršenjem osporenih presuda i provođenjem predmetnog zaključka bili stavljeni u nezavidan položaj i ostali bi bez imovine te mogućnosti preživljavanja jer im je ta nekretnina jedini izvor prihoda i mjesto gdje stanuju apelanti traže donošenje privremene mjere kojim bi Ustavni sud obustavio izvršenje osprorene presude i zaključka Općinskog suda do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.
10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava tokom sudskih postupka, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Iz navoda apelanata proizlazi da oni kao razlog za usvajanje privremene mjere ističu da bi izvršenjem pravosnažne sudske presude bili dovedeni u nezavidan položaj jer im predmetne nekretnine predstavljaju jedini izvor prihoda i jedino mjesto gdje stanuju.
13. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da navodi apelanta o kršenju njihovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, kao ni navodi apelanata da im predmetna nekretnina predstavlja jedini izvor prihoda i jedino mjesto gdje stanuju, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere kojom bi se odložilo izvršenje osporenih presuda. Apelanti dakle nisu ponudili takve razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka i koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović