Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2897/11 («GUZIJAN PASUSCURO» d.o.o. Banjaluka)
Odluka donesena 18. 04. 2012.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
- Zakon o vanjskotrgovinskoj politici BiH
- Zakon o obligacionim odnosima · čl. 124
- Zakon o vanjskotrgovinskoj politici BiH
- Zakon o izmjeni Zakona o vanjskotrgovinskoj politici BiH
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 77
Predmeti (1)
AP-2897/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
18. 04. 2012.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 18. aprila 2012. godine, u predmetu broj AP 2897/11, rješavajući zahtjev d.o.o. «GUZIJAN PASUSCURO» Banjaluka za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.a) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev d.o.o. «GUZIJAN PASUSCURO» Banjaluka za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. «GUZIJAN PASUSCURO» d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Svetozar Ivetić, advokat iz Banjaluke, podnio je 14. jula 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 71 0 Ps 005041 09 Rev od 21. juna 2011. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud odložio postupak izvršenja osporene presude do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), broj 11 71 Ps 00 5041 04 Ps od 16. oktobra 2008. godine odbijen je tužbeni zahtjev «Johann Ganter» Ges.m.b.H. iz Hollabrunn-a (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da tužitelju na ime neizmirenih potraživanja po osnovu dospjelih računa isplati iznos od 11.888,00 EUR, ili njihov ekvivalent u KM, po srednjem tečaju Centralne banke BiH na dan isplate, sa zakonskom zateznom kamatom, počev od 22. jula 2002. godine, pa do isplate. U odnosu na troškove postupka odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove. U obrazloženju je navedeno da je tokom postupka nesporno utvrđeno da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu tako što je tužitelj apelantu prodavao meso. Prema ocjeni Osnovnog suda ono što je bilo sporno tokom postupka je da li je apelant izmirio dug u tom poslovnom odnosu. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj kao dokaz da postoji neizmireno potraživanje dostavio račune, br. 3426, 3432 i 2463-A i potvrdu o isplaćenom iznosu od 17.736,58 EUR «Reiffeisen bank» od 26. avgusta 2002. godine. Osnovni sud je istakao da je tužitelj u tužbi naveo da je apelantu ispostavio tri računa u ukupnom iznosu od 29.624,05 EUR, a da je apelant po tim računima izmirio samo dio duga u iznosu od 17.764,60 EUR. U obrazloženju je navedeno da je apelant osporio navedene račune tvrdeći da mu po tim računima roba nije isporučena, pa je, prema ocjeni suda, apelant na taj način osporio vjerodostojnost računa.
3. U obrazloženju je navedeno da je apelant proveo dokaz čitanjem računa br. 2698-A i računa 3426-B, oba sa jedinstvenom carinskom ispravom. Iz navedenog sud je utvrdio da su ta dva računa isplaćena i to 9. jula 2002. godine iznos od 17.399,57 EUR po računu br. 2689-A i 21. avgusta 2002. godine iznos od 17.764,60 EUR, po računu br. 3426-B od 22. jula 2002. godine, te je na temelju navedenog sud zaključio da ne stoji navod tužitelja da je apelant prihvatio dug u iznosu od 29.624,05 EUR i da je dio duga izmirio, jer se isplata iznosa od 17.764,60 EUR odnosi na drugi račun, a ne na račune na koje se poziva tužitelj. U vezi sa navedenim Osnovni sud se pozvao na odredbu člana 123. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, dok je odredbom člana 126. istog zakona regulisano da ako sud na temelju ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu sud će izvesti zaključak primjenom pravila o teretu dokazivanja. U obrazloženju je istaknuto da je apelant još u odgovoru na tužbu osporio vjerodostojnost računa, pa je na tužitelja pao teret da dokaže da je roba apelantu isporučena, a da apelant nije izmirio svoju obavezu. Zbog svega navedenog sud je našao da tužitelj nije dokazao osnovanost svog zahtjeva, te je primjenom odredbe člana 126 ZPP-a, odbio tužitelja sa tužbenim zahtjevom.
4. Odlučujući o žalbi tužitelja podnesenoj protiv prvostepene presude Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio Presudu, broj 71 0 Ps 005 041 09 Pž od 13. februara 2009. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj pravno lice za sjedištem u inostranstvu, dok je apelant pravno lice sa sjedištem u Banjaluci, te da se promet roba između stranaka morao odvijati u skladu sa tada važećim propisima u spoljnotrgovinskom poslovanju, tim prije što se radi o proizvodima životinjskog porijekla, koji su pod posebnim nadzorom. Okružni sud je naveo da su osnovni element sistema za izvoz i uvoz roba i usluga regulisani odredbama Zakona o spoljnotrgovinskoj politici («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br. 7/98 i 35/04), koji propisuje da je, u svrhe međunarodne trgovine, protok roba i usluga slobodan i da je uvoz roba slobodan od bilo kakvih kvantitativnih ograničenja ili drugih mjera istog efekta, ali da roba koja se uvozi mora biti u skladu sa standardima i tehničkim i kvalitativnim normama propisanim ili priznatim kao uslov za njihovo stavljanje u promet. U obrazloženju je pojašnjeno da se prema odredbi člana 9. istog zakona izvoz i uvoz robe smatra završenim kada roba prođe carinu i carinsku liniju. Okružni sud je naveo da je tužitelj kao dokaz priložio račune br. 3426, 2426-A i 3432 od 22. jula 2002. godine, tvrdeći da je od ukupno fakturisanog iznosa od 29.624,05 EUR apelant izmirio samo dio u iznosu od 17.764,60 EUR, ali nije priložio dokaze da je roba carinjena i predata apelantu ili bar špediteru, dok je apelant priložio račun broj 3426-B, sa jedinstvenom carinskom ispravom i nalogom za izvršenje doznake inostranstvu. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, prema priloženoj potvrdi, apelant je iznos od 17.764,60 EUR isplatio po računu broj 3426-B, a ne po bilo kojem od računa priloženih uz tužbu. Okružni sud je naveo da tužitelj nije na uvjerljiv način originalnom dokumentacijom dokazao da je apelant izvršio uvoz robe po računima priloženim uz tužbu, s obzirom da nije priložio relevantnu carinsku deklaraciju. Prema ocjeni Okružnog suda priloženi računi su dokumenti tužitelja i nisu dovoljan dokaz da je apelant zaista uvezao tu robu. Žalbeni navod da je ugovorena transportna klauzula franco fabrika, a da se samo u računu broj 3426 navodi paritet EXW (ex factory) Hollabrunn, što znači da je izvoznik obavezan da u svom prostoru (skladište, krug fabrike) stavi na raspolaganje robu kupcu Okružni sud je ocijenio neosnovanim iz razloga što navođenje takve Incorterms klauzule u dokumentu koji nije carinski obrađen i bez dokaza o prijemu robe nije dovoljan dokaz da je apelant zaista preuzeo robu.
5. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji tužitelja donio Presudu, broj 71 0 Ps 005041 09 Rev od 21. juna 2011. godine kojom je reviziju usvojio i drugostepenu presudu preinačio na način da je usvojena žalba tužitelja i presuda Osnovnog suda od 16. oktobra 2008. godine preinačena, tako što je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 11.888,00 EUR ili njihov ekvivalent u KM, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od 22. jula 2002. godine, pa do isplate, kao i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 5.943,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16. oktobra 2008. godine do isplate. U obrazloženju je navedeno da odgovor na reviziju nije podnesen, te da je predmet spora zahtjev tužitelja kojim traži da mu apelant isplati iznos od 11.888.00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, a da ovako postavljen tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnjama da je apelantu, po osnovu prodaje mesa, ispostavio tri računa, i to br. 3426 od 22. jula 2002. godine, br. 2426 A od 22. jula 2002. godine i br. 3432 od 22. jula 2002. godine na ukupan iznos od 29.624,05 EUR, a da je apelant po osnovu tih računa isplatio iznos od 17.764,60 EUR, te da je ostao dužan još 11.888,00 EUR. Vrhovni sud je istakao da je po provedenom postupku prvostepeni sud utvrdio da su parnične stranke bile u dužem poslovnom odnosu, tako što je apelant kupovao meso od tužitelja, da je tužitelj apelantu ispostavio tri računa, da računi nisu carinski obrađeni, da tužitelj ne posjeduje dokaze da je apelantu isporučio robu za koju mu je ispostavio račune, da je apelant isplatio tužitelju iznos od 17.736,58 EUR po osnovu računa broj 3426B od 22. jula 2002. godine i iznos od 17.399,57 EUR po osnovu računa broj 2689 A od 10. juna 2002. godine, odnosno po osnovu računa koji nisu predmet spora. U obrazloženju je navedeno da je temeljem ovakvog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud zaključio da je zahtjev tužitelja neosnovan jer tužitelj nije, u smislu odredaba čl. 7. i 123. ZPP-a, dokazao osnovanost predmetnog potraživanja, a drugostepeni sud je u potpunosti prihvatio takvo činjenično utvrđenje, kao i zaključke prvostepenog suda.
6. Nakon što je preispitao nižestepene presude u svjetlu revizionih navoda i po službenoj dužnosti Vrhovni sud je zaključio da one nisu pravilne. U vezi sa navedenim Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 7. stav 1. ZPP-a kojom je propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvedu sve dokaze kojima se te činjenice utvrđuju, te na odredbu člana 123. istog zakona kojom je precizirano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Prema ocjeni Vrhovnog suda nije sporno da je tužitelj apelantu ispostavio tri računa tvrdeći da mu je apelant po tim računima isplatio iznos od 17.764,60 EUR, te nije sporno da je apelant isplatio tužitelju iznos od 17.736,58 EUR po osnovu računa koji nisu predmetom spora.
7. U vezi sa navedenim Vrhovni sud je pojasnio da kod činjenice da predmetni račun broj 3426 od 22. jula 2002. godine, koji glasi na iznos od 21.838,85 EUR, posjeduje klauzulu EXW Hollabrunn i da je apelant račun potpisao i time potvrdio, shodno sadržaju računa, da je robu uredno preuzeo, taj sud je našao da je nepravilan zaključak nižestepenih sudova da po osnovu tog računa tužitelj ne može osnovano zahtijevati isplatu od apelanta, obrazlažući to činjenicom da taj račun nije carinski obrađen. Vrhovni sud je dalje pojasnio da klauzula EXW Hollabrunn, odnosno franko fabrika, podrazumijeva isporuku robe u mjestu, odnosno u krugu fabrike, te se sama isporuka definiše kao stavljanje robe na raspolaganje kupcu. U obrazloženju je još navedeno da isporukom, odnosno stavljanjem robe na raspolaganje kupcu, da kupac od tog momenta snosi sve rizike do mjesta opredjeljenja, kao i troškove utovara, prevoza, eventualno pribavljanje uvozne i izvozne dozvole, plaćanje carina i drugih tereta. Prema tome, prema ocjeni Vrhovnog suda, kako račun broj 3426 od 22. jula 2002. godine glasi na iznos od 21.838,85 EUR, a tužitelj traži od apelanta isplatu iznosa od 11.888,00EUR kod takvog stanja stvari tužitelju pripada pravo da od apelanta, u smislu odredbe člana 124. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni glasnik SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96 i 39/04; u daljnjem tekstu: ZOO) traži isplatu po osnovu tog računa, bez obzira što taj račun nije carinski obrađen. Vrhovni sud je još pojasnio da s obzirom da je apelant kao kupac imao obavezu da robu isplati u momentu njenog preuzimanja 22. jula 2002. godine, to se i zahtjev tužitelja u pogledu zakonske zatezne kamate ukazuje osnovanim, u smislu odredbe člana 277. ZOO-a. Na temelju svega navedenog Vrhovni sud je primjenom odredbe člana 250. stav 2. ZPP-a preinačio odluku drugostepenog suda i odlučio kao u izreci. Odluku o troškovima postupka Vrhovni sud je donio shodno odredbama člana 387. i 397. stav 2. ZPP-a.
8. Apelacijom se ukazuje da je osporenom presudom povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant ukazuje na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava.
9. Apelacijom se traži i donošenje odluke o privremenoj mjeri kako bi se spriječilo izvršenje osporene presude. Apelant ističe da bi izvršenjem presude Vrhovnog suda računi apelanta bili blokirani što bi dovelo do onemogućavanja daljnjeg rada apelanta kao pravnog lica, a što bi proizvelo nenadoknadivu štetu u poslovanju. Apelant je naglasio da treba imati u vidu i činjenicu da apelant zapošljava preko 20 radnika, te da bi blokada računa dovela do nemogućnosti ispunjavanja zakonskih obaveza prema zaposlenicima.
10. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
11. Ustavni sud napominje da osnovanost zahtjeva ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o zahtjevu. Razlozi i dokazi koje je podnosilac zahtjeva naveo u pogledu navodne neustavnosti osporenog općeg akta ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, podnosilac zahtjeva mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
12. Ustavni sud zapaža da apelant kao razlog za usvajanje privremene mjere navodi da bi izvršenjem osporene presude Vrhovnog suda dovelo do blokade računa apelanta, što bi prouzrokovalo nesagledive štetne posljedice za apelanta i njegove zaposlenike.
13. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne odluke mora imati jasne i argumentirane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge, niti je ponudio dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.
14. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
15. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetnog zahtjeva.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović